REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: 63-P-970/21-20.

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. V. OIB:… iz Z.,

zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku

u Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:… iz Z.,

., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz

odvjetničkog društva G. & G., odvjetnicima u Z., po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 30. studenog 2021. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. K., odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika D. Z., odvjetničkog vježbenika, dana 11. siječnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3007950 od 23. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 26,330.00 (dvadesetšesttisućatristotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. OIB:… iz

Z., platiti tužitelju N. V. OIB:… iz

Z., iznos od 14.087,64 kuna sa zakonskom zateznom

kamatom tekućom na:

- iznos od 3,72 kuna od 01. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,90 kuna od 01. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,61 kuna od 01. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 31,68 kuna od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,48 kuna od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 76,06 kuna od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,46 kuna od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,37 kuna od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 66,86 kuna od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,86 kuna od 03. lipnja 2009. godine do isplate, - iznos od 4,35 kuna od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,40 kuna 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,37 kuna od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,16 kuna od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,03 kuna od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,54 kuna od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 57,79 kuna od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 88,02 kuna od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,09 kuna od 03. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 122,11 kuna od 03. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 114,33 kuna od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 129,49 kuna od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 260,79 kuna od 03. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 233,76 kuna od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 316,33 kuna od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 287,80 kuna od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 241,91 kuna od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 338,73 kuna od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 461,91 kuna od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 374,69 kuna od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 405,28 kuna od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 366,37 kuna od 29. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 373,36 kuna od 01. lipnja 2011. godine do isplate, -

iznos od 538,48 kuna od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 554,57 kuna od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 691,47 kuna od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 620,71 kuna od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 543,26 kuna od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 532,98 kuna od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 527,03 kuna od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 563,84 kuna od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 595,93 kuna od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 600,23 kuna od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 578,03 kuna od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 593,02 kuna od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 603,27 kuna od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 586,02 kuna od 03. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 590,56 kuna od 02. kolovoza 2012. godine do isplate te na

- iznos od 577,63 kuna od 02. rujna 2012. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.503,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2022. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.662,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 06. srpnja 2006. godine, što je očita omaška u

pisanju, jer je točan datum sklapanja ugovora 23. kolovoz 2005. godine, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 26.330,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, s time da je odredbom članka 2. određena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a kredit je otplaćivan u mjesečnim ratama. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kakvo ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Inače povrede navedenih ugovornih odredbi utvrđene su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (Visoki trgovački sud RH poslovni broj Pž-7129/13 od 04. srpnja 2013. godine) donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, a sud je sukladno odredbi članka 502 c. ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz kolektivne presude, dok je pitanje zastare potraživanja meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Isto tako je u odnosu na nedopuštenost i nepoštenost odredbe o ugovorenoj valuti CHF odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, C- 51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da se na sporni pravni posao primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, ali i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to konkretno odredbe članka 81-87 Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, naglasio da je odredba članka 1. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi, a svrha valutne klauzule je da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca, kune u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Dakle tuženik kao trgovac je u konkretnom pravnom poslu raspolagao informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze uz tečaj CHF, dok naprotiv tužitelj kao potrošač ne samo da nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle, već je ujedno tuženik, banka sporni „kreditni proizvod“ s valutom u CHF prikazivao kao povoljniji te je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je navodeći da su nedopuštene i nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu, potrošačkog ugovora, koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuju da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj … od 23. kolovoza 2005. godine sklopljenog

između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 26,330.00 (dvadesetšesttisućatristotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.087,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naime u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita se pruža na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvo mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva, a ako to ne bi dokazao, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da li sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te mu je prilikom zaključenja ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Inače institut valutne klauzule je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je prema stavu Vrhovnog suda RH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno da li su na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da li je tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i da li ih je uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, a u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu i da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Dakle tuženik je dao tužitelju prije zaključenja ugovora o kreditu, odnosno prije odluke tužitelja i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U svakom slučaju je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo da li ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-575/16. S obzirom da je tužitelju kao razumnoj, dobro informiranoj, pažljivoj i opreznoj osobi predmetna odredba bila jako uočljiva, jasna i razumljiva, odnosno tužitelju je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, a u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, to niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba nepoštena. Inače valutna klauzula niti nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila samo tuženika u slučaju aprecijacije CHF, a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije CHF, nego je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a ujedno tuženik niti ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, jer je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nastavno tijekom postupka punomoćnik tuženika je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pa se sukladno odredbi članka 326. Zakona o obveznim odnosima ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne može više isticati, jer se radi o zabrani manjeg značenja, a ujedno tužitelj nema pravo na povrat isplaćenih iznosa sukladno odredbi članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, jer niti ne tvrdi da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je plaćanje zavisilo od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, što znači je tužba djelomično povučena, čemu se protivi, te osporavajući visinu tužbenog zahtjeva i ističući prigovor zastare potraživanja predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog ugovora o kreditu broj … od 23. kolovoza 2005. godine

