REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. 133-P-6212/20-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. iz Z., OIB: …,

zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz odvjetničkog društva P. j.t.d. iz Zagreba, protiv I. tuženika A. T. iz J., OIB: …, i II. tuženika I. T. iz J., OIB: …, zastupanih po punomoćnicima

G. V. i K. V., odvjetnicima iz O., radi utvrđenja

ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. studenoga 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika M. K. i zamjenice punomoćnika I. i II. tuženika odvjetnice S. R., dana 22. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan te bez pravnog učinka Ugovor o cesiji od 24. veljače 2015. godine zaključen između I. T., J., OIB: … kao ustupitelja te A. T., J., OIB: …, kao primatelja, ovjeren kod javnog

bilježnika R. V., pod brojem OV-1043/2015.

II. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju B. d.o.o. naknaditi I. tuženiku A. T. i II. tuženiku I. T. troškove parničnog postupka u iznosu od 37.125,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. listopada 2015. ovom sudu podnio tužbu protiv I. i II. tuženika u kojoj je naveo da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/2009 održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. V. iz O.posl. br. Ovrv-25/2009 od 21. siječnja 2009.

u dijelu u kojem je tužitelju naloženo isplatiti II. tuženiku iznos od 378.655,00 kn uvećano za pripadajuću zakonske zatezne kamate, kao i naknaditi mu troškove ovršnog i parničnog postupka. Nadalje je naveo da je na temelju navedene presude I. tuženik u svojstvu ovrhovoditelja 06. srpnja 2015. ovome sudu podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, te da je predložena ovrha određena rješenjem ovog suda posl. br. Ovr-7826/15 od 22. srpnja 2015. koje je ujedno dostavljeno Financijskoj agenciji na provedbu. Tužitelj je, nadalje, naveo da je prije toga, 24. veljače 2015. Ugovorom o cesiji II. tuženik u svojstvu ustupitelja na I. tuženika kao primatelja prenio bez ikakve naknade potraživanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2145/2009. Tužitelj je, također, naveo da je u vrijeme prijenosa tražbine na novog vjerovnika račun njegovog prednika I. T., prema saznanjima tužitelja, bio je u blokadi, a isto tako je i prema evidenciji

Ministarstva financija na dan 27. srpnja 2015. II. tuženik imao dug s osnove poreza na dobit, poreza na dodanu vrijednost, prireza, doprinosa i drugih javnih davanja u ukupnom iznosu od 1.452.348,17 kn.

2. Tužitelj je u tužbi nastavno naveo da je odredbom čl. 14. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima propisano da ovršenik-poslovni subjekt ne smije obavljati obračunsko plaćanje ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja novčanim sredstvima, dok je u odredbi čl. 14. st. 1. istog zakona propisano da je obračunsko plaćanje namira međusobnih novčanih obveza i potraživanja između sudionika obračunskog plaćanja bez uporabe novčanih sredstava, a provodi se kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te drugim oblicima namire međusobnih novčanih obveza i potraživanja. Nadalje je naveo da je odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stoga tužitelj smatra da u slučaju kada jedan od sudionika obračunskog plaćanja (tako i cesije) ima na svom računu nepodmirene a dospjele obveze, kao što je to nesporno u ovom slučaju, onda je na temelju samog zakona zabranjeno vršiti takvo plaćanje, upravo sa svrhom sprečavanja protuzakonitog izbjegavanja obveza dužnika prijenosom tražbine na nepostojećeg vjerovnika, odnosno oštećivanje ostalih vjerovnika. Tužitelj je stoga istaknuo da ako se ugovor sklopi protivno citiranoj odredbi zakona, da onda je riječ o ništetnom pravnom poslu koji ne proizvodi pravne učinke, pa smatra da je Ugovor o cesiji od 24. siječnja 2015. ništetan temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 14. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Osim toga, tužitelj je ukazao da je na sklapanje predmetnog Ugovora bitno utjecala nedopuštena pobuda, za što su znala oba ugovaratelja, pa da je ugovor sukladno odredbi čl. 273. st. 2. ZOO-a i bez pravnog učinka, a uzimajući u obzir da je svrha ugovora bila da prednik I. tuženika (njegov sin) izbjegne eventualno namirenje vjerovnika, prvenstveno Republike Hrvatske s naslova milijunskog duga poreza i poreznih davanje, kao i okolnost da je ugovor sklopljen s ciljem da se navodnim prijenosom tražbine sa sina na oca oštete vjerovnici, odnosno sa svrhom da se predniku I. tuženika omogući raspolaganje predmetnom tražbinom. Tužitelj je dodao da znanje drugog ugovaratelja o nedopuštenosti pobude zbog koje je sklopljen sporni ugovor u konkretnom slučaju nije niti potrebno jer je riječ o besplatnom pravnom poslu (čl. 273. st. 3. ZOO-a).

3. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetenim i bez pravnog učinka Ugovor o cesiji od 24. veljače 2015. zaključen između II. tuženika kao ustupitelja i I. tuženika kao primatelja, ovjeren kod javnog bilježnika R. V. pod br. Ov- 1043/2015, te da se naloži tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu I. i II. tuženici su istaknuli prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je odredbom čl. 46. ZPP-a propisano da je u ovakvim sporovima nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženike, te su predložili da se ovaj sud na temelju odredbe čl. 20. st. 1. ZPP-a proglasi mjesno nenadležnim i da se po pravomoćnosti tog rješenja ovaj predmet ustupi nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Nadalje su se u cijelosti usprotivili tužbi kao preuranjenoj i neosnovanoj, te su predložili da se ista odbaci, podredno odbije uz naknadu parničnog troška tuženicima. Naime, tuženici su istaknuli da je tužba preuranjena i da tužitelj još uvijek nema pravni interes za njezino podnošenje jer je u svojstvu ovršenika rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-7826/15 od 26. listopada 2015. upućen da u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona. Tuženici su još naveli da je tužbeni zahtjev u takvoj parnici u osnovi identičan tužbenom zahtjevu u ovom predmetu osobito zato što je tuženik u žalbi protiv rješenja o ovrsi ovoga suda posl. br. Ovr-7826/15 od 22. srpnja 2015. koristio istu pravnu argumentaciju koju koristi i u ovoj tužbi, a po kojoj žalbi je sud tužitelja uputio da pokrene navedenu parnicu, te odgodio ovrhu do pravomoćnog okončanja spora po toj tužbi. Tuženici su još naveli da je promašeno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a koja bi odredba, u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a predmetni ustup navodno činila ništetnom jer se odredba čl. 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosi isključivo na poslove subjekte, dok II. tuženik, tj. ustupitelj nije poslovni subjekt, a što proizlazi iz evidencije poreznih dužnika na koju se tužitelj poziva, a u kojoj evidenciji se vodi kao građanin, pa se stoga zabrana iz citiranog članka ne odnosi na njega. Budući je predmetni ustup tražbine u korist I. tuženika pravno valjan i zakonit, tuženici smatraju da isti ne podliježe pod odredbu čl. 322. st. 1. ZOO-a na koju se poziva tužitelj. Tuženici su još naveli da ne postoji nedopuštena pobuda za sklapanje predmetne cesije budući da II. tuženik otplaćuje svoj dug Republici Hrvatskoj tako da se ne može govoriti o namjeri da ošteti svog vjerovnika. Također su naveli da visina duga II. tuženika prema Republici Hrvatskoj nije nesporno utvrđena jer se između njih vodi niz upravnih postupaka u kojima još uvijek nije pravomoćno utvrđena visina njegovog duga spram države. Dodali su i da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer Republika Hrvatska ima druga sredstva koja može aktivirati ako je II. tuženik poduzeo nešto na njezinu štetu. Stoga su tuženici predložili odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.

5. Tijekom postupka tuženicu su naveli da je o prethodnom pitanju odlučeno u parnici koja se vodila između stranka pod poslovnim brojem P-7219/15 u kojoj je presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-831/2018 od 14. studenoga 2019. potvrđena presuda ovog suda posl. br. P-7219/15 od 22. siječnja 2018. Također su naveli da je tužitelj kroz ovosudnu ovrhu u predmetu posl. br. Ovr-7826/2015 u cijelosti namirio dužnu činidbu prema I. tuženiku.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o cesiji od 24. veljače 2015. zaključen između II. tuženika kao ustupitelja i I. tuženika, kao primatelja, ovjeren kod javnog bilježnika R. V., pod brojem OV- 1043/2015.

7. Prije svega valja reći da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane I. i II. tuženika. Naime, u odredbi čl. 63. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) je određeno da je za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i povodu sudskog ili upravnog ovršnog postupka, odnosno u tijeku i u povodu stečajnog postupka mjesno isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili stečajni postupak, odnosno su na čijem se području provodi upravna ovrha. U konkretnom slučaju postupak se vodi radi utvrđenja ništetnim Ugovora o cesiji od 24. veljače 2015. pa je, dakle, ovaj postupak nastao upravo u tijeku i u povodu sudskog ovršnog postupka koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-7826/15. (tako i Županijski sud u Osijeku u rješenju posl. br. Gž-310/2016-2 od 07. ožujka 2016. donesenom u ovom predmetu), a imajući u vidu da je ovdje tužitelj, kao ovršenik, protiv rješenja o ovrsi istaknuo žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 12/12., 25/13., i 94/14.).

8. Također valja reći da tuženici neosnovano smatraju da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu iz razloga što se kod ovog suda vodio postupak posl. br. P-7219/2015. Naime, u navedenom predmetu ovog suda posl. br. P-7219/2015, tužitelj je spor vodio samo protiv ovdje I. tuženika i to radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene u predmetu ovog suda posl. br. Ovr-7826/15, dok je u ovom predmetu tužitelj tužbu podnio protiv I. i II. tuženika radi utvrđivanje ništetnim predmetnog Ugovora o cesiji, a na temelju kojeg Ugovora je između ostalog, I. tuženik protiv tužitelja vodio ovršni postupak, pa stoga tužitelj sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravni interes da se predmetni Ugovor o cesiju utvrdi ništetnim.

9. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u spise ovoga suda posl. br. P-7219/15i posl. br. Ovr-7826/15, u presliku Ugovora o cesiji od 24. veljače 2015. (list 8 spisa), presliku prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave od 06. srpnja 2015. (listovi 9-10 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/09 od 06. listopada 2010. (listovi 11-16 spisa), presliku popisa poreznih dužnika (listovi 17-19 spisa), presliku dopisa uprave, Klasa: 932-01/15-02/8080, Ur.Br.: 541-05-02-01/1-15-2 od 11. rujna 2015. (list 20 spisa), presliku posjedovnih listova br. 1053, 1056, 696 i 1293 od 11. rujna 2015. (listovi 21-24 spisa), preslike neslužbenih kopija zemljišnoknjižnih uložaka Zemljišnoknjižnog odjela Omiš Općinskog suda u Splitu od 10. rujna 2015. (listovi 25-51 spisa), presliku Uvjerenja ureda Klasa: 935-08/2015-01/11538, Ur.broj: 251-15-

02/01-2015-2od 21 rujna 2015. (list 52 spisa), presliku dopisa MUP RH, Policijske uprave br. 511-12-19-11860/2015 SB od 17. rujna 2015. (list 53 spisa), presliku uvjerenja MUP RH, Policijske uprave br. 511-12-19-163-1838/2015 SB od 15. rujna 2015. (list 54 spisa), presliku rješenja ovoga suda posl. br. Ovr-7826/15-9 od 26. listopada 2015. (listovi 61-62 spisa), presliku žalb i prijedloga za odgodu ročišta od 14. rujna 2015. iz predmeta ovoga suda posl. br. Ovr-7826/15 (listovi 63-68 spisa), presliku rješenja uprave, Klasa: UP/I 311-07/09-01/530, Urbroj: 2181-01/05-09-2ML od 06. studenoga 2009. (list 87 spisa), presliku izvatka iz obrtnog registra

uprave od

06. listopada 2016. (list 88 spisa), presliku tužbe od 17. studenoga 2015. (listovi 89-91 spisa), presliku presude ovoga suda posl. br. P-7219/15-16 od 22. siječnja 2018. (listovi 101-104, 134-140 spisa), presliku žalbe od 30. siječnja 2018. iz predmeta ovoga suda posl. br. P-7219/15 (listovi 105-108 spisa), presliku rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ovr-554/16-2 od 23. veljače 2016. (listovi 109-110 spisa), presliku dopisa agencije Klasa: 130-06/21-03/1, Ur. broj: 08-5013-21-306

od 15. srpnja 2021. (list 131 spisa), presliku presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-831/2018-2 od 14. studenoga 2019. (listovi 142-146 spisa), presliku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1174/2020-2 od 16. lipnja 2020. (listovi 147-148 spisa), presliku potvrde Ministarstva, Klasa: 034-04/21-10/1317, Urbroj: 513-07-17-07- 21-2 od 08. studenoga 2021.

(list 150 spisa), te je izvršen uvid u drugu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 10. studenoga 2021. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

11. Na temelju ocjene svakog provedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

12. Uvidom u presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/09 od 06. listopada 2010. (listovi 11-16 spisa) utvrđeno je ista donesena u pravnoj stvari tužitelja I. T., ovdje II. tuženika, kao vlasnika obrta za ugostiteljstvo i turizam

"K. L.", protiv tuženika B. d.o.o., ovdje tužitelja. Nadalje je utvrđeno da je navedenom presudom održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika R. V. iz O. posl. br. Ovrv-25/2009 od 21. siječnja 2009. za iznos od 378.655,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenoga 2008. do isplate, uz naknadu troška ovršnog postupka tužitelju u iznosu od 11.319,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2009. do isplate (t. I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 20.018,49 kn (t. II. izreke). Uvidom u navedenu presudu još je utvrđeno da je ona postala pravomoćna 13. ožujka 2014., a ovršna 01. listopada 2014.

13. Uvidom u presliku Ugovora o cesiji od 24. veljače 2015. (u daljnjem tekstu: Ugovor o cesiji - list 8 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između I. T., ovdje II. tuženika, kao ustupitelja i A. T., ovdje I. tuženika, kao primatelja novčane tražbine. Nadalje je utvrđeno da su stranke u Ugovoru konstatirale da ustupitelj, kao vjerovnik, ima novčane tražbine prema dužniku B. d.o.o. temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/2009 od 06. listopada 2010. u iznosu od 378.655,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenoga 2008. do isplate, zatim u iznosu od 11.319,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2009. do isplate, te u iznosu od 20.018,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2010. do isplate (čl. 1. t. 1., 2. i 3.). Nadalje je istim Ugovorom ustupitelj ustupio primatelju bez ikakve protunaknade sve novčane tražbine prema dužniku navedene u čl. 1. t. 1., 2. i 3. tog Ugovora (i glavnicu i zakonske zatezne kamate do isplate), a suglasno odredbama čl. 84., 86. i 87. Zakona o obveznim odnosima. Uvidom u navedeni Ugovor još je utvrđeno da su stranke isti vlastoručno potpisale u nazočnosti javnog bilježnika R. V. iz O. dana 24. veljače 2015. pod br. Ov-1043/15.

14. Uvidom u presliku spisa ovog suda posl. br. Ovr-7826/15 utvrđeno je:

- da je u istom ovdje I. tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje tužitelja kao ovršenika 06. srpnja 2015. podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama ovršenika, a na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/2009 od 06. listopada 2010. i Ugovora o cesiji od 24. veljače 2015. ovjerenog kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića iz Omiša pod br. OV-1043/15 dana 24. veljače 2015. i to radi naplate novčane tražbine u iznosu od 378.655,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenoga 2008. do isplate, zatim u iznosu od 11.319,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2009. do isplate, te u iznosu od 20.018,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2010. do isplate uz naknadu troškova ovršnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o ovrsi do isplate,

- da je ovaj sud, slijedom navedenog, donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-7826/15 od 22. srpnja 2015. kojim je odredio predloženu ovrhu, te je odredio trošak ovrhovoditelju u iznosu od 10.700,00 kn,

- da je 14. rujna 2015. ovdje tužitelj, tamo ovršenik, podnio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi,

- da je sud rješenjem posl. br. Ovr-7826/15-9 od 26. listopada 2015. uputio ovršenika da u roku 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona (t. I. izreke), te da je odgodio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-7826/15 od 22. srpnja 2015. do pravomoćnog dovršenja parničnog postupka povodom žalbe ovršenika (t. II. izreke), a s obzirom da je ovršenik u toj žalbi, između ostalog, naveo da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave,

- da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem posl. br. Gž Ovr-136/16-2 od 12. srpnja 2016. odbio žalbu ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika, kao neosnovanu, te je potvrdio rješenje ovog suda posl. br. Ovr-7826/15-9 od 26. listopada 2015. u pobijanom dijelu pod t. II. izreke.

15. Uvidom u spis ovog suda posl. br. P-7219/15 u bitnom je utvrđeno:

- da je ovdje tužitelj, kao tužitelj, protiv ovdje I. tuženika, kao tuženika, 17. studenoga 2015. podnio tužbu kojom je tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha određena u ovršnom predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-7826/15 radi naplate novčane tražbine i to, između ostalog, i iz razloga što je tvrdio da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten temeljem ovršne isprave – presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 2145/2009 pokrenuti ovršni postupak jer je u navedenoj presudi kao vjerovnik naznačen I. T., vlasnik obrta za ugostiteljstvo i turizam "K. L.", dok je

u prijedlogu za ovrhu tuženik označen kao ovrhovoditelj, a pozivom na Ugovor o cesiji od 24. veljače 2015., koji Ugovor tužitelj smatra ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka,

- da je sud 22. siječnja 2018. donio presudu posl. br. P-7219/15-16 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja B. d.o.o. kojim je tražio da se proglaši nedopuštenom ovrha određena u ovršnom predmetu ovoga suda posl. br. Ovr- 7826/15 ovrhovoditelja A. T. (ovdje I. tuženika) protiv ovršenika B. d.o.o. (ovdje tužitelja), radi ovršne naplate novčane tražbine u iznosu od 378.655,00 kn uvećanog za zakonske zatezne kamate tekuće od 24. studenoga 2008. do isplate, zatim u iznosu od 11.319,98 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 21. siječnja 2009. do isplate, te u iznosu od 20.018,49 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 06. listopada 2010. do isplate, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu do 10.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o ovrsi do isplate, a sve navedeno temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/09 od 06. listopada 2010. i Ugovora o cesiji od 24. veljače 2015. (t. I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 22.056,00 kn (t. II. izreke),

- da je tužitelj protiv navedene presude podnio žalbu 30. siječnja 2018.,

- da je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-831/18-2 od 14. studenoga 2019. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu ovoga suda posl. br. P- 7219/16 od 22. siječnja 2018., te da je navedena presuda ovoga suda postala pravomoćna 14. studenoga 2018., a ovršna 22. veljače 2020.,

- da je 14. veljače 2020. protiv navedene presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-831/18-2 od 14. studenoga 2019. tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenje posl. br. Revd-1174/2020-2 od 16. lipnja 2020. odbacio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

16. Uvidom u presliku popisa poreznih obveznika - građana koji udovoljavaju kriterijima za objavu duga na dan 31. srpnja 2015. uprave (listovi 17-19 spisa) utvrđeno je da je na istom popisu pod red.

br. 49 naveden II. tuženik s ukupnim iznosom duga od 1.452.348,17 kn.

17. Uvidom u presliku rješenja uprave, Klasa: UP/I 311-07/09-01/530, Urbroj: 2181- 01/05-09-2ML od 06. studenoga 2009. (list 87 spisa) utvrđeno je da je istim rješenjem u Obrtni registar Obrta za ugostiteljstvo i turizam "K. L.", upisano istupanje ortaka na temelju Ugovora o ortakluku (zajednički obrt) A. T. (ovdje I. tuženika) s danom 28. listopada 2009., a na temelju priloženog raskida Ugovora o ortakluku.

18. Uvidom u presliku izvatka iz obrtnog registra uprave od 06. listopada 2016. (list 88 spisa) utvrđeno je da se isti odnosi na Obrt za ugostiteljstvo i turizam "K. L." vlasnika I. T. Nadalje je utvrđeno da je navedeni obrt osnovan 12.

ožujka 2004., te da je prestao s radom 26. ožujka 2012. Uvidom u isti izvadak još je utvrđeno da je 11. travnja 2006. obrtu bio pristupio obrtnik A. T. na temelju Ugovora o ortakluku, te da je isti iz obrta istupio 28. listopada 2009.

19. Uvidom u presliku dopisa agencije Klasa: 130-06/21-03/1, Ur. broj: 08- 5013-21-306 od 15. srpnja 2021. (list 131 spisa) utvrđeno je da je istim dopisom ovaj sud obaviješten da je II. tuženik 24. veljače 2015. u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje imao evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u ukupnom iznosu od 1.096.124,52 kn.

20. Uvidom u presliku potvrde Ministarstva, Klasa: 034-04/21-10/1317, Urbroj: 513-07-17-07- 21-2 od 08. studenoga 2021.

(list 150 spisa) utvrđeno je da II. tuženik na dan 08. studenoga 2021. nije imao evidentiran dug po osnovi javnih davanja o kojim službenu evidenciju vodi uprava.

21. Prije svega valja reći da je sud prihvatio kao mjerodavnu i vjerodostojnu dokumentaciju u koju je izvršio uvid jer je stranke tijekom postupka nisu ničim dovele u pitanje.

22. Radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva valja poći od odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj je određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u odrađenom slučaju ne propisuje što drugo. U st. 2. istog članka propisano je da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

23. Nadalje, odredbom čl. 14. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (''Narodne novine'', br. 91/10. i 112/12., u daljnjem tekstu: ZPONS) propisano je da ovršenik - poslovni subjekt ne smije obavljati obračunsko plaćanje ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima, dok je u st. 1. istog članka propisano da je obračunsko plaćanje namira međusobnih novčanih obveza i potraživanja između sudionika obračunskog plaćanja bez uporabe novčanih sredstava, a provodi se kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te drugim oblicima namire međusobnih novčanih obveza i potraživanja.

24. U konkretnom slučaju tuženici nisu osporili da je II. tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o cesiji, dakle 24. veljače 2015., bio u blokadi, dok je iz dopisa agencije od 15. srpnja 2021. utvrđeno da je isti 24. veljače 2015. u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje imao evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u ukupnom iznosu od 1.096.124,52 kn.

25. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje te dovodeći isto u vezi s citiranim zakonskim odredbama, po ocjeni ovog suda, predmetni Ugovor o cesiji, suprotno tvrdnji tužitelja, nije ništetan. Naime, zabrana obračunskog plaćanja iz odredbe čl. 14. st. 2. ZPONS-a se ne odnosi na II. tuženika jer on kao ustupitelj tražbine predmetnim Ugovorom o cesiji nije vršio obračunsko plaćanje, a s obzirom na to da nije bio dužnik I. tuženika (s kojim je zaključio Ugovor o cesiji), već mu je tražbinu ustupio bez naknade i bez ikakve prethodne obveze. Također valja reći i da se sukladno navedenoj odredbi čl. 14. st. 2. ZPONS-a zabrana obračunskog plaćanja odnosi na poslovne subjekte, dok II. tuženik u vrijeme zaključivanja Ugovora o cesiji nije bio poslovni subjekt jer iz provedenih dokaza proizlazi da nije obavljao gospodarsku djelatnost, a tužitelj nije dokazao drugačije. Naime, tužitelj tvrdi da se II. tuženik treba smatrati poslovnim subjektom jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2145/2009 od 06. listopada 2010. održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl. br. Ovrv-25/2009 od 21. siječnja 2009. u dijelu u kojem je tužitelju naloženo ovdje II. tuženiku, kao vlasniku obrta "K. L.", isplatiti iznos od 378.655,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove postupka. U odnosu na navedeno valja reći da je odredbi čl. 3. t. 6. ZPONS-a određeno da je poslovni subjekt pravna osoba i fizička osoba koja obavlja registriranu gospodarsku djelatnost i fizička osoba koja se bavi slobodnim zanimanjem. Međutim, iz izvatka iz obrtnog registra koji se odnosi na Obrt za ugostiteljstvo i turizam "K. L.", koji je bio u vlasništvu II. tuženika, je utvrđeno da je navedeni obrt prestao s radom 26. ožujka 2012., te se stoga u trenutku zaključenja Ugovora o cesiji (24. veljače 2015.) II. tuženik ne može smatrati poslovnim subjektom u smislu navedene odredbe čl. 3. t. 6. ZPONS-a.

26. Međutim, sve i kada bi se zabrana obračunskog plaćanja iz odredbe čl. 14. st. 2. ZPONS-a, odnosila na II. tuženika, kako to tvrdi tužitelj, predmetni Ugovor o cesiji bi i unatoč tome, sukladno navedenoj odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a, bio valjan. Ovo stoga što bi takvo obračunsko plaćanje bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, odnosno samo II. tuženiku kao ustupitelju tražbine, koji bi u tom slučaju odgovarao prekršajno (čl. 30. ZPONS-a).

27. Nadalje, valja reći i da tužitelj neosnovano tvrdi da je Ugovor o cesiji ništetan i bez pravnog učinka iz razloga što smatra da je na njegovo sklapanje utjecala nedopuštena pobuda da se prijenosom tražbine oštete vjerovnici, pa tako i Republika Hrvatska, a s obzirom na dug II. tuženika s osnova poreza i poreznih davanja. Ovo stoga što tužitelj u ovom slučaju nije vjerovnik II. tuženika, nego je bio njegov dužnik, pa pobuda zbog koje je eventualno sklopljen predmetni Ugovor nema nikakav utjecaj u odnosu na tužitelja. Ovdje još valja napomenuti i da iz potvrde Ministarstva, Klasa: 034-04/21-10/1317, Urbroj: 513-07-17-

07-21-2 koja je izdana 08. studenoga 2021., zbog čega je tuženici nisu bez svoje krivnje mogli dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu (06. ožujka 2017.), proizlazi da II. tuženik navedenog dana nije imao nikakav dug po osnovi javnih davanja o kojim službenu evidenciju vodi uprava.

28. Slijedom svega navedenog, kako nije utvrđeno da bi predmetni Ugovor o cesiji bio ništetan tako je valjalo odlučiti kao u t. I. izreke ove presude.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora (378.655,00 kn). Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje u tekstu: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 10,00 kn.

30.Tuženicima je na ime troška zastupanja po punomoćniku- odvjetniku dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 37.125,00 kn, a isti se odnosi na trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 30. prosinca 2015. u iznosu od 5.000,00 kn (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 13. listopada 2016., 17. rujna 2019., 05. studenoga 2021. i 08. studenoga 2021. u iznosu od 500,00 kn za svaki (50 bodova- Tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištima 07. listopada 2016., 06. ožujka 2017., 11. listopada 2018. i 10. studenoga 2021. u iznosu od 5.000,00 kn za svako (500 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), uvećanje za zastupanje više osoba sukladno Tbr. 36. Tarife (10%) u iznosu od 2.700,00 kn, te trošak PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 7.425,00 kn. 31. Tuženicima nije priznat niti trošak na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer pristojba nije plaćena, a obveza plaćanja iste sukladno odredbi čl. 4. t. 2. Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.) još nije ni nastala.

32. Slijedom izloženog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 22. prosinca 2021.

Sutkinja

Brankica Bobšić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. M. K. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od kn 4.137,00 kn

2. Tuženiku po odvj. K. V.