REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-5351/2019

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. Š. M., O. G.,, OIB: ……, pod 2. Š. S. iz S., , OIB: ….., i pod 3. M. V. iz S., OIB:….., svi zastupani po punomoćniku J. G., odvjetniku u S., protiv tuženika R. H. O.: 5261342138587 zastupana po O. d. o. u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 11. listopada 2021. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja B. F..-P., odvjetnički vježbenik kod odvjetnika u S. J.. G. I pun. zz-a tuženika I. F.. L., dana 21. prosinca 2021.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 3. svibnja 2021.

p r e s u d i o  j e:

I. Dužan je tuženik u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima (i to tužiteljima pod 1. Š. M. i pod 2. Š. S. svakome po ¼ od ukupnog iznosa, a tužiteljici pod 3. M. V. ½ ukupnog iznosa) ukupan iznos od 172.074,62 kn (stosedamdestdvijetisuće sedamdesetčetiri kune I šezdesetdvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

-na iznos od 1.058,54 kn (lipanj 2016.) od 31. srpnja 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (srpanj 2016.) od 31. kolovoza 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (kolovoz 2016.) od 30. rujna 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (rujan 2016.) od 31. listopada 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (listopad 2016.) od 30. studenog 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (studeni 2016.) od 31. prosinca 2016. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (prosinac 2016.) od 31. siječnja 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (siječanj 2017.) od 28. veljače 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (veljaču 2017.) od 31. ožujka 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (ožujak 2017.) od 30. travnja 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (travanj 2017.) od 31. svibnja 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (svibanj 2017.) od 30. lipnja 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (lipanj 2017.) od 31. srpnja 201. pa do isplate

-na iznos od 3.175,59 kn (srpanj 2017.) od 31. kolovoza 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (kolovoz 2017.) od 30. rujna 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (rujan 2017.) od 31. listopada 2017. pa do isplate -na iznos od 3.175,59 kn (listopad 2017.) od 30. studenog 2017. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (studeni 2017.) od 31. prosinca 2017. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (prosinac 2017.) od 31. siječnja 2017. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn(siječanj 2018.) od 28. veljače 2017. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (veljaču 2018.) od 31 ožujka 2017. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (ožujak 2018.) od 30 travnja 2018. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (travanj 2018.) od 31 svibnja 2018. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (svibanj 2017.) od 30 lipnja 2018. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (lipanj 2018.) od 31 srpnja 2018. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (srpanj 2018.) od 31 kolovoza 2018. pa do isplate -na iznos od 3.160,98 kn (kolovoz 2018.) od 30 rujna 2018. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (rujan 2018.) od 31. listopada 2018. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (listopad 2018.) od 30. studenog 2018. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (studeni 2018.) od 31. prosinca 2018. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (prosinac 2018.) od 31. siječnja 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (siječanj 2019.) od 28. veljače 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (veljaču 2019.) od 31. ožujka 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (ožujak 2019.) od 30. travnja 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (travanj 2019.) od 31. svibnja 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (svibanj 2019.) od 30. lipnja 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (lipanj 2019.) od 31. srpnja 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (srpanj 2019.) od 31. kolovoza 2019. pa do isplate -na iznos od 3.190,00 kn (kolovoz 2019.) od 30. rujna 2019. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (rujan 2019.) od 31. listopada 2019. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (listopad 2019.) od 30. studenog 2019. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (studeni 2019.) od 31. prosinca 2019. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (prosinac 2019) od 31. siječnja 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (siječanj 2020.) od 28. veljače 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (veljaču 2020.) od 31. ožujka 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (ožujak 2020.) od 30. travnja 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (travanj 2020.) od 31. svibnja 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (svibanj 2020.) od 30. lipnja 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (lipanj 2020.) od 31. srpnja 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (srpanj 2020.) od 31. kolovoza 2020. pa do isplate -na iznos od 2.616,43 kn (kolovoz 2020.) od 30. rujna 2020. pa do isplate -na iznos od 2.343,94kn (rujan 2020.) od 31. listopada 2020. pa do isplate -na iznos od 2.343,94kn (listopad 2020.) od 30. studenog 2020. pa do isplate -na iznos od 2.343,94kn (studeni 2020.) od 31. prosinca 2020. pa do isplate -na iznos od 2.343,94kn (prosinac 2020.) od 31. siječnja 2021. pa do isplate -na iznos od 2.385,98 kn (siječanj 2021.) od 28. veljače 2021. pa do isplate -na iznos od 2.385,98 kn (veljaču 2021.) od 31. ožujka 2021. pa do isplate -na iznos od 2.385,98 kn (ožujak 2021.) od 30. travnja 2021. pa do isplate

-na iznos od 2.385,98 kn (travanj 2021.) od 31. svibnja 2021. pa do isplate

II Tužitelji se odbijaju s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 181.925,38 kn (stoosamdesetjedne tisuće devetstodvadesetpet kuna i tridesetosam lipa) od čega sa cjelokupnim zahtjevom za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2016. (24 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 3.500,00 kn i za svibanj 2016. u iznosu od 4.500,00 kn; djelomično sa zahtjevom za isplatu preko dosuđenih iznosa i to za razdoblje od 1. do 19. lipnja 2016. u iznosu od 3.441,46 kn; od 1. srpnja 2016. do 31. listopada 2017. (16 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.324,41 kn; od 1. studenog 2017. do 31. kolovoza 2018. (10 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.339,02kn; od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019. (12 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.310,00 kn; od 1. rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. (12 mjeseci), u mjesečnim iznosima od po 1.883,57 kn; od 1.rujna 2020. do 31. prosinca 2020. (4 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 2.156.06 kn i od 1.siječnja 2021. do 30. travnja 2021. (4 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 2.114,02 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od kraja slijedećeg mjeseca pa do isplate.

III Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj 10. listopada 2019. a upravljenoj prema R. H. se navodi kako su se tužitelji prije podnošenja tužbe, sukladno odredbi iz čl. 186.a. ZPP-a obratili tuženiku radi mirnog rješenja spora što tuženik nije prihvatio. Nadalje se navodi da su prema odredbama Zakona o najmu stanova prednici tužitelja Š. S. i Š. A., kao vlasnici stana u S., bili prisiljeni sklopiti ugovor o najmu stana sa Z. B. Kuća u kojoj se nalazi predmetni stan prethodno je bila suvlasništvo cijele obitelji Š. i to Š. A. pok. I., Š. A. pok. J., Š. I. pok. I. i Š. J. pok. Ilije, ali su navedeni suvlasnici 3. veljače 1994. izvršili diobu suvlasništva temeljem koje je predmetni stan kao poseban dio zgrade pripao u isključivo vlasništvo prednika tužitelja pod. 1. i 2. i to Š. A. i A. za po ½ dijela, time da su A. Š. naslijedili sinovi S. i I. koji 16. veljače 1995. vrše diobu imovine temeljem koje cijeli udio koji je pripadao A. Š. (1/2 dijela stana) pripada S. Š., a njega iza smrti (O-3548/13) nasljeđuju upravo tužitelji pod 1. i 2., dok je tužiteljica pod 3. jedini pravni slijednik Š. A. u pogledu predmetnog stana na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju pa su dakle tužitelji pod 1. i 2. suvlasnici ½ dijela stana, a tužiteljica pod 3. također je suvlasnica ½ dijela stana.

