Poslovni broj Gž-2429/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž. iz K., OIB: ........ koju zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik iz K., A. protiv tuženih 1. L. D. iz D., OIB:..... i 2. M. R. iz K., OIB: ...., obje kao nasljednice J. Š. iz K., koje zastupa punomoćnica K. M. D., odvjetnica iz K., radi utvrđenja prava vlasništva,odlučujuć i o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj 12 P-1293/2019-19 od 26. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj 12 P-1293/2019-19 od 26. listopada 2021. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I.Odbijaju se glavni i alternativni tužbeni zahtjevi koji glase:

I.a)

"I. Utvrđuje se da je:

-

tužitelj

Ž.

M.,

V.,

OIB

-

......

stekao

pravo vlasništva točno određenog realnog izdvojenog dijela z.č. .... u g.t. 1. z.k.ul. .... k.o. G.; koji čini lik površine 116 m2 određen na nalazu mjernika Nalaza i mišljenja sudskog vještaka geodetske struke N. V. od 22. svibnja 2019 broj elaborata 194-061 OS u Crikvenici SS Krk točkama označenim roza slovnim oznakama "J-K-L-Z-V-J" i roza ispunom

II.Utvrđuje se da točno određeni realni izdvojeni dio koje je u vlasništvu tužitelja iz stavka I. ove Presude ima ukupnu površinu 116 m2.

III.Ovlašćuje se tužitelj da po pravomoćnosti ove presude zatraži upis prijenosa prava vlasništva sa imena tuženog uknjiženog suvlasnika na ime tužitelja u odnosu na novoformiranu nekretninu u stavku IV. izrijeke ove presude.

IV.U smislu odredbe Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 153/13, 65/17,114/18, 39/19, 98/19) i to članka 161 stavak 1. točka 3. i članka 162 sud utvrđuje pravo na provođenje cijepanja cijele z.č. ..... u k.o. G. i to na način da se suvlasnički dio nekretnine tužitelja izdvoji pod novim brojem.

V.Tuženik je dužan naknaditi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

I.b)

I. Utvrđuje se da je tužitelj Ž. M., . V.,

OIB - ...... stekao pravo vlasništva točno određenog realnog izdvojenog dijela

- z.č. .... u k.o. G..... koji čini lik kojeg definiraju točke određene na mjernika Nalaza i mišljenja sudskog vještaka geodetske struke N. V. od 22. svibnja 2019 broj elaborata 194-061 OS u Crikvenici SS Krk označene roza slovnim oznakama "J-K-L-Z-V-J" i roza ispunom koji je nalaz vještaka sastavni dio ove Presude u površini od 116 m2 kako je prikazano na Skici lica mjesta od 22. svibnja 2019.g. (Prilog broj 2) koja je sastavni dio ove Presude a koje zemljište temeljem geodetskog elaborata Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar R., Ispostava K. oznake br.:

odgovara

cijeloj ..../___ u k.o. G. površine 116 m2 i koje zemljište se temeljem tog elaborata ima otpisati u novoformiranu z.č. ..../________ u k.o. G., te je tužitelj temeljem ove Presude ovlašten zatražiti i ishoditi uknjižbu tog prava vlasništva na navedenoj novoformiranoj nekretnini u zemljišnim knjigama.

II.Tuženik je dužan naknaditi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

I.c)

I.Utvrđuje se da je tužiteljica Ž.M., V., OIB: ..... stekao pravo suvlasništva - 116/169 dijela cijele z.č. .... u g.t. ....... z.k.ul. ...... k.o. G.......;

II.Ovlašćuje se tužitelj da po pravomoćnosti ove presude zatraži upis prijenosa prava vlasništva sa imena tuženog uknjiženog vlasnika na ime tužitelja u odnosu na nekretnine navedene u stavku I. izrijeke ove presude.

III.Tuženik je dužan naknaditi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude."

II. Tužiteljica M. Ž. , OIB: ..... dužna je tuženima 1. L. D., OIB: ..... i 2. M. R. OIB: ......, nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7. 812,50 kn ( slovima: sedamtisućaosamstodvanaestkunaipedesetlipa) u roku

od

dana

,

dok

se

s

preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška, tuženi odbijaju.

Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) nalazi u tome što izreka presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati iz razloga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju činjenica te iskaza i isprava danim u postupku. Navodi da opis lica mjesta i činjenica da je prijepor prostorno niži od ostalog dijela kuće i dvorišta J. Š. ukazuje da se radi o izdvojenoj cjelini i da je na ovom dijelu postojalo klijalište i prašćak u vlasništvu tužiteljice odnosno ranije njezinog supruga. Ukazuje na iskaz nasljednice M. Š., koja je formalno prodala kuću i dvorište J. Š., F. Š. M. koja je saslušana kao svjedok potvrdila da prijepor nije bio predmet prodaje i da je isti bio u kontinuiranom posjedu tužiteljice i supruga i prije i poslije prodaje. Tvrdi da je stvarni vlasnik kuće tužiteljice i kuće tuženika i cjelokupnog kompleksa zemljišta bio N. Ž., a koji je imao šestero djece i to M. Š., P. Ž., N. Ž., A. H., M. K. i R. S., da je nakon smrti N. Ž. izvršena dioba i vlasništvo nad kućom i zemljištem stekli su P. Ž. i N. Ž., s tim da je kuća bila podijeljena po polovici, a vrt je podijeljen na način da je tužiteljici pripao niži dio odijeljen brazdom. Tvrdi da je M. Š. formalno se primila nasljedstva zbog dječjeg dodatka, a koje je inače pripalo i njoj i njenom bratu N. Ž. te je stoga po nalogu N. prodala ovu kuću i pripadajući vrt J. Š., a radi se o vrtu iznad spornoga, terasasto višem. Navodi da je P. Ž. koristio svoj dio kuće i vrta od smrti N. Ž. 1962. na način da je sadio krumpir i imao klijalište i takvo stanje trajalo je 59 godina. Ukazuje na iskaz svjedoka F. Š. M. koja je potvrdila da sporni vrt nije prodan J. Š. i da J. Š. nakon kupnje nije bio u posjedu prijepora, već je vrt ostao u posjedu P. Ž.. Navodi da je posjed P. Ž. bio savjestan, zakonit i trajao je od 1962. godine, dok u spisu nema dokaza da bi J. Š. vodio nakon kupoprodaje neki postupak kojim bi tražio predaju u posjed spornog vrta. Navodi da J. Š. ničim nije osporavao posjed P. Ž. na spornom vrtu, što obeskrepljuje tvrdnju suda da ukoliko bi P. Ž. bio posjednik, da je bio nepošten. Ukazuje na iskaz svjedoka A. Ž. koji je potvrdio da je sporni vrt vlasništvo njegove majke, a ranije njegova oca. Ističe da je A. Ž. rekao da su njegov otac i J. Š. bili u sporu jer je J. Š. slagao kamenje na njihov vrt i to do granice. Kameni suhozid koji je J. Š. pokušao izgraditi na granici se obrušavao zbog kosine terasasto višeg vrta, pa se P. Ž. ljutio i posvađao sa J. Š. što kamenje s gromače pada u njegov vrt, a koja svađa je završila tako da ovdje nije bilo kamene gromače već je postojao jarak koji je bio granica. Navedeno da ukazuje da se P. Ž. smatrao vlasnikom vrta obrađivao ga i štitio, da je J. Š. znao da sporni vrt nije kupio te se povukao i prestao graditi gromaču. Ukazuje na iskaz F. Š. M. koja je opisala odnose u obitelji i potvrdila da je vlasnik bio P. Ž., da sporni vrt nije kupio J. Š., niti je sporni vrt bio predmetom prodaje, da je stanje posjeda nepromijenjeno od 1977. kada je Š. kupio kuću. Također ukazuje na iskaz svjedokinje J. Ž. koja ima 78 godina i cijeli život živi u G. i koja je potvrdila da je vrt na nižem nivou bio od P. Ž., danas od M., a J. je bio gornji, da je oduvijek viđala P. u tom vrtu, te iskaz svjedoka I. Ž. koji ima 73 godine i koji je susjed stranaka i koji je opisao vlasništvo i način korištenja navodeći da je vrt na istoku pripadao Š. a donji dio na zapadu P. Ž.. Ukazuje na iskaz tužiteljice koja ima 84 godine i koja je jasno navela da je njen suprug sa kućom u kojoj ona živi dobio u nasljedstvo i ovaj donji dio vrta koji je obrađivao i u kojem je prije imao klijalište. Također da je tužiteljica jasno potvrdila da su tek prilikom izmjere za potrebe kupoprodaje trećoj osobi sada tuženice, a tada djeca još živućeg J. Š. utvrdili da bi zemljišnoknjižni broj koji je upisan na J. Š. prekrivao i ovaj vrt tužiteljice i da su tada počeli tvrditi da su oni vlasnici vrta tužiteljice. Navodi da se savjesnost posjeda presumira, pri čemu ističe kako ne postoji činjenica, dokaz, izjava iz koje bi se poštenje posjeda P. Ž. dovelo u pitanje.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tuženici u odgovoru na žalbu u bitnom navode da je zemljišno knjižni vlasnik prijepora bio J. Š. koji je kupio kuću koja je u međi s prijeporom, od zemljišnoknjižnog i stvarnog vlasnika N. Ž. dok je prijepor kupio od sestre N. Ž., M. Š.. Ukazuju na povijesni vlasnički list iz kojeg proizlazi da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku pod rednim brojem 88., broj zapisnika o izviđaju Z-823/75 od 6. studenoga 1964. neposrednim očevidom lica mjesta sa uređujućim sucem, uz nazočnost N. Ž. i M. Š. sud utvrdio da je vlasnica prijepora M. Š., a što je M. Š. i potvrdila svojim potpisom. Ističu da prijepornu nekretninu tužiteljica nije prijavila kao ostavinsku imovinu. Ukazuju da je D. N. iskazao da je bio na terenu nekoliko puta i da nije bilo vrta već divlja stabla, kamenje i trnje. Navode da mu je tužiteljica prvi puta rekla nakon godinu dana od kupoprodaje da je parcela njihova.

Predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Žalba je osnovana.

U ovom parničnom predmetu tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva točno određenog realnog izdvojenog dijela k.č. .... upisano u g.t. ......., z.k. ul. ...... k.o. G. koji čini lik površine 116 m2, određen u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke N. V. od 22. svibnja 2019., točkama označenim roza slovima oznake "J-K-L-Z-V-J" i roza ispunom , sve na način pobliže naveden u izreci te presude. Tužiteljica postavlja i eventualne zahtjeve i to na utvrđenje da je stekla pravo vlasništva točno određenog realnog izdvojenog dijela te utvrđenje da je stekla suvlasništvo 116/169 dijela cijele z.č...... u g.t. tijelu ......, z.k. ul. ..... k.o. G...... sve na način pobliže naveden u izreci te presude. Navedene tužbene zahtjeve tužiteljica je činjenično utemeljila na tvrdnji da je vrt naslijedila od supruga Petra Žica koji je preminuo 1993., a P. Ž. je isti naslijedio od oca N. Ž. koji je umro 1962. te diobom sa ostalim nasljednicima.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da se nekretnina nalazi u mjestu G. i predstavlja vrt uz kuće tužiteljice i danas D. N. – prije J. Š., da je vrt na dvije razine pa ovaj niži dio - donji vrt, predstavlja prijepor,

-da je vještak nekretninu identificirao i utvrdio da je ukupne površine 203 m2 od čega dio koji predstavlja k.č. ...... ima površinu 116 m2, dok ostatak površine odnosi se na druge katastarske čestice,

- da je ocjenom iskaza svjedoka sud utvrdio da se vrt dulje vrijeme nije koristio jer je svjedok D. N. čiji iskaz prihvaća, uložio sredstva u uređenje istoga jer je prilikom kupnje zatekao obraslo zemljište, dok su svjedoci A. Ž., J. Ž., I. Š. i F. Š. M. svjedočili u korist tužiteljice, a svjedoci R. D. i L. S. svjedoče u korist tuženika, pri čemu ukazuje na iskaz svjedoka A. Ž. u kojem kaže da su pok. otac P. Ž. i J. Š. godinama bili u sporu jer da je Š. slagao kamenje po njihovom vrtu od granice svog dvorišta u njihov vrt,

-da iz isprava u spisu proizlazi da je P. Ž. umro 1993., te da su ga naslijedili supruga, ovdje tužiteljica i sinovi A. Ž. i B. Ž. s tim da prijepor nije naveden kao dio ostavine,

-da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je prednik tuženih J. Š. upisan kao vlasnik na temelju ugovora zaključenog s M. Š., sestrom P. i N. Ž.,

-da iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da je od osnutka katastra 1954.