(list 9-13 spisa), u presliku osobne iskaznice tužitelja (list 15 spisa), u presliku otplatnog plana (list 16-19 spisa), u presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (list 20 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 21.10.2014 (list 21-26 spisa), u presliku otplatne tablice prema početnom ugovoru (stranica 27-28 spisa), u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 11.07.2005. godi 30.09.2005.g. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (stranica 40-43 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire D. P. (stranica 57-64 spisa) te u presliku otplatnog plana (stranica 69-70 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 23. kolovoza 2005. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 26.330,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,50%, koja je promjenjiva „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, s time da je ujedno sporna i visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja,

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, a što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, odnosno kojima je regulirano vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužitelju kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

7. Nastavno Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. S obzirom da je sud sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravo utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj, sud je prijedlog za provođenjem personalnih dokaza, odnosno dokaza saslušanjem tužitelja, svjedokinje Sabine Nujster i javnog bilježnika na okolnost svih informacija koje je tužitelj dobio prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vezano uz valutnu klauzulu odbio kao neosnovan, jer u protivnom navedena pravna utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača niti ne bi imala ikakvu svrhu, pri čemu ujedno treba naglasiti da sud sukladno odredbi članka 311. stavka 4. ZPP-a nije vezan za svoje rješenje koje se odnosi na rukovođenje raspravom. Drugim riječima kada bi neovisno o navedenim pravnim utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i pravnim odredbama kojima je, što je bitno ponovno naglasiti, sud vezan, svaki pojedini potrošač ponovno morao dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i u krajnjoj liniji previše tegotno za potrošače. Navedeni pravni stav izražen je presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18, kao i nizu drugih sudskih odluka, kao primjerice presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1200/21 od 02. lipnja 2021. godine.

8. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 57-64 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 14.087,64 kuna, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.961,88 kuna.

10. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Iako je sudski vještak u nalazu i mišljenju ujedno utvrdio i ukupnu razliku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, u pitanju je iznos od 2.961,88 kuna, punomoćnik tuženika nije istaknuo niti materijalnopravni prigovor prijeboja, kojim se dakle negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja, a niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka i o kojem je sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna. Naime odredbom članka 196. stavka 1. i stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO-a) propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za prijeboj, nego tek izjavom o prijeboju, s time da se nakon izjave o prijeboju smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to, a punomoćnik tuženika time što je tijekom postupka isticao da bi sudski vještak trebao uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onoga na dan isplate kredita, time nije dao izjavu o prijeboju, pa čak niti kada je sudski vještak utvrdio ukupan iznos anuiteta plaćenih po tečaju nižem od tečaja na dan isplate kredita niti tada nije dao izjavu o prijeboju. Nastavno, a neovisno o navedenom bitno je napomenuti da tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, za to ne postoji odgovornost tužitelja.

11. U odnosu na navode punomoćnika tuženika kojim je isticao da tužitelj nema pravo na povrat sukladno odredbi članka 1112. ZOO-a, a niti je tuženik sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a nesavjestan, sud je utvrdio slijedeće. Naime tužitelj, korisnik kredita je plaćao mjesečne anuitete kako bi izbjegao prisilu, jer tuženik, kreditor sukladno odredbi članka 11. ugovora o kreditu u slučaju ako korisnik kredita ne izvrši plaćanje ili zakasni s plaćanjem bilo koje novčane obveze, može provesti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini korisnika kredita. Isto tako činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog anuiteta do isplate. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 2. ZPP-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj … od 23. kolovoza 2005.

godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 26,330.00 (dvadesetšesttisućatristotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.087,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

13. Imajući na umu da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja, pa je za isto sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, a punomoćnik tuženika je podneskom od 13. listopada 2021. godine istaknuo da se protivi djelomičnom povlačenju, to je sud slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.662,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 8.503,75 kuna, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 11. veljače 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. točka 1.). troška sastava podneska od 30. travnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. svibnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. rujna 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 30. studenog 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 42.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 1.500,00 kuna, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 253,75 kuna i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kuna. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – u daljnjem tekstu OZ-a) dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 11. siječnja 2022. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, jer je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja, a zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Drugim riječima, iako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, s obzirom da se omjer uspjeha u sporu ocjenjuje ne samo prema uspjehu u pogledu visine tužbenog zahtjeva, a tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na početno postavljeni tužbeni zahtjev uspio u omjeru od 75,13%, nego i prema uspjehu u dokazivanju osnove, koju je tuženik tijekom postupka također osporavao, a u kojem dijelu je tužitelj uspio, to dakle tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, pa tuženik niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška parničnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 01. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U Zagrebu, dana 11. siječnja 2022. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić, v. r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kuna

2. Tuženiku po punomoćniku

Rj.

- presuda nepravomoćna

- kal. 30 dana

U Zagrebu, dana 11. siječnja 2022. godine