Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-122/2021-7

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. Š. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika- protutužitelja Z.e.t. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. iz Z., radi utvrđenja i povrata na rad, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9 Pr-112/2020-112 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 28. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9 Pr-112/2020-112 od 28. listopada 2020., potvrđuje.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da radni odnos tužiteljice- protutuženice (dalje: tužiteljica) kod tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik) nije prestao (točka I izreke). Tuženik je obvezan vratiti tužiteljicu na radno mjesto koje sadrži poslove i radne zadatke njezinog ranijeg radnog mjesta "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite", odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužiteljice (točka II izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je zatražio da se ugovor o radu zaključen između tužiteljice i tuženika 1. srpnja 2008. i Dodatak ugovoru o radu od 20. prosinca 2010. sudski raskida s danom 28. siječnja 2017. (točka III izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2020. do isplate (točka IV izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužiteljica pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka o parničnom trošku u navedenom dijelu preinači na način da joj se dosude zatraženi troškovi postupka, kao i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik presudu pobija u točkama I, II, III i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se prihvati protutužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Stranke su podnijele odgovore na žalbe u kojima negiraju žalbene navode protivne stranke s time da je tužiteljica zatražila naknadu troška sastava odgovora na žalbu, dok tuženik takvu naknadu nije zatražio.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

8. U ovoj fazi postupka sporan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao i da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na radno mjesto koje sadrži poslove i radne zadatke njezinog ranijeg radnog mjesta "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite", odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužiteljice, čemu je tuženik suprotstavio protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog između stranaka 1. srpnja 2008. i Dodatka tom ugovoru od 20. prosinca 2010., a s danom 28. siječnja 2017.

9. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja donio presudu poslovni broj Pr- 2222/16-32 od 19. srpnja 2017. kojom je utvrđeno da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 16. lipnja 2016., kojom je tuženik zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazao ugovor o radu tužiteljici (točka I izreke), utvrđeno da je nedopuštena odluka Z. h., Podružnice Z. e. t. (dalje: Z.) kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava (točka II izreke), utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod Z.h., Podružnica Z. nije prestao (točka III izreke), naloženo Z.h. holdingu, Podružnici Z. vratiti tužiteljicu na radno mjesto koje sadrži poslove i radne zadatke ranijeg radnog mjesta "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite, odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužiteljice (točka IV izreke), tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka s kamatama (točka V izreke), te je odbijen protutužbeni zahtjev Z. h., Podružnica Z. da se sudski raskine ugovor o radu tužiteljice s danom 28. siječnja 2017. (točka VI izreke);

- da je po žalbama stranaka Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž R-472/17-5 od 14. ožujka 2018. odbio žalbu Z.h. d.o.o. i citiranu presudu suda prvog stupnja potvrdio u točkama I i II izreke, odnosno u dijelu kojim je utvrđeno da su nedopuštene odluke poslodavca kojima je tužiteljici otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava, dok je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-472/17-5 od 14. ožujka 2018. citirana presuda suda prvog stupnja ukinuta u točkama III, IV, V i VI izreke i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- da je poslodavac - tuženik protiv citirane drugostupanjske presude podnio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-601/2018-2 od 27. veljače 2019. reviziju odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju,

- da je trgovačko društvo Z. h. d.o.o. proveo statusnu promjenu podjele s osnivanjem kojom je prenesena gospodarska cjeline Podružnice Z. e. t. na društvo Z. e. t. d.o.o., kao sljednika istog, a koje društvo je upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem rješenja broj Tt-17/49954 od 29. prosinca 2017.,

- da su tužiteljica i pravni prednik tuženika 1. srpnja 2008. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite " uz utvrđeni koeficijent složenosti poslova 5,00, a da je 20. prosinca 2010. sklopljen Dodatak ugovoru o radu (s primjenom od 15. prosinca 2010.) kojim je tužiteljici za obavljanje poslova predmetnog radnog mjesta utvrđen koeficijent složenosti poslova 6,00,

- da je prednik tuženika 16. lipnja 2016. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 1. srpnja 2008. i Dodatka tom ugovoru od 1. prosinca 2010. (pravilno 20. prosinca 2010.), s primjenom od 15. prosinca 2010., s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za radno mjesto samostalni referent III, šifra radnog mjesta Z 0271 u poslovnom području Potpore, Službe ekonomsko-financijskih poslova, prodaje i kontrole karata, koju ponudu ugovora tužiteljica nije prihvatila,

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pokrenula radni spor u kojem je pravomoćno utvrđeno da je odluka poslodavca od 16. lipnja 2016. o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga, s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, nedopuštena,

- da je tijekom 2014. u Podružnici Z. došlo do nedostatka većeg broja vozača autobusa iz razloga što je mnogima otkazan ugovor o radu, ili su sami napustili Z., jer je provjerom svjedodžbi kod nadležnih srednjih škola utvrđeno da su svjedodžbe (srednja škola je bila jedan od uvjeta za zasnivanje radnog odnosa), bile krivotvorene, odnosno nevjerodostojne;

