REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 9/2017-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 7. studenoga 2016. broj K-35/15-31, u sjednici održanoj 22. prosinca 2021.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-35/15-31 od 7. studenoga 2016. optuženi M. M. oslobođen je optužbe da bi, djelom opisanim pod točkom 1. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., djelom opisanim pod točkom 2. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanjem u prouzročenju stečaja iz članka 249. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkama 3. i 4. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11. te djelom opisanim pod točkom 3. izreke počinio kazneno djelo protiv krivotvorenja, pomaganjem u krivotvorenju službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11. Istom tom presudom optuženi V. M. oslobođen je optužbe da bi, djelom opisanim pod točkom 1. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva,
I Kž 9/2017-6
zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., djelom opisanim pod točkom 2. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, prouzročenjem stečaja iz članka 249. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkama 3. i 4. KZ/11. te djelom opisanim pod točkom 3. izreke počinio kazneno djelo krivotvorenja, krivotvorenjem službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Nadalje je, na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.), odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 5. ZKP/08.-14. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi V. M. putem branitelja, odvjetnika I. P., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica vijeća održana je, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti optuženog V. M. i njegovog branitelja, odvjetnika I. P. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici bili uredno obaviješteni.
6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. u dijelu obrazloženja prvostupanjske presude koji se odnosi na kazneno djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj ističe kako pobijana presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, s obzirom da je sud prvog stupnja samo naveo kako je optuženike oslobodio optužbe za ovo kazneno djelo iz članka 249. stavka 1. točke 3. KZ/11. iz razloga što nije na potpuno jasan i nedvojben način utvrđeno postojanje ekstra lakog ulja u količini od 58.196,71 litre, a budući da u poslovnim knjigama društva „A. P.“ d.o.o. iz G. uopće nije evidentirano postojanje predmetnog ekstra lakog ulja u inkriminiranom razdoblju. Smatra da se prvostupanjski sud u tom dijelu obrazloženja pobijane presude trebao osvrnuti i na neke druge, po njemu, važne i odlučne okolnosti kao što su činjenica je li preostalo poslovanje društva bilo uredno vođeno te jesu li, između ostalih, uredno vođene knjige izlaznih računa, poslovne
I Kž 9/2017-6
knjige i porezne evidencije, zbog kojeg propusta, po ocjeni žalitelja, u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama.
7.1. Međutim, nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u obrazloženju prvostupanjske presude, u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama na jasan, razumljiv i dostatan način. Naime, žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe zanemaruje činjenicu da su točka 1. i točka 2. izreke pobijane presude međusobno povezane i isprepletene činjenicom da se u obje ove točke optuženicima inkriminira, između ostalog, i prodaja ekstra lakog ulja u količini od 58.196,71 litre. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu činjenica da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude najprije detaljno i opširno reproducirao iskaze svih ispitanih svjedoka (S. S., J. Š., F. D., V. C., M. G., T. J. i I. J.) te nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka S. O., nakon čega je, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s obranom optuženog V. M. odnosno s pročitanom poslovnom dokumentacijom, dao analizu i ocjenu vjerodostojnosti tako provedenih dokaza, tada nije bilo potrebno da za svaku pojedinu točku donosi zasebne zaključke u pogledu činjenice koja je, kao odlučna, zajednička za obje ove točke izreke pobijane presude, a odnosi se na samo postojanje i prodaju ekstra lakog ulja. Stoga je, po ocjeni ovog suda, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude dao razloge o svim odlučnim činjenicama, osobito činjenici koja se tiče postojanja i eventualne prodaje ekstra lakog ulja, pa u tom pogledu nije bilo potrebno navoditi i obrazlagati činjenice koje se odnose na cjelokupno poslovanje navedenog društva odnosno sveukupno vođenje poslovnih i drugih knjiga, kako to pogrešno ističe žalitelj. U stvari, podvodeći ove razloge pobijanja pod žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj, u suštini, pobija pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda koji se odnose na okolnost postojanja i prodaje predmetnog ulja, što onda, po ocjeni drugostupanjskog suda, predstavlja neku drugu, a ne ovu žalbenu osnovu.
7.2. Slijedom iznijetog, nije počinjena postupovna povreda na koju ukazuje žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe, a nisu počinjene niti neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kaznena djela pod točkama 1. i 2. pobijane presude navodeći kako postojanje ekstra lakog ulja u količini od 58.196,71 litre nije na jasan i nedvojben način utvrđeno. Argumentirajući ove žalbene razloge žalitelj navodi da iz dopisa trgovačkog društva „I.“ d.d. od 22. rujna 2016. (list 324 spisa predmeta) proizlazi da su isti tijekom 2010. tvrtci „A. P.“ d.o.o. iz G. prodali predmetno ulje u manjoj količini od one koja je navedena u krivotvorenom računu, pri čemu je opće poznata činjenica da u Republici Hrvatskoj ima više stotina tvrtki koje se bave prodajom naftnih derivata i ekstra lakog ulja pa je stoga logično i životno da su to ulje mogli kupiti i od drugih tvrtki. Također ističe da je sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako je predmetno ulje kupovano od „I.“- e izvan inkriminiranog razdoblja, pri čemu prvostupanjski sud, po ocjeni žalitelja, zanemaruje iskaz svjedoka T. J., vlasnika benzinske postaje u K., iz kojeg proizlazi da je ugovor o najmu s društvom „A. P.“ d.o.o. raskinut za Božić 2010. pa je onda
I Kž 9/2017-6
logično da je nakon toga ostala i određena količina predmetnog ulja te iskaz svjedokinje M. G. iz kojeg proizlazi da je optuženi M. M. krajem 2011. kupio svu robu koja je ostala u trgovini benzinske postaje. Kada se uz navedeno ima u vidu nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, u dijelu u kojem isti navodi da je u bruto bilanci za razdoblje 31. prosinca 2010. i 31. prosinca 2011. naveden novčani iznos vrijednosti zatečene robe s PDV-om od 436.475,36 kuna te da je u krivotvorenom računu o prodaji ekstra lakog ulja tvrtci „I.“ d.o.o. iz V. navedena količina od 58.196,71 litre za cijenu od 436.475,36 kuna, tada jasno proizlazi da se u prethodno navedenim bruto bilancama navodi upravo vrijednost tog ekstra lakog ulja budući da se novčani iznosi podudaraju u lipu. Stoga, po mišljenju žalitelja, sve ove okolnosti u svome zbiru, suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, govore u prilog činjenici da je predmetno ekstra lako ulje u inkriminiranom razdoblju doista i postojalo te da je kao takvo i prodano.
8.1. No, naprijed navedeni žalbeni navodi državnog odvjetnika, po ocjeni drugostupanjskog suda, ni na koji način ne dovode u pitanje zaključak i utvrđenja suda prvog stupnja kako iz provedenog dokaznog postupka, a osobito nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, nije na potpuno jasan i nedvojben način utvrđeno da je u inkriminiranom razdoblju doista i postojalo ekstra lako ulje u količini od 58.196,71 litre, knjigovodstvene vrijednosti od 545.594,20 kuna te da je isto u tom razdoblju i prodano.
8.2. Naime, iz podataka u spisu predmeta, pribavljene poslovne dokumentacije a osobito nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka S. O., nedvojbeno proizlazi kako nije van svake sumnje i na potpuno nedvojbeni način utvrđeno postojanje ekstra lakog ulja u količini od 58.196,71 litre. U tom pogledu vještak je naveo kako na temelju dokumentacije koju je imao prilikom vještačenja nije mogao na apsolutno siguran način utvrditi postojanje takve robe jer je u bruto bilanci naveden samo novčani iznos vrijednosti zatečene robe, a da pri tome nije razdvojeno na što se točno taj novčani iznos odnosi, budući da je za utvrđivanje o kojoj vrsti robe se radi potreban popis odnosno inventura robe na skladištu koju vještak prilikom vještačenja nije imao i nije mu poznato da li isti uopće postoji. Stoga, a budući da u knjigovodstvenoj odnosno poslovnoj dokumentaciji nije utvrđeno postojanje pokretne imovine odnosno ekstra lakog ulja u količini od 58.196,71 litre to se niti ne može na nedvojbeni način tvrditi je li ta roba u inkriminiranom razdoblju