P-3784/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. O.:…, iz

O., zastupana po punomoćnici S. D. L.,

odvjetnici iz S., protiv tuženika O. B. d.d., OIB: …, S.,

kao pravni slijednik S. G.-S. b. d.d.,

nakon glavne javne rasprave zaključene dana 16.studenog 2021.godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja S. D. L., te generalnog punomoćnika

tuženika, B. A., odvjetnika u S., na ročištu za objavu dana 23.prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: …zaključen između tužitelja i S. G.-S. b. d.d. dana

19.05.2008.god.; a potvrđen 19.05.2008.god. od strane Javnog bilježnika D. G., posl.br. Ov-4668/2008, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je ugovoreno da Kreditor odobrava iznos kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 176.227,90, po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, da se sve obveze obračunavaju i iskazuju na istovjetan način u izabranoj stranoj valuti (CHFkao valuta Ugovora), te sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja, te u dijelu čl. 11. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.147,73 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.145,21 CHF, te da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti Ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: …zaključen između tužitelja i S. G.-S. b. d.d. dana

19.05.2008.god.; a potvrđen 19.05.2008.god. od strane Javnog bilježnika D. G., posl.br. Ov-4668/2008, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl.5.. istog Ugovora kojim je ugovorena kamatna stopa od 4,80 % kao promjenjiva, te u dijelu čl.12. tog ugovora kojim je ugovorena da je redovna kamata stopa promjenljiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.

III. Nalaže se tuženiku O. b. d.d., OIB:…, S., da tužitelju A. P., OIB: … iz O., u roku 15 dana, i pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 164.979,70 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 29,96 kn od 10.06.2008.god. do isplate - 11,36 kn od 10.07.2008.god. do isplate - 266,17 kn od 10.10.2008.god. do isplate