- da je provjera vjerodostojnosti svjedodžbi, odnosno diploma izvršena po naputku tadašnjeg gradonačelnika G. Z., jer su kružile priče da u Z. rade vozači autobusa i tramvaja koji nisu završili ni srednju školu, već su kao dokaz o ispunjavanju uvjeta za zasnivanje radnog odnosa u Z.-u dostavljali krivotvorene svjedodžbe,

- da je u postupku koji je prethodio sudskom postupku, kao i tijekom sudskog postupka, u svojstvu svjedokinje, gotovo u svim tim slučajevima, sudjelovala i tužiteljica M. Š.,

- da je krajem 2014. kod tuženika formirano Povjerenstvo za izbor vozača autobusa, u koje povjerenstvo nije imenovana tužiteljica M. Š., iako da je prema opisu poslova svog radnog mjesta trebala biti imenovana u to Povjerenstvo, već je ispred ljudskih resursa u to Povjerenstvo imenovana djelatnica L. P., zaposlenica Poslova ljudskih resursa i zaštite, na čelu koje je bila tužiteljica,

- da Povjerenstvo za izbor vozača autobusa nije pozivalo tužiteljicu na svoje sastanke,

- da je Povjerenstvo za izbor vozača autobusa zahtijevalo od službe, kojoj je na čelu bila tužiteljica, dostavljati dokumentaciju za osobe koje je to Povjerenstvo namjeravalo izabrati za vozače autobusa, međutim, da navedene osobe nisu dostavljale potpunu dokumentaciju, što je usporavalo rad Povjerenstva,

- da je tužiteljica tvrdila da je u vrijeme kada je Povjerenstvo biralo nove vozače autobusa, postojala kompletirana dokumentacija za veliki broj prija vlje nih kandidata za radno mjesto vozača, međutim, da Povjerenstvo nisu zanimali ti kandidati, već je Povjerenstvo tražilo dokumentaciju isključivo za osobe koje je ono htjelo izabrati na radno mjesto vozača autobusa,

- da je zbog opisanog dolazilo do zastoja u radu Povjerenstva za izbor vozača, a zbog čega je Povjerenstvo i voditeljica podružnice krivilo/krivili tužiteljicu jer su smatrali da im ona kao voditeljica službe treba promptno dostaviti dokumentaciju za kandidate koje je Povjerenstvo htjelo izabrati za vozače autobusa, iako stvarno ti kandidati prilikom prijave nisu dostavili svu potrebnu dokumentaciju,

- da je tužiteljica smatrala da na njezinoj strani nije bilo ikakve krivnje, jer da je dostavljala svu, u tom trenutku, raspoloživu dokumentaciju za kandidate koje je Povjerenstvo namjeravalo izabrati za vozače autobusa,

- da je tužiteljica smatrala da krivnja za tako spori odabir vozača autobusa nije na strani kadrovske službe, već na strani Povjerenstva za izbor vozača, koje nije željelo razmatrati ponude osoba koje su dostavile svu potrebnu dokumentaciju za izbor, već su tražili od kadrovske službe prikupiti dokumentaciju kandidata koje je Povjerenstvo namjeravalo izabrati za vozače autobusa, a čija dokumentacija nije bila kompletirana, odnosno cjelovita,

- da je tužiteljica postupala po nalozima Povjerenstva za izbor vozača autobusa i voditeljice podružnice, koje je upozoravala na određene nelogičnosti i nepravilnosti prilikom odabira kandidata, međutim da ni Povjerenstvo za izbor vozača, a niti voditeljica podružnice nisu prihvaćali njezine primjedbe, već su za kandidate, za koje su smatrali da ih treba izabrati, tražili od tužiteljice, kao voditeljice kadrovske službe, dostavu dokumentacije za iste, a koju ti kandidati prethodno nisu dostavili tužiteljici, pa tužiteljica tu dokumentaciju, iz objektivnih razloga, nije niti mogla promptno dostaviti Povjerenstvu,

- da se iz ponašanja poslodavca stječe dojam da se tužiteljica okrivljuje što je veliki broj vozača autobusa zasnovao radni odnos kod tuženika na temelju nevjerodostojne dokumentacije, iako tužiteljica prilikom preuzimanja dokumentacije nije bila dužna provjeravati vjerodostojnost iste,

- da je poslodavac donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji rada Z. h. d.o.o., Podružnica Z., koji je stupio na snagu 10. rujna 2015. (dalje Pravilnik/15),

- da je danom stupanja na snagu Pravilnika/15 došlo do promjene u organizaciji poslovanja poslodavca, na način da je istim ukinuto radno mjesto na kojem je zaposlena tužiteljica "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite", a ustrojeno je radno mjesto "voditelj poslova ljudskih resursa", za koje je potreban broj izvršitelja 1,

