REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

ZAGREB

Broj: Ppž-13390/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. D.K., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. D.K. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 16. studenog 2021., broj: Pp-13195/2021-6, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. D.K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. D.K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 300,00 (tristo) kuna u roku od 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 16. studenog 2021., broj: Pp-13195/2021-6 proglašen je krivim okr. D.K., da je na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu izrečena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, u koju je uračunato uhićenje okrivljenika 15. studenog 2021. u 22,15 sati do 16. studenog 2021. u 14,30 sati kao 600,00 kuna, tako da mu preostaje 9.400,00 kuna novčane kazne, koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostale novčane kazne, uz obvezu na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna.

1.2. Na temelju čl. 13. st. 1. t. 3. i 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva u XX, u trajanju od 6 mjeseci i zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od 6 mjeseci.

2. Protiv te presude okr. D.K. osobno je pravodobno podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi krivnje ili smanji izrečena sankcija, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se prepisuje zakonski tekst odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona bez navođenja i jedne konkretne okolnosti u čemu bi se ta bitna povreda i sastojala. Suprotno ovim potpuno paušalnim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o prekršajnopravnim sankcijama, pa kako, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

6. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje okrivljenik navodi da je oglašen krivim temeljem iskaza svjedokinje - žrtve koji je proturječan i kontradiktoran, smatrajući da u iskazu svjedokinje postoji niz nelogičnosti.

6.1. Nije u pravu podnositelj žalbe da je činjenično stanje u postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je svoju odluku o počinjenom prekršaju temeljio na obrani okrivljenika, iskazu svjedokinje ošt. S.R. i materijalnim dokazima izvedenim u postupku. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje S.R. i njezin je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Opravdano je prvostupanjski sud svjedočenje S.R. prihvatio vjerodostojnim, budući je svjedokinja pred sudom detaljno, okolnosno i emotivno svjedočila kako o događaju od 15. studenog 2021., tako i o odnosima sa okrivljenikom koji su prethodili tom događaju, te uskraćivanju novčanih sredstava za njezine potrebe, koje traje od njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku. Nema elemenata koji bi ukazivali na nevjerodostojnost njenog iskaza koji ne ostavlja nikakvu dvojbu u odnosu na odlučne činjenice, a u dokaznom postupku nema dokaza koji bi ukazivali suprotno. Cijeneći sadržaj iskaza oštećenice, kao i njezino držanje prilikom svjedočenja, koje je sud i zapisnički konstatirao (pri davanju izjave je plakala i bila vrlo uznemirena), opravdano je na iskazu oštećenice, povezanom sa materijalnim dokazima izvedenim u postupku, prvostupanjski sud temeljio odluku o krivnji okr. D.K. za počinjeni prekršaj.

6.2. Žalbom se osporava iskaz svjedokinje i u dijelu u kojem ona navodi da ju je okrivljenik ljutito uhvatio za ramena i gurnuo prema zidu, ali ne zna je li to vidio njihov sin, iako se okrivljeniku stavlja na teret da ju je uhvatio za ramena i gurnuo na zid kada je s djetetom izlazila iz sobe. Međutim, iz izreke pobijane presude ne proizlazi da je oštećenica u rukama držala dijete, kako to interpretira okrivljenik, pa je tim više iskaz svjedokinje vjerodostojan, budući postupanju okrivljenika ne daje veću težinu tvrdnjom da bi „dijete to vidjelo“, budući o tome nije sigurna. Međutim, provedenim dokazima neprijeporno je utvrđeno da je događaju 15. studenog 2021. u stanu bio prisutan i zajednički sin Leonardo, rođ. 2019., što okrivljenik niti ne osporava u svojoj obrani.

6.3. U odnosu na prigovor žalbe da je oštećenica iskazivala da je i ona vrijeđala okrivljenika, iz čega je razvidno da je svjedokinja - žrtva također počinila prekršaj iz čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pa je u ovom slučaju žalitelj također žrtva, što sud nije cijenio, ističe se da prvostupanjski sud nije ovlašten odlučivati o bilo kakvom počinjenju prekršaja od strane ošt. Simone Le Riche i eventualnoj njezinoj krivnji, budući protiv nje niti od strane ovlaštenog tužitelja, niti od strane D.K. u svojstvu oštećenika tužitelja nije podnesen optužni prijedlog.

6.4. Navodi žalbe kojima okrivljenik umanjuje i relativizira svoje ponašanje, prebacujući odgovornost na oštećenicu navodeći da je cjelokupni postupak inscenirala jer je nezadovoljna manjkom pažnje koju joj pruža, predstavlja bezuspješan pokušaj opravdavanja njegovog protupravnog ponašanja.

7. Okrivljenik u žalbi, kao i u obrani pred sudom, poriče da bi nad oštećenom vršio ekonomsko nasilje, navodeći da je imala njegovu karticu bez ikakvog limita, ako joj je trebala gotovina mogla je dignuti novac sa bankomata, te je u prilog svojih tvrdnji uz žalbu dostavio izvadak sa kartice u vrijeme kada je oštećena bila u Dubrovniku, a u dopuni žalbe izvadak za 15. studenog 2021., kada je oštećenica prijavila događaj.