Međutim, 2001. zaštićeni najmoprimac Z. B. sudskim je putem

tražio sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom te je zbog nesređenog zk stanja koje nije odgovaralo stvarnom stanju tužbom obuhvatio sve suvlasnike kao i neke od njihovih potomaka iako isti nesporno nisu bili suvlasnici, a kako je tužba bila formalna, nitko od tih tuženika joj se nije protivio slijedom čega je donesena presuda od 27. ožujka 2001. (P-1751/98) kojom je tužbeni zahtjev usvojen. No, među strankama nametnutog najamnog odnosa nikada nije bilo sporno da su najmodavci upravo tužitelji (i njihovi prednici), što potvrđuje i činjenica da zaštićeni najmoprimac Z. B. oduvijek uplaćuje najamninu isključivo njima. Međutim, neovisno od toga što zaštićeni najmoprimac redovito uplaćuje najamninu, tužitelji su ZNS-om radikalno i nerazmjerno ograničeni u vlasničkopravnim ovlaštenjima jer im je nametnuti ugovor o najmu nemoguće otkazati pa stan ne mogu tržišno iznajmiti, založiti, prodati, preuzeti posjed i slično, a zaštićena najamnina (251,12 kuna) je znatno niža od drugih troškova koji terete tužitelje, a nerazmjerna je i tržišnom najmu (cca 4.500,00 kuna mjesečno). Predmetni stan nalazi se na adresi u

S. i u zgradi gdje je poznati restoran B., može se prodati po cijeni od minimalno 3.000,00 EUR/m2, ali i ekonomski iskorištavati iznimno profitabilnim turističkim najmom.

Tužena je povrijedila pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva namećući brojna ograničenja, osobito nemogućnost naplate odgovarajuće tržišne najamnine što predstavlja neprimjereno ograničenje prava vlasništva suprotno čl. 33. ZV-a, čl. 48. i 50 Ustava RH i odredbi Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koju je tužena dužna primjenjivati te uskladiti propise s preuzetim obvezama, što je kod ZNS-a izostalo i to sve na štetu tužitelja kao vlasnika.

Tužitelji citiraju odluke ESLJP navodeći kako tužbom traže naknadu štete (prva-podredna pravna osnova") zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva odnosno neopravdanog miješanja tužene u isto a njezinu visinu procjenjuju temeljem razlike između tržišne i zaštićene najamnine koju dobit ne ostvaruju krivnjom tužene. Objektivna visina tržišnog najma za predmetni stan i lokaciju je minimalno 4.500,00 kuna, ali zbog umanjenja tog iznosa već isplaćenom najamninom i zbog "što bolje procesne pozicije u ovom sporu" tužitelji će zahtijevati za 1.000,00 kuna manju naknadu od objektivno moguće. Tužitelji se osvrću i na pitanje zastare pozivom na presudu ESLJP u predmetu S., u bitnom navodeći kako je tužbeni zahtjev koncipiran tako da se isplata traži za razdoblje od pet godina prije tužbe u iznosima od po 3.500,00 kuna mjesečno počevši od zadnjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec.

Nadalje, ističući kako sud nije vezan za pravnu osnovu koju navode tužitelji, isti smatraju kako je predmetni pravni odnos upravo stjecanje bez osnove po čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("druga-glavna pravna osnova"), a tek podredno naknada štete.

Slijedom navedenog predloženo je obvezati tuženika na isplatu tužiteljima iznosa od 182.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 3.500,00 kuna mjesečno od posljednjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec i to za razdoblje od svibnja 2014. do uključivši kolovoz 2018. i parničnim troškom.

2.U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i zahtjevu. Prvenstveno je istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su tužitelji pod 1. i 2. predmetnu nekretninu stekli diobom, a tužiteljica pod 3. naplatnim pravnim poslom pa im ne pripada pravo na naknadu štete jer su sami sklopili pravne poslove kojima su dobili nekretnine u kojima je zaštićeni najmoprimac.

Naime, vlasniku koji je opterećeni stan stekao na temelju pravnog posla ne pripada pravo na naknadu štete jer tom vlasniku država nije nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora već je sam imao izbor hoće li ili ne sklopiti taj pravni posao (tako i Ž. sud u Z. u odluci Gž-1147/2019 od 16.srpnja

2020.). Tužena ističe i prigovor zastare za potraživanja dospjela do 19. lipnja 2016. pozivom na odluku Vrhovnog suda RH Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.

Također tužena izjavljuje prigovor zastare prava potraživati naknadu štete prema čl.373. st.1. ZOO/91 i čl.227. ZOO/05, navodeći da su vlasnici stanova zahtjev za naknadu štete mogli podnijeti od dana kada je RH ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997.

U prilog tome govori i saznanje da su i drugi pred ESLJP podnijeli zahtjeve protiv RH i to prije donošenja odluke u predmetu S. (npr. B. i dr. 2012.,

M.-A. 2014., K. 2013.). Životno je i logično da su vlasnici stanova

u kojima su zaštićeni najmoprimci znali od samog početka, dakle od stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, odnosno od sklapanja ugovora o najmu stana da trpe štetu.

Smatra tužena kako navedeno potvrđuje i činjenica što je RH ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5.studenog 1997., na koju se tužitelji pozivaju, čime je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka, po pravnoj snazi iznad zakona, pa su dakle manje od godinu dana od dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova vlasnici stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci mogli znati da im je konvencijsko pravo povrijeđeno i to danom ratifikacije, pa su odmah sljedećeg dana, uz ispunjenje svih pretpostavki za pristupanje ESLJP, mogli podnijeti svoje zahtjeve, što su propustili.

Visinu tužbenog zahtjeva tužena drži previsoko postavljenom, dostavljajući Obavijest Porezne uprave od 12. srpnja 2019. s usporednim podatcima ugovorene mjesečne najamnine posebno napominjući da se radi o starom stanu za kojeg tužitelji nisu dostavili dokaz da su u njega ulagali pa se ne može očekivati da bi ostvarili tržišnu cijenu najamnine odgovarajuću onima za održavane ili u potpunosti renovirane stanove, slijedom čega im ne bi mogla pripadati naknada preko iznosa pola prosječne tržišne najamnine.

Pozivom na odredbe Zakona o porezu na dohodak tužena smatra kako najamnina kao prihod predstavlja dohodak od imovine koji se sukladno tom zakonu oporezuje, a u ovom slučaju dohodak predstavlja razlika između ostvarene najamnine i izdataka koje bi tužitelji imali po osnovi održavanja predmetne nekretnine, pri čemu se kod najamnine i zakupnine priznaju izdaci u visini od 30% pa bi na preostalu poreznu osnovicu valjalo platiti porez na dohodak prema čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. Tužena ističe kako vlasnicima ne pripada pravo na naknadu štete u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine i to pozivom na odluke ESLJP prema kojima je na ime naknade štete tužiteljima dosuđena "odgovarajuća najamnina" umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu pa bi svako drugačije tumačenje- dakle da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine predstavljalo negiranje ustavnog prava iz čl.16. Ustava RH.

3.Podneskom od 3. svibnja 2021. tužitelji su proširili tužbu za dodatno razdoblje proteklo od utuživanja ili za 32 mjeseca ujedno tražeći i veći iznos najamnine, nudeći u dokaz isprave o tržišnim cijenama najma za stanove na istoj lokaciji u S. za utuženo razdoblje pri tome navodeći kako iz istih proizlazi prosječna cijena najma od 9 Eura/m2 i 12 Eura/m2 uz napomenu da se podaci Porezne uprave u bitnome podudaraju s podacima agencija za promet nekretnina pa kada bi se uzelo prosječna cijena od 12Eura/m2, da bi za stan površine 69m2 to davalo iznos od 828,00 Eura mjesečno ili 6.200,00 kn, a tužitelji potražuju 3.500,00 kn, a ako bi se uzelo 10 Eura/m2 (što je ispod prosjeka ali u skladu s podacima PU), postigla bi se cijena od 690,00 Eura mjesečno ili preračunato u kune prema srednjem tečaju HNB, to bi davalo iznos od 5.175,00 kn mjesečno, dok je utuženo 3.500,00 kn, pa su tim u svezi tužitelji i povisili tužbeni zahtjev, slijedom čega bi za cijelo utuženo razdoblje potraživali iznos od 354.000,00 kn pri čemu su za prvo utuženo razdoblje ostali kod zahtjeva za isplatu počev od svibnja 2014. do zaključno travnja 2016. u iznosu od utuženih 3.500,00 kn mjesečno, od svibnja 2016. do zaključno kolovoza 2018., umjesto do tada utuženih 3.500,00 kn, zatražio 4.500,00kn mjesečno, a isti iznos potražuju i za novoutuženo razdoblje počev od rujna 2018. do zaključno s travnjem 2021., sve s kamatama računajući dospijeće od kraja mjeseca koji slijedi utuženom, kako je to u podnesku pobliže navedeno, kojoj preinaci se tuženik usprotivio.