- da je č l. 36. Pravilnika/15 regulirano da će se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Pravilnika donijeti Prilog 2.- opisi poslova i djelokrug rada organizacijskih jedinica, Prilog 4. - sistematizacija radnih mjesta po organizacijskim jedinicama sa brojčanim oznakama i Prilog 5. - karte radnih mjesta s popisima poslova prema sistematiziranim radnim mjestima, koji prilozi, međutim, nikada nisu doneseni,

- da je poslodavac, a nakon što je krajem 2014. voditeljicom Podružnice Z.-a postala L. R.-Ž. tužiteljici namjeravao otkazati ugovor o radu, međutim da to nije učinjeno, jer nije odobrila Uprava Z. h.,

- da je početkom 2016. Uprava Z. h. dala voditeljici Podružnice Z.-a L. R.-Ž. ovlaštenje da može potpisati odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, nakon čega je voditeljica Podružnice započela sa postupkom otkazivanja ugovora o radu tužiteljici,

- da je voditeljica Podružnice Z.-a L. R.-Ž. tijekom 2015. zatražila od G. k. ureda izvršiti kontrolu rada tužiteljice,

- da je G. k. u. 11. svibnja 2015., temeljem prijava zaprimljenih u ožujku 2015., vezanih za rad tužiteljice, donijelo pisano izvješće koje je naslovilo na voditeljicu Podružnice L. R.-Ž., u kojem navodi da je kontrolnim aktivnostima utvrđeno da je tužiteljica kao rukovoditeljica poslova ljudskih resursa i zaštite, u svom radu imala propusta u pogledu primjene zakona, propisa i općih akata vezano uz ljudske resurse te isplate naknada troškova prijevoza na posao i s posla,

- da je sud uvidom u predmetno izvješće (list 1046-1053 spisa) utvrdio da G. k. u. tužiteljici stavlja na teret propuste zbog činjenice da ne postoji sveobuhvatna i jedinstvena sistematizacija radnih mjesta u Z. h. d.o.o., da nikada nije donijeta tzv. karta radnih mjesta s opisima poslova pojedinih radnih mjesta, iako je kod tuženika općepoznata činjenica da zbog velikog broja sindikata koji djeluju kod tuženika, tuženik nikada nije izabrao Radničko vijeće, a sa velikim brojem sindikata nije uspio postići suglasnost u postupku donošenja Pravilnika o sistematizaciji i organizaciji rada, tako da kod tuženika ni danas ne postoji jedinstvena sistematizacija radnih mjesta, kao niti svi potrebni prilozi sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta,

- da G. k. u. u tom izvješću napominje neke slučajeve za koje smatra da su sporni, međutim, ne navodi imena radnika, te da je izvješće općenito,

- da su kontrolu rada tužiteljice u ime G. k. u. obavili djelatnici od kojih nitko nije bio po struci pravnik, već su kontrolu obavili dipl. ekonomistica i inženjer prometa,

- da je znatan broj vozača autobusa, kojima je zbog utvrđene nevjerodostojnosti svjedodžbi otkazan ugovor o radu, kasnije vraćen ponovno na rad u Z., a među njima su I. K., Ž. B. i dr.,

- da tužiteljica smatra kako je okidač za opisano postupanje poslodavca prema njoj bilo uzrokovano činjenicom da je otkaz dobio vozač autobusa I. K., koji je tužiteljici rekao da mu je voditeljica podružnice L. R.-Ž. vjenčana kuma, da se ta situacija s I. K. događala u srpnju 2014., kada je direktor Z.-a bio I. T., a njegova zamjenica L. R.-Ž.,

- da tužiteljica netrpeljivost L. R.-Ž. prema njoj nalazi i u činjenici što je tužiteljica odbijala da u radnom odnosu kod tuženika ostanu ljudi koji su imali krivotvorene svjedodžbe, pri čemu tvrdi da kod tuženika i danas postoje ljudi koji rade, a imaju krivotvorene svjedodžbe.

10. Slijedom izloženoga, te prihvaćajući u cijelosti krucijalnim iskaz svjedoka D. P., kojega je tuženik 1. listopada 2015. zaposlio na radnom mjestu tužiteljice za vrijeme dok je bila na bolovanju (od 7. srpnja 2015. do 17. studenoga 2015.), a koji je mišljenja da nije bilo nikakvih nepravilnosti u radu tužiteljice, jer je radila s istim aktima kao i imenovani svjedok kada je došao, a sve i da je tužiteljica eventualno mogla kod donošenja nove sistematizacije pokrenuti postupak otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu koji bi bili u skladu sa novousvojenom sistematizacijom, za što joj je trebala suglasnost sindikata koji su djelovali u Z.-u, koja suglasnost pak nikada nije dana, tako da ni imenovani svjedok nije mogao ništa napraviti, jer za sve što je trebao učiniti ili je trebala suglasnost sindikata, koje nikada nije bilo ili nalog neposredno nadređenog, te je postupao isključivo po nalozima nadređenih, sud prvog stupnja utvrđuje da poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga zbog kojih uz uvažavanje okolnosti obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika ne bi bio moguć (čl. 125. st. 2. Zakona o radu – "Narodne novine" broj 93/14 – dalje ZR).