7.1. Međutim, treba navesti da se u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Stoga se, u smislu navedene zakonske odredbe iznošenje navedenih dokaza tek sada u žalbenom postupku, ukazuje zakašnjelim i ovaj drugostupanjski sud te dokaze nije ovlašten cijeniti.

7.2. Treba napomenuti da je čl. 10. t. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ekonomsko nasilje, između ostalog, definirano kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine. Kad se uzme u obzir da je S.R. strana državljanka koja ne boravi u Hrvatskoj dulje vrijeme, ne zna hrvatski jezik, nezaposlena i bez vlastitih financijskih sredstava, onda je postupanjem o kojem je svjedočila, uskraćivanjem materijalnih sredstava za njezine osobne potrebe, okrivljenik i po ocjeni ovog suda, ostvario jedan od oblika ekonomskog nasilja prema oštećenici.

8. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žalbom se samo uvodno naznačuje da se žalba podnosi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, bez konkretizacije te žalbene osnove, pa očito žalitelj ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se dakle ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ovu žalbenu osnovu razmatrao samo po službenoj dužnosti, kako je već i navedeno u t. 4. obrazloženja.

10. Žaleći se zbog odluke o novčanoj kazni, pozivajući se na odredbe o svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, okrivljenik predlaže da ga se oslobodi od kažnjavanja, smatrajući da su ispunjeni uvjeti iz čl. 38. Prekršajnog zakona.

10.1. Međutim, čl. 38. Prekršajnog zakona propisuje:

„(1) Sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje. (2) Sud može osloboditi od kazne počinitelja:

1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,

2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak,

3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.“

10.2. Po ocjeni ovog suda, u ovoj situaciji nisu se stekli uvjeti za oslobođenje od kazne okr. D.K.. Kako u ovom konkretnom slučaju nije Zakonom izričito propisano da će sud osloboditi od kazne počinitelja, to je za primjenu odredbe o oslobođenju od kazne potrebno utvrditi postojanje okolnosti iz st. 2. čl. 38. Prekršajnog zakona, zbog kojih sud može počinitelja osloboditi od kazne, a koje okolnosti u odnosu na D.K. nisu utvrđene i ne proizlaze iz stanja spisa predmeta.

10.3. Također, nisu se stekli niti uvjeti za ublažavanje kazne, kako se to sugerira žalbom, jer po ocjeni ovog suda, utvrđene olakotne okolnosti, niti same za sebe niti u svojoj ukupnosti i kvaliteti, ne čine upravo onu posebno izraženu olakotnu okolnost koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne iz čl. 37. st. 2. Prekršajnog zakona, a imajući u vidu da je prvostupanjski sud cijenio i upornost u vršenju psihičkog nasilja kao otegotnu okolnost na strani okrivljenika.

10.4. Ispitujući odluku u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini od 10.000,00 kuna, koja je izrečena okrivljeniku od strane prvostupanjskog suda, primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

10.5. Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je novčana kazna od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prvenstveno, blažu vrstu propisane kazne, koja je izrečena blizu propisanog posebnog minimuma, (u kaznenopravnim okvirima novčane kazne od 7.000,00 kuna do 50.000,00 kuna) te po ocjeni ovog suda, imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

11. U odnosu na izrečene zaštitne mjere okrivljenik smatra da se nisu stekli uvjeti iz čl. 51. a Prekršajnog zakona, odnosno da se u konkretnom slučaju ne smije izreći zaštitna mjera jer nije u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

11.1. Međutim, prema ocjeni ovog suda, pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda o primjeni zaštitne mjere udaljenja iz zajedničkog kućanstva, budući je okrivljenik počinio nasilje prema članu obitelji s kojim živi u stanu, kako bi se spriječilo nasilje u obitelji, a postoji opasnost da bi bez provođenja ove mjere mogao ponovno počiniti nasilje te da bi se otklonile okolnosti koje pogoduju počinjenju prekršaja koji je predmet ovog postupka i zaštitile žrtve nasilja u obitelji. Stoga, imajući u vidu načelo razmjernosti propisano odredbom čl. 51. a Prekršajnog zakona, duljina trajanja izrečene mjere od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

11.2. Jednako tako, zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana na zakonu je osnovana

, sud je za primjenu zaštitne mjere dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, budući je svrha provođenja zaštitne mjere obveznoga psihosocijalnog tretmana sprječavanje daljnjeg nasilničkog ponašanja postizanjem pozitivnih promjena u ponašanju počinitelja nasilja u obitelji, a cilj provođenja je zaštitne mjere je potaknuti počinitelja nasilja u obitelji da postane svjestan svog nasilnog ponašanja, prepozna svoju odgovornost te usvoji obrasce nenasilnog ponašanja. Duljina trajanja izrečene mjere od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od najmanje šest mjesecI (do dvije godine), dakle u minimalnom zakonom propisanom trajanju, također je, po ocjeni ovog suda, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Prema podacima u spisu okrivljenik je zaposlen i ostvaruje redovne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 300,00 kuna, dakle neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana  Korotaj,  v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.