Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijek a
Poslovni broj Gž R-1637/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz P., OIB: …zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Opće bolnice V., OIB: …zastupane po punomoćniku po zaposlenju T. V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 1 Pr-57/2021-12 od 21. listopada 2021.godine, dana 04. siječnja 2022. godine,
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje o troškovima postupka sadržano u odbijajućem dijelu točke I. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 1 Pr-57/2021-12 od 21. listopada 2021. godine.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 14.342,25 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dospjelosti do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. listopada 2021. godine do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.875,00 kuna.
U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima navedenim u točki I. izreke, kao i u dijelu za isplatu zatezne kamate prije 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec.
Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na odbijajući dio odluke o parničnim troškovima sadržan u točki I. izreke te odluke, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).
U žalbi u glavnome navodi kako je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, jer da se u smislu odredbe članka 151. stavak 1. ZPP-a radi o izdatku koji je učinjen u povodu predmetne parnice, pa da za sastav navedenog zahtjeva istome pripada pravo na naknadu prema Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).
U vezi toga ističe kako je ugovorom o radu koji je zaključen između njega i tuženika određeno kako će stranke tog ugovora sve sporove vezane za prava i obveze iz radnog odnosa i ugovora o radu rješavati sporazumno, pa da je slanje zahtjeva tuženiku za mirno rješenje spora bilo opravdano i nužno za uređenje međusobnih potraživanja između parničnih stranaka.
Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana odluka preinači, a uz žalbu prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-147/10-2 od 07. veljače 2012. godine, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.
Žalba nije osnovana.
Sud prvog stupnja u bitnome utvrđuje da tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (radi isplate zateznih kamata), pa da mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. i 5. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. tog Zakona, kao i u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife, pripada pravo na naknadu onih parničnih troškova od tuženika koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji se odnose na trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku.
Stoga utvrđuje da tužitelju pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 17. svibnja 2021. godine kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 15. srpnja 2021. godine kojim se očitovao na obračun tuženika i precizirao tužbeni zahtjev u iznosu od 1.000,00 kuna, zatim za zastupanje na ročištima od 02. lipnja i 17. rujna 2021. godine u ukupnom iznosu od 2.000,00 kuna, te na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% u ukupnom iznosu od 1.250,00 kuna, što sveukupno iznosi 6.250,00 kuna, kao i pravo na pripadajuće zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), te odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
Nasuprot tome, utvrđuje neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u zatraženom iznosu od 1.000,00 kuna, te troškova poreza na dodanu vrijednost na taj iznos, jer utvrđuje da isti nije naveo osnovu po kojoj traži naknadu tog troška, te da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu iz Tbr. 28. Tarife, a da u ovom slučaju nije potrebno obraćanje poslodavcu prije pokretanja sudskog postupka, u smislu odredbe članka 133. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19, u nastavku teksta: ZR).
Stoga o troškovima postupka odlučuje na način kako je navedeno u točki I. izreke pobijane odluke.
Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja ožalbene odluke nije počinjena neka od tih povreda.
Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora po punomoćniku-odvjetniku, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio taj njegov zahtjev.
Naime, točno je da je odredbom članka 151. stavak 1. ZPP-a propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, ali je odredbom članka 155. stavak 1. tog Zakona između ostalog propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, pri čemu o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Dakle, iz cjeline navedenih odredaba ZPP-a proizlazi da bi tužitelj imao pravo na naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora jedino u situaciji da je njegovo podnošenje bilo postupovna pretpostavka za ostvarenje prava koja je realizirao predmetnom tužbom, odnosno tužbenim zahtjevom.
Na to ukazuje i sadržaj odredbe Tbr. 28. Tarife, prema kojoj odvjetniku pripada nagrada za podneske i zastupanje u predmetima i postupcima koji se vode po postojećim zakonskim propisima prije sudskog ili upravnog postupka.
U konkretnom slučaju podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nije bila postupovna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe, kao što je to npr. propisano odredbom članka 186.a stavak 1. ZPP-a u situaciji kada se radi o osobi koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, već je tužitelj prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda mogao tu tužbu podnijeti bez potrebe prethodnog obraćanja poslodavcu (tuženiku), u smislu odredbe članka 133. stavak 3. ZR-a.
Pri tome okolnost da su se tužitelj i tuženik u ugovoru o radu (list 54-56 spisa) dogovorili da će sve sporove koji mogu nastati u njegovoj primjeni prvenstveno nastojati rješavati sporazumno, ne znači da bi već iz tog razloga bio opravdan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava gornjeg zahtjeva, jer je isti neovisno o toj ugovornoj odredbi imao pravo i mogućnost da se sa svojim zahtjevom kojeg je u konačnici i realizirao u ovoj parnici odmah obrati sudu.
U tom smislu neosnovano je pozivanje tužitelja na sadržaj uz žalbu priloženog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-147/10-2 od 07. veljače 2012. godine, jer se ta odluka odnosi na zahtjev za naknadu troškova sastava odštetnog zahtjeva tuženiku kao neposredno odgovornom osiguratelju iz utuženog štetnog događaja, u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (“Narodne novine” br. 151/05) kojima je propisan postupak mirnog rješavanja spora, pa su činjenice na kojima je utemeljena potonja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske drugačije od činjeničnog stanja u ovom radnom sporu.
Stoga je pravilnom primjenom odredaba članaka 151. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova, uključujući i zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu pobijane odluke, jer je iz spisa razvidno da tužitelj niti njegov punomoćnik nisu pristupili na to ročište.
Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi navedenu odluku u pobijanom dijelu, pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP- a.
Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Rijeci, 04. siječnja 2022. godine.
S U D A C :
Alen Perhat
