REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4856/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB … , iz P., N. M., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., P. i T., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB … , kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 202/2021-2 od 20. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2788/19-28 od 26. studenoga 2020., u sjednici održanoj 22. prosinca 2021.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-202/2021-2 od 20. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2788/19-28 od 26. studenoga 2020.
2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi članka 385., članka 385.a i članka 387. stavaka 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.
4. Prvo i drugo pitanje se odnose na objektivnu preinaku tužbe i naznačena su određeno, ali u odnosu na ta pitanja tuženik nije dao odgovarajuće razloge važnosti. U odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr- 1668/12-2 od 26. travnja 2016. revizijski sud se nije izjasnio o tumačenju odredbe članka 186.a ZPP i o tome radi li se o objektivnoj preinaci tužbe kad tužiteljica traži naknadu za prekovremeni rad, a potom na temelju istih činjeničnih tvrdnji traži naknadu za redovni rad – dodatke za rad u turnusu i smjenama.
5. Treće pitanje kojim tuženik pita može li se dolazak tužiteljice u sjedište Službe pola sata prije redovnog početka radnog vremena u svrhu besplatnog organiziranog prijevoza na radno mjesto smatrati radnim vremenom u smislu odredbe članka 2. točke 3. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća, odnosno u smislu odredbe članka 60. Zakona o radu, obzirom na to da u tom vremenu nije obavljao poslove prema uputama poslodavca također nije važno u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.
5.1. Rješenjem revizijskog suda poslovni broj Revr-466/2007 od 5. rujna 2007. zauzeto je pravno shvaćanje da se takav rad ne može smatrati prekovremenim radom, ali „… vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može se vrednovati, odnosno honorirati tužitelju, ali ne po osnovu prekovremenog rada. Odredbom čl. 39. citiranog Kolektivnog ugovora propisano je kako se osnovna plaća službenika i namještenika može uvećati između ostalog i po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima.“ (tako i u Revr-1668/12-2 od 26. travnja 2016.).
5.3. U konkretnom slučaju je tužitelju dosuđena naknada za redovni rad u turnusu, što je u skladu s pravnim shvaćanjem u navedenim odlukama revizijskog suda.
6. Prema tome, obzirom da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju glede postavljenog pitanja koje je podudarno shvaćanju revizijskog suda, ono se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 382. stavaka 2. i 3. ZPP.
7. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 392. stavka 1. u vezi s člankom 387. stavaka 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 22. prosinca 2021.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
