Poslovni broj: UsI-2187/21-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: I. K. iz U., P. zastupan po opunomoćenici G. G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 27. prosinca 2021. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/21-03/01166858197, URBROJ: 341-99-06/2-21-207 od 27. svibnja 2021. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-141- 02/19-03/01166858197, URBROJ: 341-25-06/2-19-101799 od 16. prosinca 2020. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava rješenja kojima mu je kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu. Rješenja iz upravnog postupka se temelje na nalazima i mišljenjima stručnih i nezavisnih tijela vještačenja o tome da tužiteljevo oštećenje organizma nema utjecaja na njegovu radnu sposobnost.
Tužitelj u tužbi navodi da su stručna utvrđenja tijela vještačenja kontradiktorna s njegovim statusom ratnog vojnog invalida (RVI) te ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije primijenjen čl. 142. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17 i 98/19 - ZHB). Ističe da u upravnom postupku nije bio pregledan te da mu nije bio dostavljen drugostupanjski nalaz i mišljenje, odnosno da mu u tom smislu nije bilo omogućeno izjašnjavanje.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.
Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je kao pripadnik HVO-a 11. srpnja 2019. godine podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu. U to mu je vrijeme u F. na temelju rješenja od 29. prosinca 2005. godine bio priznat status RVI VI. grupe (60%) po osnovi ranjavanja i ozljede. Naknadno je u F. novim rješenjem od 26. veljače 2020. godine ukinuto ranije rješenje od 29. prosinca 2005. godine te je tužitelju priznat status RVI VII. grupe (50%) po osnovi ranjavanja, uz priznanje prava na osobnu invalidninu. Iz dostupne dokumentacije proizlazi da je tužitelj kao pripadnik HVO-a dvaput ranjen gelerima u lijevu nogu i u prsni koš.
Tužitelj je po prijašnjim propisima već bio odbijen s istim zahtjevom za invalidsku mirovinu, što je potvrdio i Upravni sud Republike Hrvatske u presudi … U započetom upravnom postupku je prvostupanjsko stručno i nezavisno tijelo vještačenja u nalazu i mišljenju od 02. prosinca 2020. godine navelo da kod tužitelja ne postoji smanjenje, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti.
Isto utvrđenje sadržava i nalaz i mišljenje drugostupanjskog tijela vještačenja od 19. svibnja 2021. godine, u kojem je navedeno da je izvršen uvid u ovjerenu izjavu tužiteljevog poslodavca iz F. te je navedeno da je tužitelj tokar. Iako se tužitelj u tužbi poziva na nužnost primjene čl. 142. ZHB-a, u konkretnom je slučaju ta odredba i primijenjena, a u njoj stoji da pripadnici borbenog sektora HVO-a pravo na invalidsku mirovinu ostvaruju pod uvjetima određenim (i) Zakonom o mirovinskom osiguranju (čl. 142. st. 1. i 3. ZHB-a).
Pripadnici borbenog sektora HVO-a pravo na invalidsku mirovinu ne ostvaruju kao osiguranici domaćeg nositelja mirovinskog osiguranja, nego po specijalnoj odredbi i posebnim uvjetima propisanim u čl. 142. ZHB-a. Jedan od tih uvjeta je priznat status RVI u F., ali osim toga je potrebno ispuniti i uvjete za invalidsku mirovinu po Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - ZMO), a koji se odnose na utvrđivanje smanjenja, odnosno djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.
Dakle, tužitelj kao pripadnik HVO-a za priznanje prava na invalidsku mirovinu mora imati utvrđen ratni vojni invaliditet te pored toga utvrđen utjecaj njegovog zdravstvenog stanja prouzročenog spomenutim invaliditetom na radnu sposobnost (invalidnost). Tužiteljev invaliditet nije ekvivalent invalidnosti te je u konkretnom slučaju za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu potrebno imati utvrđen ratni vojni invaliditet u F. (što tužitelj ima), ali i utvrđen utjecaj tog invaliditeta (kao oštećenja organizma) na radnu sposobnost (invalidnost), u smislu čl. 39. ZMO-a.
Zbog toga neosnovano tužitelj navodi da su utvrđenja domaćih tijela vještačenja o nepostojanju njegove radne nesposobnosti kontradiktorna s njegovim statusom RVI, jer invaliditet kao objektivno postojanje oštećenja organizma određenog stupnja ne dovodi automatski i do utvrđenja da takvo oštećenje organizma utječe na radnu sposobnost.
U konkretnom slučaju stručna i nezavisna tijela vještačenja na temelju čl. 142. ZHB-a i na temelju čl. 39. ZMO-a nisu utvrdila postojanje utjecaja tužiteljevog oštećenja organizma (kao ratnog vojnog invaliditeta priznatog u F.) na njegovu radnu sposobnost, a ta su svoja utvrđenja tijela vještačenja u dovoljnoj mjeri stručno obrazložila.
Tužitelj osim načelnog i općenitog prigovora kontradiktornosti nalaza i mišljenja s priznatim statusom RVI nije konkretno ukazao ni na koju okolnost koja bi dovela u sumnju ocjenu domaćih tijela vještačenja o nepostojanju njegove radne nesposobnosti. Zbog toga je sud na raspravnom ročištu odbio prijedlog za provedbu vještačenja u upravnom sporu, jer tužitelj nije naveo nikakve okolnosti koje bi nalaze i mišljenja domaćih tijela vještačenja na bilo koji način konkretno činjenično ili stručno dovele u pitanje.
Također neosnovano tužitelj navodi da u upravnom postupku nije pregledan, jer s obzirom na to da boravi u inozemstvu obveza pregleda nije ni propisana, na temelju čl. 14. st. 5. i 10. te čl. 69. st. 2. Uredbe o metodologijama vještačenja (NN 67/17 i 56/18).
U odnosu na tužiteljev navod da mu nije bilo omogućeno izjašnjavanje, odnosno da mu nije bio dostavljen drugostupanjski nalaz i mišljenje, sud napominje da tužitelj u tužbi navodi da su nalazi i mišljenja domaćih tijela vještačenja kontradiktorni s njegovim priznatim statusom RVI. Navod o kontradiktornosti ukazuje na to da je tužitelj prethodno imao mogućnost uvida u nalaz i mišljenje domaćeg tijela vještačenja, a i inače tužitelju nije bilo ograničeno pravo uvida u taj nalaz i mišljenje ni u spisu upravnog tijela, a ni u spisu upravnog spora. U tom smislu se i načelno može raditi samo o relativno bitnoj povredi koju u pravilu sanira upravni sud u sporu pune jurisdikcije, u kojem se mogu raspravljati sva činjenična, materijalnopravna i procesnopravna pitanja koja se pred njega postave.
Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da je pravilno i zakonito u oba stupnja upravnog postupka odbijen tužiteljev zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) odbijen i njegov tužbeni zahtjev.
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 27. prosinca 2021. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