11. Utvrđuje i da se iz dokumentacije koja prileži spisu ne može zaključiti da bi tužiteljica radila nezakonito, naprotiv, na temelju te dokumentacije i iskaza saslušanih svjedoka zaključuje da je poslodavac na tužiteljicu želio prebaciti odgovornost što je u određenom trenutku došlo do manjka velikog broja vozača autobusa, ne imajući pri tom u vidu da je upravo tužiteljica, kao voditeljica kadrovskih poslova, inicirala otkazivanje ugovora o radu svim tim vozačima jer su isti imali krivotvorene svjedodžbe o završenoj srednjoj školi, a koja stručna sprema je bila uvjet za zasnivanje radnog odnosa kod tuženika za radno mjesto vozača. Utvrđuje da je tužiteljica bila dosljedna u svom poslu, što su joj mnogi zamjerili, čak ju i opstruirali, jer su ljudi koji su radili kao vozači autobusa i tramvaja, a kojima su utvrđene nevjerodostojne svjedodžbe, nastavili raditi kod tuženika; naime, tužiteljica je navela njihova imena, dok tuženik nije opovrgnuo da su ti ljudi nastavili i dalje raditi kod tuženika, iako imaju nevjerodostojne svjedodžbe.

12. Sud drži i da je tuženik općenito pokušao stvoriti sliku o tužiteljici kao nestručnoj osobi koja je imala velike propuste u radu, što sud na temelju provedenih dokaza ne prihvaća, već smatra da je tužiteljica postupala u pravnim okvirima, da nije radila nezakonito, te nema razloga da ne bi mogla i dalje obavljati svoj posao kod tuženika. Drži da su tužiteljicu objektivne okolnosti, prethodno detaljno objašnjene, onemogućavale u boljem planiranju kadrovske politike u granicama u kojima je ona to mogla, imajući pri tome u vidu da je svjedok D. P., koji je doveden raditi poslove tužiteljice, priznao da ništa nije mogao napraviti sam i da je za sve što je trebao napraviti bila potrebna suglasnost višepozicioniranih voditelja, dok je radno mjesto tužiteljice u sistematizaciji bilo niže rangirano od radnog mjesta, primjerice L. S., voditeljice službe za pravne poslove, a nitko nije postavio pitanje odgovornosti imenovane osobe, kao niti odgovornosti osoba koje su potpisivale odluke koje se tužiteljici spore ili ih je supotpisivala i tužiteljica, ali kao najniža u rangu odgovornosti.

13. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto koje sadrži poslove i radne zadatke njezinog ranijeg radnog mjesta "rukovoditelj poslova ljudskih resursa i zaštite", odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužiteljice, te odbija protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljicom.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga zbog kojih nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika ne bi bio moguć uz uvažavanje okolnosti obiju ugovornih strana.

15. Tuženik tijekom postupka polemizira, stavljajući tužiteljici na teret skrivljeno ponašanje kao razlog nemogućnosti nastavka radnog odnosa, što je po ocjeni ovoga suda u izravnom proturječju s odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog ugovora o radu zbog organizacijskih razloga od 16. lipnja 2016., jer da se radilo o nemogućnosti nastavka radnog odnosa, tuženik evidentno ne bi tužiteljici nudio druge poslove, a koje je tužiteljica odbila držeći da isti nisu u skladu sa njezinom stručnom spremom i radnim sposobnostima, odnosno, tuženik bi se koristio institutom otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

16. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni okolnost što je tuženik 18. ožujka 2016. tužiteljici uputio upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, jer kako je to prethodno navedeno, tužiteljici nije dan otkaz zbog skrivljenog ponašanja, a niti je tuženik konkretizirao i dokazao zbog kojih to postupaka tužiteljice nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, kada tužiteljica osnovano upire da je od 7. srpnja 2015. do 17. studenoga 2015. bila na bolovanju, a povratkom na rad, tj. od 19. studenoga 2015. bila premještena u drugu organizacijsku jedinicu i drugu zgradu, udaljenu od dotadašnje organizacijske jedinice, dakle, već udaljena s radnog mjesta te molila da joj se dodijele radni zadaci kako ne bi "sjedila kao torta", k tome ističući i proturječnost takvog upozorenja kada se u istom navodi da nastavak radnog odnosa tužiteljice na dosadašnjem radnom mjestu nije moguć, što je u suprotnosti sa svrhom upozorenja propisanom ZR-om.