/55. nekretnina upisana kao posjed N. Ž. p. J., oca P. Ž. , N. Ž. i M. Š.., potom 1966. upisan je posjed I. Š., supruga M. Š., te 1977. nekretnina kupoprodajom prelazi u posjed J. Š., oca tuženih, te je takvo stanje do danas.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nije dokazala da je stekla vlasništvo prijepora budući da su iskazi svjedoka koji govore u prilog njezinoj tvrdnji da su ona i pok. suprug bili pošteni posjednici prijepora kao što to čini i sama tužiteljica, u suprotnosti s materijalnim dokazima – ispravama u spisu. Naime, utvrđuje da sve isprave potvrđuju tvrdnje tuženika, pa tako se iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidi da je J. Š. kupio prijepor od M. Š., a što je potvrđeno i u katastru u kojem je iste godine nekretnina iz posjeda I. Š. prešla u posjed J. Š.. Također, utvrđuje da se ova nekretnina ne navodi kao ostavinska imovina iza P. Ž.. Stoga, zaključuje ako su tužiteljica i njen suprug i bili u posjedu prijepora, onda nisu bili pošteni pa tužiteljica vlasništvo ne može steći dosjelošću, jer se nepoštenim posjedom vlasništvo ne može steći bez obzira na duljinu posjedovanja. Također da tužiteljica nije mogla steći vlasništvo ni nasljedstvom jer nije mogla od supruga naslijediti nešto čega on nije bio vlasnik. Slijedom navedenog utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da bi stekla vlasništvo donjeg vrta koji predstavlja realno odvojen dio k.č. br. .... što u stvari traži prvo istaknutim zahtjevom, pri čemu se ističe da onda ne može biti osnovan ni zahtjev za cijepanje te parcele. Ukoliko je tužiteljica vlasnica realnog dijela nekretnine, a u postupku je utvrđeno da upravo i polaže pravo na realni dio, onda ne može tražiti suvlasništvo cijele parcele, slijedom čega da je i drugi eventualni zahtjev neosnovan. Radi navedenog odbija sva tri tužbena zahtjeva pozivom na odredbu iz čl. 221. a ZPP-a.

Osnovano tužiteljica dovodi u dvojbu pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja suda prvog stupnja.

Naime, tužiteljica je tužbu radi utvrđenja prava vlasništva podnijela 18. rujna 2015., te je radi tog postupka 18. rujna 2015. izvršena zabilježba spora pod brojem Z-4856/15, koja zabilježba je nesporno bila upisana u vrijeme kad je podnesen prijedlog za uknjižbu na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog 14.rujna 2015. između L. D. i J. Š., kao prodavatelja s jedne strane i D. N. kao kupca, 24. rujna 2015. pod brojem Z-5035/15.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 - dalje: ZZK) zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnoga prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava. Prema st. 2. istog članka učinak zabilježbe spora je u tom da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.

Obzirom na te činjenice, nakon što je u zemljišnim knjigama provedena zabilježba spora, kupac D. N., ne može tvrditi da nije znao odnosno mogao znati da se o nekretnini, odnosno knjižnom pravu vodi spor koji može utjecati na stjecanje tog prava. Upravo to se odnosi i na prigovor tuženica da je D. N. stekao nekretninu povjerenjem u zemljišne knjige.

Međutim, prema podacima u spisu pravni prednik tuženika, J. Š., svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini k.č. ...... k.o. G. crpi iz pravnog posla - kupoprodajnog ugovora zaključenog 15. veljače 1977. između M. Š., kao prodavatelja s jedne strane i J. Š., kao kupca s druge strane, a koji upis je proveden u zemljišnim knjigama 18. travnja 1977. pod brojem Z-534/77.

U vrijeme kada je pravni prednik tuženika J. Š. kupio predmetnu nekretninu (1977.), primjenom pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ br. 84/46.) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ br. 73/91.), bila je propisana mogućnost stjecanja prava vlasništva i samim pravnim poslom, dakle bez upisa u zemljišnoj knjizi, dakako, ako je kupac nekretninu (koja je predmet ugovora) stekao od vlasnika. Naime, prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ-a, za stjecanje prava vlasništva bio je potreban valjani pravni osnov (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu paragrafa 431. OGZ-a prijenos prava vlasništva na nekretninama vršio se uknjižbom u zemljišnim knjigama, kao načinom stjecanja prava vlasništva, dok se prema pravilu paragrafa 432. OGZ –a trebalo radi uknjižbe prava vlasništva sastaviti ovjerena isprava u propisanoj formi.

Također u navedeno vrijeme se primjenjuju i pravna pravila Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. godine (dalje pravna pravila ZZK), Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930. godine i Zakona o zemljišnoknjižnim diobama, otpisima i pripisima iz 1930. godine. U primjeni ovih pravila (par. 28., par. 70. i dalje pravnih pravila ZZK-a) sudska praksa je kod derivativnog stjecanja prava vlasništva nad nekretninama, kao jednu od pretpostavki stjecanja zahtijevala vlasništvo prednika, dok se kod primjene načela povjerenja u zemljišne knjige (primjena samo kod derivativnog stjecanja prava vlasništva i kad su prava otuđivatelja s trenutkom sklapanja pravnog posla bila upisana u zemljišnim knjigama) cijenilo da je savjestan kupac nekretnine osoba koja pored pouzdanja u zemljišne knjige utvrdi i stanje posjeda kupljene nekretnine. Samo pouzdanjem u zemljišne knjige i upisom prava vlasništva u te knjige, kupac se nije smatrao jačim u pravu nasuprot prijašnjem stjecatelju kojemu je nekretnina na temelju valjanog pravnog posla predana u posjed, a pravo vlasništva nije bilo upisano u zemljišne knjige. Dakle, u primjeni navedenih pravila, kupac nekretnine svoju savjesnost u stjecanju nije mogao opravdavati samo pouzdanjem u zemljišne knjige, već je bio dužan provjeriti i posjedovno stanje nekretnine koju želi steći. Propuštanjem ove dužne pažnje za kupca se cijenilo da je znao ili mogao znati da stvarno stanje glede prava vlasništva nad nekretninom ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju.

Prema tome, prednik tuženica mogao je steći pravo vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla, ugovora o kupoprodaji isključivo pod uvjetom da je njegova prednica M. Š.bila vlasnica prijeporne nekretnine. Naime, na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđiteljeve ovlasti da raspolaže stvari, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu. Stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka. Prodavateljica M, Š, bila je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica prijeporne nekretnine, pa je tužiteljica u ovom postupku bila dužna dokazati da u trenutku sklapanja pravnog posla, odnosno upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, prodavateljica nije bila vlasnica te nekretnine u cijelosti, a što je kupac, prednik tuženika J. Š. znao ili mogao znati. Naime, načelo povjerenja u zemljišne knjige štiti savjesnog stjecatelja nekretnine, koju je stekao u dobroj vjeri. Na načelo povjerenja u zemljišne knjige ne može se pozivati onaj koji je znao ili mogao znati da stanje zemljišnih knjiga ne odgovara stvarnom stanju. Pravni učinci načela povjerenja u zemljišne knjige djeluju samo u korist stjecatelja koji je bio u dobroj vjeri, koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Tako bi i prednik tuženica J. Š. bio pravno zaštićen glede stjecanja predmetnog knjižnog prava vlasništva k.č. br. .... k.o. G. jedino da je postupajući u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi i to na temelju valjane pravne osnove koja može biti pravna osnova za izvedeno stjecanje stvarnog prava na nekretnini.

Od činjenice da li je prednik tuženika J. Š. u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora ili upisa u zemljišnu knjigu bio pošteni stjecatelj u smislu naprijed navedenog, ovisi odgovor na pitanje da li je nekretninu mogao steći povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno je li mogao steći pravo vlasništva, pa posljedično tome i prodati D. N., jer prodavatelj ne može prenijeti na kupca više prava nego je sam imao.

Kako je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice u smislu prethodno iznijetog pravnog shvaćanja, ne može se ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

U ponovnom postupku potrebno je utvrditi sve naprijed iznijete odlučne činjenice u smislu izraženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

Slijedom navedenog valjalo je uvaženjem žalbe tužiteljice presudu suda prvog stupnja ukinuti i pedmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci, 12. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan