Poslovni broj: Usž-3729/21-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja K. j.d.o.o. S., OIB: …, zastupan po direktorici M. S., a ona po opunomoćeniku B. B., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., radi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1324/21-6 od 10. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja K. j.d.o.o. S. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1324/21-6 od 10. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1324/21-6 od 10. svibnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S.1., klasa: UP/I-471-01/21-11/2, urbroj: 513-02-8008/7-21-1 od 8. siječnja 2021. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova kao neosnovan (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga te u bitnom navodi da se pobijana presuda temelji na dokazima na kojima se presuda ne može i ne smije temeljiti, te se radi o izjavama stranaca datih na stranim jezicima, kao i hrvatskom jeziku. Naime, uzete su izjave dvojice stranica i to jednog austrijskog i jednog njemačkog državljanina, na stranom jeziku, da bi te izjave na stranom jeziku carinski službenici koji su vršili nadzor preveli na hrvatski jezik i dali im da potpišu i te prijevode na hrvatski jezik. Dakle, prvostupanjski sud je koristio kao dokaz prijevode izjava stranih državljana na hrvatskom jeziku koje nije sačinio ovlašteni sudski tumač te time grubo povrijedio postupovne odredbe na njegovu štetu. Nadalje, ističe da iz provedenog postupka proizlazi da se u uvali S. 2.nalazi 12 bova, te da je bilo pet plovila od kojih su, prema navodima upravnog tijela, samo dva plovila platila naknadu vezivanja tužitelju. Dakle, kada bi i bilo točno, a nije, da je naplatio vezivanje za bovu dvojici stranih skipera, jasno je da preostala tri plovila nisu ništa platila, kao što je jasno i to da bi se neki gosti njegovog restorana vezivali samo na dvije tri bove (i to bez plaćanja bilo kakve naknade), a ne i na ostale bove. Svih tih 12 bova može bilo tko koristiti neovisno o njemu, a kada bi pobijana presuda i upravno rješenje i bili osnovani, a nisu, radilo bi se o nezakonitom obavljanju djelatnosti bez koncesije, a tada se naknada za to nije smjela obračunati u odnosu na svih 12 bova odnosno u odnosu na površinu od svih 12 bova, već samo za dvije ili tri. Očito je da je zbog toga pogrešno izračun i stalni i promjenjivi dio naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Nadalje, u žalbi obrazlaže i iznosi prigovore u pogledu obračunate imovinske koristi koja bi bila ostvarena navodnim nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije. Prigovara i tome što mu je koncesija obračunata od početka 2020. do 28. srpnja 2020. jer je započeo s radom tek 6. srpnja pa je jasno da nije bilo osnove utvrđivati i zaduživati ga naknadom za cijelu 2020. godinu. Posebno napominje da je 2020. godina bila specifična zbog pandemije Covid-19 te su naknade za sve koncesije za tu godinu znatno smanjene, pa je prilikom izračuna naknade trebalo i o tome voditi računa. Ističe da je poduzeo sve što je mogao kako bi ostvario odnosno dobio koncesiju i tako sebi olakšao obavljanje djelatnosti na S. K., no država i jedinice lokalne uprave i samouprave očito nemaju nikakvog interesa ni sluha za gospodarstvo i male poduzetnike. Nadalje ističe da F. Ž. nije izjavio da se bove u uvali S.2. naplaćuju nego da iste služe jedino gostima restorana, te se ne naplaćuju pa u tom smislu je dostavio i pisanu izjavu navedene osobe koja potvrđuje navode iz tog podneska. Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači pobijanu presudu i usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno podredno ukine pobijanu presudu u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu u bitnom naveo da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno jer je presudna činjenica kod donošenja pobijanog rješenja kojim je tužitelju utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju), te mu je obračunana imovinska korist stečena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije je bila ta da je tužitelj gospodarskim korištenjem pomorskog dobra za svoje potrebe to pomorsko dobro isključio od opće upotrebe, a da mu za to nije dodijeljena koncesija. Tuženik navodi da tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude u bitnom ističe iste navode koje je naveo i u tužbi koju je podnio prvostupanjskom sudu radi poništenja rješenja tuženika pa tuženik ističe da u cijelosti ostaje pri utvrđenim činjenicama koje su navedene u pobijanom rješenju i pri stavovima iz odgovora na tužbu od 25. ožujka 2021.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda osporava.

6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora jer je održao raspravu 30. travnja 2021., čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured S.1., obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o podkoncesiji, podugovora i ugovora s takvim svojstvom sklopljenim s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega sadržaja koncesije, za razdoblje od 1. siječnja do 28. srpnja 2020. kod tužitelja o čemu je sastavljen zapisnik o obavljenom nadzoru obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kojim je tužitelju utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje od 1. siječnja do 28. srpnja 2020. u ukupnom iznosu od 34.462,00 kn, te mu je utvrđena i oduzeta imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 20.075,00 kn i naložena uplata na odgovarajuće račune.

8. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je kod tužitelja 27. srpnja 2020. obavljen inspekcijski nadzor kojim je utvrđeno da tužitelj posluje u dvije poslovne jedinice i to konoba P. S. K. i voditelj je F. Ž. dok je druga poslovnica, T. B. u S.1.. Ovlašteni djelatnici tuženika su 28. srpnja 2020. u suradnji s M. B. djelatnikom Lučke kapetanije H. i J. T. načelnikom Policijske postaje H., pri obilasku uvale S.2. zatekli nelegalno sidrište sa 12 bova, na kojima se nalazilo privezano 5 plovila. Dolaskom na jedno od privezanih plovila zatečen je skiper M. S. iz A. koji je dao izjavu u kojoj je naveo da je platio sidrenje za dan 27./28. srpanj 2020. u visini od 250,00 kuna te za isto nije dobio račun, a osobe koje su uslugu naplatile obavijestile su ga da ukoliko koristi usluge restorana P. će biti oslobođen plaćanja sidrenja, a na drugom privezanom plovilu zatečen je skiper M. A. iz B. koji je dao identičnu izjavu kao i prethodni skiper. Nadalje, u zapisniku je konstatirano da je zaposlenik tužitelja kao voditelj ugostiteljskog objekta izjavio da predmetne bove i to njih 12 komada služe za obavljanje turističko ugostiteljske djelatnosti obveznika za ugostiteljski objekt grill P. i da za iste nema koncesiju. Naplatu bova koristi za privezana plovila u slučaju kada ista ne žele otići a ne koriste usluge ugostiteljskog objekta i na taj način ih prisili da odustanu od daljnjeg priveza. Konstatirano je da tužitelj nije ishodovao ugovor o koncesiji za navedeno sidrište (bove).

9. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku.

10. Prema ocjeni ovoga Suda, na utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo te osnovano upućuju na odredbe članka 3. stavka 1. i 2. i članka 16. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ 158/03. do 56/16.) te odredbe članka 12. stavka 1. i članka 89. stavka 1., 2., 3., 6. i 7. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 69/17.).

12. Naime, osnovano nalazi prvostupanjski sud da na temelju odredaba Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakona o koncesijama te Općeg poreznog zakona postoji zakonska osnova da se korisniku koji koristi pomorsko dobro bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji utvrdi naknada za korištenje pomorskog dobra za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. kada je na snagu stupio Zakon o koncesijama („Narodne novine“ 69/17.) koji zakon je utvrdio obvezu plaćanja naknade za koncesiju.

13. S obzirom da u konkretnoj stvari nije sporno da je tužitelj vlasnik ugostiteljskog objekta u morskoj uvali S.2. na otočiću S. K., ispred ugostiteljskog objekta u navedenoj uvali u moru postavljeno je 12 sidrišta (bova) koje se koriste za privezivanje brodica te da nautičari svoja plovila privezuju u navedenoj uvali ispred ugostiteljskog objekta tužitelja i u istom koriste usluge konzumacije hrane i pića, a da je naplaćivao vezivanje brodica za bove posjetiteljima koji nisu bili gosti njegovog ugostiteljskog objekta, a za tu uslugu nije izdavao račun, pa je pravilno ocijenjeno da tužitelj u obavljanju svoje ugostiteljske djelatnosti koristi pomorsko dobro te na taj način ostvaruje gospodarsku korist.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15. Prigovori tužitelja u žalbi koji se odnose na to da je trebalo uzeti izjave od skipera svih pet privezanih plovila, da su izjave od skipera sačinjene na stranom jeziku te time povrijeđen Zakon o općem upravnom postupku, da izjave skipera nisu dostavljene, prigovori glede izjave voditelja tužiteljevog ugostiteljskog objekta F. Ž. koju je dao carinskim službenicima kao i prigovori vezani za način utvrđivanja imovinske koristi, ne mogu se ocijeniti osnovanima. Naime, navedeni žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, no posebno se napominje da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud jasno i detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

16. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio činjenice i okolnosti bitne za rješavanje predmetne upravne stvari te je pritom naveo razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaznih prijedloga, kao i razloge zbog čega nisu izvedeni dokazi predloženi od strane tužitelja. Naime, sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima, upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja da predlaže dokaze ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze izvede, ako je odluku mogao donijeti i na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja obrazloživši da iste smatra nepotrebnim jer je i bez izvođenja tih dokaza činjenično stanje dovoljno i potpuno utvrđeno za donošenje meritorne odluke, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu počinjene ni povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

18. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti ovaj Sud utvrđuje postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanima.

U Zagrebu 12. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.