Broj:10.P-279/2020-12
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. F. iz L., OIB:, zastupan po punomoćniku S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika K. J. H. iz O., OIB:, zastupane po punomoćniku S. H., odvjetnici iz O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. prosinca 2021. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja S. P., odvjetnice iz O. i punomoćnika tuženika S. H., odvjetnice iz O., nakon donošenja i objave dana 11. siječnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Ovr-1049/2019 od 30. prosinca 2019., kojom se radi naplate novčane tražbine tuženice, K. J. H., iz O., OIB, u ukupnom iznosu od 56.200,00 kn, sa zateznim kamatama određuje ovrha na svim novčanim sredstvima tužitelja, B. F., iz L., OIB.
Nalaže se tuženoj K. J. H., iz O., OIB, da naknadi tužitelju B. F., iz L., OIB, parnični trošak u roku od 15 dana, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate i to kamatu u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te nastavnim odlukama HNB-a o izmjenama Odluke o kamatnim stopama. ",
kao n e o s n o v a n.
II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.
III/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom troška, tuženik se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je Rješenjem o ovrsi naslovnog suda, posl.br. Ovr-1049/2019, od 30. prosinca 2019., određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava po svim računima ovršenika, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice, ovdje tuženice u iznosu od 56.200,00 kn, sa kamatom tekućom od 31. siječnja 2013. do isplate, a temeljem ovršne isprave, potvrde o pozajmici od 30. listopada 2012., solemnizirane po javnom bilježniku, posl.br. OV-19002/12, od 8. studenog 2012. Protiv gore navedenog rješenja tužitelj je uložio žalbu, te je naslovni sud donio zaključak kojim se ovršenik, ovdje tužitelj, upućuje da protiv tuženice pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužena svoj ovršni zahtjev temelji na ovršnoj ispravi – potvrdi o pozajmici od 30. listopada 2012., koja da je sklopljena između tužene kao davatelja pozajmice i tužitelja kao njenog primatelja, koja potvrda je potvrđena od strane javnog bilježnika M. B., dana 8. studenog 2012. pod brojem OV-19002/12. Tužitelj tvrdi da do stvarnog pozajmljivanja od 56.200,00 kn nikada stvarno nije došlo, te da se navedeni iznos odnosi na tražbinu za koju ga tereti njegov raniji poslodavac, TD HB P. d.o.o., odnosno, tadašnji direktor TD-a, B. H., s obzirom da poslovi koje je tužitelj obavljao po nalogu poslodavca nisu naplaćeni, te taj iznos predstavlja naknadu štete koju poslodavac potražuje od svog tadašnjeg radnika, i što je bila uobičajena praksa poslodavca prema svojim radnicima. Tužitelj nikada nije bio u bilo kakvom odnosu s tuženom, koju niti ne poznaje, osim što je istu upoznao prilikom ovjere potpisa kod javnog bilježnika na potvrdi o pozajmici. Kako do stvarnog pozajmljivanja novčanog iznosa nije došlo, niti tužitelj duguje tuženoj, te da postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja stranaka pozajmice, radi se o prividnom simuliranom ugovoru koji nema učinka prema ugovornim stranama osnovnom odredbe čl. 285. st. 1. ZOO-a, odnosno radi se o ništetnom pravnom poslu, s obzirom da se radi zapravo o iznosu naknade štete koju je isplatu poslodavac zatražio od tužitelja kao svog radnika, pa tužena nije niti ovlaštena zatražiti isplatu od tužitelja.
