REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-13510/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe E.G. d.o.o. i dr., zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17. 46/18) i dr., odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe i okr. I.P., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 22. rujna 2021., broj: Pp J- 930/2019-6, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okrivljene pravne osobe E.G. d.o.o. i okr. I.P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda te se izriče:

Na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), protiv okrivljene pravne osobe E.G. d.o.o. (podaci kao u prvostupanjskoj presudi) i okr. I.P. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi:

u svojstvu poslodavca radnika I.Č., rođenog XX. u XX, BiH, s prebivalištem u XX BiH, koji je otpočeo s radom 12. prosinca 2017., za istoga nisu podnijeli prijavu o početku osiguranja u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, u zakonskom roku od najranije 8 dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada, već je prijava o početku osiguranja zaprimljena kod HZMO-a 13. prosinca 2017.,

- pa da bi time počinili prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15.).

II. Uslijed gornje odluke, žalba okrivljene pravne osobe E.G. d.o.o. i okr. I.P., u odnosu na prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, je bespredmetna.

III. Uslijed odluke pod t. I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okrivljenoj pravnoj osobi E.G. d.o.o., za prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, za koji je proglašena krivom u t. 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju te zakonske odredbe i čl. 37. Prekršajnog zakona, izriče novčana kazna u iznosu 16.000,00 (šesnaesttisuća) kuna, što je za svakog stranca 8.000,00 (osamtisuća) kuna, a okr. I.P., za prekršaj iz čl. 226. st. 3. u vezi st. 1. t. 1. Zakona o strancima, za koji je proglašena krivom u t. 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju te zakonske odredbe i čl. 37. Prekršajnog zakona, izriče novčana kazna u iznosu 400,00 (četiristo) kuna, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku 90 dana od primitka ove presude, a ako u navedenom roku plate dvije trećine te novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

IV. U ostalom dijelu, žalba okrivljene pravne osobe E.G. d.o.o. i okr. I.P. se odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

V. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, okrivljena pravna osoba E.G. d.o.o. i okr. I.P. su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude, svaki okrivljenik.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 22. rujna 2021., broj: Pp J-930/2019-6, proglašeni su krivima okrivljena pravna osoba E.G. d.o.o. i okr. I.P. da su, na način činjenično opisan u t. 1. izreke pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima, a na način činjenično opisan u t. 2. izreke pobijane presude prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju za koji im je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna i to okrivljenoj pravnoj osobi u iznosu 18.000,00 kuna, a okr. I.P. u iznosu 750,00 kuna, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne. Istom presudom, okrivljenici su obvezani naknaditi troškove prekršajnog postupka i to okrivljena pravna osoba u iznosu 300,00 kuna, a okr. Ivanka Princip u iznosu 200,00 kuna.

2. Protiv navedene presude, oboje okrivljenih su, putem branitelja odvjetnika K.O., podnijeli zajedničku žalbu, s prijedlogom da se ista preinači na način da se okrivljenici oslobode krivnje odnosno podredno da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je dijelom bespredmetna, a dijelom neosnovana.

4. Prije svega, ispitivanjem po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je u odnosu prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, za koji su žalitelji proglašeni krivima u t. 2. izreke pobijane presude, nastupila zastara prekršajnog progona, zbog čega je presudu u tom dijelu trebalo preinačiti i odbiti optužbu.

4.1. Naime, okrivljenicima je optužbom stavljeno na teret da su prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju počinili 12. prosinca 2017.

4.2. Odredbom čl. 13. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je da prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine, a odredbom čl. 13.a Prekršajnog zakona propisano je da zastara prekršajnog progona počinje teći danom kad je prekršaj počinjen. Budući da su se u ovom prekršajnom postupku, kako je to već navedeno, okrivljenici teretili da su prekršaj iz t. 2. počinili 12. prosinca 2017., to je, pravilnom primjenom odredbi čl. 13. st. 1. i čl. 13.a Prekršajnog zakona, nastupila zastara prekršajnog progona, zbog čega u odnosu na ovaj prekršaj više nije moguć prekršajni progon, pa je, na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona, trebalo odbiti optužbu, kao što je to i učinjeno u t. I. izreke ove odluke.

4.3. Iz navedenog razloga, žalba okrivljenih, u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, postala je bespredmetna, tako da je ista razmatrana samo u odnosu na prekršaj iz čl. čl. 226. st. 1. t. 1. i st. 3. Zakona o strancima.

5. Žalba okrivljenih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da prekršaj nije počinjen s namjerom da se izigra zakon, da je cijeli splet događaja posljedica nastale situacije na tržištu rada u Republici Hrvatskoj i tada važećeg Zakona o strancima, koji nije bio prilagođen novonastaloj situaciji, da su oni ispravili sve propuste te da se radilo o nesvjesnom nehaju.

5.1. Iz takvog sadržaja žalbe je očigledno da okrivljenici, zapravo, ne osporavaju objektivni učin prekršaja za koji su proglašeni krivima i t. 1. izreke prvostupanjske presude, nego smatraju da nisu krivi zbog situacije koja je u inkriminirano vrijeme vladala na tržištu rada. Međutim, takvi žalbeni navodi ne mogu utjecati na osnovanost i pravilnost prvostupanjske presude, niti mogu dovesti do ekskulpacije okrivljenih, jednako kao niti činjenica da su propuste naknadno ispravili. Obveze pravnih osoba u vezi zapošljavanja radnika državljana trećih zemalja propisane su važećim zakonom Republike Hrvatske i okrivljena pravna osoba je bila dužna biti upoznata s tim obvezama i tako postupati, bez obzira na eventualne poteškoće koje se javljaju u ostvarivanju predmetnih zakonskih obveza. Nadalje, okrivljenicima se ukazuje da je odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona propisano da je za počinjenje prekršaja dovoljan nehaj, a da se namjera kao oblik krivnje, sukladno čl. 25. st. 2. Prekršajnog zakona, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju, a što nije slučaj kod inkriminiranog djela prekršaja. Iz navedenog razloga nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da se u konkretnom slučaju radilo o nesvjesnom nehaju, a ne o namjeri.

5.2. Slijedom prethodno navedenog, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da žalitelji, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističu tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelji uopće ne iznose razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava.

6.1. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenih u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja za koji su i proglašeni krivima u t. 1. izreke prvostupanjske presude, to žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

7. Odluka o prekršajnopravnim sankcijama razmatrana je uslijed odluke o djelomičnom odbijanju optužbe te uslijed podnesene žalbe, u kojoj okrivljenici navode kako smatraju da je novčana kazna, bez obzira što je prvostupanjski sud primijenio institutu ublažavanja kazne, „mogla biti izrečena i u nižem iznosu, obzirom na sve okolnosti slučaja“.

7.1. Razmotrivši pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Iz navedenog razloga, u odnosu na oboje okrivljenih, izrečena je novčana kazna u istom iznosu u kojem ju je utvrdio i prvostupanjski sud. Treba naglasiti da, sukladno odredbi čl. 37. st. 3. t. 2. Prekršajnog zakona, nema zakonske mogućnosti da bi se okrivljenoj pravnoj osobi izrekla niža novčana kazna, jer je ista ublažena do maksimalne granice koju Prekršajni zakon dopušta. U odnosu na okr. I.P., po stavu ovog suda, nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer je za djelo za koje je proglašena krivom zakonom propisana novčana kazna u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna, tako da je izrečena novčana kazna u iznosu 400,00 kuna i više nego primjerena svim okolnostima počinjenog prekršaja, kao i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

7.2. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljene pravne osobe. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da okrivljena pravna osoba ima financijskih problema u poslovanju, niti da bi okr. I.P. bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje poslovanje okrivljene pravne osobe odnosno uzdržavanje okr. I.P..

9. Stoga je, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.