postojala ili ne. Dakle, imajući uvidu naprijed navedeno, s pravom je prvostupanjski sud zaključio da na temelju provedenog dokaznog postupka, a osobito nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, nije s potpunom sigurnošću utvrđeno postojanje predmetnog ulja pa onda niti njegova prodaja u inkriminiranom razdoblju. Pri tome žalbeni razlozi državnog odvjetnika koji se zasnivaju na pretpostavkama i logičnim zaključivanjima, a koji nemaju uporišta u provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, nisu uvjerljivi i dovoljni da bi prethodno navedene zaključke prvostupanjskog suda na bilo koji način doveli u sumnju. S druge strane, okolnosti na koje se poziva žalitelj, a koje proizlaze iz iskaza svjedoka S. S. (privremene stečajne upraviteljice), svjedoka J. Š. i knjigovodstveno-financijskog vještaka da se u društvu „A. P.“d.o.o. u tom razdoblju nisu vodile poslovne knjige sukladno važećim zakonskim propisima te da se prodaja robe i imovine tijekom 2011. nije prikazivala u poslovnim knjigama kao prihod, a niti je navedena tvrtka predavala godišnja
I Kž 9/2017-6
financijska izvješća za razdoblje 2010.-2013. same po sebi, a u nedostatku nekih drugih pouzdanijih dokaza, suprotno tvrdnjama žalitelja, ne ukazuju na to da je predmetno ulje doista i postojalo te da je u inkriminiranom razdoblju i prodano, već prvenstveno, po ocjeni ovog suda, upućuju na zaključak kako je cjelokupno poslovanje navedenog društva i vođenje poslovnih knjiga u tom razdoblju bilo u suprotnosti s tada važećim zakonskim propisima i uobičajenom poslovnom praksom.
8.3. Identičan zaključak odnosi se i na žalbeni prigovor državnog odvjetnika koji se tiče točke 3. pobijane presude. Obrazlažući zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na ovo kazneno djelo žalitelj ističe kako je tijekom dokaznog postupka nedvosmisleno utvrđeno da je sporni račun R-2/11 zajednički i po prethodnom dogovoru sačinjen po optuženicima, nakon čega je optuženi V. M. isti potpisao i ovjerio službenim pečatom tvrtke „A. P.“d.o.o., dok je optuženi M. M. na taj isti račun otisnuo pečat tvrtke „I.“d.o.o., koji mu je prethodno dao F. D.. Pri tome se žalitelj, u potvrdu svojih navoda, poziva na iskaze svjedoka S. S., koja je izjavila kako joj je optuženi M. M. jednom prilikom donio presliku navedenog računa prilikom sačinjavanja izvješća o financijskom stanju tvrtke „A. P.“d.o.o. i svjedoka F. D., koji je izjavio da je jednom prigodom optuženom M. M. dao pečat njegove tvrtke „I.“d.o.o. iz V. jer su se dogovorili da će on od optuženika kupiti ekstra lako ulje, a nakon par dana isti mu je vratio pečat i predao mu predmetni račun, međutim kako ekstra lako ulje nakon toga nikada nije isporučeno to navedeni račun nije niti predao u knjigovodstvo društva „I.“d.o.o.
8.4. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako iz provedenog dokaznog postupka nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da su optuženici počinili i ovo kazneno djelo, na način kako im se to stavlja na teret točkom 3. potvrđene optužnice. Naime, navedenom točkom optužnice optuženom V. M. stavlja se na teret da je ovo kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. KZ/11. počinio na način da je sporni račun R-2/11 potpisao i potom ga ovjerio pečatom tvrtke „A. P.“ d.o.o., dok se optuženom M. M. stavlja na teret da mu je pomogao u izvršenju ovog kaznenog djela na način da je nakon toga od F. D., kao stvarnog nositelja poslovnih odluka u tvrtci „I.“ d.o.o. iz V., zatražio pečat navedene tvrtke, a kada mu ga je isti dao na predmetni račun otisnuo navedeni pečat, nakon čega je F. D. predao predmetni račun, obećavši da će ulje biti isporučeno, što nikada nije učinjeno. No, unatoč svemu isti je naknadno, u tijeku prethodnog postupka pred Trgovačkim sudom u Osijeku, navedeni račun predao privremenoj stečajnoj upraviteljici kao dokaz za neproknjiženi poslovni događaj.