2.Tužena u odgovoru na tužbu napominje kako je nesporna činjenica, da je Rješenjem o ovrsi naslovnog suda, posl. broj: Ovr-1049/2019, od dana 30. prosinca 2019. godine određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava po svim računima ovršenika, ovdje tužitelja, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice, ovdje tužene, u iznosu do 56.200,00 kn, sa kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2013. godine pa do isplate, i to temeljem ovršne isprave, potvrde o pozajmici od dana 30. listopada 2012. godine solemnizirane po javom bilježniku, posl. broj: OV-19002/12, od dana 08. studenog 2012. godine, a protiv kojeg je ovršenik uložio žalbu, nakon čega je ovršenik kao tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Međutim, netočno je da do stvarnog pozajmljivanja nikada nije došlo, kako to tvrdi tužitelj, te da se u ovom slučaju radu o tražbini poslodavca, trgovačkog društva HB P. d.o.o. iz O., koju B. H. kao vlasnik navedenog društva potražuje od ovdje tužitelja, s osnove naknade štete. Također je netočno da tužitelj ne poznaje tuženu kao i da ju je upoznao tek prilikom ovjere potpisa kod javnog bilježnika, obzirom da je tužena supruga B. H., koja prilično dobro poznaje tužitelja, kao što tužitelj poznaje tuženu. Navodi tužitelja su proizvoljni i usmjereni na izbjegavanje plaćanja potraživanja tužene koje ista potražuje od tužitelja kao ovršenika, kod ovog suda u predmetu posl. broj: Ovr- 1049/2019. Naime, tužena je kao supruga B. H., bivšeg poslodavca tužitelja, često obilazila u firmu, osobito kada je vlasnik društva bio odsutan, te je upoznata sa svim radnicima, pa tako i sa ovdje tužiteljem. Tuženoj je, kao i vlasniku društva HB P. d.o.o. dobro poznata tužiteljeva sklonost igrama na sreću, odnosno kockanju zbog čega se tužitelj vrlo često zaduživao, kao što je i sada zadužen, te se zbog dugova protiv njega vodi i veliki broj kaznenih postupaka. Upravo iz tog razloga je tužitelj od poslodavca tražio da mu isti posudi novce, a sve s obzirom da tužitelj nije više imao od koga posuditi tako veliki novčani iznos. Kako je u tom trenutku poslodavac B. H. bio duže vrijeme odsutan iz grada, novac je tužitelju posudila tužena jer je tužitelju novac bio hitno potreban, a tužena je tada bila prisutna u firmi. Sve navedeno je poznato i ostalim djelatnicima trgovačkog društva HB P. d.o.o. Tužena je tužitelju posudila novac osobno, zbog čega je i sklopljen predmetni ugovor o pozajmici. Da je tužitelj bio dužan poslodavcu za naknadu štete, kako to tvrdi tužitelj, tada bi poslodavac sa tužiteljem sklopio drugačiji ugovor, i bio bi sklopljen sa trgovačkim društvom u kojem je tužitelj radio, a ne s tuženom. Osim navedenog, tužena ističe kako svoje potraživanje temelji na Potvrdi o pozajmici, od dana 30. listopada 2012. godine, kada je tužena tužitelju pozajmila novce, a da je ista solemnizirana koda javnog bilježnika M. B., dana 08. studenog 2012. godine, pod posl. brojem: OV-19002/12. Iz potvrde (solemnizacije) je razvidno kako predmetna Potvrda odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je javna bilježnica sudionicima pravnog posla ispravu pročitala, te ih upozorila da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a da sudionici izjavljuju kako prihvaćaju pravne posljedice koje iz pravnog posla proizlaze i da to odgovara njihovoj pravoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba, koja je sukladno čl. 10. Zakona o obveznim odnosima prilikom sklapanja ugovora, trebao upotrijebiti potrebnu pažnju, odnosno pročitati ugovor, koji je vlastoručno i dobrovoljno potpisao i za koji je čak pristao da bude potvrđen (solemniziran) po javnom bilježnik kao ovršna isprava. Naime, iz članka 4. Potvrde o pozajmici razvidno je kako potvrda ima snagu ovršne isprave, te da je primatelj pozajmice suglasan i izričito izjavljuje da na temelju predmetne potvrde davatelj pozajmice može protiv njega zatražiti ovrhu na cjelokupnoj imovini radi prisilne naplate tražbine, dok u članku 5. stoji kako stranke potpisnice Potvrde izjavljuju da istu neće osporavati zbog mana volje ili prikrate preko polovice vrijednosti, kao i iz drugih razloga, jer je ista izraz njihove prave volje i da su svjesni posljedica koje iz nje proizlaze. Tužitelj međutim, nije nikada pokrenuo nikakav postupak pred sudom radi poništenja ili pobijanja potvrde o pozajmici, iz razloga jer ta potvrda možebitno ne odražava pravu volju stranaka koje su ga vlastoručno potpisale, sve do trenutka pokretanja ovršnog postupka od strane ovrhovoditeljice, ovdje tužene, što uvelike navode tužitelja iznesene u ovoj tužbi čini neistinitima i bespredmetnima. Nadalje, prividan (fiktivni, simulirani) je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid (fikcija) o sklapanju određenog ugovora. Ugovorne strane u tom slučaju sklapaju ugovor sa svrhom da bi kod trećih izazvale dojam da je između njih ugovor sklopljen, ali su suglasne da zapravo ne žele nikakav ugovor (apsolutna simulacija). Kada je riječ o prividnim ugovorima, treba istaknuti da postoji i situacija kad ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i takvog ga ističu prema vani, sa svrhom prikrivanja nekog drugog ugovora koji stvarno žele (relativna simulacija). Kod relativne simulacije radi se, dakle, o dva ugovora, jednom koji je prividno sklopljen prema van i kojega stranke ne žele (simulirani ugovor) i drugi, prikriveni, koji odgovara pravoj volji stranaka (disimulirani ugovor). Simulirani ugovor je ništetan, a disimulirani (s obzirom na to da ga stranke doista žele) valjan, ukoliko je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. st. 2. ZOO-a). U konkretnom slučaju se svakako ne radi o apsolutnoj simulaciji obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor sa svrhom da bi kod trećih izazvale dojam da je između njih ugovor sklopljen, ali su zapravo bile suglasne da uopće ne žele nikakav ugovor, niti se radi o relativnoj simulaciji gdje ugovorne strane sklapaju prividan ugovor koji ne žele da bi sklopile drugi ugovor koji u stvari žele. Međutim da se i radi o drugom slučaju, taj drugi disimulirani ugovor, koje su stranke željele sklopiti, radi eventualne naknade štete bi bio valjan, što i sam tužitelj ne čini spornim, a sve to sukladno članku 285. st 2. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, ovdje se ne radi o niti jednom od ta dva slučaja obzirom da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o pozajmici prilikom čijeg su sklapanja obje ugovorne strane svakako bile svjesne svog postupanja, koje je bilo odraz njihove prave volje, osobito tužitelja koji zasigurno nikako ne bi pristao na potpisivanje ovršne isprave, da nije imao stvarnu volju i potrebu za ispunjenjem ugovora, konkretno pozajmljivanjem novca. Slijedom svega navedenog tužena predlaže naslovnom sudu odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom te istoga obvezati na naknadu prouzročenih parničnih troškova tuženoj.
3.Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je izvršio uvid u ovosudni spis broj Ovr-1049/19 , potvrdu o pozajmici od 30. listopada 2012.g. solemniziranu od strane javnog bilježnika M. B. iz O. od 8. studenog 2012.g. pod broj OV-19002/12, Zaključak ovoga suda poslovni broj Ovr-1049/2019-11 od 8. svibnja 2020.g. o upućivanju ovršenika B. F. (ovdje tužitelja) da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te saslušao tužitelja B. F., tuženika K. J. H. i svjedoka B. H..
4. Uvidom u ovosudni spis broj Ovr-1049/19 utvrđeno je da je Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-1049/2019, od dana 30. prosinca 2019. godine, određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava po svim računima ovršenika, ovdje tužitelja, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice, ovdje tužene, u iznosu do 56.200,00 kn, sa kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2013. godine pa do isplate, i to temeljem ovršne isprave, potvrde o pozajmici od dana 30. listopada 2012. godine solemnizirane po javom bilježniku, M. B. iz O., poslovni broj OV-19002/12, od dana 08. studenog 2012. godine, a protiv kojeg je ovršenik ovdje tužitelj uložio žalbu po punomoćniku dana 15. siječnja 2020. godine, nakon čega je ovršenik kao tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom Zaključkom broj 33 Ovr-1049/2019-11 od 8. svibnja 2020. godine, a u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. Ovršnog zakona ( NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).
5. Iz iskaza tužitelja B. F. proizlazi da isti misli da je radio 2012.g. u B. zadruzi A. D. , a nakon toga je negdje u 11. mjesecu 2012.g. prebačen u firmu H. P. kojoj je vlasnik bio B. H.. U tom A. D. se 90% poslova obavljalo na crno, odnosno , tamo su radili zatvorenici. U A. D. je radio u proizvodnji i djelomično u montaži. Z. Z. je u to vrijeme bio direktor A. D. i on je vodio posao i 95% poslova je ugovarao Z. , a nešto je ugovarao D. K.. Oni su dogovarali 3 ili 4 posla na crno odnosno, postavljanje prozora i vrata u tim kućama u Tenji i još u nekom mjestu, ali je zaboravio u kojem. Išao je mjeriti u te kuće koliko je bilo potrebno vrata i prozora. Taj posao ugradnje i mjerenja se plaćao na crno, odnosno on je vršio mjerenje, a plaćalo se Z. na ruke. Svi ti ljudi su platili obavljeni posao Z. na ruke, a tužitelj nije nikada primio novac na ruke od obavljanja tih poslova. Nakon toga je radio u HB P. još 2 godine do 2014.g. A. D. je u 1.11. 2012.g. prešao iz A. D. u H. P.. K. je prelazio u H. P. Z. mu je rekao da mora potpisati neki papir budući je Z. rekao da mu je potreban neki papir da će ti ljudi za koje je tužitelju obavljao posao platiti obavljeni posao. Naime, tužitelj je ugrađivao prozore za A. D., a A. D. je morao nekako opravdati da ti prozori nisu više u A. D. pa je po nalogu Z. morao potpisati kao da je on uzeo pozajmicu od 56.200,00 kuna, a pretpostavlja, iz razloga da bi oni mogli opravdati te prozore koje su bili od A. D.. Otišao je kod javnog bilježnika i potpisao taj papir odnosno, kao da je uzeo pozajmicu u tom iznosu no međutim, nije dobio niti jedne jedine kune na ruke. Kod javnog bilježnika su bili Z. Z. s kojim je došao iz firme i tamo je bila K. H., a nju je vidio samo kad je dolazila u firmu , a s njom nikad nije razgovarao niti mu je K. H. J. ikada posudila ikakve novce. Netočno je da je imao kockarske dugove u to vrijeme je živio kod roditelja i nije zidao nikakvu kuću u L. , niti je u to vrijeme dizao kredit. U to vrijeme je imao minus na računu, i neku ovrhu za T-com pa su mu skidali negdje 1/3 plaće ovrhom. Od kada je otišao iz firme nikada nije od K. J. i B. H. niti od Z. Z. niti od K. dobio ni jedan poziv, a svi imaju njegov broj telefona koji nije mijenjao od tada do danas i nikad ga nitko nije tražio da vrati dug po navodnoj pozajmici. Ne zna zašto je na toj pozajmici pisalo da mu je K. H. J. posudila te novce. U to vrijeme je B. H. bio u zatvoru i K. H. sigurno nije tražila od B. H. suglasnost da mu pozajmi novce, budući je B. H. bio u zatvoru misli u P., a da su njemu trebali novci, zvao bi B. H. da mu pozajmi novce jer je s njim bio u dobrim odnosima, a i dan danas je s njim u dobrim odnosima, dok sa K. H. nije nikada kontaktirao i od nje sigurno ne bi tražio novce da mu posudi. U to vrijeme nije imao pozajmice od firme H. P.. Ovjeru potpisa kod javnog bilježnika platio je Z. Z.. 2014. godine je prestao raditi u H. P. , a nakon 6 mjeseci je otišao u Njemačku gdje je počeo raditi dana 15.10.2015. godine. Nikada nije osporavao taj Ugovor o zajmu koji je potpisao budući je vjerovao Z. misleći da će Z. taj papir baciti nakon što dobije novce za sve te prozore koji su bili dogovoreni preko tužitelja dok su radili u A. D.. U to vrijeme protiv tužitelja nije vođen kazneni postupak.
6.Iz iskaza tužene K. J. H. proizlazi da je do pozajmice došlo na način da ju je tužitelj pred svjedocima Z. Z. i D. K. pitao da li mu može posuditi novce da bi mogao zatvoriti neke dugove u iznosu od oko 56.000,00 kuna na što mu je rekla da prvo mora pitati supruga B. H., a suprug je u to vrijeme bio odsutan 10 mjeseca iz O., te kad ju je suprug nazvao rekla mu je da tužitelj od nje traži pozajmicu, a ne od firme i suprug joj je rekao da je tužitelj dobar majstor, da dobro radi te da nazove obavezno odvjetnika M. da sačini ugovor o toj pozajmici i da pozajmi tužitelju taj iznos koji traži. Nakon toga je uzela svoj novac i donijela taj novac u firmu i dala B. i rekla da će odvjetnik sastaviti ugovor i da ga tužitelj mora potpisati i da ga moraju ovjeriti kod javnog bilježnika, na što je B. rekao da nema problema da će ugovor potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Kada je davala novce B. bili su prisutni tehnički direktor Z. Z. i direktor D. K. koji su vidjeli da tužitelju daje novce. Nakon nekoliko dana odvjetnik je donio ugovor i tužena se s B. našla ispred ureda javnog bilježnika M. B. i zajedno su otišli kod javnog bilježnika i tamo potpisali pred javnim bilježnikom taj ugovor o pozajmici i javni bilježnik je taj ugovor ovjerio i svatko od njih dvoje je dobio primjerak ugovora. Prilikom predaje novca tužitelju nije bio pripremljen ugovor od strane odvjetnika budući je odvjetnik rekao da mu treba nekoliko dana za sastav tog ugovora, a tužitelju je novac bio hitan zato je došlo do razlike od nekoliko dana između predaje novca i potpisa ugovora kod javnog bilježnika. Nakon proteka ta tri mjeseca u kojem se roku tužitelj obvezao vratiti novce, suprug tužene je pitao tužitelja kad će vratiti novce, a suprug joj je rekao da mu je tužitelj rekao da traži neki kredit koji bi trebao ishoditi i nakon toga tužena više nije kontaktirala s tužiteljem iako je on i dalje radio u firmi, a s tužiteljem je kontaktirao u vezi te pozajmice njezin suprug. Koliko dugo tužitelj je radio u firmi tužena se ne sjeća, misli da je to bilo nešto oko godinu dana. Suprug joj je rekao da je nekoliko puta kontaktirao s tužiteljem u vezi te pozajmice, a tužitelj mu je odgovarao da traži neki kredit. Nakon toga tužitelj je prestao raditi u firmi, a nakon toga su tuženu iz Policijske postaje Čepin nekoliko puta tražili i pitali da li zna gdje je tužitelj, a ona u to vrijeme nije znala gdje je tužitelj, a kasnije je saznala da je tužitelj u Njemačkoj. Tužitelja je poznavala iz viđenja kao i svakog drugog radnika u firmi i budući je često dolazila u firmu u tom periodu jer je u to vrijeme radila u Policijskoj postaji u Dalju i nakon određenih smjena obzirom da je radila jedan dan cijeli dan, drugi dan cijelu noć i nakon toga je bila dva dana slobodna, a kad god je bila slobodna i u mogućnosti dolazila je u firmu. Te 2012.g. je često bila u firmi iz razloga što je suprug bio odsutan 10 mjeseci iz O.. Tužitelj joj se do danas u vezi te pozajmice od kada je otišao iz firme više nikada nije javio niti je s njim kontaktirala, niti se javio njezinom suprugu, niti je vratio išta od novaca. Firma tužitelju nije posudila taj novac zato što je tužitelj već bio dužan firmi, a tužitelju je bio hitno potreban novac zbog povratka dugova. Što se tiče samog sadržaja Ugovora o pozajmici tužitelj nikada nije pokrenuo nikakav postupak radi osporavanja sadržaja te pozajmice, pobijanja ili poništavanja. Nije razmišljala da pokrene ovršni postupak povodom tog ugovora o pozajmici, ali je pokrenula ovršni postupak kada je pronašla taj ugovor o pozajmici iako zna da se nikada neće naplatiti od tužitelja. Odvjetniku je rekla da će novce dati prije nego što tužitelj potpiše ugovor o pozajmici, a tko je platio ovjeru ugovora kod javnog bilježnika se ne sjeća.
