1

Poslovni broj: 21 Gž-1126/2023-4

 

Poslovni broj: 21 Gž-1126/2023-4

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćniku B. L., odvjetniku iz R., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: …, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda P., G., V., K., I. i F. M. iz R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2145/2023-6 od 6. listopada 2023., u sjednici vijeća koja je održana dana 6. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2145/2023-6 od 6. listopada 2023.

 

II              Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2145/2023-6 od 06. listopada 2023. godine.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba sadržana u točki 7. Ugovora o kreditu broj … sklopljenim dana 09. srpnja 2007. godine između parničnih stranaka, kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici novčani iznos od 6.218,54 eura/46.853,58 kuna[1], zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

3.              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.810,87 eura/21.178,50 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

4.              Rješenjem suda utvrđeno je da je povučen dio tužbenog zahtjeva iz točke III. za iznos od 12,89 kuna/1,71 eura.

 

5.              Protiv navedene presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

6.              Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane, te predlaže da se žalba odbije, te također potražuje troškove žalbenog postupka.

 

7.              Žalba nije osnovana.

 

8.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke I. M. utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice opisan u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

 

9.              U vezi toga utvrđuje kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koja je u povodu revizije banaka, između ostalog i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97., kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

10.              Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika, te da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a da tuženik nije u smislu odredbe članka 96. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/09, u nastavku teksta: ZZP/07) dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF), pa da je navedeno u konačnici uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega utvrđuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kako je citirana u točki I. izreke pobijane presude nepoštena i ništetna, u smislu odredbe članka 96. ZZP/07.

 

11.              U vezi toga utvrđuje kako bi iz predmetnog Ugovora o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor) proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, ali da tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije u vrijeme sklapanja Ugovora moglo biti poznato postojanje rizika, odnosno da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu euro, pa da iz toga proizlazi da tuženik nije na transparentan način upoznao tužiteljicu na neusporedivo veći rizik, a da iz njezinog iskaza proizlazi da joj je tuženik putem svojeg djelatnika rekao da je najisplativije podići kredit u valuti CHF, jer je to stabilna valuta. Pri tome utvrđuje da zakonom nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, ali da u konkretnom slučaju tuženik nije informirao tužiteljicu o mogućim rizicima, iako je njemu mogao biti poznat tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora.

 

12.              S obzirom na utvrđenu ništenost sporne Ugovorne odredbe, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora, u skladu s odredbama članaka 323. stavak 1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u nastavku teksta: ZOO), zajedno sa kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

 

13.              Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

 

14.              Utvrđujući da je tužiteljica tijekom postupka uz suglasnost tuženika povukla dio tužbenog zahtjeva za iznos od 12,89 kuna/1,71 eura, a pozivom na odredbu članka 193. stavak 2. ZPP-a, odlučuje kao u izreci rješenja.

 

15.              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 3. i 155. ZPP-a.

 

16.              Osnovano tuženik ističe da je donošenjem pobijane presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

16.1.              Naime, prije svega valja navesti kako iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je u ovom predmetu bio proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, pa je nejasno pozivanje prvostupanjskog suda na takav (nepostojeći) iskaz.

 

16.2.              Navedena bitna postupovna povreda ostvarena je i u dijelu pobijane presude u kojem je tužiteljici na pojedinačne iznose dosuđene glavnice dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počev od dana kada je tuženik stekao te iznose, jer sud prvog stupnja nije naveo nikakve razloge zbog čega bi tuženik u konkretnom slučaju bio nepošten stjecatelj tih iznosa, pa da bi uslijed toga u pogledu početka tijeka te kamate trebala biti primijenjena odredba članka 1115. ZOO-a.

 

17.              Međutim, neovisno o navedenom, pravilno je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

 

18.              Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao tužitelj u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, pa prema tome i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužiteljica pozvala u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka, pa je u tom smislu nebitno da li je u ovoj parnici proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, jer s obzirom na navedeno o (ne)provođenju tog dokaza ne ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, zbog čega su za odluku o žalbi nebitni svi oni navodi kojima tuženik ukazuje na potrebu da se radi utvrđenja (ne)valjanosti sporne Ugovorne odredbe, opisane u točki I. izreke pobijane presude, provede dokaz saslušanjem tužiteljice.

 

19.              Pri tome valja dodati da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

20.              Stoga su tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja predmetnog Ugovora trebali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njezine obveze, a na temelju kojih ona može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, pa je tuženik trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma. Pri tome nije dovoljno da su Ugovorne odredbe samo gramatički razumljive prosječnom potrošaču, već istome moraju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

21.              Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirane od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta ZZP/03), koji propis se s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora primjenjuje na konkretan pravni odnos, dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna (ništava).

 

22.               S obzirom na navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica uslijed ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a imajući u vidu i činjenicu da je presudom tog suda poslovni broj P-3268/2019-28 od 30. studenoga 2021. godine, ispravljenoj rješenjem tog suda poslovni broj P-3168/2019-35 od 03. veljače 2022. godine, pravomoćno utvrđena ništetnom i odredba sadržana u točki 2. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi“...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, ima u skladu s odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a pravo potraživati od tuženika novčani iznos kojeg je istome isplatila na temelju u ovom parničnom postupku utvrđenih ništetnih Ugovornih odredaba, i to upravo iznos koji je naznačen u točki II. izreke pobijane presude, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana njihovog stjecanja po tuženiku pa do isplate, dakle u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik s obzirom na nepoštenost i posljedično tome ništetnost predmetnih Ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepošteni stjecatelj utuženih novčanih iznosa.

 

23.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica tijekom postupka uz suglasnost tuženika povukla tužbeni zahtjev za iznos od 12,89 kuna/1,71 eura, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci pobijanog rješenja.

 

24.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točki III. izreke pobijane presude, jer tužiteljici uslijed povlačenja neznatnog dijela tužbe, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pripada u smislu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a pravo na naknadu cjelokupnih troškova parničnog postupka, čija visina je protivno žalbenim navodima tuženika utvrđena pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), kao i pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak od donošenja pobijane presude do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a.

 

25.              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, a primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a na jednaki način odlučiti i o žalbi tuženika izjavljenoj protiv pobijanog rješenja.

 

26.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka, dok je pozivom na odredbu članka 155. stavak 1. istog Zakona odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u vezi žalbe, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

 

U Rijeci, 6. ožujka 2024.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

              Brankica Malnar, v.r.