8.5. Međutim, kada se u odnosu na ova kaznena djela ima u vidu, s jedne strane, nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka S. O., koji je sačinjen na temelju izvršenog uvida u cjelokupnu raspoloživu dokumentaciju, a, s druge strane, kad se imaju u vidu iskazi ispitanih svjedoka, koji o ovom spornom računu imaju neposrednih saznanja, kao što su S. S., F. D., V. C., M. G. i I. J. tada, i po ocjeni suda drugog stupnja, obrane optuženika u kojima oni osporavaju počinjenje ovih kaznenih djela provedenim dokazima nisu dovedene u sumnju odnosno provedenim dokazima nije na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da su i ova kaznena djela počinjena upravo onako kako je to opisano pod točkom 3. optužnice.
I Kž 9/2017-6
8.6. Naime, iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi kako u spisu predmeta i priloženoj poslovnoj dokumentaciji ne postoji originalni R-2/11 račun, već samo njegova kopija koja se, po mišljenju ovog vještaka, ne može smatrati pravno valjanom budući da ista ne sadrži potrebnu i odgovarajuću formu te elemente koje takav račun inače mora sadržavati. Isto tako knjigovodstveno- financijski vještak navodi kako prema podacima u spisu navedeni račun nikada nije bio korišten u pravnom prometu, već ga je jedino optuženi M. M., tijekom prethodnog postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Osijeku, predao stečajnoj upraviteljici kao dokaz za neproknjiženi poslovni događaj, a koja okolnost nije bila niti sporna tijekom ovog postupka. Ovakve tvrdnje knjigovodstveno- financijskog vještaka u bitnom potvrđuju i ispitani svjedoci, a koji su također imali određenih saznanja u odnosu na ovaj sporni račun. Tako svjedok S. S., koja je u inkriminiranom razdoblju obnašala dužnost privremene stečajne upraviteljice, u svome iskazu potvrđuje da joj je, tijekom prethodnog postupka, optuženi M. M. predao presliku, a ne original, računa R-2/11 od 31. prosinca 2011. kao dokaz o neproknjiženim poslovnim događajima. Iako i svjedok F. D. u svome iskazu potvrđuje postojanje navedenog računa, pri čemu ne precizira radi li se o originalnom ili fotokopiranom računu, navodeći kako mu je tijekom 2014., poslije Uskrsa, optuženi M. M. predao predmetni račun, iako se optuženicima u optužnici inkriminira da su isti zajednički sačinili „u prosincu 2012.“, niti na temelju njegovog iskaza odlučne činjenice, a koje bi nedvosmisleno teretile optuženike za ovo kazneno djelo, također nisu mogle biti na nedvojben način utvrđene. Naime, ovaj svjedok izričito navodi kako predmetni račun u njegovoj tvrtci, u dogovoru s njegovom knjigovodstvenom djelatnicom V. C., nikada nije bio proknjižen i to iz razloga što uz račun nije bila priložena narudžbenica i otpremnica, a ulje koje se navodi u računu nikada nije bilo isporučeno. Da je tome bilo tako potvrđuje upravo svjedokinja V. C., koja je u inkriminiranom razdoblju vodila knjigovodstvo za tvrtku „I.“ d.o.o. iz V., navodeći kako račun R-2/11 nikada nije došao u njezin knjigovodstveni servis na provedbu i knjiženje iz razloga što je isti bio knjigovodstveno neispravan, na njemu se nije nalazila oznaka „R1“ ili „R2“, na istom nije bio preciziran način plaćanja, a niti je bio naveden broj žiro-računa. Da bi takav račun bio valjan svjedokinja navodi da je uz naprijed navedeno bilo potrebno da se priloži i otpremnica u kojoj bi se navelo tko je robu izdao i tko je robu primio, naziv robe i datum izdavanja, a što također nije postojalo. Tvrdnje ove svjedokinje, u bitnome, potvrđuje i svjedokinja M. G., koja je u inkriminiranom razdoblju kao knjigovođa vodila poslovne knjige za tvrtku „A. P.“ d.o.o. Ista također ističe da predmetni račun R-2/11 nije bio knjigovodstveno ispravan jer nije sadržavao oznaku “R1“, na njemu nije bio naveden broj žiro-računa, niti su precizirani uvjeti isporuke, nije bila naznačena valuta plaćanja, a niti je uz isti bila priložena otpremnica. Pri tome ova svjedokinja decidirano navodi kako u inkriminiranom razdoblju tvrtka „A. P.“ d.o.o. nije izdavala „R1“ račune jer su na benziskoj postaji isključivo radili s gotovinom, a što potvrđuje i svjedok I. J., koji je u inkriminiranom razdoblju radio upravo kao prodavač na toj benziskoj postaji koja se nalazila u K. i na kojoj se, između ostalog, prodavalo i ekstra lako motorno ulje.
8.7. Imajući u vidu naprijed navedeno, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako na temelju naprijed navedenih i provedenih dokaza nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da u predmetu spisa i poslovnoj dokumentaciji doista postoji originalni račun R-2/11, već se nalazi samo njegova
I Kž 9/2017-6
kopija. S druge strane, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je na temelju naprijed navedenih i provedenih dokaza na potpuno nedvosmislen način utvrđeno da predmetni račun, u knjigovodstveno-financijskom smislu, nije bio pravno valjan jer ne sadrži potrebnu i odgovarajuću formu te sve one elemente koje takvi računi trebaju sadržavati, a niti su istom bili priloženi odgovarajući dokumenti kao što su narudžbenica i otpremnica, a da bi se onda isti mogao smatrati valjanim sukladno važećim financijsko- knjigovodstvenim propisima. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da predmetni račun niti u jednom trenutku nije bio korišten u pravnom prometu, već je jedino bio priložen kao dokaz za neproknjiženi poslovni događaj privremenoj stečajnoj upraviteljici tijekom prethodnog postupka vođenog pred Trgovačkim sudom u Osijeku te kada se ima u vidu okolnost da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka te iskaza naprijed navedenih svjedoka nije na potpuno nedvosmislen način utvrđeno da je upravo optuženi V. M. sačinio i potpisao predmetni račun te ga potom ovjerio pečatom tvrtke A. P. budući da nitko od njih o tome nema niti neposrednih, a niti posrednih saznanja, tada je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda da tijekom dokaznog postupka nije nedvojbeno utvrđeno da je upravo ovaj optuženik, kao ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa u navedenoj tvrtci, u poslovnu ispravu unio neistinite podatke, službenim pečatom takvu ispravu ovjerio i potom ju u poslovanju uporabio kao da je istinita, a da bi mu u tome pomogao optuženi M. M., na način kako je to opisano pod točkom 3. optužnice.
8.8. Naime, ustrajući i nadalje na tvrdnji da su obrane optuženika kojima poriču izvršenje ovog djela, na način kako im se to inkriminira, krajnje neživotne i potpuno neuvjerljive te da provedeni dokazi životno i logično ukazuju na to da su isti, bez bilo kakve sumnje, počinitelji ovog kaznenog djela, žalitelj, u suštini, iz konteksta i cjelokupnog događanja te iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka, izdvaja pojedine, za njega bitne, dijelove i okolnosti te ih potom prikazuje i analizira fragmentarno i izvan cjelokupnog međusobnog konteksta, a sve u cilju dokazivanja njihove kazneno-pravne odgovornosti za predmetno kazneno djelo pa stoga, na takav način izloženo parcijalno tumačenje i ocjenjivanje ovih dokaza, za ovaj sud nije prihvatljivo.
8.9. Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka te analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj vezi, pravilno zaključio da nije dokazano da bi optuženici počinili kaznena djela kako je to činjenično opisano i pravno označeno u izreci pobijane presude. Uslijed toga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.10. Također nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.
