P-2602/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovoga suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. Š. O. … iz S.,

zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S., protiv

tuženika Z. banka d.d.,O.: … iz Z., zastupane po punomoćniku, O. P. i. P. iz Z., radi isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. studenoga 2021.god. u nazočnosti pun. tužitelja M. G. ,odvjetnika u S., te zamjeniku punomoćnika tuženika F. V., odvjetniku u R. na ročištu za objavu dana 21. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak Ugovora o kreditu broj 3209946440 od 21.06.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u protuvrijednosti 91.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredit iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 91.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 571, 30 obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2 Ugovora o kreditu broj 3209946440 od 21.06.2007. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno Kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. članak7 , stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 220.067,56 kuna sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 01.01.2008 do 31.07.2015, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena a od 01.08.2015 do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

na iznos:

8,88 kn od 01.09.2007.

133,36 kn od 01.11.2007

158,14 kn od 01.12.2007.

160,87 kn od 01.01.2008.

206,11 kn od 01.02.2008.

396,85 kn od 01.03.2008.

436,54 kn od 01.04.2008,.

350,17 kn od 01.05.2008.

321,32 kn od 01.06.2008.

360,34kn od 01.07.2008.

298,11 kn od 01.08.2008.

307,31 kn od 01.09.2008.

349,28 kn od 01.10.2008.

597,20 kn od 01.11.2008.

415,22 kn od 01.12.2008.

617,25 kn od 01.01.2009.

644,65 kn od 01.02.2009.

658,47 kn od 01.03.2009.

625,66, kn od 01.04.2009.

620,91 kn od 01.05.2009.

569,46 kn od 01..06.2009.

524,21 kn od 01.07.2009.

655,86 kn od 01.08.2009.

690,70 kn od 01.09.2009.

670,83 kn od 01.10.2009.

651,48 kn od 01.11.2009.

695,93 kn od 01.12.2009.

738,03,kn od 01.01.2010.

782,34 kn od 01.02.2010.

770,71 kn od 01.03.2010.

845.34 kn od 01.04.2010.

826,12 kn od 01.05.2010.

863,64 kn od 01.06.2010.

1.075,00kn od 01.07.2010.

1.026.90kn od 01.08.2010.

1.207,35kn od 01.09.2010.

1.112,16kn od 01.10.2010.

1.040,58kn od 01.11.2010.

1.258,29kn od 01.12.2010.

1.392,88 kn od 01.01.2011.

1.088,54 kn od 01.02.2011.

1.102,07 kn od 01.03.2011.

1.035,77 kn od 01.04.2011.

1.056,24 kn od 01.05.2011.

1.281.66 kn od 01.06.2011.

701,79 kn od 01.07.2011.

1.493,09 kn od 01.08.2011.

1.404,06 kn od 01.09.2011.

1.265,33 kn od 01.10.2011.

1.261,71 kn od 01.11.2011,

1.246,55 kn od 01.12.2011.

1.296,92 kn od 01.01.2012.

1.352,37 kn od 01.02.2012.

1.354,03,kn od 01.03.2012

1.319,17 kn od 01.04.2012.

1.333,33 kn od 01.05.2012.

1.354,12 kn od 01.06.2012.

1.331,70 kn od 01.07.2012.

1.333,63,kn od 01.08.2012.

1.312,95 kn od 01.09.2012.

1.274,69 kn od 01.10.2012.

1.321,33 kn od 01.11.2012.

1.338,28 kn od 01.12.2012.

1.331,51 kn od 01.01.2013.

1.263,39 kn od 01.02.2013.

1.310,61 kn od 01.03.2013.

1.321,41 kn od 01.04.2013.

1.300,20 kn od 01.05.2013.

1.237,43 kn od 01.06.2013.

1.198,44 kn od 01.07.2013.

1.233,00 kn od 01.08.2013.

1.256,81 kn od 01.09.2013.

1.317,60 kn od 01.10.2013.

1.284,13 kn od 01.11.2013.

1.299,11 kn od 01.12.2013.

1.311,37 kn od 01.01.2014.