7.Iz iskaza svjedoka B. H. proizlazi da je vlasnik firme H. P. iz O., a njegova supruga ovdje tužena, je prokurista u istoj i ima 80 zaposlenih i uspješno posluje te radnicima koji dobro rade omogućavaju kredite i pozajmice. U to vrijeme nije bio prisutan u O., kada je razgovarao sa suprugom koja mu je tom prilikom rekla da je tužitelj zapao u financijske probleme i da traži pozajmicu od supruge ovdje tužene u iznosu od oko 50.000,00 tisuća kuna. Budući je tužitelj bio dobar radnik rekao je supruzi da mu taj iznos posudi, no međutim, kako se radilo o većem iznosu rekao je da njihov odvjetnik iz firme napravi Ugovor i da ga potpišu što je i napravljeno. To su bili privatni novci koje mu je supruga posudila budući je tužitelju to bilo hitno. Inače firma pozajmljuje radnicima iznose koji potražuju, ali su to manji iznosi i kratkoročne pozajmice do godine dana jer im to omogućava zakon i radnici donose zadužnice prilikom tih pozajmica. Tužitelj je kod njih radio godinama, bio je dobar i vrijedan radnik, a razlog zašto mu je to bilo hitno svjedok ne zna, ali je pristao da supruga pozajmi taj iznos tužitelju. Kasnije je čuo od ljudi iz sela u kojem tužitelj živi da je tužitelj imao problema s kockom. Naime, nakon pozajmice tužitelj je radio u firmi još negdje oko 6 mjeseci do godine dana, a nakon toga je prestao s radom odnosno, nije se više pojavio, a kod njih u firmu je dolazila i policija koja ga je tražila ali svjedok ne zna zbog čega, a nakon toga je čuo da je isti otišao na rad u Njemačku. Tužitelj od te pozajmice ništa nije vratio, a kada su ga pitali kad će vratiti tu pozajmicu rekao je da će taj novac vratiti negdje za dva do tri mjeseca kada mu se odobri kredit, a svjedoku je poznato da je gradio i kuću u Laslovu, tako da nisu imali razloga sumnjati da neće vratiti tu pozajmicu. Pokušali su s njim stupiti u kontakt preko njihovih i njegovih poznanika no međutim, saznali su samo da je otišao na rad u Njemačku i nikada im se više nije javio i tada je supruga rekla da će ga tužiti. Tužitelja je tužena poznavala jer je dolazila u firmu najmanje tri puta tjedno, odnosno, kako joj je posao omogućavao budući je u to vrijeme bila zaposlena u Policijskoj postaji u Dalju, a supruga je u firmu dolazila od 2007.godine pa nadalje. Tužena je prokurist unazad godinu dana, ali je tvrtka stvorena u braku i tvrtka je bračna stečevina iako se svjedok vodi kao vlasnik. U to vrijeme tužitelj je već bio dužan firmi u tom periodu koliko se sjeća, nekoliko tisuća kuna i misli da je taj dug vratio firmi, ali se ne sjeća. Koliku je plaću tužitelj imao u to vrijeme svjedok se ne sjeća, ali misli da je to bilo negdje oko 3.000,00 do 4.000,00 kuna. Misli da je tužitelj imao obustava na plaći, te da je baš iz tog razloga tražio pozajmicu da bi mogao podići kredit i riješiti se dugova. Svjedok nije tražio dokaz da li je tužitelj kreditno sposoban, budući to nije ni mogao provjeriti. Zašto je posuđen taj iznos od 56.200,00 kn na rok od 3 mjeseca, ne zna, ali misli da je tužitelj zbrojio sve dugove i ovrhe i sa tim iznosom vratio dugove te bi mogao podići kredit. Je li tužitelj donio izlistanje iz FINA-e kolika mu je blokada, ne zna, iako radnici sada znaju donositi ta izlistanja. Svjedok dodaje da je takvih situacija da pozajmljuje privatne novce bilo nekoliko slučajeva, i to su bili hitni slučajevi kad je veći iznos u pitanju zbog podizanja kredita pa su privatno pozajmljivali novac na dva do tri mjeseca, a koliko je bilo potrebno za ishođenje kredita radnicima. Ne zna da li je taj iznos pozajmice tužena podigla s računa, ili je novce uzela iz kuće budući je supruga imala i svoje novce i svoj sef, a imaju i zajednički sef u kući.
8. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-1049/2019-2 od 30. prosinca 2019.g. doneseno na temelju potvrde o pozajmici od 30. listopada 2012.g. između K. J. H. kao davatelja pozajmice i B. F. kao primatelja pozajmice,a koja potvrda je solemnizirana od strane javnog bilježnika M. B. iz O. 8. studenog 2012.g. pod poslovnim brojem Ov- 19002/2012, a koja sadrži i potvrdu ovršnosti dana 31.01.2013. godine, a sukladno čl. 23. st. 1. t. 5. Ovršnog zakona propisano je da je ovršna javnobilježnička isprava, između ostalih, ovršna isprava. Sud nije povjerovao iskazu tužitelja u dijelu u kojem navodi da do stvarnog pozajmljivanja iznosa od 56.200,00 kuna nikada nije došlo i da se isti iznos odnosi na tražbinu za koju ga tereti njegov raniji poslodavac HB P. d.o.o. odnosno, tadašnji direktor B. H. i da taj iznos predstavlja naknadu štete koju poslodavac potražuje od svog tadašnjeg radnika, ovdje tužitelja, a za poslove koje je tužitelj obavljao po nalogu poslodavca i koji nisu naplaćeni te da postoji svjestan nesklad između volje i očitovanje stranaka te da se radi o prividnom simuliranom ugovoru koji nema učinka prema ugovornim stranama temeljem odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da se radi o ništetnom pravnom poslu, budući tužitelj nikada nije pokrenuo nikakav postupak pred sudom radi poništenja ili pobijanja potvrde o pozajmici sve do trenutka pokretanja ovršnog postupka od strane ovrhovoditeljice ovdje tužene, a tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je vlastoručno i dobrovoljno potpisala predmetni ugovor te pristala da isti bude solemniziran po javnom bilježniku kao ovršna isprava, a javna bilježnica ispravu pročitala te upozorila stranke da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da sudionici izjavljuju kako prihvaćaju pravne posljedice koje iz pravnog posla proizlaze i da to odgovara njihovoj pravnoj volji. Sud je odbio prijedlog punomoćnika tužitelja za saslušanjem svjedoka Z. Z. budući je prethodni postupak zaključen, a u samoj tužbi tužitelj spominje HB P., B. H. i Z. Z., a ne A. D. B. zadrugu, a tužitelj nije predložio saslušanje svjedoka Z. Z. niti druge svjedoke koji bi potvrdili navode tužitelja. Sud je u cijelosti povjerovao iskazima tužene i svjedoka B. H. budući su isti dani suglasno, okolnosno i nisu u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok je iskaz tužitelja nelogičan i u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima jer je životno nelogično da bi tužitelj potpisao i ovjerio potvrdu o pozajmici na iznos od 56.200,00 kuna, po nalogu Z. Z. iz razloga da bi isti mogao pravdati ugrađivane prozore koje je tužitelj ugrađivao za A. D. i koji više nisu bili u A. D..
9. Kako tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. Ovršnog zakona, odnosno, da tužena kao ovrhovoditelj nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno, ako nije ovlaštena na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika ovdje tužitelja, te da je ispunjenje tražbine makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg otječe odluka, odnosno, nakon zaključenja sudske i upravne nagodbe ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, to je tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan pod I/ izreke presude, valjao odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod I/ izreke presude.
10.Odluka o trošku postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u svezi s čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, koji trošak se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku u osobi odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima od 8. lipnja 2021. godine, 28.10.2021.g. i 23.12.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište na koji iznos je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.000,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
11.Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 456,00 kuna budući tuženik nije dostavio dokaz da je navedeni trošak platio kao ni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 912,00 kuna, budući je navedeni trošak u obvezi platiti tužitelj, stoga odluka kao pod III/izreke presude.
Osijek, 11. siječanj 2022.
SUDAC
LIDIJA ŠMIT
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