8.11. Naime, s pravom je sud prvog stupnja odbio prijedlog državnog odvjetnika da se u dokaznom postupku, u svojstvu svjedoka, ispita B. K., zaposlenica tvrtke „A. P.“d.o.o. koja je zbog neisplate plaća pokrenula stečajni postupak, i to na okolnost je li se i u kojoj količini prodavalo ekstra lako ulje na benziskoj postaji, na koji način i tko je prodavao robu iz trgovine te način vođenja knjigovodstva u navedenoj tvrtci jer su
I Kž 9/2017-6
ove okolnosti u dovoljnoj mjeri utvrđene iz iskaza svjedokinje M. G. (o načinu vođenja poslovnih knjiga i prodaji robe iz trgovina) te svjedoka T. J. i I. J. (o prodaji ekstra lakog ulja na benziskoj postaji). Isto tako pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog državnog odvjetnika za ispitivanje svjedoka M. E., također zaposlenice tvrtke „A. P.“ d.o.o., na okolnost njezinog rada u navedenoj tvrtci, činjenice kupovanja i prodaje spornog ekstra lakog ulja odnosno osobe koja je vodila knjigovodstvo navedene tvrtke te je li se krajem godine radila inventura tvrtke. Naime, i u odnosu na ove okolnosti na temelju iskaza svjedokinje M. G., koja je vodila knjigovodstvo navedene tvrtke, utvrđene su odlučne činjenice koje se tiču postojanja inventurnih lista, a budući da iz njezinog iskaza proizlazi da su se iste nalazile u posjedu optuženog M. M. to je onda logičan zaključak da su se inventure i radile, dok su okolnosti koje se tiču kupovine i prodaje ekstra lakog ulja na benziskoj postaji utvrđene iz iskaza, ranije već spomenutih, svjedoka T. i I. J.. Također je sud prvog stupnja s pravom odbio prijedlog državnog odvjetnika da se od optuženog V. M. pribave inventurne liste za tvrtku „A. P.“ d.o.o. za 2010. i 2011. te da se pribave najnoviji podaci iz kaznene evidencije za optuženike. Iako, u odnosu na ovaj prvi dokazni prijedlog, u spisu predmeta postoji podatak da je sva poslovna dokumentacija tvrtke „A. P.“ d.o.o. pohranjena te da se čuva do isteka zakonskih rokova kod bivšeg zakonskog zastupnika, optuženog V. M., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o dokaznom prijedlogu za koji postoji opravdani razlog za sumnju da se važne činjenice iz toga dokaza ne bi mogle utvrditi ili bi se mogle utvrditi s velikim poteškoćama, s obzirom da se radi o dokazima koje treba pribaviti od jednog od optuženika. Naime, tijekom ovog postupka optuženici su decidirano izjavili kako ne posjeduju nikakvu dodatnu poslovnu dokumentaciju, a koja tvrdnja ni na koji način tijekom postupka nije dovedena u sumnju pa je stoga doista upitno, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, bi li se navedena dokumentacija u konkretnoj situaciji od optuženika doista mogla i pribaviti. S druge strane, a u odnosu na ovaj drugi dokazni prijedlog, budući da se u spisu predmeta nalaze izvadci iz kaznene evidencije za optuženike, to iz navedenog razloga nije bilo potrebno pribavljati najnovije izvatke jer niti iz samog prijedloga nije jasno vidljivo koja odlučna činjenica bi se time trebala utvrditi. I na koncu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako nije bilo potrebno dopunski ispitivati svjedokinju M. G., kako bi ista dodatno pojasnila svoj iskaz iz istrage u kojem je navela kako joj je krajem 2011. optuženi M. M. donio inventurnu listu s popisom trgovačke robe i s molbom da napravi izlazni račun da on, kao fizička osoba, kupuje robu iz trgovine, a što je ona i učinila. Naime, radi se o svjedokinji koja je na jasan, dovoljno precizan i nedvosmislen način iskazivala o ovim okolnostima te je, imajući u vidu i znatan protek vremena, teško zamisliti da bi se ista mogla prisjetiti još nekih važnih detalja i pojedinosti te da bi u tom pogledu mogla biti jasnija i preciznija, a osim toga radi se okolnostima koje, kao takve, nisu odlučne za presuđenje u ovom kaznenom predmetu. I na koncu pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog državnog odvjetnika da se od tvrtke „V. P.“d.o.o. iz V. pribavi podatak jesu li oni tijekom 2010. i 2011. tvrtci „A. P.“d.o.o. prodavali ekstra lako ulje i ako jesu, u kojoj količini. Naime, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tvrtka „A. P.“d.o.o. surađivala s mnogobrojnim tvrtkama koje su prodavale naftu i naftne derivate, pa tako i s predmetnom tvrtkom, što nije niti bilo sporno tijekom ovog postupka, međutim eventualnim pribavljanjem navedenog podatka, i po ocjeni suda drugog stupnja,
I Kž 9/2017-6
činjenično stanje ne bi bilo, a u odnosu na odlučne činjenice, na drugačiji način utvrđeno od onog kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.
8.12. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, činjenično stanje je, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, ne samo pravilno, već i u potpunosti utvrđeno.
9. Slijedom navedenog trebalo je žalbu državnog odvjetnika, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 22. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
