REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 127/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Mazalin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 13, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-884/2012-2 od 13. listopada 2015., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5549/11-88 od 28. listopada 2011., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-5549/11-89 od 23. studenog 2011. i rješenjem poslovni broj Pn-5549/11-93 od 20. siječnja 2012., u sjednici održanoj 5. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5549/11-88 od 28. listopada 2011., ispravljenom rješenjem poslovni broj Pn-5549/11-89 od 23. studenog 2011. i rješenjem poslovni broj Pn-5549/11-93 od 20. siječnja 2012., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 122.300,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenje prvostupanjske presude do isplate te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 30.422,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Točkom II. izreke, odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 65.300,00 kn.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-884/12-2 od 13. listopada 2015. suđeno je:
"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5549/11-88 od 28. listopada 2011. ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj Pn-5549/11-89 od 23. studenog 2011. i rješenjem istog suda posl. broj Pn-5549/11-93 od 20. siječnja 2012. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.
II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5549/11-88 od 28. listopada 2011. ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj Pn-5549/11-89 od 23. studenog 2011. i rješenjem istog suda posl broj Pn- 5549/11-93 od 20. siječnja 2012. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, platiti tužitelju NČ iz [adresa] na ime naknade štete iznos od 122.300,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućim od dana donošenja presude 28. listopada 2011. do isplate, te naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 30.422.07 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.„
III. Nalaže se tužitelju MČ iz [adresa], naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, parnični trošak u iznosu od 1.612,50 kn u roku od 15 dana. "
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak revizije.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Pobijana drugostupanjska presuda ispitana je primjenom odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP - samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 250. ZPP počinjenu u postupku pred drugostupanjskim sudom smatrajući da je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja nastalog u štetnom događaju 26. veljače 1991. Svoj zahtjev tužitelj temelji na polici tzv. proširenog osiguranja od automobilske odgovornosti, odnosno dobrovoljnog osiguranja koje je ugovoreno do iznosa od 1.000,000,00 HRD.
9. Prvostupanjski sud, nakon provedenog postupka, usvaja zahtjev tužitelja te nalaže tuženiku isplatiti iznos od 122.300,00 kuna prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka Tkalca, koji svoj nalaz temelji na načelu monetarnog valorizma (mjere iste vrijednosti-limit i šteta na isti dan), a sve temeljem Pravila za osiguranje od automobilske odgovornosti od 1. siječnja 1991. koja su bila na snazi na dan štetnog događaja.
10. Pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, sud preinačava prvostupanjsku presudu i odbija zahtjev tužitelja uz zaključak da je, prema Polici osiguranja od automobilske odgovornosti i Pravilima za osiguranje od automobilske odgovornosti koja su važila u vrijeme sklapanja police, osiguratelj u obvezi naknaditi štetu do iznosa ugovorene svote osiguranja, što je u ovom slučaju iznos od 1.000.000 HRD, odnosno sada 1.000,00 kn.
11. Suprotno mišljenju tužitelja pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP, za koju tužitelj navodi da je počinjena jer sud "(…) ne raspolaže stručnim financijskim znanjem za utvrđenje da li se preostali raspoloživi iznos limita temeljem osiguranja po polici određuje primjenom načela monetarnog nominalizma ili primjenom načela monetarnog valorizma (…)".
11.1. Točni su navodi tužitelja da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđenja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Međutim, pitanje hoće li se na određenu situaciju primijeniti načelo monetarnog nominalizma ili načelo monetarnog valorizma, pravno je pitanje na koje odgovor daje sud, a ne sudski vještak. Stoga nije bilo potrebe za provedbu vještačenja na okolnosti koje su za tužitelja sporne, pa nije počinjena ni bitna povreda postupka na koju navodima revizije ukazuje.
12. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji u bitnom navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu primijenili shvaćanje iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2646/2007 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako se radi zaštite pravičnosti u sudskom postupku, u uvjetima inflacije i deflacije, mora primijeniti načeo monetarnog valorizma umjesto načela monetarnog nominalizma.
13. Tijekom postupka utvrđeno je:
- da se štetni događaja dogodio 26. veljače 1991.;
- da je vozilo tužitelja, u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja sa proširenim osiguranjem;
- da prema odredbama Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, koji su važili na dan štetnog događaja, nije bila predviđena revalorizacija svote osiguranja;
- da je revalorizacija propisana izmjenama Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, a koji se primjenjuju od 1. travnja 1992.
14. U ovom stupnju postupka sporna je pravilnost stajališta drugostupanjskog suda da nema obveze tuženice za isplatu naknade u većem iznosu od ugovorene svote za prošireno osiguravajuće pokriće, a imajući u vidu revalorizaciju svote osiguranja.
15. Osiguranje kojim se osiguravajuće pokriće proširuje na osobe koje se ne smatraju trećim osobama, je ugovorno dobrovoljno osiguranje, te se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru police osiguranja i pravila osiguranja koja donosi tuženica. Prema tim Pravilima (koja se navode u razlozima drugostupanjske presude) svota osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće je samostalna i neovisna o svoti osiguranja za temeljno osiguranje, a njena je visina utvrđena svotom osiguranja u polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Prema tome pravilan je stav drugostupanjskog suda da je tuženica dužna naknaditi tužitelju štetu do iznosa navedene ugovorene svote osiguranja (u konkretnom slučaju 1.000,000.00 HRD odnosno 1.000,00 kuna).
15.1. Ovdje je potrebno naglasiti da je drugačija situacija nastupila 1. travnja 1992., kada je tuženica izmijenila odredbe Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, tako da je istim određeno da se svota osiguranja za prošireno osiguranje revalorizira (kao i svota osnovnog pokrića), što u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene, jer kasnija promjena pravila osiguranja utječe na ugovaratelja osiguranja tek nakon isteka perioda ranijeg osiguranja.
15.2. U vezi pravne naravi ovakvih ugovora i donekle različitih shvaćanja u teoriji valja istaći da je u pitanju ugovor po pristupu (adhezioni) kod kojeg osiguravatelj kao jedna ugovorna strana koja se profesionalno bavi ovakvom djelatnošću, sama, jednostrano, donosi i opće uvjete osiguranja kojima druga strana pristupa prilikom sklapanja ugovora, pa ovakav pravni karakter osiguranja doista predstavlja osnovu za zaključak da one odredbe općih uvjeta koje su za osiguranika povoljnije valja primijeniti odmah nakon stupanja izmjena na snagu i na već zasnovane ugovorne odnose, ali dakako kad je i sam štetni događaj uslijedio nakon stupanja na snagu takvih izmjena pravila (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 1351/1994 od 8. prosinca 1999.).
15.3. U konkretnom slučaju, međutim, štetni događaj se dogodio prije spomenutih izmjena (26. veljače 1991.) pa dakle, nema, zakonskog osnova za revalorizaciju svote osiguranja.
16. Nadalje, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008., a na koju se tužitelj poziva u reviziji kao istaknutom razlogom važnosti, zauzeto je shvaćanje: "Načelo monetarnog nominalizma kao jamstvo pravednosti u razmjeni ekonomskih dobara, neprimjenjivo je kao jamstvo pravičnosti u sudskim postupcima u uvjetima inflacije i denominacije. Sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju. U takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava."
16.1. Neosnovano je pozivanje tužitelja na pravno shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda jer u konkretnoj pravnoj stvari se spor i riješio primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme pokretanja odnosno primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme nastanka štetnog događaja. Sukladno navedenom nije bilo osnova za primjenom načela monetarnog valorizma, a kako to pogrešno smatra tužitelj.
17. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 5. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