4.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom zahtjeva za mirno rješenje spora od 18.lipnja 2019., očitovanja ODO br.N-DO230/2019 od 26.lipnja 2019. podneska tužitelja ODO-u od 3.srpnja 2019., očitovanja ODO pod brojem N-DO 230/2018 od 09. srpnja 2019., podneska tužitelja ODO-u od 30.srpnja 2019. očitovanja ODO-a punomoćniku tužitelja od 16.kolovoza 2019. presude i rješenja ovog suda IP-1571/98 od 27.ožujka 2001. ZK izvatka ovog suda za nekretnine upisane u ZU 7873 KO S. od 5.veljače 2019 i povijesnog ZK izvatka za nekretnine upisane u ZU 7873 KAO S. rješenja o nasljeđivanju ovog suda O- 477/87 od 16.studenog 1987., ugovora 3.veljače 1994. rješenja ovog suda Z877/98 od 26.veljače 1998., rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-171/95 od 21.veljače 1995., diobe S. 16.02.1995." rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-3548/13 od 28.siječnja 2014, ugovora o doživotnom uzdržavanju između A. Š.. i V. M. od 17.lipnja 1994. ovjerenog kod ovog suda pod brojem IR 611/94 dana 20.lipnja 1994. bankovnih izvoda i uplatnica koji se odnose na uplatu zaštićene najamnine uplatitelja Z. B., izjave D. Š. pok. I. od 29.travnja 2019, izjave Z. Š. pok. I., D. E. pok. J., R. R. pok. J. izračuna mjesečne zaštićene najamnine grada S.

oglasa sa interneta( list 74-78 spisa članka objavljenog u S. D. 19.

ožujka 2019 " S. podstanari na sve većim mukama…", dana 25.rujna 2017 " P. u D. postali ugrožena vrsta, oglasa za turistički najam-list 96 spisa podataka o cijeni najamnine Porezne uprave područnog ureda u S. K. 410- 231/19-012/118 od 12.srpnja 2019 dopisa T. d.o.o od 1.listopada 2019., M. od 26.travnja 2019 ugovora o zakupu od 4.siječnja 2017. ugovora o najmu od 14.ožujka 2018 od 10.ožujka 2020.,pregledom očitovanja Porezne uprave Klase 410- 23/19-12/049, dok je sud odustao od izvođenja dokaza vještačenjem po sudskom vještaku građevinske struke jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja glede visine najamnine proizišlih iz obavijesti agencija za promet nekretnina i Porezne uprave izvođenje tog dokaza nije smatrao potrebnim, kao i izvođenje dokaza saslušanjem u zemljišnoj knjizi upisanih suvlasnika na okolnosti vlasništva nekretnine (Š. Z. pok I., Š. D. pok I., E. D. pok. J. i R. R. pok. J.) budući su u spis dostavljene njihove izjave s opširnim podacima

o činjenicama značajnim za spor s javno ovjerovljenim potpisom, autentičnost koje radnje (javne ovjere) nije dovedena u pitanje te na iste okolnosti saslušanjem zaštićenog najmoprimca Z. B., a glede potonjeg i pošto su drugim

dokazima u spisu pribavljena saznanja o okolnostima o kojima bi on eventualno mogao svjedočiti (Presuda ovog suda IP-1571/98 od 27. ožujka 2001.u kojoj je sadržan ugovor o najmu i dr.).

5.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.Među parničnim strankama nije sporno da su se tužitelji prije podnošenja tužbe zaprimljene 10.listopada 2019. obratili nadležnom O. državnom odvjetništvu u S. sa zahtjevom za mirno rješavanje spora (zahtjev od 18.lipnja 2019. zaprimljen kod ODO- Građansko upravni odjel S. dana 19. lipnja 2019.) koji je u konačnici, nakon višestrukog dopisivanja između tužitelja po punomoćniku i ODO-a S., odbijen kao neosnovan dopisom ODO S. N.-DO-230/2019 od 16. kolovoza 2019. nakon čega je dana 10.listopada 2019. podnesena ova tužba koju je u smislu odredbe iz čl.186. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.,84/08.,57/11.,25/13. i 70/19. dalje ZPP) smatrati dopuštenom.

6.1.Nadalje, glede preinake tužbe iz podneska od 3. svibnja 2021., navesti je kako se radi o objektivnoj preinaci tužbe iz čl.191. st.1. ZPP prije čijeg podnošenja se tužitelji nisu obratili zahtjevom za mirno rješenje spora stvarno i mjesno nadležnom državnom odvjetništvu u smislu čl.186. a. ZPP-a.

Ovdje je navesti kako pravilo istovjetnosti subjektivnog i objektivnog identiteta predmeta spora iz zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbenog zahtjeva ima i iznimaka, kako je to zaključeno u sudskoj praksi pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odluci Revr-140/10 od 9. studenog 2011. sljedeće stajalište: „U odnosu na drugo pravno pitanje koje se odnosi na obvezu primjene odredbe čl.186.a ZPP-a i u slučaju kada se tijekom postupka preinačuje i povisuje tužbeni zahtjev za iznos koji nije potraživan u prethodnom zahtjevu za mirno rješenje spora, ovaj sud također prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da u takvom slučaju tužitelj nije dužan podnijeti novi zahtjev za mirno rješenje spora. Naime, kada se radi o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, a samo se radi o drugom razdoblju koje se u kontinuitetu veže na razdoblje za koje je već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a te ako se tužbeni zahtjev preinačuje i povisuje samo zbog proteklog novog razdoblja tijekom parnice, tada i prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije potrebno podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora temeljem čl. 186.a ZPP-a. U suprotnom to bi značilo da bi tužitelj tijekom parničnog postupka svaki mjesec trebao podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora i nakon toga podnositi novu tužbu, a što je potpuno neprihvatljivo i nesvrsishodno te zasigurno nije cilj i svrha odredbe čl.186.a ZPP-a.“

Prema navedenom stajalištu koje prihvaća i ovaj sud, samo ako se radi o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva te se radi o drugom razdoblju koji se u kontinuitetu veže na razdoblje za koje je već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe čl. 186.a. ZPP-a, kao što je ovdje slučaj, nije potrebno podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora jer bi se radilo o dopuštenoj dispoziciji, pa budući je u pitanju objektivna preinaka tužbe koja je izvršena prije zaključenja prethodnog postupka a koju sud smatra svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a), to je istu valjalo dopustiti i riješiti kao u izreci.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužitelja, koji je u najmu zaštićenog najmoprimca na temelju presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom koju je 27. ožujka 2001. donio ovaj sud pod br. IP-1571/98, na temelju Zakona o najmu stanova (“Narodne novine“ br.91/96.,48/98.,66/98., 22/06., 68/18. i 105/20., dalje: ZNS).