884,50 kn od 01.02.2014.

906,14 kn od 01.03.2014.

895,03 kn od 01.04.2014.

873,43 kn od 01.05.2014.

863,67 kn od 01.06.2014.

867,95 kn od 01.07.2014.

895,14 kn od 01.08.2014.

922,91 kn od 01.09.2014.

920,45 kn od 01.10.2014.

934,40 kn od 01.11.2014.

140.515,15 kn od 18.11.2014.

IV. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos 27.563,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21.12.2021. pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%poena.

Obrazloženje:

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 03.06.2019 god. tužitelj je naveo:

Tužitelj je dana 21.06.2007, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3209946440, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iskazan kao 91.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2 i čl., 7 Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("temeljem odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d.") bez navođenja

egzaktnih, jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ,odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu.Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interes potrošača a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki Trgovački sud RH je dana 13.06.2014. odlučujući o žalbi tuženika , presudom pod poslovnim brojem PŽ- 7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Z. banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrdio presudu TS u Z. poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Z. banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2005 do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/13) i to

člancima 81.,82., i 90., a od 7.8.2007 do 31.12.2008 protivno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj: 79/07.

125/07,75/09,79/09 79/09 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2. U svom odgovoru na tužbu od 09.10.2019. tuženik je naveo: Tužiteljev deklaratorni zahtjev usmjeren je u stvari ka utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Radi se o bitnim sastojcima kredita, čije bi utvrđenje za posljedicu imalo ništetnost cijelog ugovora..Takvi tužiteljevi zahtjevi očito nisu osnovani, te su u proturječju sa navodima iz tužbe pa stoga tuženik predlaže odrediti vrijednost predmeta spora u odnosu na iste i odbiti tako postavljeni deklaratorni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tužba je nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 224.359,12 kn ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže bez izvođenja dokaza predloženih od strane tužitelja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužba je nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 224.359,12 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev—421/92 od 26.06.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od6.2.2013.). a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.

3. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku(isto po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Pitanje zastare i prekida rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini EU, te je E. komisija

navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprijeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će se na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti donošenjem zakonodavnog akta H. S., usklađenog s D.. Što se tiče

valutne klauzule korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora kao i u članku 23 P Ugovora gdje se navodi ."pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ….ovog Ugovora".Valutna klauzula je izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu R. H., prisilnim

propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.Od banke se može očekivati da klijenta informira o nečemu ni sam nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vdiu recentnu praksu Suda E. U., gdje je u odluci

A. (CV-186/16).

4. Ujedno u odnosu na način promjene kamatne stope tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013 godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012 godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1.siječnja 2013.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o0 kreditu otplatni plan kredita od 28.06.2007. obavijest o stavljanju u otplatu , obavijesti promjeni kamatne stop,te potvrde o uplatama, potvrde o obavljenim transakcijama,. prometi po kreditu, te nalazi i mišljenja sudskog vještaka M. T. od 25. siječnja 2021.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

8. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tužena zaključili ugovor o kreditu. te da predmetni kredit nije konvertiran.. te da je kredit prijevremeno otplaćen.

9. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim stranka ma se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati isplatu više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene valutne klauzule.

10.Nemaju se što u ovom postupku utvrđivati okolnosti koje predlaže tuženik u točki 4. odgovora na tužbu pošto su sve okolnosti već utvrđene te je na temelju tih utvrđenja donesena pravomoćna odluka u kolektivnom sporu. U tom postupku je nedvojbeno utvrđeno te je konačno presuđeno i to 17.09.2019 od strane Vrhovnog suda RH, presuda pod poslovnim brojem Rev- 2221/18-11, kojom je potvrdio0 presudu VTS RH pod poslovnim brojem PŽ- 6632/2017 od 14.06.2018 godine, a kojom je već anije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013 godine kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna a i izreka na tuženika. Ova izreka obvezuje sve sudove, a slijedom odredbama Zakona o parničnoim postupku čl. 502 c. te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 1 (sada čl. 118), te se je izvođenje bilo kakvih dokaza na ove okolnosti pokušaj tuženika da nanovo vodi spor o nečemu o čemu je več odlučeno. Na ovo ukazuje i sam Vrhovni sud RH u svojoj odlucio poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.03.2019 godine u kojoj ističe izravan učinak pravomoćnih presuda iz spopra kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu. Štoviše čak ni u odgovoru na tužbu tuženik ne dokazuje da je na išta upozoravao tužitelja, a uostalom o tome je sve rekao Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/17. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale potrošač nije i ne može biti svjestan rizika koji preuzima. Stoga je i sama nerazumljivos5t ugovornih odredaba kojime se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu. čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom, u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovarqnja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom za potrošaču posebno rizičnom valutnom klazulom. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Ako imamo u vidu da su neke banke o čemu je već bilo govora u dijelu obrazloženja koji se odnosi na razumljivost predmetne ugovorne odredbe, izjavile da su u svojim glasilima i u dnevnom tisku one same kao i guverner HNB V. upoznavale potrošače na

postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima zbog toga što je specifična valuta tzv. valuta utočišta a onda to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećavanja vrijednosti. No za drugu ugovornu postoji rizik da će mu vrijednost narasti, S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, a čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama. predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač i to ne znajuči za opisani rizik. Iz navedenog proizlatzi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača.Banka prihvaća samo opći rizik valutne dok potrošač prihvača i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno dok traje ugovor, što znači i do 30 godina uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije ,a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik joj nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno savjesno moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže az valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojime se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formuliranim ugovorima koje su banke sastavile same unaprijed , bez pojedinačnog pregovaranja postajala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

11.Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste sve dok traje otplata pojedinog kredita. Što je rok otplate kredita duži neravnoteža je veća. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kaso neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otpaltu i glavnice kredita vezao za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te i m naložio prekinuti s korištenjem odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi na temelju odredbe članka 368, stavka 1 ZPP-a kako je odlučeno u I. izreke ove presude.

12.U pogledu općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH po izanrednoj reviziji Z. banke

d.d jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope.

13.Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja ja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.

14.Prigovor zastare je neosnovan pošto je i o tom pitanje rješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2, u kojoj je najviši sud dana 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje z vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Z. banke d.d. kako je tijek zastare podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti.

15.Sudski vještak M. T. u svom nalazu i mišljenju od 25.01.2021. god,.je

naveo da po ugovoru o nenamjenskom kreditu od 21.06.2007 godi tužitelj M. Š. u razdoblju 0108.2007 do 18.11.2014 god. zbog promjene kamatne stope i promjene valutne klauzule više je platio 220.041,55 kn

16.Kako je tužitelj podneskom od 09.11.2021. u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno na,nalazu i mišljenju sudskog vještaka to je tužbeni zahtjev trebao u cjelosti usvojiti.

17.Što se tiče prigovora radi prebijanja sud je odbio takav prigovor iz razloga što isti nije osnovan iz razloga što je banka jednostran o mjenjala kamatnu stopu a masnje plaćani anuiteti zbog tečajne razlike CHF nije jasno predočeno tužiteljici pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja., a osnovan je prigovor zastare te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štii kolektivna tuža za zaštitu potrošača. Koja bi prekinula zastaru u odnosu na potraživanja tužiteljice.

18.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st,. 1 ZKP- a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 2500 kn, pristupa na ročište 2.12.2019. 2500,00 kn.pristupa na ročište, 25.02.2020 2500 kn. sastava podneska od 11.03.2020. 2500 kn sastava podneska od 18.03.2020 2500 kn sastava podneska od 10.11.2021. 2500 kn , pristupa na ročište od 15.11.2021. 2500 kn, troškova vještačenja, 2000 kn te sudskih pristojbi tužbe 2550,67 kn odnosno ukupno 22.050,67 kn koji iznos je uvećana na ime 25% PDV odnosno 5512,67 kn. pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznos a od 27.563,34 kn.

Split, 21. prosinca 2021.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja,

2. punomoćniku tuženika,

3. u spis