17. K tome, iz iskaza svjedoka S. U. (list 928 – 930 spisa), zaposlenog kod tuženika kontinuirano unatrag 20 godina, izvršnog direktora tehničkog ureda za istraživanje i razvoj, da se ne sjeća da bi na kolegijima bilo pritužbi na rad tužiteljice, da su krajem 2014. i početkom 2015. direktori dobili nalog od voditeljice podružnice sačiniti karte radnih mjesta, svaki za svoje područje, da tužiteljica nije bila pozivana na sastanke kolegija, da se nitko od prisutnih na tim sastancima nije tužio na rad tužiteljice, da se sindikati nisu suglasili s predloženim kartama radnih mjesta, da je tužiteljica bila isključena iz posla izrade karata radnih mjesta, a drži da je to bilo u domeni kadrovske službe na čijem je čelu bila tužiteljica te je sve to izgledalo kao da se tužiteljicu namjerno zaobilazi u izradi novih karata radnih mjesta, da je poslovna suradnja bila dobra, da nije imao nikakvih problema u komunikaciji s tužiteljicom, a niti u rješavanju kadrovskih pitanja; Ž. P. (list 933 – 936 spisa), zaposlenog kod tuženika od 1993., prethodno rukovoditelj A. p. P./V. G. te rukovoditelj poslovne jedinice D. – autobusi i tramvaji s održavanjem, da nije bio prisutan ni na jednom kolegiju na kojem bi poslodavac izrijekom iskazao nezadovoljstvo vezano za tužiteljicu, da za vozača autobusa nije bio raspisan natječaj 2014. i 2015., da je povjerenstvo odredilo uvjete koje su morali ispunjavati kandidati za vozače autobusa, da je on osobno upućivao radnike za koje je bio pokrenut postupak otkaza zbog krivotvorenja svjedodžbi da idu kod svojih liječnika i otvore bolovanje, što su oni i činili ili su sami tražili sporazumne raskide ugovora o radu, što je pisanim putem dobio iz pravne službe od L. S., da nije imao nikakvih problema u radnoj problematici, odnosno u komunikaciji sa M. Š., dapače, rješenja da su se brzo pronalazila; L. P. (list 563 – 564 spisa) da su međuljudski odnosi bili jako dobri, organizacija posla da je bila savršena; J. Š. (list 567 – 568 spisa) da dok je tužiteljica bila na čelu ljudskih resursa posao je savršeno tekao, odnosi između kolega da su bili poslovni i nije bilo problema; A. G. (list 568 – 569 spisa) da kada je na čelu službe bila tužiteljica sve je funkcioniralo jako dobro, sve se rješavalo brzo i efikasno, a ne može reći da je takva situacija sada; D. J. (list 597 – 598 spisa) da se radi o osobnom obračunu sa radnicom M. Š., odnosno o obračunu vodećih ljudi iz Z.-a, a misli da to rade I. T., L. Ž. ili L. S.; I. M. (list 957 – 959 spisa), rukovoditelja tramvajskog prometa D., da kadrovska služba provjerava samo imaju li svi kandidati uvjete koji su traženi u natječaju, a o tome tko će se postaviti na neku poziciju odlučuje neposredni rukovoditelj, da se natječaji za radna mjesta raspisuju po nalogu direktora podružnice, a kadrovska služba tehnički samo provodi, da je 2010. predlagao da se za šefa u Centru rasporedi B. D., a da je tužiteljica tada zahtijevala prvi puta da se raspiše natječaj za to radno mjesto, da voditelju podružnice kao nadređenom tužiteljici nikada nije uputio pisanu primjedbu na rad tužiteljice, proizlazi da je tužiteljica korektno obavljala svoje radne zadatke.

18. Iz iskaza pak svjedoka koje je predložio tuženik proizlazi da su postojala određena razilaženja sa tužiteljicom, a kako to utvrđuje i sud prvog stupnja, kada su htjeli da tužiteljica napravi nešto što njima ide u korist, a ne u korist poslodavca, a da ni jedan od tih svjedoka nije potvrdio da bi loše surađivali sa tužiteljicom, da postoje nezakonitosti i propusti u radu tužiteljice te da nastavak radnog odnosa sa tužiteljicom nije moguć.

19. Stoga nije moguće zaključivati o narušenim međuljudskim odnosima, niti su osnovani žalbeni navodi da bi voditelji ostalih službi imali niz pritužbi na rad kadrovske službe, pa tako i u svezi zapošljavanja vozača autobusa i tramvaja. Naime, tužiteljica nije sudjelovala u radu povjerenstva i zapošljavanja vozača, selekcijski postupak izbora vozača vršilo je povjerenstvo, koje je referentima iz kadrovske službe davalo nalog pozvati pojedine kandidate da naknadno dostave određenu dokumentaciju, što je usporavalo izbor vozača.