- 292,69 kn od 10.11.2008.god. do isplate

- 224,38 kn od 10.12.2008.god. do isplate

- 484,25 kn od 12.01.2009.god. do isplate

- 1.084,59 kn od 10.02.2009.god. do isplate

- 1.020,63 kn od 10.03.2009.god. do isplate

- 941,07 kn od 10.04.2009.god. do isplate -

935,37 kn od 10.05.2009.god. do isplate -

880,91 kn od 10.06.2009.god. do isplate -

890,92 kn od 10.07.2009.god. do isplate -

830,50 kn od 10.08.2009.god. do isplate -

871,54 kn od 10.09.2009.god. do isplate -

798,68 kn od 10.10.2009.god. do isplate -

861,16 kn od 10.11.2009.god. do isplate -

835,10 kn od 10.12.2009.god. do isplate

- 1.208,36 kn od 11.01.2010.god. do isplate

- 1.282,13 kn od 10.02.2010.god. do isplate

- 1.314,46 kn od 10.03.2010.god. do isplate

- 1.405,61 kn od 12.04.2010.god. do isplate

- 1.563,61 kn od 10.05.2010.god. do isplate

- 1.539,05 kn od 10.06.2010.god. do isplate

- 1.862,23 kn od 12.07.2010.god. do isplate

- 1.575,66 kn od 10.08.2010.god. do isplate

- 2.105,82 kn od 10.09.2010.god. do isplate

- 1.912,96 kn od 11.10.2010.god. do isplate

- 1.975,84 kn od 10.11.2010.god. do isplate

- 2.305,15 kn od 10.12.2010.god. do isplate

- 2.450,42 kn od 10.01.2011.god. do isplate

- 2.148,83 kn od 10.02.2011.god. do isplate

- 2.044,70 kn od 10.03.2011.god. do isplate

- 1.879,43 kn od 11.04.2011.god. do isplate

- 2.202,52 kn od 10.05.2011.god. do isplate

- 2.574,74 kn od 10.06.2011.god. do isplate

- 2.852,29 kn od 11.07.2011.god. do isplate

- 3.639,80 kn od 10.08.2011.god. do isplate

- 2.654,52 kn od 12.09.2011.god. do isplate

- 2.413,32 kn od 10.10.2011.god. do isplate

- 2.444,22 kn od 10.11.2011.god. do isplate

- 2.487,01 kn od 12.12.2011.god. do isplate

- 2.673,50 kn od 10.01.2012.god. do isplate

- 2.729,71 kn od 10.02.2012.god. do isplate

- 2.673,64 kn od 12.03.2012.god. do isplate

- 2.675,36 kn od 10.04.2012.god. do isplate

- 2.760,70 kn od 10.05.2012.god. do isplate

- 2.740,66 kn od 11.06.2012.god. do isplate

- 2.687,41 kn od 10.07.2012.god. do isplate

- 2.659,25 kn od 10.08.2012.god. do isplate

- 2.497,82 kn od 10.09.2012.god. do isplate

- 2.705,77 kn od 10.10.2012.god. do isplate

- 2.702,79 kn od 12.11.2012.god. do isplate

- 2.654,15 kn od 10.12.2012.god. do isplate

- 2.504,01 kn od 10.01.2013.god. do isplate

- 2.599,94 kn od 11.02.2013.god. do isplate

- 2.589,76 kn od 11.03.2013.god. do isplate

- 2.717,93 kn od 10.04.2013.god. do isplate

- 2.491,37 kn od 10.05.2013.god. do isplate

- 2.481,29 kn od 10.06.2013.god. do isplate

- 2.547,27 kn od 10.07.2013.god. do isplate

- 2.505,26 kn od 12.08.2013.god. do isplate

- 2.560,22 kn od 10.09.2013.god. do isplate

- 2.599,30 kn od 10.10.2013.god. do isplate

- 2.606,87 kn od 11.11.2013.god. do isplate

- 2.685,17 kn od 10.12.2013.god. do isplate

- 2.253,87 kn od 10.01.2014.god. do isplate

- 1.493,11 kn od 10.02.2014.god. do isplate

- 1.535,57 kn od 10.03.2014.god. do isplate

- 1.519,11 kn od 10.04.2014.god. do isplate

- 1.448,86 kn od 12.05.2014.god. do isplate

- 1.469,72 kn od 10.06.2014.god. do isplate

- 1.522,71 kn od 10.07.2014.god. do isplate

- 1.545,68 kn od 11.08.2014.god. do isplate

- 1.558,54 kn od 10.09.2014.god. do isplate

- 1.587,69 kn od 10.10.2014.god. do isplate

- 1.635,14 kn od 10.11.2014.god. do isplate

- 1.640,09 kn od 10.12.2014.god. do isplate

- 1.669,85 kn od 12.01.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.02.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.03.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.04.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 11.05.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.06.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.07.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.08.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.09.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 12.10.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.11.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.12.2015.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 11.01.2016.god. do isplate

- 1.534,51 kn od 10.02.2016.god. do isplate

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.900,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana 23.12.2021. pa sve do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 12. lipnja 2019. tužitelj je naveo: Tužitelj je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika H. S. b. d.d. dana

19.05.2008. god sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranje zasnivanjem založnog prava Broj: … koji je potvrđen 19. 05. 2008. god od strane javnog bilježnika D. G., posl. br. OV-4668/2008, na iznos od CHF 176.227,90., po prodajnom deviznom tečaju Kreditora, te je dana 23. 02. 2016. god sklopljen Dodatak br. 1. i dana 23. 02. 2016. god sklopljen Dodatak br. 2 navedenog Ugovora o kreditu. Tuženik je u prednje navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl.2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, dok je u čl. 11 ugovorio otplatu kredita koju je vezan uz ovu valutu. Ujedno je čl. 5. istog Ugovora tuženik ugovorio kamatnu stopu od 4,80 % promjenjiva. Također je u čl. 12. ugovorio kako je redovna kamatna stopa promjenjiva, koja se utvrđuje odlukom kreditora, ali tuženik ne navodi koje su to okolnosti, kao niti kriteriji po kojima bi se vršila izmjena kamatne stope. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Odredbom članka 2. Predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 176.227,90 da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, kao i da se s sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ovom Ugovoru obračunavaju, iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti CHF – kao valuta Ugovora i plaćaju u kunskoj protuvrijednosti izračunatom korištenjem prodajnog tečaja Kreditora, vrijedećim na dan plaćanja. Ujedno je čl. 10. citiranog Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta i to u 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 1147,73 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1145,21 CHF, te da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Ugovor o kreditu bio je tipizirani, adhezijski ugovor, po pristupanju, slijedom čega tužitelj i tuženik nisu prije niti u trenutku sklapanja ugovora pregovarali o odredbama Ugovora o kreditu. Postupajući na taj način, tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl,. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 502. ZPP-a i članku 118. zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te se te odredbe među strankama ne mogu primjenjivati i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 3123. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnove ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i o jednostrano promjenjivim kamatama. Sijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.

2. U svom odgovoru na tužbu od 10. ožujka 2020. tuženik ističe da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te ukoliko sud tužbu ne odbaci, predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, te ističe i prigovor radi prebijanja. Stupnjevita tužba podrazumijeva da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Međutim, tužitelj nije ovlašten podići stupnjevitu tužbu bez da je prethodno od tuženika određeno zatražio dostavu podataka/dokumentacije, a što onda treba i određeno naznačiti u tužbi te priložiti dokaze za takve tvrdnje. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015. g konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primjenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. U skladu s odredbom čl. 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina pretplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat. ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primjenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznat. Također, upravo nagodbom tužitelja i tuženika u vidu Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu, zamijenjena je referentna stopa iz 6M EURIBOR-a u referentnu kamatnu stopu NRS 1 i tužitelju je smanjena kamatna stopa u odnosu na onu koja je, sukladno odredbi čl. 11.a ZPK-a, ugovorena Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena te Sporazum o korištenju pretplate, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača – ovdje tuženika kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je upozorio i na sve rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (članak 2.5. i 2.6. Ugovora o kreditu). Za slučaj da sud usvoji tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na još uvijek neodređeni iznos tražbine tužitelja radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene pretplate u iznosu od 73.468,82 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju od 19.05.2008. Dodatak br. 1 ugovora i dodatak br. 2 Ugovora,. Početni otplatni plan, otplatne planove , pregled prometa, obavijest o svim promjenama kamatne stope po navedenom kreditu, sporazum o korištenju pretplate o konverziji , sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Neosnovani su prigovori tuženika kako tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa odredbama ZID ZPK ( NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmjenile ugovor i to s važenjem ex tunc. Ističe se kako kamatna stopa određena Dodatkom br.1 određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro pri čemu niti odredbama ZID ZPK, na temelju kojih je i zaključen Dodatak, nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti švicarski franak ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Stoga sklapanjem Dodatka nije prestala postojati pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio dužan tužitelju isplatiti ranije preplaćene iznose. Tužitelj je Dodatak ugovoru morao sklopiti s tuženikom, s kojim je već ranije imao sklopljen osnovni ugovor o kreditu, bez mogućnosti promjene banke, bez mogućnosti pregovaranja kako o valuti tako i kamati. Dakle, za kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke), iz čega je razvidno da konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet Z. D. protiv E. b. H. Z.) dajući

odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

7.Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). U konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je za u buduće definiran ugovorni odnos. U svakom slučaju, tužitelj konverzijom nije obeštećen za preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Drugim riječima, tužitelj konverzijom nije doveden u položaj u kojem bi bio da se nisu primjenjivale nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli - a što je vrlo jednostavno matematički utvrditi. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva potpuno obeštećenje, opetovano se pozivajući na presudu Europskog suda br. C-118/17 – iz koje presude nedvojbeno proizlazi da zakonodavna intervencija ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Važno je naglasiti da su provedbom konverzije regulirane isključivo ugovorne obveze, odnosno da konverzija nema učinak na reguliranje izvanugovornih odnosa među ugovornim stranama. Drugim riječima, konverzijom nije prestala tuženikova obveza vraćanja stečenog bez osnove – a što nesumnjivo spada upravo u izvanugovornu „sferu“. Da je tomu tako, svjedoči i cijeli niz „pozitivnih“ presuda u predmetima u kojima je riječ o konvertiranim kreditima, a kojim presudama je zajedničko to što zapravo sadrže zaključak da provedba konverzije nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora. Tužitelj ovim putem ukazuje Sudu na neke od tih presuda, kojima je utvrđeno sljedeće: Presuda Županijski sud u Rijeci - Gž-380/2018 kojom je utvrđeno „Glavni motiv i ratio legis Zakona o i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u koje bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog ugovora o kreditu a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl.323. st.1 ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je zaprimila na temelju takvog Ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl.1111.st1. ZOO-a.“ Presuda Županijskog sud u Zadru - Gž- 1365/2016 „Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. “ Županijski sud u Osijeku - Gž-838/2017“ Čitav niz sudskih odluka se temelji na utvrđeno kako Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. toč. 2. Ugovora o kreditu), budući da se niti odredbe Zakona o izmjeni dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15), a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi što se tiče promjenjive kamatne stope. Županijski sud u Zadru - Gž-931/2016 „Dakle i po ocjeni ovog suda izvršena konverzija je imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene odnosno zaključenjem i potpisivanjem dodatka Ugovoru nisu saniranu razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.“ Županijski sud u Rijeci - Gž-1562/2017 „Konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što dalje prema stavu ovog suda upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. (...) Stoga je ovaj sud uvjerenja da sklapanjem Anexa Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da time što je do sklapanja spomenutog Anexa došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen...“ Županijski sud u Zadru - Gž-1435/2016 „Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi...“ IV. Netočni su i neistiniti navodi tuženika kako je tužitelj bio u potpunosti informiran o valutnoj klauzuli, kao i da je tuženik s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi. Tužitelj nikada nije dobio, a niti su mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeni rizici. Naprotiv, prodan mu je takav kredit uz uvjeravanje da je to najbolja i najsigurnija opcija, što je u stvarnosti bila dobra opcija isključivo za tuženika. Naime, rast tečaja švicarskog franka je do 2004./2005. godine bio predvidiv, jer se do tada već pokazalo da je tečaj EUR-a nestabilan I inicijalno previsoko određen. Dakle tuženiku je bilo savršeno jasno kakav kredit daje, a tužitelja ne da nije upozorio, nego mu je takav kredit objasnio kao najpovoljniji. U ovom slučaju banke su u velikom broju slučajeva savjetovale klijente da su za njih ugovori vezani za švicarski franak povoljniji zbog niže kamatne stope, dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili ga umanjivale. Dakle, što se tiče predugovorne obveze banke, tuženik je propustio, i to s namjerom, informirati potrošača o tri bitna elementa za sklapanje ugovora o kreditu: 1. o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, 2. o riziku vezanom za činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što to čini za EURO, što je posebno bitno jer je tuženik oglašavao EUR i CHF kredite na isti način, ne naglašavajući među njima nikakvu bitnu razliku, osim razlike da je za CHF kredite znatno niža kamatna stopa, 3. o riziku vrlo vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a za kojeg je tuženik bez sumnje znao, odnosno morao znati, s obzirom da mu je to područje djelatnosti . Kako je presudom Visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u ovom postupku nema potrebe provoditi daljnje dokaze radi utvrđenja ništetnosti opet iste odredbe. VII. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare potraživanja.

8. Naime Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.god., je zauzeo pravno mišljenje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača). Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl.502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te je u takvom slučaju je i sud vezan za takva utvrđenja. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl, br. P-1401/2012, a što je slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13.lipnja 2014.god., to je i ova tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225.ZOO-a, zbog čega je prigovor zastare tuženika neosnovan. VIII. Neosnovane su tvrdnje tuženika kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, način promjene kamatne stope ništetan je i prema odredbama ZZPa, i prema odredbama ZOO-a o odredivosti činidbe, i prema odredbi čl. 4. ZOO-a kojima je propisana obveza poštivanja načela savjesnosti i poštenja. Nedostatak zakonske regulative na koji se tuženik poziva ne ide mu nikako u korist. ZZP/03 propisivao je u čl. 59. da ugovor o potrošačkom zajmu mora između ostalog sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi) te odredbu o pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. izričito upućivao na neku referentnu stopu, ali isto tako nije ni dopuštao jednostranu promjenu kamatne stope. To je protivno i novom i starom ZZPu i ZOO-u. Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004- 2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene pozivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu, uvećanu za promjenjivi dio, pa stoga ni tužene banke nisu mogle prekršiti propis kojeg tada u tom obliku nije bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena kamatne stope a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci banke. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja.“. Tužitelj smatra da naprijed navedeno - osim što dovoljno govori o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja - nedvojbeno ukazuje i na činjenicu da konkretna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zaista nije bila niti je mogla biti razumljiva tužitelju. Svi tuženikovi prigovori potpuno su promašeni prigovori, jer je o tome konačno odlučeno odlukom visokog trgovačkog suda u parnici kolektivne tužbe, a Vrhovni sud je sve to potvrdio. Konačnom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno je da je i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača, odnosno da je u ugovorima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Posebno se ističe kako je VSRH u svojoj zadnjoj presudi Rev 2221/18 u cijelosti potvrdio shvaćanja VTSRH Pž-6632/17. Dokaz: presuda VSRH Rev 2221/18 IX. U odnosu na Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa, kriteriji koje banke navode, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti. Dakle, ono što je ovdje bitno jest činjenica da Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja „sukladno odluci banke“, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je, i to iz razloga što je neodrediva te iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Da bi se utvrdio iznos kojeg je tuženik na štetu tužitelja stekao neutemeljeno, u utuženom vremenskom periodu valja primijeniti početnu ugovorenu kamatnu stopu, jer nam je ona po ugovoru jedini poznati element. U spornom periodu ne može se primijeniti niti jedna druga kamatna stopa, s obzirom da ugovorom nije predviđeno kada se kamatna stopa trebala mijenjati, pod kojim uvjetima i na koji način. Primjena početno ugovorene kamatne stope ne znači da se ona ima smatrati fiksnom kamatnom stopom, to samo znači da se ona treba primjenjivati sve dok ne nastupe ugovorom predviđene okolnosti kada se ima zamijeniti drugom kamatnom stopom. Tuženik pokušava sniženje kamatne stope prikazati kao nekakvu restituciju tužitelju u razdoblju otplate kredita. Tužitelju nije ništa vraćeno, i dalje je otplaćivao kredit i cijenu za njega – kamatu. Prema tome, ne radi se o nikakvoj restituciji, restitucija tek slijedi, nakon što vještačenje u ovom postupku pokaže za koliki iznos je tužitelj preplatio kredit.Nadalje, tužitelj nigdje ne spominje da traži naknadu štete. Dakle, tuženik se očituje o nečemu što tužitelj nije u tužbi niti naveo, niti je šteta kao osnov predmet postupka,već se radi o isplati temeljem ništenih odredbi ugovora o kreditu.

X. Tužitelj se protivi prigovoru tuženika radi prijeboja kao neosnovanim i u odnosu na potraživanje temeljem promjene tečaja i u odnosu na potraživanje temeljem promjene kamatne stope. Ističe se kako je mjesečne anuitete formirao tuženik, zbog čega ne stoji potraživanje tuženika u smislu da bi tužitelj tuženiku dugovao neke novčane iznose. Tuženik je kroz mjesečne anuitete obračunavao iznose glavnice i kamatne stope sukladno čemu je tužitelj izvršavao uplate. Tuženik je mjesečne anuitete otplate kredita slobodno formirao, određujući samostalno iznos glavnice i iznos dugujućih kamata, a na koje tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.Dakle, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i tužitelj ima osnovano potraživanje prema banci u uvjetima kada je banka kamatnu stopu povećala koristeći nejasne kriterije s kojima nije upoznala tužitelja, a u uvjetima kada je kamatna stopa pala ispod početno ugovorene, banka ne može osnovano ništa potraživati od potrošača, jer ju nije tužitelj mijenjao, niti je tužitelj bio nepošten. Prema tome, potraživanje tuženika nema nikakve osnove, a posebno tijek zateznih kamata, jer tužitelj nije nepošten stjecatelj. 9.Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. J. od 02.04.2021. bi proizlazilo da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu te da je tuženik u razdoblju od 10.06.2008. do 01.01.2014 mjenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovoren da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mjenjanja kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju ode 10.06.20008. do 10.02.2016. platio veće iznose anutieta od ukupno ugovorenih u iznosu od 164.979,70 kn.

10.Kako je tužitelj podneskom od 11.05. 2021 u cjelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazi i mišljenju sudskog vještak M. J. to je takav uređeni tužbeni zahtjev trebalo u cjelosti usvojiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

11.Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev je trebalo usvojiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

12.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 dalje: ZPP) te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14, dalje OT) a sastoje se od sastava tužbe 2500 kn, sastava podneska od 19.02.2021. – 2,500 kn. pristupa na ročište od 08.03.2021. 2500 kn. sastava podneska od 11.05.2021 2500,00 kn , te pristupa na ročište 16.11 2021 2500 kn sudskih pristojbi tužbe 400,00 kn troškova vještačenja 2000, 00 kn te zbrajajući te iznosi dokazi se do iznosa od 14.900,00 kn koji iznos je određen u izreci ove presude.

U Splitu, 23. prosinca 2021. godine.

SUDAC

Dragan Ramljak, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud. (Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.)

Dostaviti:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis