REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1340/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. und M. G., A., OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. i dr. u Z., protiv tuženika S. H. iz P., , OIB …, zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1671/16-2 od 14. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-341/16- 70 od 16. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 11. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika, podnesene protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1671/16-2 od 14. studenoga 2016., odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 42.339,56 Eura sa zateznom kamatom u visini stope ugovorne kamate od 15% godišnje koja na taj iznos teče od 4. siječnja 2008. pa do isplate, te da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 9.555,65 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos počev od 5. veljače 2008. do isplate, dok je u točki II. izreke tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 65.256,00 kn.
2.1. Presudom suda drugog stupnja djelomično je preinačena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-341/16-70 od 16. kolovoza 2016., na način da je:
- u točki I.1. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 41.890,06 Eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 28.267,52 Eura teku od 4. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke,
- u točki I.2. izreke odbijen u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, te
- u točki I.3. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 74.811,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počev od 28. lipnja 2016. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke.
2.2. U točki II. izreke je u preostalom dijelu potvrđena navedena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik pravovremeno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti odbiti zahtjev tužitelja.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na isplatu temeljem ugovora o jamstvu za dug glavnog dužnika. Sporno je u ovom postupku je li je to potraživanje osnovano, je li ugovor o jamstvu ništav, je li nastupila zastara potraživanja, te visina tužbenog zahtjeva.
7. Sukladno odredbi čl. 329.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. 9. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu se tuženik poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama.
10. Tvrdnja da je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, postavljen podneskom od 11. siječnja 2010., a koji je različit od onoga u izreci presude, nije osnovana jer je tužitelj nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka precizirao svoj zahtjev, podneskom zaprimljenim u sudu 4. ožujka 2013. (list 127 - 129 spisa), a u okviru kojega zahtjeva je i odlučeno u izreci pobijane presude.
11. U odnosu na tvrdnju da je zanemaren iskaz tuženika da je predmetna garancija sačinjena pred bilježnikom i da mu nije rastumačena, ističe se da su nižestupanjski sudovi cijenili i taj dio iskaza tuženika, a kako su iz ostalih provedenih dokaza utvrdili da se nije radilo o solemnizaciji navedenog ugovora već samo o ovjeri potpisa, objasnili su da nije bilo nužno poučavati tuženika o značenju navedenog ugovora.
12. Glede tvrdnje da nisu navedeni razlozi vezano za njegov prigovor o ništavosti navedenog ugovora ističe se da su i u tom pogledu nižestupanjski sudovi ocijenili (temeljem provedenih dokaza) da ugovor o leasingu pokretnina od 13. ožujka 2002. nije suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva i da kao takav nije ništav, a da ni tuženik nije sporio da je bio jamac glavnom dužniku kredit za renoviranja njegove slastičarne
13. Stoga su neosnovani navodi tuženika vezani za bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
14. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski sud je utvrdio:
- da su tužitelj i I. J., vlasnik obrta S., 13. ožujka 2002. sklopili ugovor o leasingu pokretnina po kojem je vrijednost opreme (leasinga) po fakturi iznosila 43.954,18 Eura, uz vrijednost depozita od 17.454,18 Eura i rok otplate od 60 mjeseci,
- da je tuženik je bio solidarni jamac po tom ugovoru, a da je njegov potpis na ugovoru ovjeren kod javnog bilježnika,
- da dužnik nije plaćao dospjele rate pa je tužitelj temeljem odredbe čl. 7. ugovora raskinuo navedeni ugovor te učinio dospjelim cjelokupni iznos duga,
- da je tužitelj od dužnika, u predmetu Općinskog suda u Bujama-Buie poslovni broj Ovr-2833/04 (kasnije Ovr-478/08) pokušao naplatu duga, ali da je tražbina tužitelja ostala nenamirena, jer je taj postupak obustavljen,
- da je tužba, odnosno prijedlog za ovrhu u ovoj pravnoj stvari podnesen 25. siječnja 2008., odnosno unutar roka od tri godine zbog čega je prigovor zastare tražbine neosnovan,
- da je glavni dužnik dijelom podmirio dug, a da preostala obveza tuženika po navedenom jamstvu iznosi 42.339,56 Eura.
15. Slijedom navedenog prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom iznosu.
16. Drugostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi imao trošak opomene u iznosu od 449,50 Eura, te prihvaćajući u preostalom dijelu utvrđenja prvostupanjskog suda i iznesena pravna shvaćanja, u dijelu dosuđenih troškova opomene preinačuje pobijanu presudu i za taj iznos odbija tužbeni zahtjev tužitelja, dok u preostalom dijelu potvrđuje pobijanu presudu.
17. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik u podnesenoj reviziji osporava pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o prekidu zastare u smislu čl. 388. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7 /96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO), navodeći da je točno da je zastara prekinuta u odnosu na glavnog dužnika, ali da nije prekinuta u odnosu na tuženika (jamca).
18. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
19. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
20.1. Odredbom čl. 1019. st. 1. ZOO-a, koji se u konkretnom slučaju, kao materijalno pravo, primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme nastanka obveze po predmetnom jamstvu, ali i odredbom čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), a isto tako i odredbom čl. 126. st. 1. ZOO/05, je propisano da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca, no kada je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom (st. 2.).
20.2. Prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku, prema st. 3. citiranih odredbi djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika.
21. Kako je naprijed navedeno, tužitelj je od dužnika u ovršnom postupku pokušao naplatu duga, ali je taj postupak obustavljen rješenjem poslovni broj Ovr-478/09-90 od 25. veljače 2010., koje rješenje je postalo pravomoćno 7. travnja 2010., iz razloga koji se ne mogu pripisati krivnji tužitelja (ovrhovoditelja), te je navedenim ovršnim postupkom došlo je do prekida zastare sukladno odredbi čl. 388. ZOO-a, nakon čega je zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida zastare ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi čl. 392. ZOO-a. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari, tj. prijedlog za ovrhu podnesen 2004., podnesen je unutar propisanog roka zastare od tri godine, pa kako nije zastarila tražbina prema glavnom dužniku nije zastarila ni tražbina prema tuženiku, kao solidarnom jamcu u smislu čl. 1019. st. 1. do 3. ZOO-a.
22. Vezano za navode tuženika da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 262. i 277. ZOO-a ističe se da pogrešno tuženik smatra da je prvostupanjski su primijenio odredbe ZOO/05, jer se pravostupanjski sud pravilno pozvao na citirane odredbe starog ZOO-a, vezano za ispunjenje obveze i posljedice neispunjenja i za zatezne kamate.
23. U odnosu na navode da je na ime depozita iz ugovora o leasingu položen iznos od 17.454,18 Eura, a da sudovi nisu utvrđivali je li taj iznos uračunat i za njega smanjena obveza glavnog dužnika, ističe se da je visina duga utvrđena na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. N., te dopune nalaza i mišljenja toga vještaka, kojoj dopuni nalaza i mišljenja financijskog vještaka stranke nisu prigovarale, te se radi i o prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i da se u revizija ne može podnijeti iz navedenog razloga (argumentum a contrario iz čl. 385. ZPP-a).
24. Iz navedenih razloga reviziju je valjalo odbiti reviziju tuženika, kao neosnovanu, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 11. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