20. Iz provedenog dokaznog postupka i iskaza svjedoka S. T. i Ž. P. proizlazi da je Povjerenstvo naknadno utvrdilo kriterije kao i radno iskustvo za kandidate za vozače autobusa nakon čega su popis vratili kadrovskoj službi na nadopunu, a koje podatke je dostavila L. P., a ne tužiteljica, iz kojih razloga se tužiteljica opravdano pozvala na nelogičnost da bi kadrovska služba presporo prikupljala, odnosno nadopunjavala tu dokumentaciju, te imajući u vidu da je zadatak tog povjerenstva u kojem su imenovani S. T., Ž. P., D. B., L. S. i L. P. bio razmotriti sve zamolbe zainteresiranih osoba za poslove vozača autobusa zaprimljene u poslove ljudskih resursa i zaštite tijekom 2014. i period od 1. siječnja 2015., analizirati te zamolbe sukladno formalno-pravnim zahtjevima radnog mjesta vozača autobusa, te kriterijima sporazuma zaključenog između Z. h. d.o.o. sa zajednicom udruga branitelja Z. h., obaviti informativni razgovor sa podnosiocima zamolbi – zainteresiranim kandidatima, te utvrditi kandidate koji udovoljavaju zahtjevima radnog mjesta i ostalim kriterijima.

21. Neosnovano tuženik imputira tužiteljici nezainteresiranost za posao, jer da za vrijeme bolovanja ne bi kontaktirala svoje suradnike, o čemu svjedoči iskaz M. G., zaposlenice tuženika koja je iskazala da kad ju je tužiteljica nazvala zamolila je tužiteljicu da ju više ne zove zbog situacije kakva je bila, da situacija nije bila normalna, da je cijela služba išla na razgovor kod gospodina S. M. koji ih je ispitivao je li bilo pritisaka od strane tužiteljice na radnike, jesu li suradnici bili nezadovoljni općenito u službi u kojoj je radila tužiteljica, te se imenovana svjedokinja na raspravi okrenula prema tužiteljici navodeći "žao mi je", te da je u telefonskom razgovoru sa tužiteljicom rekla da se boji da se ne pročuje da je sa tužiteljicom razgovarala telefonom.

22. Utvrđeno je i da je evidencija radnog vremena vođena na uobičajeni način, sukladno uputama, tako da su evidentirani izostanci s rada u privatne svrhe koji su se radnicima poslova ljudskih resursa i zaštite oduzimali od godišnjeg odmora, kao i svim radnicima tuženika, što je bila ustaljena praksa sve do 7. siječnja 2016.

23. Isto tako, pravilno se sud prvog stupnja referirao na iskaz svjedoka D. P., ocjenjujući ga krucijalnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, budući da je imenovanoga tuženik zaposlio upravo na poslovima koje je prethodno radila tužiteljica, i to dok je tužiteljica još bila na bolovanju, pa mu je poznato zatečeno stanje, da nije zainteresiran za ishod spora, a potvrdio je da unatoč tome što je doveden "urediti situaciju" ništa nije mogao napraviti, jer za sve što je trebao učiniti, trebala je ili suglasnost sindikata, koje nikada nije bilo ili nalog neposredno nadređenog, te je postupao isključivo po nalozima nadređenih. Štoviše, čim je pokušao nešto promijeniti shvatio je da se razilazi s nadređenima, konkretno L. S. i L. R.-Ž., da bi u konačnici otišao iz Z.-a i iza sebe ostavio zatečene probleme.

Određeno je iskazao da nitko nije prijavljen da bi otuđio nešto od dokumentacije iz oko četiri tisuće dosjea radnika, da odgovornosti tužiteljice u konkretnom slučaju uopće nema, da niti on nije dao nalog da se ta dokumentacija uveže, da nije bilo nikakvih nepravilnosti u radu tužiteljice jer je radila s istim aktima s kojima je radio imenovani kada je došao, da je kod tuženika postojalo preko 105 sindikalnih povjerenika te nije mogao znati s kime se od njih treba savjetovati, a niti su sindikati dogovorili i odredili sindikalne povjerenike, da nigdje nije rekao da bi bila greška u radu tužiteljice, da su radnici dio godišnjeg odmora koristili u režimu tzv. "odrade", odnosno za svoje privatne potrebe, što da je bila uobičajena praksa, koju je ukinuo, nadalje, kako Pravilnik o radu nije bio cjelovit, da su ga opstruirali u svakom pogledu, na način da bi dostavljali izmijenjene karte radnih mjesta koje službeno nisu bile usvojene, pa nije imao po čemu postupati, "danas je bilo jedno, sutra drugo, od nadređenih dobivao primjerice danas traži to i to", da je bio limitiran time što osobno nije mogao tražiti uvjete, već su uvjeti diktirani od nadređenih, te pretpostavlja da je i tužiteljica bila u takvoj situaciji, ne zna da li su i tužiteljicu slušali za razliku od njega, da je tvrdio da ga plaćaju ne zato da puko sluša što oni kažu, već da akceptiraju njegove sugestije u pogledu zapošljavanja i svrsishodnosti, te da je bio vrlo dobar sa nadređenima do trenutka kada se razilaze u odradi; zapošljavanje vozača tramvaja i cijeli niz takvih pitanja, primjerice premještaj radnika, da ništa nije mogao napraviti bez suglasnosti, odnosno naloga nadređenih, te je u konačnici otišao u Direkciju kada nije mogao ništa promijeniti u dijelu ljudskih resursa. Pretpostavlja i da tužiteljica nije sama sebi mogla odobriti povećanje koeficijenta, a na nižim razinama da je vjerojatno tužiteljica davala prijedloge ugovora, što je na kraju uvijek odobravala uprava podružnice, odnosno voditelj podružnice.

