Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kv II-283/2021-3

20 K-31/2013-136

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića kao predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ana-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. P. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi braniteljice optuženika T. V., A. K. L., odvjetnice, protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj K-31/2013-129 od 13. prosinca 2021., u sjednici održanoj 11. siječnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba braniteljice optuženika T. V., odvjetnice A. K. L., kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem ovaj sud je na temelju čl. 145. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 121/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje: ZKP/08), (ispravno bi bilo čl. 149. st. 1. ZKP/08) braniteljici opt. T. V. dosudio nagradu i troškove obrane po službenoj dužnosti iz čl. 145. st. 7. ZKP/08, odvjetnici A. K. L. u iznosu od 18.537,50 kn.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnijela braniteljica optuženika, odvjetnica A. K. L., zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se braniteljici dosudi razlika između dosuđenog i zatraženog troška, zajedno sa troškom sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Žaliteljica se žali protiv pobijanog rješenja navodeći kako sud nije pravilno primijenio materijalno pravo vezano za djelomično ne dosuđenje nužnih izdataka po osnovi poreza na dodanu vrijednost na troškove putovanja u iznosu od 650,00 kn, kao i da je istovrsna povreda ostvarena u pogledu ne dosuđenja u cijelosti nagrade s PDV-om za obranu optuženika na ročištu za objavu presude u pogledu razlike od 937,50 kn, sve zajedno 1.587,50 kn. Ovo obrazlaže tvrdnjama da se prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost i pravilniku o porezu na dohodak, te prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika naplaćuje PDV na naknadu troškova prijevoza. Žaliteljica osporava i stajalište suda da se za obranu na ročištu za objavu presude dosuđuje nagrada s PDV-om kao za dodatni sat po Tbr. 4/1 Tarife (zadnja rečenica), već tvrdi da je bilo potrebno dosuditi sveukupan iznos nagrade primjenom odredbe Tbr. 4/1 Tarife u pogledu nagrade za dan rasprave, odnosno konkretno u iznosu od 1.125,00 kn sa PDV-om, umjesto dosuđenih 150,00 kn + PDV.

5. Takav stav žaliteljice je pogrešan.

6. Razmatrajući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika vidljivo je da se u Glavi prvoj razrađuju vrste i visine nagrade za radnje i da je u Tbr. 42. jasno naznačeno da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost. U Glavi drugoj propisuje se naknada troškova koja obuhvaća Tbr. 45. i 46. Tarife, a koje se odnose na naknadu troškova putovanja, između ostaloga i uporabom vlastitog automobila. Već iz navedenoga proizlazi da Tarifa razlikuje radnje odvjetnika na koje se naplaćuje PDV i troškove koji ne potpadaju pod domašaj Tbr. 42. Razmatrajući odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20) i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19, 01/20, 1/21 i 73/21) vidljivo je da se porezom na dodanu vrijednost oporezuje isporuka dobara i pružanje usluga, pri čemu naplata troškova korištenja vlastitog automobila ne potpada niti pod isporuku dobara, niti pružanje usluga. Naprotiv, odvjetniku koji za putovanje od mjesta svojeg sjedišta pa do suda pred kojim sudjeluje u kaznenom postupku koristi vlastiti automobil, naknađuje se taj trošak paušalno. Kada se razradi način na koji se određuje visina tog troška, radi se o naknadi 30% cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prevaljeni kilometar. Navedena jedinična cijena u sebi sadrži i PDV, koji je odvjetnik platio kupujući benzin, a koji trošak PDV-a mu se naknađuje isplatom navedene jedinične cijene po kilometru. Stoga bi dodatno naplaćivanje poreza na dodatnu vrijednost na troškove putovanja, uz činjenicu da nije regulirano Tarifom, predstavljalo dvostruko plaćanje tog poreza. Odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20 i 1/21) neprimjenjive su na konkretno pitanje jer Tarifa u Tbr. 42. govori isključivo o porezu na dodanu vrijednost. No, kada bi ovaj propis bio primjenjiv valjalo bi primijeniti njegov čl. 7. st. 2. toč. 31. o tome da za upotrebu vlastitog automobila u službene svrhe nije oporeziva porezom na dohodak, naknada troškova u iznosu do 2,00 kn po kilometru.

7. Nije u pravu žaliteljica kad tvrdi da je za nagradu za ročište za objavu presude mjerodavna odredba Tbr. 4/1 Tarife o nagradi za prvi sat svakog dana rasprave, već je mjerodavna posljednja rečenica Tbr. 4/1 o nagradi za dodatni sat rasprave. Ovo iz razloga jer se radi o prekidu rasprave nakon zaključenja iste pa do objave presude, dakle tehnički se radi o istoj raspravi. Ispravno je stajalište u pobijanom rješenju da se radi o ročištu na kojem stranke nisu poduzele aktivne radnje, pa je za isto ispravno dosuđena nagrada po Tbr. 4/1 Tarife za slijedeći započeti sat rasprave. Time nije u pobijanom rješenju ostvarena istaknuta povreda materijalnog prava jer je isto donijeto pravilnim tumačenjem označenih odredbi Tarife.

8. Provedenim ispitivanjem po službenoj dužnosti pobijanog rješenja u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08 nisu nađene povrede te odredbe, a kako žalba braniteljice optuženika nije osnovana, to je primjenom čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu.

U Varaždinu 11. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović