REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-5449/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. d.d., Republika Slovenija, L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i Š. d.o.o., Z., protiv 1. tuženika H. O. K. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O., P. & P. d.o.o., Z., i 2. tuženika T. B.-E., D. V., OIB ..., radi isplate, odlučujući o prvotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1594/2016 od 14. veljače 2020., 22. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana prvotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1594/2016 od 14. veljače 2020. u točki I. i II. njezine izreke.

r i j e š i o  je

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku solidarno platiti tužitelju iznos od 70.830,09 kn sa zateznim kamatama koje teku od 19. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do isplate po stopi od 6,11% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana. Točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.741,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2020. pa do isplate po stopi od 6,11% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana. Točkom II. odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu 5.200,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene u spisu, prvostupanjski je sud utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim. O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i II. izreke presude prvotuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ovome sudu presudu preinačiti podredno ukinuti i vratit predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Žalitelj u bitnom navodi da je pogrešan stav suda da je tužitelj dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu. Navodi da tužitelj nije dokazao kada je nagodba sklopljena niti je tužitelj sa sigurnošću dokazao da je nagodba sklopljena 17. travnja 2013. Žalitelj nadalje navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Također ističe da tekst sudske nagodbe ne sadrži datum kada je ista sklopljena, nije potpisan po osobi koja je ovlaštena zastupati tužitelja, ne sadrži rok za ispunjenje i prezime tužitelja je pogrešno upisano. Žalitelj navodi da je tijek kamate pogrešno utvrđen, neosnovno tužitelj smatra da ima pravo na kamatu od dana kad je izvršio plaćanje po nagodbi.

4. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, ističući da je pobijana presuda u cijelosti zakonita i osnovana pa predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske odbiti žalbu kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova žalbenog postupka od 1.250,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13.

i

14.

ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, nastale tužitelju zbog sklapanja izvansudske nagodbe s M. R. i P. R., odnosno isplatom iznosa od 70.830,09 kn temeljem nagodbe.

8. Iz obrazloženja pobijane presude nespornim proizlazi da je u vrijeme sklapanja nagodbe, drugotuženik imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti kod prvotuženika. Sporno je postojanje mandantnog odnosa između tužitelja i drugotuženika, postojanje štetne radnje drugotuženika, uzročno posljedična veza između bilo koje radnje drugotuženika i eventualne štete, visina štete i protupravnost.

9. Drugotuženik, kao odvjetnik i punomoćnik tužitelja, u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku pod poslovnim brojem P-748/12, bio je dužan zastupati tužitelja s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka, temeljem odredbe iz čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO/11).

10. Odredbom iz čl. 7. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11; dalje: ZO) propisano je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike. Odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

11. Prvostupanjski je sud uvidom u spis Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-748/2012 utvrdio da se navedeni parnični postupak vodio između tamo prvotužitelja M. R., drugotuženika P. R. protiv tuženika (ovdje tužitelja) radi isplate 100.000,00 kn te da je 5. svibnja 1995. nastupilo mirovanje, a na zahtjev tužitelja postupak nastavljen. U tom je predmetu određeno više ročišta za glavnu raspravu, odgođenih po punomoćnicima stranaka radi pregovora između stranaka oko mirnog rješenja spora. Na ročište održano 13. prosinca 2012. nije nitko pristupio od stranaka te da je sud donio rješenje od 13. prosinca 2012. kojim se smatra da je tužba povučena, protiv kojeg je rješenja žalbu podnio punomoćnik tužitelja I. K. 4. siječnja 2013., koje je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gžx-38/2013 od 26. ožujka 2013., tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 748/2012 od 13. prosinca 2012. Navedeno rješenje I. K. je zaprimio 2. svibnja 2013., a T. B. E. 30. travnja 2013.

12. Uvidom u nagodbu prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj zastupan po drugotuženiku sklopio izvansudsku nagodbu s P. R. i dr. koji su kao oštećenici bili zastupani po punomoćniku I. K.. Nagodbom se ovdje tužitelj obvezao isplatiti oštećenima glavnicu u iznosu od 55.000,00 kn te iznos od 15.830,00 na ime odvjetničkih troškova. Nagodbu su potpisali I. K. i drugotuženik kao punomoćnik ovdje tužitelja te je ista ovjerena pečatima oba odvjetnika. Na navedenoj nagodbi nije vidljiv dan sklapanja predmetne nagodbe.

13. Uvidom u e-mail na str 28. spisa sud je utvrdio da je I. K., 18. srpnja 2013. poslao N. D. A., zaposlenici tužitelja, e mail u kojem potvrđuje primitak isplate po nagodbi te dostavlja podnesak o povlačenju tužbe. Iz podneska o povlačenju tužbe sud je utvrdio da je nagodba sklopljena 17. travnja 2013.

14. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

15. Odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: a) subjekti odgovornosti za štetu, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza između štetne radnje i štete i e) protupravnost. Za štetu odgovara osoba koja je prouzročila

štetu

(štetnik).

