REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja S. G. (nom. S. G.) iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz S., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz O. d. G. & G. iz Z. temeljem generalne punomoći br. Su- …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. studenoga 2021. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice I. P. i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice M. M., dana 22. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništenom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. … koji su sklopili tužitelj S. G., kao korisnik kredita, i tuženik R. A. d.d., kao kreditor, dana 26. rujna 2006., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska, pod br. OU-1058/2006 dana 27. rujna 2006. i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je "…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora".

II/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. isplatiti tužitelju S. G.iznos od 5.828,72 kn te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 35,57 kn od 30. studenoga 2007. do isplate,

- 35,39 kn od 31. prosinca 2007. do isplate, -

36,03 kn od 31. siječnja 2008. do isplate,

- 36,39 kn od 29. veljače 2008. do isplate, -

36,99 kn od 31. ožujka 2008. do isplate, -

36,08 kn od 30. travnja 2008. do isplate,

- 54,07 kn od 31. svibnja 2008. do isplate,

- 54,74 kn od 30. lipnja 2008. do isplate,

- 53,76 kn od 31. srpnja 2008. do isplate,

- 53,80 kn od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- 54,39 kn od 30. rujna 2008. do isplate,

- 58,82 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

- 55,85 kn od 30. studenoga 2008. do isplate,

- 59,62 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

- 60,20 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 60,46 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

- 91,68 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 91,89 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

- 90,20 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 88,95 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 89,28 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 89,94 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 89,88 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

- 89,22 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

- 90,46 kn od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 91,46 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 92,88 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 92,56 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- 94,49 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 94,12 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

- 94,84 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 101,01 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 99,74 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 103,63 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 102,28 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

- 100,12 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

- 104,68 kn od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 110,48 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 106,37 kn od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 107,81 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

- 105,98 kn od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 105,08 kn od 30. travnja 2011. do isplate,

- 109,54 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 107,00 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 99,52 kn od 01. kolovoza 2011. do isplate,

- 93,66 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 87,70 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- 58,97 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

- 56,63 kn od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 55,24 kn od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 53,67 kn od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 51,43 kn od 28. veljače 2012. do isplate,

- 48,64 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 46,58 kn od 30. travnja 2012. do isplate,

- 44,37 kn od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 41,66 kn od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 39,31 kn od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 36,66 kn od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 33,81 kn od 30. rujna 2012. do isplate,

- 31,73 kn od 31. listopada 2012. do isplate,

- 29,39 kn od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 26,73 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

- 23,62 kn od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 21,51 kn od 28. veljače 2013. do isplate,

- 18,94 kn od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 16,19 kn od 30. travnja 2013. do isplate,

- 13,23 kn od 30. svibnja 2013. do isplate,

- 10,63 kn od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 8,06 kn od 30. srpnja 2013. do isplate,

- 5,45 kn od 30. kolovoza 2013. do isplate,

- 2,78 kn od 30. rujna 2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da su ništene odredbe Ugovora o kreditu br. …, koji su sklopili tužitelj S. G., kao korisnik kredita, i tuženik R. A. d.d., kao kreditor, dana 26. rujna 2006., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska, pod br. OU-1058/2006 dana 27. rujna 2006. i to odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica vezana uz švicarski franak, te odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF.

IV/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. isplatiti tužitelju S. G. iznos od 16.269,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 42,50 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

- 61,09 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 74,48 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 80,53 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

- 63,86 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 67,04 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

- 41,53 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 22,75 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 27,75 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 37,65 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 36,79 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

- 26,78 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

- 45,56 kn od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 60,61 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 82,03 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 77,12 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- 106,18 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 100,67 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

- 111,41 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 204,43 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 185,28 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 243,78 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 223,56 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

- 191,05 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

- 259,65 kn od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 346,91 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 285,12 kn od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 306,79 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

- 279,23 kn od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 284,18 kn od 30. travnja 2011. do isplate,

- 401,15 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 412,55 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 510,28 kn od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 460,08 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 405,12 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- 399,23 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

- 394,99 kn od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 421,21 kn od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 444,06 kn od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 447,12 kn od 28. veljače 2012. do isplate,

- 431,31 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 441,98 kn od 30. travnja 2012. do isplate,

- 449,29 kn od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 437,00 kn od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 440,23 kn od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 431,02 kn od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 411,12 kn od 30. rujna 2012. do isplate,

- 432,34 kn od 31. listopada 2012. do isplate,

- 442,52 kn od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 435,38 kn od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 395,35 kn od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 429,36 kn od 28. veljače 2013. do isplate,

- 432,33 kn od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 419,00 kn od 30. travnja 2013. do isplate,

- 377,55 kn od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 376,49 kn od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 386,67 kn od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 403,00 kn od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 425,61 kn od 30. rujna 2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

V/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 935,15 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

VI / Nalaže se tuženiku R. A. d.d. naknaditi tužitelju S. G. trošak parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je preporučenom pošiljkom 10. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 26. rujna 2006. Ugovor o kreditu br. … koji je 27. rujna 2006. solemniziran

kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod br. OU-1058/06. Nadalje je naveo da mu je Ugovorom o kreditu odobren kredit u iznosu od 19.716,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, te da je ugovoren rok otplate od 7 godina. Isto tako tužitelj je naveo da je u odredbi č l. 2. Ugovora propisano da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,20% godišnje, te da je ista promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Također je naveo da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu tuženik jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Tužitelj je još naveo da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. srpnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. – H. s. u. z. z. p., protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a podignutoj radi

zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom je pod t. II. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. travnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje je tužitelj naveo da je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dakle u konkretnom slučaju odredba čl. 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je, također, naveo da je navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, te da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelja prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je istaknuo da je plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 5,20%

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 5.828,72 kn. Slijedom navedenog, tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenom u tužbi, tražio da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj je od tuženika potraživao i isplatu iznosa od 5.828,72 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

2. Tužitelj je u podnesku od 13. veljače 2020. naveo da proširuje tužbeni zahtjev uzimajući u obzir načelo ekonomičnosti postupka te činjenicu da je u konkretnom Ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje je naveo da prije zaključenja Ugovora banka nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je naveo i da ga tuženik nije obavijestio da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja eurozone. Tužitelj je još dodao da je tuženik je kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita morao znati sve negativne učinke, ali je usprkos tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, te je time tuženik sav rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. Isto tako tužitelj je naveo da je, s obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franaka ništetna i nepoštena, plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 17.204,80 kn. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u navedenom podnesku tražio da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj je od tuženika potraživao i isplatu iznosa od 5.828,72 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Nadalje, tužitelj je tim tužbenim zahtjevom tražio i da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju i iznos od 17.204,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužitelj je tužbenim zahtjev postavljenim u podnesku od 14. siječnja 2021. tražio da se utvrdi ništenom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stanaka 26. rujna 2006., solemniziranog 27. rujna 2006. kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod br. OU-1058/2006 dana 27. rujna 2006. i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je "promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" te da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 6.179,38 kn s osnova promjenjive kamatne stope s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Nadalje, tim tužbenim zahtjevom

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

tužitelj je tražio i da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se tuženiku naloži da tužitelju s osnova valutne klauzule isplati iznos od 16.269,65 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 13. kolovoza 2021. kojim traži da se utvrdi ništenom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. …sklopljenog između stranaka 26. rujna 2006., solemniziranog 27. rujna 2006. kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod br. OU-1058/2006 i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je "…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" te da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 5.828,72 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Tužitelj, nadalje, istim tužbenim zahtjevom traži i da se utvrde ništetnima i odredbe navedenog Ugovora o kreditu to odredba čl. 1. u dijelu u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak te čl. 7. u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora uza CHF, važećim na dan dospijeća.", te da se tuženiku naloži s osnova valutne klauzule isplatiti tužitelju iznos od 17.204,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da tužitelj tužbeni zahtjev zasniva na okolnosti da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (predmet P.) potvrđen dio izreke prvostupanjske presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Istaknuo je da je navedena presuda u cijelosti potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te da stoga nije jasno zašto bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu jer je to pitanje kao prethodno pitanje drugi sud već riješio, a s obzirom na to da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se izravno primjenjuje na sve ugovore o potrošačkim ugovorima o kreditu sklopljenima od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa tako i na ugovor koji je predmet ovog postupka. Tuženik je, nadalje naveo da je prema odredbi čl. 138.a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga je tuženik predložio da se tužba odbaci u dijelu koji se odnosi na t. 1. tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja pravnog interesa za odlučivanje o zahtjevu radi utvrđenja.