24. Iz podataka spisa (list 14 – 15 spisa) razvidno je da je tužiteljici koeficijent složenosti poslova 6,00 određen na prijedlog tadašnjeg voditelja Podružnice Z.-a D. B., od 1. prosinca 2010., u kojem prijedlogu se zaključno navodi da je mišljenja da bi odlaskom radnice M. Š. Podružnica Z. izgubila kvalitetnog radnika koji dobro poznaje kadrovske probleme i potrebe podružnice te Z. h. d.o.o.

25. Nadalje, prihvatljivo je i obrazloženje tužiteljice da nije mogla samostalno utjecati na zapošljavanje i planiranje zapošljavanja radnika, raspored radnika, evidencije radnika i ostale poslove, budući da je za sve njezine prijedloge trebala konačna suglasnost voditelja podružnice koji joj je od 2007. bio neposredno nadređena osoba, sukladno zaključenom ugovoru o radu, te da su neosnovani navodi tuženika da bi u kadrovsku službu isti dan po sklapanju sporazuma o prestanku radnog odnosa došla potvrda da je radnik imao nevjerodostojnu svjedodžbu, budući da su prijedlog za sklapanje sporazuma o prestanku radnog odnosa potpisali radnik i neposredni rukovoditelj organizacijske jedinice u kojoj je radnik bio zaposlen, konkretno Ž. P. i D. B., s time da je potonji na ročištu održanom 16. svibnja 2019. iskazao da ako je takvih zahtjeva za sporazumni prestanak ugovora o radu bilo, onda ih je imenovani potpisivao, odnosno odobrio.

26. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužiteljica bila dosljedna u svom poslu, te da je inicirala otkazivanja ugovora o radu svim vozačima, koji su imali krivotvorene svjedodžbe o završenoj srednjoj školi, a koja stručna sprema je bila uvjet za zasnivanje radnog odnosa kod tuženika za radno mjesto vozača, pri čemu nisu prihvatljivi navodi tuženika kako je postupak provjere vjerodostojnosti svjedodžbi vozača trajao predugo zbog loše organizacije i neučinkovitog rada kadrovske službe, već iz razloga jer se radilo o većem broju radnika kojima su izdane svjedodžbe prije više godina, pa i nekoliko desetaka godina, te je bio problem pronaći pravnog sljednika obrazovne ustanove koja je izdala ispravu, kao i da te obrazovne ustanove ne bi promptno dostavljale tražene potvrde o vjerodostojnosti svjedodžbi.

27. Nadalje, pravilna je ocjena sud prvog stupnja da iz dokumentacije priležeće spisu nije moguće zaključiti da bi tužiteljica radila nezakonito, već da je poslodavac na tužiteljicu želio prebaciti odgovornost što je u određenom trenutku došlo do manjka velikog broja vozača autobusa te iako je predsjednik povjerenstva S. T. bio upoznat da prijave kandidata koje je tražio u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 16. siječnja 2015. ne sadrže potpunu dokumentaciju, naknadno tražio nadopunjavanje te dokumentacije, pa je tako imenovani svjedok u svom iskazu 3. srpnja 2019. obraćajući se tužiteljici rekao: "Jesam li ja rekao da ste vi krivi?".