Da bi došlo do odgovornosti za štetu štetnom radnjom mora biti prouzročena povreda subjektivnog prava ili interesa. Isto tako, da bi došlo do odgovornosti za štetu između štetne radnje i štete mora postojati uzročna veza – kauzalni neksus. Šteta se mora javljati baš kao posljedica štetne radnje. Na oštećeniku je, osim u slučaju kad zakon izričito ne propisuje drugačije, teret dokaza glede uzročne veze, jer se ona ne predmnijeva. O protupravnosti govorimo kada je povrijeđena neka pravna

norma.

Zakon o obveznim odnosima kriterij predmnijevane (pretpostavljene) krivnje odredbom čl. 1045. st. 1. i 2. postavlja kao opće pravilo, dok je iznimno za određene slučajeve, posebnim odredbama predviđen kriterij dokazane krivnje. Dakle, kod kriterija pretpostavljane krivnje štetnik odgovara za štetu ako je kriv, ali se njegova krivnja predmnijeva, što znači da oštećenik treba dokazati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu, dok krivnju štetnika ne dokazuje jer se ona predmnijeva.

16. Prvostupanjski je sud mišljenja da je drugotuženik kao odvjetnik u situaciji kada je u parničnom postupku u kojem zastupa tuženika (ovdje tužitelja) doneseno rješenje o povlačenju tužbe zbog toga što je u postupku prethodno već bilo određeno mirovanje postupka, pa nakon toga stranke ponovno nisu pristupile na ročište, te je protiv navedenog rješenja o povlačenju podnesena žalba od strane punomoćnika tužitelja (I. K.), za vrijeme dok nije zaprimio drugostupanjsku odluku postupajući pažnjom koju je bio dužan primijeniti, odnosno postupajući pažnjom dobrog odvjetnika, nije smio sklapati nagodbu kojom se obvezuje platiti oštećenicima naknadu štete. Sud smatra da sklapanje nagodbe od strane drugotuženika u gore opisnom trenutku nije bilo u korist ovdje tužitelja kao stranke koju je drugotuženik zastupao. Sklapanje nagodbe koja prema mišljenju suda, nije bila korisna za tužitelja, predstavlja pogrešku u zastupanju koju je počinio drugotuženik, s obzirom na navedeno sud je utvrdio da je sklapanjem predmetne nagodbe drugotuženik počinio štetnu radnju. Navedena radnja je protupravna jer je drugotuženik bio dužan zastupati tužitelja pažnjom dobrog stručnjaka, dakle drugotuženik je propustio prilikom ispunjenja svojih obveza postupati s pažnjom, a s kojom je bio dužan postupati

sukladno

odredbi

iz

čl. 10.

ZOO/11.

17. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj temeljem nagodbe od 17. travnja 2013., 16. srpnja 2013. platio I. K. iznos od 15.830,03 kn, i P. R. iznos od 55.000,06 kn.

18. Dakle, prema utvrđenju prvostupanjskog suda drugotuženik je kao punomoćnik tužitelja sklopio štetnu nagodbu od 17. travnja 2013., koja nagodba pravno obvezuje tužitelja na isplatu iznosa od 70.830,09 kn. Iz navedenih činjenica proizlazi postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje (sklapanje nagodbe) i štete plaćanje iznosa od 70.830,09 kn, a koji iznos na ime naknade štete i troškova parničnog postupka tužitelj ne bi bio dužan platiti da drugotuženik nije sklopio nagodbu, a imajući na umu da je za drugotuženika kao odvjetnika, da je primijenio pažnju dobrog stručnjaka, trebalo biti gotovo sigurno da će rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-748/12 od 13. prosinca 2012. postati pravomoćno. Visinu štete sud je utvrdio uvidom u samu nagodbu i potvrdu o uplati te iznosi 70.830,09 kn, odnosno iznos koji je tužitelj temeljem predmetne nagodbe bio dužan platiti. Stoga je drugotuženik dužan platiti tužitelju štetu u iznosu od 70.830,09 kn temeljem odredbe iz čl. 1045. ZOO-a.

19. Nesporno je da prvotuženik nije osporio činjenicu da je osigurao drugotuženika od odgovornosti prema trećim osobama obavljanjem odvjetništva u smislu odredbe iz čl. 14. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da navedeni štetni događaj predstavlja osigurani slučaj u smislu ugovora o osiguranju od odgovornosti prema trećim osobama koji su sklopili prvotužitelj kao osiguratelj i drugotužitelj kao osiguranik. Pravilno je stoga, temeljem Ugovora o osiguranju od odgovornosti prema trećim osobama te odredbi iz čl. 964. i 965. ZOO-a, tužitelj ovlašten naknadu štete zahtijevati od prvotuženika i drugotuženika kao od solidarnih dužnika.

20. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate od prvog dana nakon dospijeća obveze. Odredbom iz čl. 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Šteta je nastala tužitelju 16. srpnja 2013., kada je platio iznos od 70.830,09 kn, temeljem predmetne nagodbe. S obzirom na to da tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata počevši od 19. srpnja 2013., to mu je istu sud i dosudio. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

21. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za svoju odluku dao valjane razloge, a provedeni dokazi ocjenjeni su sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te je za dokazane činjenice sud uzeo i o njima odlučio prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

22. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

23. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a u odnosu na koju nema konkretnih žalbenih navoda.

24. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st.

1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i II. njezine izreke.

25. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredaba čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 22. prosinca 2021.

Sudac

Branka Šabarić Zovko