Poslovni broj: UsI-1178/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja T. B. iz S., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 17. prosinca 2021. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. prosinca 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

" 1. Usvaja se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2. Poništava se u cijelosti rješenje tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-23/16-01/587, URBROJ: 513-04-21-21 od 1. veljače 2021., te se predmet vraća na ponovni postupak.

3. Utvrđuje se da je u upravnom postupku Ministarstva, KLASA: UP/I- 416/02/12-01/16, u vezi postupka iz točke 2. izreke ove presude nastupila apsolutna zastara prava na utvrđenje i naplatu poreza i doprinosa, te se navedeni upravni postupci obustavljaju u cijelosti, te se ukidaju sve provedene radnje.

4.Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, OIB: …, Z. naknaditi tužitelju T. B., OIB …. iz S., troškove upravnog spora zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 26. travnja 2021. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/16-01/587, URBROJ: 513- 04-21-21 od 1. veljače 2021. godine, kojim se uvažava žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-416-02/12-01/16, URBROJ: 513-07-24-05/16-04 od 12. veljače 2016. godine, te se poništava to rješenje, a u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj: UsI-1661/20-3 od 21. listopada 2020. godine.

2. Tužitelj pobija navedeno rješenje tuženog tijela zbog toga: što u aktu nije pravilno primijenjen zakon; što u postupku koji je aktu prethodio nije postupljeno prema pravilima postupka; osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Naime, utuženim rješenjem tuženik nezakonito poništava u cijelosti rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-416/02/12-01/16. URBROJ: 513-07-24-05/16-04. od 12.02.2016. i predmet vraća na ponovni postupak. Međutim, tužitelj je kao žalitelj podnio žalbu samo u odnosu na dio rješenja u kojem je odbijen sa zahtjevom i to: u dijelu pod točkom I. za dio zahtjeva koji nije usvojen; u dijelu pod točkom III. kojim se odbija zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare na naplatu duga doprinosa koji je na dan 1. siječnja 2016. iznosio ukupno 72.438,75 kn. Dakle, tuženik nije imao zakonske osnove poništavati rješenje u cijelosti, odnosno u dijelu u kojem je tužitelj uspio u upravnom postupku, jer u tom dijelu nije osporavano niti u upravnom postupku, a niti u upravnom sporu. Tuženik nema ovlast mijenjati pravomoćnu i konačnu odluku u dijelu u kojem je tužitelj uspio kao stranka upravnog postupka, i to na štetu tužitelja. Iz izreke osporenog drugostupanjskog rješenja uopće nije razvidno kojem se tijelu predmet vraća na ponovni postupak, a sve uzimajući u obzir da pravno obvezuje isključivo izreka, a ne i obrazloženje rješenja. Stoga je utuženim rješenjem povrijeđena odredba članka 98. Zakona o općem upravnom postupku, koja propisuje obrazloženje kao sastavni dio odluke i sadržaj istog. Tuženik je ne uvažavajući primjedbe i uputu Upravnog suda Republike Hrvatske i bez provedbe postupka rješenjem, KLASA: UP/II-410-23/16-01/587, URBROJ: 513-04-20-10 od 17. ožujka 2020. vratio predmet na ponovni postupak. Opisanim nezakonitim postupanjem, tuženik je povrijedio odredbu članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, jer uopće nije naveo razloge zbog kojih smatra da je za rješavanje upravne stvari nužno neposredno rješavanje tijela prvog stupnja. Nadalje, tuženik u navedenom, kao niti sada u rješenju nije naveo niti obrazložio zakonsku osnovu poništavanja rješenja tijela prvog stupnja, a što je dužan učiniti upravo u smislu odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku. Iz rješenja tuženika proizlazi, da se niti u ponovljenom drugostupanjskom postupku (kao u ostalom niti u prvostupanjskom postupku) nije vodilo računa o pravilima postupka, koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, kao i da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, te da je potpuno izostala primjena mjerodavnog materijalnog prava. Naime, u prvostupanjskom postupku rješenjem je utvrđeno da je zastara prava na naplatu prvi puta počela teći 1. siječnja 2011. Sukladno navedenom i pozitivnim propisima, a osobito odredbama Zakona o doprinosima ("Narodne novine", broj: 84/08, 152/08. i 94/09.) nastupila je zastara prava na obračun i naplatu doprinosa. Nadalje, odredbom članka 94. stavka 1 i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15. i 44/16.) propisan je nastup relativne zastare protekom tri godine od dana kada je zastara počela prvi puta teći, a odredbom članka 96. a u svezi s člankom 94. stavkom 1. i 2. istog zakona nastup apsolutne zastare protekom šest godina od dana kada je zastara počela prvi puta teći, dakle od početka prve slijedeće godine na koju se obveza odnosi. Dakle, i prema odredbi članka 96. u vezi s člankom 94. stavkom 1. i 2. Općeg poreznog zakona nastupila je apsolutna zastara prava tuženika na utvrđenje prava na poreznu obvezu, kao i apsolutna zastara na naplatu poreza, kamata i troškova sve uz obvezu upravnih tijela na otpis duga i kamata čime su osporena rješenja tuženika u cijelosti nezakonita. Prema tome, kako je u ovom postupku do 1. siječnja 2017. već nastupila apsolutna zastara, to je tuženik kao drugostupanjsko tijelo bilo dužno sukladno odredbi članku 109. u vezi s člankom 197. stavkom 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16.) po službenoj dužnosti rješenjem utvrditi nastup zastare i obustaviti postupak, te otpisati dug. Radi navedenog tuženik je prilikom donošenja osporenih rješenja pogrešno primijenio odredbe članka 109. u vezi članka 197. stavka 2. i 5. Općeg poreznog zakona, te su osporena rješenja u cijelosti nezakonita, pa tužitelj predlaže Upravnom sudu u Zagrebu sukladno članku 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima poništiti osporena rješenja i da sam riješi ovu upravnu stvar. Pri tome je odlučno da na tijek zastare ne utječe žalbeni postupak kao niti upravni spor. Takav stav zauzet je u nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te se u prilogu dostavlja rješenje br. U-III-2702/2017. od 02.10.2019.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi napadano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, s time da se utvrđuje da je u upravnom postupku Ministarstva, KLASA: UP/1-416/02/12-01/16. u vezi postupka iz točke 2. izreke ove presude nastupila apsolutna zastara prava na utvrđenje i naplatu poreza i doprinosa, te se navedeni upravni postupci obustavljaju u cijelosti, te se ukidaju sve provedene radnje. Isti predlaže da sud naloži tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, OIB: …, Z., naknaditi tužitelju T. B., OIB: … iz S., troškove upravnog spora zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/16- 01/587, URBROJ: 513-04-21-21 od 1. veljače 2021. godine (stranica 8-9 spisa), rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/16-01/587, URBROJ: 513- 04-20-10 od 17. ožujka 2020. godine (stranica 13-14 spisa), žalbu tužitelja od 29. ožujka 2016. godine protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-416-02/12-01/16, URBROJ: 513-07-24-05/16-04 od 12. veljače 2016. godine, rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-416-02/12-01/16, URBROJ: 513-07-24-05/16-04 od 12. veljače 2016. godine koje je donijeto temeljem zahtjeva tužitelja od 13. siječnja 2012. godine za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 1. veljače 2021. godine, kojim se uvažava žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-416-02/12-01/16, URBROJ: 513-07-24-05/16-04 od 12. veljače 2016. godine, te se poništava to rješenje, a u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj: UsI-1661/20-3 od 21. listopada 2020. godine. Naime, prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev poreznog obveznika za utvrđivanje zastare prava na naplatu duga doprinosa. Nadalje, Upravni sud u Zagrebu, je svojom presudom, Poslovni broj: UsI-1661/20-3 od 21. listopada 2020. godine poništio rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/16-01/587, URBROJ: 513-04-20-10 od 17. ožujka 2020. godine, te naložio tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave presude donese novu odluku po žalbi tužitelja. Stoga je poništeno prvostupanjsko rješenje od 12. veljače 2016. godine, a s time da će u ponovnom postupku prilikom donošenja novog rješenja Porezna uprava, Područni ured Z., Ispostava N. Z., postupiti sukladno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Zagrebu, pridržavajući se njegovih primjedaba glede postupka.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, a u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj: UsI-1661/20-3 od 21. listopada 2020. godine, te primjenom članka 117. stavka 2. ZUP-a, koji propisuje da kad je za donošenje novog rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu. Pri tome je potrebito naglasiti da je tužitelj izjavio žalbu dana 29. ožujka 2016. godine protiv prvostupanjskog rješenja od 12. veljače 2016. godine, kojim se djelomično uvažava, a djelomično odbija zahtjev za utvrđivanje nastupa prava zastare na naplatu duga doprinosa, a sve na dan 1. siječnja 2016. godine. Tako tužitelj navodi da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da se radi o daljnjoj povredi odredaba Općeg poreznog zakona na štetu poreznog obveznika. Radi se o bitnoj povredi odredaba postupka, jer iz dokumentacije koja se navodi, a koja podnositelju nije poznata ne može se ispitati na koje se razdoblje odnose iznosi navedeni na ime glavnice i kamate po pojedinim nazivima. Radi se o odlučnoj okolnosti, jer je za cjelokupni iznos tražbine apsolutna zastara, odnosno svakako relativna zastara. Nadalje, tužitelj ističe da je dana 17. svibnja 2011. godine podnio zahtjev za utvrđivanje zastare i otpis poreznog duga, za utvrđivanje zastare i otpis doprinosa, za utvrđivanje zastare prava na naplatu doprinosa za obvezna osiguranja, i to sve u pogledu osnove i iznosa navedenih u zahtjevu. Uzimajući u obzir da niti sada osporeno rješenje ne sadrži valjano obrazloženje, tužitelj smatra da se ne može ispitati koje su tražbine i za koje razdoblje zapravo obuhvaćene osporenim rješenjem, te se ukazuje osnovanim navod da se zapravo radi o tražbinama iz razdoblja koja datiraju znatno prije 2009. godine. Uzimajući u obzir prigovore podnositelja i podnesene zahtjeve za tužitelja je jasno da je u postupku bilo nužno saslušanje podnositelja, te da nisu ispunjene pretpostavke za neposredno rješavanje. Nije utvrđeno/razlučeno koji se iznosi odnose na koje razdoblje, a što je nužno obzirom na prigovor relativne i apsolutne zastare. Naime, tek pravilnim specificiranjem pojedinih tražbina po godinama utvrdila bi se opstojnost ili zastarjelost pojedinih iznosa tražbina glavnica i kamata. Neovisno o navedenom za sve iznose dospjele do zaključno 2012. godine nastupila je zastara, dok se navod o prekidu ne može ispitati. Dakle, za tužitelja je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene OPZ na štetu obveznika. Tužitelj osobito naglašava da je zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare podnesen u odnosu na cijelo razdoblje, dakle i razdoblje od 1. siječnja 2002. godine, pa nadalje, a o kojem porezno tijelo uopće nije odlučilo, tako da je netočno utvrđenje da je zahtjev djelomično uvažen, jer o zahtjevu u cijelosti nije niti odlučeno. Osim toga, odlučno je da porezno tijelo za isto razdoblje navodi obveze koje se odnose na samostalnog poslodavca kao obveznika i za istu osobu obveze koja ima osoba zaposlena kod druge osobe. Radi se o obvezama koje ne mogu niti teretiti podnositelja, barem ne za isto razdoblje. Nije navedeno razdoblje u kojem podnositelj je sam bio obveznik uplate, odnosno za koje razdoblje obvezu uplate ima poslodavac. Stoga tužitelj predlaže da tuženik osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, prijedlogom da u ponovnom postupku nadležno tijelo utvrdi nastup apsolutne zastare prava na obračunavanje i naplatu doprinosa, kamata i troškova, te da se dug s naslova svih navedenih tražbina u cijelosti otpiše i da se na odgovarajući način korigira stanje računa poreznog obveznika u informacijskom sustavu Porezne uprave. S obzirom na gornje navode sud smatra da tužitelj, kao žalitelj nije zadovoljan prvostupanjskim rješenjem u cjelini (npr. tužitelj smatra da se ne može ispitati koje su tražbine i za koje razdoblje zapravo obuhvaćene prvostupanjskim poreznim rješenjem), te u tom slučaju tuženik, kao drugostupanjsko tijelo mora odlučiti o svim točkama izreke prvostupanjskog rješenja.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14. i 29/17.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. U Zagrebu, 24. prosinca 2021. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).