Pri tome tužitelji u bitnome smatraju kako je donošenjem ZNS tužena povrijedila vlasničko pravo tužitelja namećući im brojna ograničenja s obzirom da ne mogu prodati, založiti nekretninu niti ostvariti tržišnu već samo zaštićenu najamninu, što predstavlja neprimjereno ograničenje prava vlasništva, suprotno odredbama članka 33. ZV, čl. 48. i 50. Ustava RH, ali i suprotno odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čijom se ratifikacijom tužena obvezala primjenjivati je, a slijedom toga postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što nije učinila, a preuzimanjem obveza priznala je jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji je 10.srpnja 2014. u predmetu S. protiv RH (koji se odnosi na istu pravnu situaciju) utvrdio da je tužena samim odredbama ZNS učinila povredu članka br.1. uz Protokol br. 1. uz Konvenciju.

Slijedom navedenog tužitelji potražuju isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u S.,

površine 69m2, i to pozivom na „prvu (podrednu) pravnu osnovu: naknada štete“ te „drugu (glavnu) pravnu osnovu: stjecanje bez osnove“, pri čemu u bitnome svoj zahtjev obrazlažu i temelje na tvrdnji, kako je i navedeno, da su ZNS-om radikalno i nerazmjerno ograničeni u svojim vlasničkim pravima, jer im je nametnuti ugovor o najmu nemoguće otkazati te trpe štetu zbog nemogućnosti slobodnog ugovaranja najamnine za stan čiji su suvlasnici, a zaštićena najamnina je nerazmjerna u odnosu na troškove koji ih terete a pogotovo u odnosu na tržišni najam, pri tome potražujući štetu u visini razlike tržišne i zaštićene najamnine, odnosno smatrajući kako se radi o stjecanju bez osnove na strani tužene koja je njihovom nekretninom neovlašteno gospodarila i raspolagala, postavljajući zahtjev (nakon preinake) za razdoblje od svibnja 2014. do zaključno travnja 2021.

8.Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, je li nastupila zastara, a sporna je i visina zahtjeva.

9.O aktivnoj legitimaciji tužitelja je utvrditi kako je prema priloženom ZK izvatku u ZU 7873 k.o. S., u drugom ZK tijelu navedena čest. zgr.1587 (bez poslovnih prostorija opisanih u III. trećem ZK tijelu) a kao suvlasnici upisani su: V. M. pok. A. za ¼ dijela (ovdje tužiteljica pod 3.), Z. Š. pok.I. za ¼ dijela, D. Š. pok. I. za 1/8 dijela, D. E. pok. J. za 1/8 dijela, R. R. pok. J. za 1/8 dijela, M. Š. za 1/16 dijela (ovdje tužitelj pod 1.), S. Š. za 1/16 dijela (ovdje tužitelj pod 2.).

Dakle, u predmetnom i po tužiteljima priloženom ZK izvatku nije upisan stan kao poseban dio predmetne zgrade. Međutim, tužitelji tvrde, pozivom na isprave o kojima će niže biti riječi da se predmetni stan nalazi u zgradi u kojoj su suvlasnici izvršili diobu temeljem koje je stan danas vlasništvo tužitelja pod 1. M. Š.., pod 2. S. Š. i tužiteljice pod 3.V. M. (dalje tužitelji pod 1.,2., i 3.)

9.1.Pregledom povijesnog ZK izvatka utvrđeno je (Z- 969/62, Z-276/61) da je na temelju rješenja Sekretarijata za financije Narodnog odbora Općine S. broj NZ- 917/3-1959 od 26.studenog 1959. i Rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine S. od 21.srpnja 1960. pod brojem N1353/50-5 uknjiženo: pod A. zemljište bez zgrade kao tijelo prvo a poslovne prostorije kao tijelo treće i to kao društvena vlasnost (zgr. 1587) i pod B zgrada bez zemljišta kao tijelo drugo osim poslovnih prostorija iz tijela trećeg, i to na ime Š. J. pok. I., Š. A. pok. I., Š. J. I., Š. I. I., i to svakog za po ¼ dijela, time da je (Z-877/98) na temelju rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-477/87 od 16.studenog 1987. i broj O-171/95 od 21. veljače 1995. pravo vlasništva sa Š. J. bilo uknjiženo na ime Š. S. pok. J. i Š. I. pok. J. za po 1/8 dijela, a (Z-1380/85) na temelju rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-1022/04 od 14.rujna 2005. i od 28.listopada 2005. pravo vlasništva sa Š.I. pok. I. glede tog drugog zk tijela se uknjižilo na Z. Š. pok.I. za ¼ dijela.

9.2.Spisu prileži ugovor o diobi od 3. veljače 1994. čijim je pregledom utvrđeno kako je sklopljen između A. Š. ud. J., A. Š. pok. I., J. Š., I. i I. Š., I. kojim su spomenute stranke ugovornice utvrdile da su suvlasnici za po ¼ dijela cjeline čest zgr. zgr.1587 ZU 7873. k.o. S., da je 3. z.k. tijelo nacionalizirano a da je prije toga bilo njihovo suvlasništvo za po ¼ dijela, da dijele drugo z.k. tijelo na način tamo opisan prema kojemu je stan položen na I katu predmetne zgrade i to na južnoj strani, površine 69m2 pripao u vlasništvo i posjed na jednake dijelove Š. A. i to istočni dio a Š. M. zapadni dio tog stana.

9.3.Prema rješenju o nasljeđivanju ovog suda O-171/75 od 7. prosinca 1994., Š. A. ud. J., u čiju imovinu su ušle i nekretnine u ZU 7873. k.o. S.

naslijedili su sinovi Š. S. i Š. I., oba pok J. za po ½ dijela,

a prema ugovoru o diobi od 16.veljače 1995. zaključenom između spomenutih nasljednika, Š. S. pripala je nekretnina čest. zgr.1587 ZU 7873 k.o.

S.

9.4.Preminuo je Š. S. i prema Rješenju o nasljeđivanju ovog suda po javnom bilježniku Z. P., kao povjereniku tog suda, UPP/OS-2/14 od 28.01.2014., čest. zgr.1587 ZU 7873 k.o. S. ,naslijedili su njegovi sinovi M. Š. i S. Š., ovdje tužitelji pod 1. i 2. za po ½ dijela.

9.5.Pregledom Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 17. lipnja 1994. ovjerenog po sucu ovog suda 20.lipnja 1994 pod br. IR-611/94 utvrđeno je kako je istim Š. A. raspolagao, pored ostalog, svojim udjelom u nacionaliziranoj zgradi u S., čest. zgr.1587 ZU 7873 K.O. S. u korist svoje kćeri V. M., ovdje tužiteljice pod 3.

9.6.Prema Presudi na temelju priznanja i zbog izostanka i rješenju ovog suda IP-1571/98 od 27. ožujka 2001 donesenoj u parnici pokrenutoj po tužbi S. Š. protiv tuženika Z. B., radi raskida ugovora o najmu stana I iseljenja i po protutužbi Z. B. protiv protutuženika 1.Š. S. 2. Š. I., 3. Š. J.,4. Š. I. pok I., 5.Š. M.,6. Š. T.,7. Š. J., 8. Š. S. i 9. M. V., stranke su suglasno zaključile Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom glede spornog stana u S., , položenog u zgradi sagrađenoj na čast.

Zgr.1587, drugo zk tijelo, ZU 7873 K.O. S., površine 69m2 uz mjesečnu najamninu od 142,30kn., a rješenjem je utvrđeno da je tužitelj Š. S. povukao tužbu.

Tužitelji u bitnome tvrde kako predmetni stan kao poseban dio zgrade koja nije etažirana, pripada njima po osnovi ranije izloženih sukcesija te da drugi nemaju stvarnopravnih ovlasti, čemu je potvrdu naći i u javno ovjerovljenim izjavama ostalih u zemljišnim knjigama upisanih suvlasnika pa tako Š. Z. (list 66 spisa),

Š. D. (list 65 spisa); E. D. (list 67 spisa) i R. R.. (list 68 spisa) koji su izričito priznali vlasništvo ovdje tužiteljima i to onima pod 1. i 2. za po

¼ dijela, a onoj pod 3. za ½ dijela, potvrđujući da nekretnina nije u posjedu suvlasnika već zaštićenog najmoprimca Z. B. koji tužiteljima plaća zaštićenu najamninu kao i ranije njihovim prednicima, a opreza radi su izjavili kako za potrebe ove parnice ustupaju sva prava i potraživanja glede odnosne nekretnine što se osobito odnosi na prava i potraživanja prema RH (radi povrede vlasničkih prava, naknade izmakle koristi, stjecanja bez osnove, naknade štete) izričito im dajući suglasnost na poduzimanje svih radnji potrebnih za zaštitu njihovih vlasničkih prava.

10.Sukladno navedenom, budući ostali upisani suvlasnici koji nisu ovdje tužitelji, potvrđuju činjenične navode tužbe i isključiva prava tužitelja na nekretninu i ostvarenje potraživanja s tim u svezi, što bi prema sadržaju isprava o pravnim poslovima njihovih prednika odgovaralo tvrdnji tužitelja a opreza radi ustupajući im sva prava i ovlasti u ovoj parnici, sud nalazi kako su tužitelji aktivno legitimirani na tužbu sa zahtjevom kakav su postavili.

11.Posebno je navesti kako je, protivno mišljenju tužene, da stoga što su tužitelji pod 1. i 2 stekli pravo suvlasništva diobom a tužiteljica pod 3. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju u vrijeme kada se u istoj nalazio zaštićeni najmoprimac se ne može smatrati da im je država kao vlasnicima nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora jer su imali pravo izbora hoće li ili ne sklopiti pravni posao, stav je ovog suda da je nametnut prekomjerni teret njima i njihovim prednicima čiju imovinu su stekli nasljeđivanjem i pravnim poslovima između bliskih srodnika (dioba i nasljeđivanje) i time nisu pristali na ograničenje svojih vlasničkih ovlasti niti se odrekli prava na potraživanja koja im s tim u svezi pripadaju temeljem zakona.

Po stavu ovog suda, tuženica je donošenjem ZNS vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcima nametnula teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a što je bio predmet razmatranja i stava u presudama Europskog suda za ljudska prava (predmet Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

Temeljni problem odnosno uzrok povrede Konvencije tiče se samog zakonodavca, te nadilazi pojedinačni interes podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska(odnosno njezina nadležna tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i /ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane, što u bitnome znači da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, te ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način, pri čemu su nadležna državna tijela slobodna izabrati mjere kojima se taj cilj može postići (tako Ž. sud S. G.-506/2021 od 15. travnja 2021.).

To nadalje znači da su presude i odluke donesene protiv Republike Hrvatske za istu obvezujuće, odnosno ista je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih odluka kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti.

Također, uzimajući u obzir da su se ranije spomenute odluke ESLJP kojima je potvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva, a koja su zajamčena Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1. uz Konvenciju, temeljile na činjeničnom supstratu odgovarajućem činjeničnom osnovu koji je predmet raspravljanja i odlučivanja u ovom konkretnom parničnom postupku, proizlazi da su takve konačne odluke obvezujuće za RH koja, iako je poduzela izmjene zakonskog okvira donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 68/18. i 105/20.), time nije pozitivnim propisima ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret još uvijek na jednoj društvenoj skupini, najmodavcima stanova sa zaštićenom najmoprimcem, čime se ne rješava problem i ne postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavca i najmoprimca, a ista je donošenjem ZNS kojim je vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnula teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, miješajući se time u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, čime je postupila protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je zbog povrede Ustavom RH („Narodne novine“ broj 56/90.,135/97.,113/00.,28/01.,76/10. i 5/14. dalje Ustav) i Konvencijom zajamčenim prava na mirno uživanje vlasništva, dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu.

Stoga vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine pri čemu tužitelji kao vlasnici stana ne trebaju dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmili i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

Ovdje je još navesti da u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 41/08.,125/11.,78,15. i 29/18. dalje: ZOO/05) odnosno istovjetne odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91.,73/91.,3/94.,7/96., 112/99.,dalje: ZOO/91) jer u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje statusa zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, kakvo stajalište je zauzela sudska praksa koje prihvaća i ovaj sud pošto takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva, kako je to ranije već navedeno (Rješenje VSRH Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.).

Sud je iz naprijed navedenih razloga zaključio da postoji odgovornost tužene za naknadu štete pri tome ocjenjujući da za stjecanje bez pravne osnove nisu ispunjene zakonske pretpostavke budući provedbom ZNS i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, nije došlo do povećanja imovine tužene niti je ona ostvarila neku imovinsku korist.

12.U odnosu na prigovor zastare valja reći kako prema stavu ovog suda, zastara sukladno članku 215. st. 1. ZOO/05 koja je istovjetna odredbi čl.361. st.1. ZOO/ 91, počinje teći od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo, a zastara samog prava nije nastupila jer utužena šteta tužiteljima nastaje sukcesivno sve dok je nekretnina opterećena zaštićenim najmom.

U konkretnom slučaju radi se o tražbini tužitelja radi naknade štete-gubitka zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, što ima za posljedicu da se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st.1. ZOO/05 (čl. 376. st.1. ZOO/91).

Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st.1. ZOO/05 odnosno 277. st. 1. ZOO/91) a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO), pa se dan početka zastare poklapa s danom zakašnjenja.

Odredbom iz čl. 186.a. st.3. ZPP-a propisano je da podnošenjem zahtjeva iz st.1. istog članka (za mirno rješenje spora) zastarijevanje zastaje.

Odredbom čl. 186. a.st. 5. ZPP-a propisano je da ako zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegovog podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

Prema odredbi iz čl. 238.st.2. ZOO/05, odnosno 384.st.1. ZOO/91 ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ista nastavlja teći kada prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Ovdje je zastara počela teći prije nego su tužitelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je zaustavio daljnji tijek zastare koji je nastavio teći, koja je nastavila teći pošto je taj uzrok otpao neprihvaćanjem zahtjeva.

Slijedom toga, do prekida je došlo podnošenjem tužbe 11. listopada 2019. pa bi u zastari bile tražbine starije od tri godine prije podnošenja tužbe, a kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, taj zastoj je trajao do donošenja odluke o zahtjevu od 16. studenog 2019. (čl. 186. st.5. ZPP-a) i vrijeme zastoja treba pribrojiti navedenom roku od tri godine (tako VSRH u presudi Revr-1204/15 od 11. srpnja 2017.), ali kako je tužena istakla-prigovor zastare potraživanja na vrijeme do 19. lipnja 2016. (što bi odgovaralo isteku trogodišnjeg roka do dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje), to će se do tog dana smatrati da je nastupila zastara potraživanja.

Što se tiče prigovora tužene da je došlo do zastre samog prava reći je kako ovdje nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako ŽS D. G.-181/2020 od 17. studenog 2021.).

Ovdje je posebno naglasiti kako je ZNS donesen 1996., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenog 1997. i tužena se obvezala istu primjenjivati te postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama.

S tim u svezi je navesti kako Ustavni sud Republike Hrvatske u Rješenju U-I- 762/1996 od 31. ožujka 1997. nije našao da bi odredbe čl. 6-8. ZNS-a bile protivne Ustavu i citiranoj Konvenciji te Protokolima 1.,4.,6., i 11. uz Konvenciju, što ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo, već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je to ovdje slučaj.

Prema izloženom kao stajalištu sudske prakse (VSRH Presuda i Rješenje Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.) koje prihvaća i ovaj sud, nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenog 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka ESLJP, a posebnim propisom za tražbine kao što je utužena nije propisan izuzetak vezano za tijek zastare niti drugi zastarni rok pa nema uporišta utuženu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za druge okolnosti.

13.U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz rezultata postupka (Ugovor o najmu sadržan u presudi ovog suda IP-1571/98, list 27 spisa), radi se o stanu položenom na I katu koji se sastoji od tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, WC-a i kupaonice, sa zajedničkim dijelovima zgrade, površine 69m2, položenom u S., koja pripada gradskom kotaru B. (podatak javno objavljen na

Google tražilici) a prema upisima iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga, dana 30. listopada 1939. evidentira se upis prvog zemljišno knjižnog tijela koji predstavlja zgr. 1587 upisano kao “Kuća na L.“ uknjižena u korist Š. A. pok. P. a „4.

Septembra 1947.“. na temelju kupoprodaje „11 august 1947.“ se sa Š. P.

upisuje na Š. J. pok. I., Š. A. pok. I., Š. J. I. i Š. I. I. za po ¼ dijela da bi 1961. bila nacionalizirana uz izuzimanje poslovnih prostorija u tijelu 3., pa proizlazi da se radi o starijoj (ili staroj) gradnji.

Glede visine potraživanja ukazati je kako je u odluci VSRH broj Rev- 2364/2016 od 19. prosinca 2018., pored izraženog stava kako u postupanju RH u odnosu na reguliranje statusa zaštićenih najmoprimaca u stanovima privatne vlasnosti ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog vlasništva, i da takvom vlasniku ne treba dokazivati da bi nekretninu iznajmio po tržišnoj najamnini, o čemu je već bilo riječi, iznio i stav da je takvom vlasniku dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo pa bi tako utvrđena razlika, protivno mišljenju tužene, predstavljala odgovarajuću odnosno primjerenu najamninu.

Proizlazi kako je valjalo odlučiti o zahtjevu za razdoblje od 19. lipnja 2016. do zaključno s travnjem 2021.

13.1.Prema obavijesti agencije T. s. d.o.o. od 1. listopada 2019. (list 131) kao odgovoru na zahtjev suda za dostavu podataka o prosječnoj tržišnoj vrijednosti najamnina za stanove u Gradu S. u razdoblju od 2013.do 2018., prosječna tržišna vrijednost najamnine za kvartove: S. centar grada, B., M., Z., M. i S. iznosi cca 10-14 Eura/m2, ovisno od veličine, stupnja uređenosti, katnosti, orijentacije, mogućnosti parkinga odnosno prosječno iznosi 12Eura/m2; M., B., G., L., D., B., V., R., S., S., Ž. 9-12Eura/m2 ili prosječno 10,25 Eura/m2; T., P., S., M., S. 7-11 Eura/m2 ili prosječno 9 Eura/m2; ostali kvartovi cca 6-9 Eura/m2 ili prosječno 7,5 Eura/m2.

13.2.Agencija M. n. dopisom od 26. travnja 2019. (list 132)dostavila je podatke prema kojima za stanove bliže gradskoj jezgri do Park šume M. te kvartove, B., F., G. i B., prosječna cijena dugoročnog najma u proteklih 10. godina se kretala se od 8-13 Eura/m2 za mjesečni najam; u širem krugu (M., V., B.), cijene variraju od 6-10Eura/m2 za mjesečni najam a u ostalim dijelovima (npr. K.) oko 5-8 Eura/m2, pri čemu kretanje cijena veže za lokaciju, blizinu javnih sadržaja i parking naglašavajući kako su cijene manjih stanova znatno veće.

13.3.Prema spisu priloženom ugovoru o zakupu od 04. siječnja 2017., (obavljanje obrta za akupunkturu i dr) zaključenom na neodređeno vrijeme, za stan u S., S. U. (predio B.), površine 68m2 ugovorena je zakupnina od 700,00 Eura mjesečno ili 10.29 Eura/m2.

13.4.Prema Ugovoru o najmu od 10.ožujka. 2020 za stan u istoj ulici S., površine 78m2, najamnina je ugovorena u iznosu od 950,00Eura mjesečno ili 12,18Eura/m2.

Za najam stana u S. od 14.03.2018. od 85m2 površine, na vrijeme od 1 godine ugovoreno je 700,00 Eura mjesečno, ali se ne radi o predjelu u kojemu je sporni stan a ni površina nije odgovarajuća pa se isti neće uzeti u razmatranje.

13.5.Što se tiče uz tužbu dostavljenih oglasa (Njuškalo) i izjave Z.E. kao predstavnika dijela stanara u P.-ovim stanovima u kvartu K. u S., objavljenih na Internet stranicama, isti se također neće uzimati u obzir pošto ne sadrže podatke o cijenama najamnine na istoj lokaciji ili nema pobližeg podatka o tome gdje se nalaze odnosno uopće nema podatka mimo onog da su s. podstanari na mukama zbog porasta cijena i iznajmljivanja turistima (izjava i prijedlozi Z.E)

14.Kada se uzmu u razmatranje podaci spomenutih agencija za stanove u predjelu B. u S., gdje se nalazi i sporni stan, proizlazi da bi prosječna najamnina iznosila (12+10,25) ili 11,25 Eura/m2 a prema ugovoru o zakupu i najmu iz 2017. i 2020. za stanove u S. ulici prosječno 11,23/m2, pa bi dakle imajući u vidu prosječne podatke dostavljene od agencija za promet nekretnina i one iz ugovora za stanove u istom kvartu gdje je i sporni stan koji su u bitnome isti, prosječna mjesečna najamnina bila 11,24 Eura/m2 ili za 69m2 kolika je površina stana tužitelja iznosila bi 775,56 Eura mjesečno.

14.1.Uzev u obzir podatke o prosječnom srednjem tečaju Eura HNB javno objavljene na Google tražilici na internetu (Tablica G 10a) proizlazi da je u 2016. iznosio 7.529383 što bi preračunato davalo najamninu: u 2016. od 5.839,48 kn; u 2017. iznosio 7,460 100 što bi davalo najamninu od 5.785,75 kn; u 2018. iznosio 7,414111 što bi davalo najamninu od 5.750,08 kn; u 2019 iznosio 7,413605 što bi davalo najamninu od 5.749,69 kn; u 2020. iznosio 7,533080 kn što bi davalo najamninu od 5.842,35 kn, a u 2021. prosječni srednji mjesečni tečaj je iznosio za siječanj 7,559122, za veljaču 7,566050 za ožujak 7,574976 i za travanj 7,565690 ili prosječno kroz četiri utužena mjeseca 7.566,459 što bi davalo najamninu od 5.868,24kn.

14.2.Prema obavijesti Ministarstva financija, Porezna uprava u S. klasa:410-23/19-012/118 od 12.srpnja 2019.(list 121), kao odgovoru na upit suda o prosječnoj tržišnoj najamnini za stan u S. za razdoblje

od 2014. do 2019. ista nije imala podataka o najmu stanova na toj adresi već u susjednim ulicama (predio B. gdje se nalazi i sporni) pa tako mjesečna

najamnina za stan: površine 50m2 iznosi 2.250,00 kn;

površine 97,28m2 iznosi 2.600,00 kn; površine 37,00m2 iznosi 1.800,00 kn; površine 30,00m2 iznosi 3.000,00 kn, Š.

B. površine 33,20 iznosi 2.500,00 kn; u površine 74,15m2 iznosi 2.625,00 kn, u površine 90,00m2 iznosi 6000,00 kn i u površine 70m2 iznosi 3.268,00 kn ili prosječno mjesečno cca 3.000,00 kn

(24.043.00:8), time što se stanovi bitno razlikuju po površini (od 30 do 90m2), a drugih parametara nema glede katnosti, opremljenosti i sl.

14.3.Ako se gledaju podaci o stanovima po površini najbližim spornom pa tako: u G. ulici, površine 74,15m2,od 2.625,00 kn i u S. ulici površine 70m2 od 3.268,00kn onda proizlazi u bitnome ista prosječna najamnina od 2. 946,00 kn

Isto tijelo dostavilo je i obavijest Klasa:410-23/19-12/049 od 11. lipnja 2021., u kojoj navodi pa prema prijavljenim ugovorima, mjesečna najamnina za stambeni prostor u R. ulici, površine 78m2, iznosi 1.500,00 kn ili 19,23/m2 a u

R. ulici) površine 65m2 iznosi 5.196,00 kn, odnosno 79.93kn/m2 ili prosječno 49.58kn/m2 pa bi za površinu od 69m2 to bio iznos od 3.421,02 kn, a osim površine ni ovdje nema drugih podataka.

Ovdje treba navesti kako bi iz obavijesti Porezne uprave proizlazilo da nema kriterija za određivanje najamnine za stambeni prostor te se ista utvrđuje prema cijenama iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini koja se prihvaća pa bi to bio podatak čije određivanje je prepušteno na volju strankama ugovornicama a ne o stvarnim tržišnim cijenama najma.

Također, kako je iz ranije utvrđenog zaključiti, niti iz obavijesti agencija za promet nekretnina, za koje je realno zaključiti da imaju podatke o tržišnoj najamnini i da podaci dostavljeni odgovaraju faktičnom stanju na tržištu, osim lokacije nema drugih podataka pa tako o starosti, strukturi, površini, opremljenosti i sl, stanova za koje i sami navode da su odlučni, kao ni u ugovorima o najmu ili zakupu osim lokacije, površine i strukture, a ni Ugovor o najmu kao sastavni dio presude ovog suda IP-1571/98 sa zaštićenim najmoprimcem Z. B. nema drugih

podataka osim površine, katnosti, strukture i lokacije, tako da dostavljeni podaci mogu poslužiti kao uopćeni orijentir uz korekciju vezano za konkretne okolnosti.

S tim u svezi je navesti kako iz naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i javno dostupnih podataka proizlazi da se stan tužitelja za čije nekorištenje se potražuje šteta, nalazi u stambenoj četvrti i gradskom kotaru B. što je i ime plitke pješčane plaže, odnosno uvale po kojoj je predio poznat, u blizini gradske luke, željezničkog i autobusnog kolodvora te centra grada, a sam gradski kotar smješten je između mora i Z. ulice, zatim omeđen P. cestom sa sjevera,

B. ulicom, Z. ulicom i putem T. sa istoka te gradskom lukom

sa zapada (javno objavljen podatak u Wikipediji). O samoj zgradi su već izloženi podaci iz kojih proizlazi kako upisi u z.k. datiraju od 30-tih godina prošlog stoljeća pa obzirom da iz spisu priloženih izjava upisanih suvlasnika koji nisu tužitelji proizlazi kako od stjecanja njihovih prednika Š. (1947.) pa nadalje stan nije bio u posjedu vlasnika, po redovnom tijeku stvari je pretpostaviti kako sadašnji zaštićeni najmoprimac ili njegov prednik nisu vršili renoviranja ili posebna druga značajna investicijska ulaganja u tuđu nekretninu a niti tužitelji tvrde da su to činili.

15.Imajući u vidu da visina najamnine ovisi o starosti objekta, kvaliteti, opremljenosti, lokaciji i prometnoj povezanosti i sl. na koje su i agencije ukazale pa povezujući sve to s naprijed utvrđenim a osnovano pretpostavljajući da davanje u najam stanova preko agencija za promet nekretnina pretpostavlja ozbiljan stupanj kvalitete instalacija, uređenja, primjerenu opremljenost i sigurnost, za koje tužitelji ne tvrde da postoje u njihovu stanu niti je to pretpostaviti s obzirom na ranije izloženo, a s druge strane imajući u vidu strukturu stana, katnost i da se nalazi na prometno povezanoj lokaciji, po ocjeni ovog suda u skladu s odredbom iz čl. 223. st. 1. ZPP-a primjereno je utvrditi tržišnu najamninu za taj stan u visini od 3.750,00 kn mjesečno (protuvrijednost cca 500,00 Eura) u cijelom utuženom razdoblju, kojom bi se tužitelji doveli u situaciju u kojoj bi se nalazili da povrede nije bilo.

16.Naravno, od tako utvrđene tržišne najamnine, treba oduzeti utvrđenu zaštićenu najamninu.

16.1.Prema Izračunu zaštićene najamnine izrađenom u skladu s Uredbom o izmjenama i dopunama uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ br.117/05) koji je uz dopis od 15. ožujka 2006. dostavljen Š. S., izračunata mjesečna zaštićena najamnina od 1.

studenog 2005. iznosila je za predmetni stan 219,59kn (list 71) odnosno prema izračunu (list 72 i 73) na dan 31.kolovoza 2018. bila je 251,12 kn koja se 1.rujna 2018. povećava za 301,34. kn i od tada pa do 31.kolovoza 2019. iznosi 552,46 kn; od 1. rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. iznosi 853,80 kn; od 1.rujna 2020.do 31. kolovoza 2021. iznosi 1.155,14 kn; od 1. rujna 2021. do 31.kolovoza 2022.iznos od 1.456,48 kn i od 1.09.2021 do 31. kolovoza 2023. iznosila bi 1.757,82 kn mjesečno. Kada se promatra razdoblje za koje nije nastupila zastara počev od, 19. lipnja 2016. pa nadalje, onda do 31. kolovoza 2018. od utvrđene mjesečne tržišne najamnine (3.750,00kn) treba oduzeti utvrđenu zaštićenu najamninu (251,12 kn), pa proizlazi da bi razlika za lipanj 2016. iznosila 1.166,29 kn, a za sve ostale mjesece do 31. kolovoza 2018. iznosila bi 3.498.88 kn.

Za razdoblje od 1. rujna 2018. do 31.kolovoza 2019. od utvrđene najamnine (3.750,00 kn) potrebno oduzeti zaštićenu najamninu od 552,46 kn pa proizlazi da bi razlika za svaki mjesec iznosila 3.197,54 kn.

Za razdoblje od 1. rujna 2019. do 31.kolovoza 2020. od utvrđene najamnine (3.750,00kn) potrebno oduzeti zaštićenu najamninu od 853,80 kn pa proizlazi da bi razlika za svaki mjesec iznosila 2.896,20 kn.

Za razdoblje od 1. rujna 2020. do 30. travnja 2021. od utvrđene najamnine (3.750,00kn) potrebno oduzeti zaštićenu najamninu od 1.155,14kn pa proizlazi da bi razlika za svaki mjesec do 30. travnja 2021. iznosila 2.594,86 kn.

17.Međutim, po stavu ovog suda s pravom tužena smatra da najamnina predstavlja dohodak u smislu Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18.,121/19., 32/20. i 138/20.) pa sukladno odredbi iz čl. 57. stavak 1. tog Zakona kod obračuna poreza se priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine odnosno zakupnine. Navedeno znači kako je zakonodavac pretpostavio da kada stvar ne koristi vlasnik ili suvlasnik, već se stvar iznajmljuje ili daje u zakup da je potrebno uložiti 30% sredstava od zakupnine u održavanje stvari. Istu odredbu sadržavao je i raniji Zakon o porezu na dohodak (Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.)

Dakle, kod obračuna poreza na najam taj se porez obračunava na najamninu umanjenu za paušalne troškove održavanja nekretnine od 30% i tako dobiveni iznos predstavlja poreznu osnovicu.

Prema navedenom, budući i utvrđena razlika između zaštićene i tržišne najamnine predstavlja dohodak, to tako utvrđene iznose razlike treba umanjiti za 30% kako bi se dobila porezna osnovica na koju će se obračunavati porez na dohodak i na isti obračunati prirez.

Dosljedno, za lipanj 2016. porezna osnovica bi iznosila 816.41kn (1.166,29 kn x 30%=349,88kn odnosno 1.166,29 -349,88=816.41kn).

Na navedenu osnovicu se obračunava porez na dohodak od tadašnjih 12 % što daje iznos od 97.96kn (816.41kn x12%=97.96) i predstavlja osnovicu za obračun prireza po stopi od tadašnjih 10% ili 9,79 tako da zbroj poreza i prireza daje iznos od 107.75 kn za koji se umanjuje razlika najamnine od 19. do 30. lipnja 2016. pa nakon oporezivanja preostaje iznos od 1.058,54 kn (1.166,29 -107,75=1.058,54) što predstavlja štetu koju tužitelji trpe od 19. do 30. lipnja 2016.

Za sve ostale mjesece, od 1. srpnja 2016. do 31. kolovoza 2018. porezna osnovica bi iznosila 2.449,22 kn (3.498.88.x 30%=1049.66 odnosno 3.498.88- 1.049.66=2.449,22)

Na navedenu osnovicu se obračunava porez na dohodak od tadašnjih 12 % što daje iznos od 293.90 kn (2.449.22 x12%=293.90) i predstavlja osnovicu za obračun prireza od tadašnjih 10% (do 1. studenog 2017.) ili 29,39 kn tako da porez i prirez zbrojeni daju iznos od 323,29 za koji se umanjuje razlika najamnine za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. listopada 2017. pa nakon oporezivanja preostaje iznos od 3.175,59 kn (3.498.88-323.29 =3.175,59) što predstavlja štetu koju tužitelji trpe.

Od 1. studenog 2017. u S. je povećan prirez na 15 % pa svoti obračunatog poreza na dohodak od 293.90 treba pribrojiti obračunati prirez po stopi od 15% ili 44,08 što daje iznos od 337,98 pa kada se porezna davanja oduzmu od utvrđene mjesečne razlike najamnine, preostaje iznos od 3.160,98 mjesečno što je tužena dužna isplatiti tužiteljima mjesečno do 31. kolovoza 2018.

Za razdoblje od 1. rujna 2018. do 31.kolovoza 2019. osnovica bi iznosila 2.238,28 kn (3.197,54 knx30=959,26, odnosno 3.197,54-959,26=2.238,28 kn). Na tako utvrđenu osnovicu treba obračunati porez na dohodak od 12 % ili 268.59 (2.238,28 knx12%=268.59)koju pomnožiti s 15% prireza ili 40,28 te zbroj poreza i prireza od 308,87 oduzeti od utvrđene razlike najamnine što daje iznos od 3.190,00kn mjesečno što je tužena dužna isplatiti tužiteljima do 31. kolovoza 2019. Za razdoblje od 1. rujna 2019. do 31.kolovoza 2020. osnovica bi iznosila 2.027.34 (2.896,20 kn.x30%=868,86 odnosno 2.896,20-868,86=2.027.34).

Na tako utvrđenu osnovicu treba obračunati porez na dohodak od 12 % ili 243.28 (2.027,34 knx12%=243,28)koju pomnožiti s 15%prireza ili 36, 49 te zbroj poreza i prireza od 279,77 oduzeti od utvrđene razlike najamnine što daje iznos od 2.616.43kn (2.896,20 -279,77 =2.616.43) mjesečno što je tužena dužna isplatiti tužiteljima do 31. kolovoza 2020.

Za razdoblje od 1. rujna 2020. do 30. travnja 2021. porezna osnovica bi iznosila 1.816,41 (2.594,86 kn.x30%=778,45 odnosno 2.594,86-778,45=1.816,41) Na tako utvrđenu osnovicu obračunati za razdoblje do 31. prosinca 2020. obračunati porez po stopi od 12% što daje iznos od 217,96 (1.816,41x12%=217,96) koji je pomnožiti sa stopom prireza od 15% što daje iznos od 32.69 pa zbrojene iznose poreza i prireza ili 250.92 kn oduzeti od utvrđene razlike najamnine nakon čega ostaje iznos od 2.343.94 kn (2.594,86-250.92=2.343,94) mjesečno koliko je tužena dužna isplatiti tužiteljima od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2020.

U “Narodnim novinama“ 138/20. objavljene su Izmjene i dopune poreza na dohodak pa tako i porez na dohodak od najma i zakupa i to sa dotadašnje stope od 12% na stopu od 10%, s početkom primjene 1. siječnja 2021.

Prema navedenom, na utvrđenu poreznu osnovicu od 1.816,41kn obračunati porez na dohodak po stopi od 10% iznosi 181,64 kn što pomnoženo sa stopom prireza od 15% daje iznos od 27,24 kn, a zbrojeni porez i prirez iznos od 208,88 kn se oduzima od utvrđene razlike tržišne i zaštićene najamnine što daje iznos od 2.385,98kn (2.594,86-208,88=2.385,98) što predstavlja mjesečni iznos koji je tužena dužna isplatiti tužiteljima od 01. siječnja do 30. travnja 2021.

18.Dosljedno, tužiteljima je valjalo dosuditi za razdoblje od 19. lipnja 2016. do 30. travnja 2021. (tužiteljima pod 1. Š. M. i pod 2. Š. S. po ¼ a tužiteljici pod 3. M. V. ½ ukupnog iznosa) ukupan iznos od 172.074,62 kn (stosedamdestdvijetisuće sedamdesetčetiri kune i šezdesetdvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na naprijed utvrđene mjesečne obroke od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, koje su tužitelji odredili od kraja mjeseca koji slijedi iza utuženog pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

19.S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelje je valjalo odbiti i to za iznos od 181.925,38 kn (stoosamdesetjedne tisuće devetstodvadesetpet kuna i tridesetosam lipa) od čega s cjelokupnim zahtjevom za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2016. (24 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 3.500,00 kn, za svibanj 2016. u iznosu od 4.500,00 kn; djelomično sa zahtjevom za isplatu preko dosuđenih iznosa i to za razdoblje od 1. do 19. lipnja 2016. u iznosu od 3.441.46 kn; od 1. srpnja 2016. do 31. listopada 2017. (16 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.324.41 kn; od 1. studenog 2017. do 31. kolovoza 2018. (10 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.339.02kn; od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019.(12 mjeseci) u mjesečnim iznosima od po 1.310,00 kn; od 1. rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. (12 mjeseci), u mjesečnim iznosima od po 1.883,57 kn; od 1.rujna 2020. do 31.prosinca 2020.(4 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 2.156.06kn i od 1.siječnja 2021. do 30. travnja 2021. (4 mjeseca) u mjesečnim iznosima od po 2.114,02 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od kraja slijedećeg mjeseca pa do isplate.

20.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 4., 155. i 164. ZPP-a.

Po nalaženju ovog suda imajući u vidu osnov i visinu zahtjeva sud nalazi da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, radi čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 21. prosinca 2021.

S U T K I NJ A:

Mirjana Rubić, v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude objavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude objavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.