6. Tuženik je isto tako naveo da tužitelj neosnovano zaključuje da bi presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit zbog presude u predmetu P. trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Ističe da je iz presude Visokog trgovačkog suda jasno da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija, tj. parametara za

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

promjenu kamatne stope. Nadalje je naveo da je tužitelju kamate naplatio temeljem valjanog Ugovora o kreditu te da tužitelju nije učinjena nikakva šteta i da sporna odredba nije protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajniju neravnotežu na štetu potrošača, a da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti, te u skladu s uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u t. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je istaknuo da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisao kao npr. obvezna pričuva.

7. Tuženik je, također, naveo da je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu, te da su kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01. siječnja 2011., a koji služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004., a tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredite s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje šestomjesečnog Libor-a za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima, a što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Tuženik je istaknuo i da je koristio navedene parametre jer u financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u Republici Hrvatskoj kao i premija rizika na hrvatsko tržište, tzv. CDS koja u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika, a koji je značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas što je utjecalo na povećanje cijene

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

kredita potrošačima. Tuženik je također naveo da je tužitelj sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je nastavno naveo da je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tuženik je još naveo da stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, te da tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik je, konačno, istaknuo i prigovor zastare na cjelokupni utuženi iznos, te je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i predložio je se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

8. Tijekom postupka tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe kako je to tužitelj učinio u podnesku od 13. veljače 2020., a ako sud dopusti preinaku tuženik je istaknuo prigovor zastare jer se ranija tužba smatra preinačenom, a preinačena se ima smatrati novom tužbom te se zastara treba računati prema datumu podnošenja preinačene tužbe. Nadalje, tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev kako je to navedeno u odgovoru na tužbu s time da je dodao da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila te da se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti na autokredite. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o istoj pojedinačno pregovaralo kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojem su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF te mu je dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv te da održava njihovu pravu volju. Tuženik je još naveo i da u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno mogle utjecati na CHF prema kuni. Dodao je da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti krediti uz drugu valutnu klauzulu, te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio drugu valutu. Konačno, tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istaknuo je prigovor zastare. Slijedom navedenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

9. Ovdje valja reći da je tužitelj preinačio tužbu u podnescima od 13. veljače 2020. i 13. kolovoza 2021. Međutim, sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Pri tome je sud imao u vidu da je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao 13. veljače 2020. prije zaključenja prethodnog postupka (prethodni postupka zaključen (12. listopada 2020.), te da se tuženik preinaci od 13. kolovoza 2021. nije protivio.

10. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu br. … od 26. rujna 2006. (listovi 10-14 spisa), presliku Otplatnog plana od 28. rujna 2006. (listovi 15-18 spisa), presliku kontrolnog ispisa

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

unosa korištenja (list 19 spisa), presliku otplatnog plana od 17. srpnja 2018. (listovi 20- 24 spisa), presliku dopisa tuženika od 19. studenoga 2007. (list 25 spisa), preslike izvatka o stanju po kreditu od 28. siječnja 2008.(list 26 spisa), 27. siječnja 2011. (list 27 spisa) i 24. siječnja 2012. (list 28 spisa), presliku obavijesti o otplati kredita (list 29 spisa), preslike naloga za uplatu (listovi 30-35 spisa), preslike potvrda o transakcijama (listovi 36-65 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005.(listovi 71-73 spisa), presliku Pravilnika o obračunu kamata i naknada od 30. studenoga 2005. (listovi 73-77 spisa), presliku Pravilnika o obračunu kamata i naknada od 01. siječnja 2011. (listovi 78-86 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. srpnja 2006. do 30. rujna 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (listovi 109-111 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. P. B. iz C. z. f. v. d.o.o. (listovi 120-129 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

11. Ovdje valja reći da sud nije provodio daljnje dokazne prijedloge (saslušanje svjedokinje S. N. i javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića koje dokaze je predlagao tuženik) iz niže iznesenih razloga, odnosno iz razloga što je i bez provođenja istih činjenično stanje dovoljno utvrđeno za odlučivanje o meritumu spora, a što će niže biti detaljnije obrazloženo.

12. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

13. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu br. … solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska dana 27. rujna 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora preko 5,20%, te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.828,72 kn s pripadajućim kamatama po osnovi preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Predmet ovog spora je i zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1. i 7. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa o 17.204,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovdje valja reći da je po ocjeni ovog suda konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja određen, a s obzirom na to da je u istom tužitelj određeno naveo za koje točno odredbe Ugovora o kreditu traži da se utvrde ništetnima, kao i koje iznose potražuje, pa stoga konačno postavljeni tužbeni zahtjev sadrži sve što je potrebno te se po njemu može postupati.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu br. … od 26. rujna 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 19.716,31 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog vozila u C. H. d.o.o. Također je utvrđeno

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te dospijeće svakog anuiteta sa zadnjim danom u mjesecu. Nastavno je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2007. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska 27. rujna 2006. pod br. OU1058/2006, a u istoj ovjeri se navodi da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja i tuženika i da su stranke ugovora prihvatile pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Uvidom u tuženikovu obavijest o otplati kredita (list 29 spisa) utvrđeno je da je tužitelj predmetni kredit otplato 30. rujna 2013.

15. Ovdje valja reći da je, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja automobila.

16. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

17. Međutim, ovdje valja reći da tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba unatoč tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Ovo stoga što takve odluke ne isključuju primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne,

18. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

je ništava.

20. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a, je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

21. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF (odredbe čl. 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu).

22. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovoj sud. Pored toga valja reći da tuženik adekvatnim dokazima nije dokazao suprotno. Naime, tuženik je predložio saslušanje svjedokinje S. N., javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića i tužitelja. Međutim, tužitelj se tijekom postupka odrekao prava na svoje saslušanje, dok javni bilježnik Ivica Kraljičković nije saslušan jer u konkretnom slučaju nije sporno da je Ugovor o kreditu solemniziran, a i teško je očekivati da bi se isti zbog opsega svoga posla sjećao predmetnog Ugovora o kreditu. Konačno, saslušanjem S. N. se ne bi mogla dokazati okolnost da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo jer navedena svjedokinja nije sudjelovala u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, kako to sam tuženik navodi, pa sve i kad bi općenito iskazivala o načinu informiranja potrošača isto ne bi utjecalo na konkretan slučaj.

23. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

24. Međutim u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnose na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. 25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

26. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna.

27. U odnosu na odredbe u kojim je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu) valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da je gore navedenim presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

28. U odnosu na pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (listovi 71-73 spisa) valja reći da je i u njima tuženik samo općenito naveo da visina kamatnih stopa ovisi o tekućim tržišnim prilikama, te cijeni novca i kapitala na

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. Iz istih razloga za donošenje odluku u ovoj pravnoj stvari nisu relevantni niti Pravilnici o obračunu kamata i naknada od 30. studenoga 2005. i 01. siječnja 2011. U odnosu na pozivanje tuženika na Promotivne uvjete za odobrenje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. srpnja 2006. do 30. rujna 2006. utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR te 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR/CHF važećem na dan korištenja kredita. Nadalje je navedeno da je kamata za kredit u EUR 7,00 % redovna godišnja promjenjiva, dok je za CHF 5,20 % redovna godišnja, promjenjiva. Isto tako u promotivnim uvjetima je navedeno da je način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta iskazanih u EUR/CHF po srednjem tečaju kreditora. Nastavno se u promotivnim uvjetima navodi i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj se navode visine kamata. Dakle, iz promotivnih uvjeta je vidljivo da se korisnike kredita, odnosno potrošače nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne.

30.Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

32. Radi utvrđivanja visine dugovanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. oec. P. B. d.o.o. koja je u svojem nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom 26. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. … na iznos od 19.716,31 CHF. Nadalje je navela da je Ugovor o kreditu isplaćen 28. rujna 2006., te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,20% godišnje, kao i otplata u 84 jednakih mjesečnih anuiteta po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31. listopada 2006. u iznosu od 280,53 CHF, a slijedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Vještakinja je napomenula da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), te da je iz knjigovodstvene kartice razvidno da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Stoga je i vještakinja u svom obračunu koristila ugovoreni tečaj na dan dospijeća. Na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, te uvidom u Ugovor o kreditu i Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu vještakinja je utvrdila da su se promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

1. 5,20% godišnje do 31. listopada 2007.

2. 6,20% godišnje od 01. studenoga 2007. do 30. travnja 2008. 3.

6,75% godišnje od 01. svibnja 2008. do 28. veljače 2009.

4. 7,75% godišnje od 01. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. 5.

7,50% godišnje od 01. srpnja 2011. do 30. rujna 2011.

6. 6,75% godišnje od 01. listopada 2011. do kraja otplate kredita.

Isto tak je navela da se posljedično na promjenu kamatne stope i anuitet tužitelja mijenjao od 280,53 CHF do 299,16 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta, a svaka promjene kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta, s obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate to se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja i iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na to da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještakinja je uzela u obzir razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitete koji je trebalo platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Temeljem navedenog, vještakinja je sačinila usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunate sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama, s anuitetima obračunatim primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu. Ujedno je navela da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su nastale i razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivom tečaju. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

anuiteta koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom, a sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Vještakinja je stoga izračunala razliku u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

33. Stoga je vještakinja mišljenja da je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 22.449,03 kn od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 6.179,38 kn, te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 16.269,65 kn. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.402,17 kn. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbor više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 21.046,86 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno) i to ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 6.179,38 kn, dok ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi korigirani za iznos razlike sadržan u dospijeću anuiteta) i početnog tečaja CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveze koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa) uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 14.867,48 kn.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje dipl. oec. P. B. jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja iznos od 1.402,17 kn. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž- 299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

35. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 22.449,03 kn (na ime preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od 6.179,38 kn, na ime preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi prema kojima je glavnica vezana uz CHF iznos od 16.269,65 kn). Kako je tužitelj na ime preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope konačno postavljenim tužbenim zahtjevom

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

traži isplatu iznosa od 5.828,72 kn, dakle manji iznos od onog utvrđenog nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, tako je tuženiku naloženo isplatiti navedeni iznos 5.828,72 kn tužitelju. Nadalje, tužitelju je na ime preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi prema kojima je glavnica vezana uz CHF dosuđen iznos od 16.269,65 kn s obzirom na to da je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno da je upravo taj iznos tužitelj preplatio po navedenoj osnovi. Stoga je u preostalom dijelu za iznos od 935,15 kn njegov tužbeni zahtjev valjao odbiti kao neosnovan.

36. Tužitelju su, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, sukladno njegovom traženju dosuđene zatezne kamate kako je to navedeno u t. II. i IV. izreke ove presude. Pri tome je sud uzeo u obzir da bi tužitelju pripadale kamate na pojedinačne iznose i od ranije, a s obzirom na datume plaćanja utvrđene nalazom i mišljenjem vještakinje dipl. oec. P. B. (Tabela 1 i 2.). Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. Ovdje još valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare i to kako za prvotno utuženi iznos, tako i za povećani iznos. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i to donošenjem presude posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, donošenjem presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koje su dostupne na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena preporučenom pošiljkom 10. svibnja 2019., a preinačena u podnescima 13. veljače 2020. i 13. kolovoza 2021. u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, to je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

38. S obzirom na to da tužitelj u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi to se odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine".br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje u tekstu: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 10,00 kn.

39. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 7.500,00 kn, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 750,00 kn (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 12. listopada 2020., 14. srpnja 2021. i

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

10. studenoga 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka 13. veljače 2020. i 3. kolovoza 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svako (100 bodova Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 14. siječnja 2021. u iznosu od 250,00 kn (25 bodova-Tbr. 8/3 Tarife) te PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 1.500,00 kn. Isto tako tužitelju je u cijelosti priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te mu je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, odnosno od 22. prosinca 2021. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. prosinca 2021.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. M. M.

2. Tuženiku po odvj. J. G.

Posl. broj: 133-P-2639/19-24

Broj zapisa: eb303-9ebb4

Kontrolni broj: 0b185-c7f7b-76065

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=BRANKICA BOBŠIĆ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja

prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.