28. Zaključno, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je rješenjem broj:K- Do-2754/16 od 17. veljače 2017. odbacilo kaznenu prijavu trgovačkog društva Z.h. d.o.o. protiv ovdje tužiteljice zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona, kaznenog djela protiv imovine – prijevarom iz čl. 236. st. 1., 2. i 3. Kaznenog zakona i kaznenog djela krivotvorenja – krivotvorenjem službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, obrazloženjem da iz provedenih izvida kaznenih djela proizlazi da je u tijeku provjere vjerodostojnosti svjedodžbe za K. H., a prije završetka tog postupka u cijelosti, na temelju njenog zahtjeva radni odnos prestao sporazumno, za I. S., kako je izvršena provjera svjedodžbe Pučkog otvorenog sveučilišta K. koja se ukazala vjerodostojnom, a da se svjedodžba Škole Z. nije ni nalazila u njegovom dosjeu, pa nije niti zatražena provjera njene vjerodostojnosti, a imenovanom je u međuvremenu radni odnos prestao sporazumno, za M. K. izvršena je provjera vjerodostojnosti svjedodžbe izdane od strane Škole Z., a vršena je i provjera vjerodostojnosti njegove svjedodžbe izdane od strane P.-š. školskog centra V., za koju nije bilo moguće utvrditi je li vjerodostojna ili nije, te je u međuvremenu i imenovanom radni odnos prestao sporazumno, u odnosu na M. K. zatražena je provjera vjerodostojnosti svjedodžbe od T. škole D. i dobiven odgovor koji se ukazuje neodređenim odnosno nedovoljno jasnim da bi se moglo nedvojbeno zaključivati da je svjedodžba imenovanog nevjerodostojna, nakon čega je isti zatražio sporazumni raskid radnog odnosa, u odnosu na P. Z. razvidno je da je tužiteljica poduzela radnju u svrhu provjere vjerodostojnosti njegove svjedodžbe izdane od strane Škole Z., da je utvrđena vjerodostojnost iste, te da je u međuvremenu P. Z. legitimno ishodio sudsku odluku kojom se utvrđuje da je završio i Školu iz K. S. i koja odluka zamjenjuje ispravu te škole o stečenoj školskoj spremi. Stoga utvrđuje da se ukazuju neosnovanim navodi iz kaznene prijave da je tužiteljica omogućila nekim radnicima sporazumni raskid ugovora o radu, a da uopće nije vršila provjeru vjerodostojnosti svjedodžbe, čime joj se imputira da bi namjerno propustila pokrenuti proceduru provjere vjerodostojnosti svjedodžbi, što se s obzirom na prethodno navedeno ukazuje netočnim, osim toga da se nedvojbeno radilo o obimnom poslu koji je valjalo raditi uz sve druge tekuće poslove koji su ulazili u djelokrug poslova ljudskih resursa i zaštite Podružnice Z.-a. Naime, provjeru vjerodostojnosti svjedodžbi da je trebalo izvršiti za sve radnike Podružnice Z.-a kojih je bilo par tisuća pa nije neobično što je cjelokupan postupak trajao nekoliko mjeseci, da do sporazumnog raskida radnog odnosa u nekim slučajevima nije došlo po završenom postupku provjere vjerodostojnosti svjedodžbi, nego za vrijeme trajanja tog postupka.

29. U citiranom rješenju se navodi i da su zahtjevi za sklapanje sporazuma o prestanku ugovora o radu podneseni na tipiziranom obrascu zahtjeva u koji je samo trebalo upisati pojedine podatke ovisno o okolnostima konkretnog slučaja što ukazuje da je sporazumni prestanak ugovora o radu bio uobičajen način prestanka radnog odnosa u Z. h. d.o.o. Podružnici Z., da je sporazume o prestanku ugovora o radu, u ime poslodavca, potpisivao I. T. kao član uprave – voditelj Podružnice Z.-a, koji je u danoj situaciji kada se vršila provjera vjerodostojnosti svjedodžbi i diploma svih zaposlenika Z. h. d.o.o., a što mu je moralo biti poznato s obzirom na funkciju koju je obnašao, prihvaćao zahtjeve za sporazumni prestanak ugovora o radu i u ime društva Z. h. d.o.o. Podružnica Z., te sporazume sklapao.

30. Tuženik nije dokazao da bi prijave koje je tužiteljica podnijela poslodavcu vezano za određene nepravilnosti u radu kod istog bile podnesene u zloj vjeri i protivno Etičkom kodeksu Z. h. d.o.o., te da bi tužiteljica bila izvor informacija medijima vezano za predmetni radni spor sa tuženikom.

31. Isto tako, tužiteljici se ne može staviti na teret, a u smislu dokaza o postojanju nepovjerenja poslodavca u tužiteljicu, okolnost što je u spis dostavila određenu dokumentaciju, budući da je istu priložila u zaštiti svojih prava i interesa u ovom postupku, te je navedena dokumentacija vezana isključivo za predmetni postupak, čime nisu povrijeđena prava tuženika na zaštitu tih podataka.

32. Okolnost da je iniciran i parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 23. siječnja 2017., koji otkaz je uslijedio nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici koji je predmetom ovoga postupka, nije zapreka za donošenje presude u ovoj pravnoj stvari kojom se rješava radnopravni status tužiteljice vezan za otkaz ugovora o radu od 16. lipnja 2016.

33. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen, a protutužbeni zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

34. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa), pri čemu tužiteljici za zastupanje po punomoćniku odvjetniku dosuđuje iznos od 2.500,00 kn s PDV-om, te s obzirom da je tuženik izgubio spor vezan za protutužbu, tužiteljici dosuđuje daljnji trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn s PDV-om, ukupno 5.000,00 kn.

35. Navedena odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako po osnovi tako i visini, a na drugačiju odluku nisu od utjecaja žalbeni navodi tužiteljice da joj je naknadu parničnog troška trebalo dosuditi i prema vrijednosti predmeta spora od 171.067,20 kn, budući da je tužiteljica zatražila ukoliko bi sud prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika da joj se dosudi naknada štete u visini od 171.067,20 kn s kamatama, pa kako je protutužbeni zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan, o navedenom zahtjevu tužiteljice nije niti raspravljano, te je parnični trošak pravilno odmjeren primjenom Tbr. 7. toč. 2. Tarife.

36. Iz ovih je razloga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

37. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli.

38. Trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljici nije dosuđen pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 28. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović