REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-393/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB 55545787885, protiv tuženika CESTE-RIJEKA d.o.o. Kukuljanovo, Industrijska zona, Kukuljanovo 377, OIB 01371628232, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Jagićeva 33, OIB 26187994864, radi isplate iznosa od 116.797,51 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1523/2018-16 od 30. studenog 2020., 12. siječnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1523/2018-16 od 30. studenog 2020.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi prihvatio tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 116.797,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi propisanoj u ostalim odnosima.
2. Iz obrazloženja proizlazi da je tuženik prema sklopljenom ugovoru o obavljanju poslova redovnog održavanja i zaštite državnih cesta za razdoblje od 2005. do 2009. godine preuzeo obvezu održavati državne ceste na Primorsko- goranske županije, a sadržaj tih obveza propisan je ugovorom i odredbama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04; dalje: ZJC). Na državnoj cesti DC 8 u štetnom događaju od 11. siječnja 2007. nastala je materijalna šteta trećim osobama zbog masne mrlje na kolniku te je osiguratelj oštećenika Triglav osiguranje d.d. na temelju police kasko osiguranja svom osiguraniku isplatio štetu i pokrenuo parnicu protiv tužitelja koja je pravomoćno okončana u predmetu Pn-4089/07 od 19. prosinca 2014. i tužitelj je isplatio osiguratelju dosuđeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Prvostupanjski je sud utvrdio odgovornim tuženika za štetu i ispunjenje pretpostavki tuženikove odgovornosti za nastalu štetu koja je nastala tužitelju, jer je tuženik propustio ispuniti svoje ugovorne obveze redovitog održavanja i zaštite ceste u razdoblju trajanja ugovora kad je došlo do štetnog događaja, a šteta je nastala nakon što je tužitelj isplatio osiguratelju oštećenika dosuđeni iznos prema pravomoćnoj presudi. Sud je utvrdio da je tuženikova ugovorna obveza bila obavljati poslove redovnog održavanja sukladno Zakonu o javnim cestama i odgovarajućim pravilnicima i propisima koji uređuju pitanje i odnose u djelatnosti redovnog održavanja i zaštite cesta. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je isključivi uzrok prometne nesreće bila masna mrlja na cesti i da nije bilo doprinosa oštećenika štetnom događaju. Sud je ocijenio da Potvrda o uredno ispunjenom ugovoru ne dokazuje da je tuženik uredno ispunio svoju ugovornu obvezu jer u to vrijeme nije bila okončana parnica između osiguratelja kao tužitelja i ovdje tužitelja kao tuženika u toj parnici. Isto tako podatke Ophodarskog dnevnika u vrijeme štetnog događaja sud ne ocjenjuje kao razlog isključenja od tuženikove odgovornosti za štetu niti dokaz da tuženik nije mogao pravovremeno uočiti niti otkloniti masnu mrlju na kolniku, a zamašćen kolnik predstavlja neodržavanje prometnice. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer je zastarijevanje počelo teći u trenutku nastanka štete do koje je došlo navedenom isplatom.
3. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da prvostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev odnosno ukine i vrati na ponovno suđenje. U bitnom ponavlja izneseno tijekom postupka i analizira sadržaj njegovih ugovornih obveza navodeći da je u cijelosti ispunio svoje ugovorne obveze navodeći da je mrlja na kolniku nastala između dvije ophodnje zbog čega nije mogao reagirati na odgovarajući način. Smatra da u postupku nije utvrđeno koje su to konkretne tuženikove ugovorne obveze i kako su prekršene, a u konkretnoj situaciji nije bilo povreda ugovornih obveza. Ne postoji tuženikova obveza permanentnog nadzora konkretne ceste te mu se ne može staviti u krivnju činjenica da je konkretnoj prometnici bilo ulja. Smatra da je sud zanemario pravila o teretu dokazivanja.
4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
5. Tuženikova žalba nije osnovana.
6. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijanu je presudu moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u odnosu na dio zahtjeva koji se tiče sporednih traženja s osnove zateznih kamata na jedan od utuženih računa prvostupanjski je sud odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava. Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza utvrdio da je tužitelju nastala šteta, da ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je pretrpio povredom ugovorne obveze (čl. 342. st. 2., čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 41/08; dalje: ZOO) i pravo na isplatu zateznih kamata od kad je tužitelju šteta nastala.
8. Neosnovano žalitelj u bitnom navodi da je pobijana presuda donesena nepravilnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja, a da je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obveza održavanja ceste kao i da nije odgovor za mrlju na cesti zbog koje je došlo do štetnog događaja i posljedično tužitelju nastala šteta isplatom oštećenikovom osiguratelju u regresnoj parnici. Tuženikove obveze kao izvoditelja proizlaze iz sklopljenog ugovora o obavljanju poslova redovnog održavanja u čl. 13. do 21. i temelje se ne samo na Zakonu o javnim cestama već i na pravilnicima i drugim podzakonskim aktima koji propisuju načine i vrste održavanja prometnica pa tako i državnih cesta kojima upravlja tužitelj, a tuženiku je povjerio obavljanje tih poslova. Posebno su u ugovoru sadržane i odredbe o odgovornosti tuženika za štetu u čl. 22. do 25. Ugovora. Osnova tuženikove odgovornosti tuženika kao izvoditelja za ispunjenje ugovornih obveza vezanih za održavanje prometnica temelji se na njegovoj pretpostavljenog odgovornosti. To proizlazi iz odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a iz koje proizlazi da kad dužnik ne ispuni svoju obvezu (u ovom slučaju održavanje cesta) vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete, a dužnik se prema odredbi čl. 343. ZOO-a oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, kako to tuženik i tvrdi u žalbi, zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Tuženik tvrdi da je mrlja od ulja na prometnici nastala između dva obilaska radnika koji održavaju cestu, a da je vidljivo to iz ophodarskog dnevnika. Iz ophodarskog dnevnika za 11. siječnja 2007. vidljivo je da je ophodnja vršena u razdoblju od 14,00 do 22,00 sata na DC D8 i da je km 33+700 m utvrđena neugašena vatra u 15,00 sati, a nesreća se dogodila na dionici DC D8 005 oko km 4 (podatak na listu 118. spisa Pn-4089/07). Kako se nezgoda dogodila oko 16,55 sati proizlazi da u ophodarskom dnevniku uopće nije utvrđeno da se nezgoda dogodila. Osim toga ophodnja je očigledno bila zauzeta nekim drugim aktivnostima na sasvim drugoj dionici niti dva sata prije nezgode. Prema tome podaci ophodarskog dnevnika nisu dovoljno precizni niti ukazuju da postoje razlozi oslobođenja odgovornosti zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti. Tuženik je morao dokazati da se o takvim okolnostima doista i radi. Protivno žalbenim navodima upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja navedenih okolnosti propisanih odredbom čl. 343. ZOO-a koje u konkretnoj situaciji tuženik nije dokazao. Tuženik nije osporio nastanak štete i njezinu visinu, a u pobijanoj presudi prvostupanjski je sud pravilno utvrdio u kojem je iznosu i kada tužitelju šteta nastala kao i da njegovo potraživanje nije zastarjelo.
9. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 12. siječnja 2022.
Sudac
Raoul Dubravec
