REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1174/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Ć. iz Š. B., kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tužene protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 4489/13-3 od 3. studenog 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-17121/10-24 od 22. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4489/13-3 od 3. studenog 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-17121/10-24 od 22. veljače 2013. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 6.425,84 kuna s kamatama i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.425,84 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u članku 1. stavak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do zaključno dana 31.12.2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućim:

- za iznos od 3.212,92 kuna od 1. siječnja 2004. do isplate,

- za iznos od 3.212,92 kuna od 1. veljače 2004. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4489/13-3 od 3. studenog 2015., u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 1.497,40 kuna i sudi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.497,40 kuna sa zateznom kamatom od 22. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. U odnosu na preostali odbijeni dio zahtjeva tužitelja revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

IV. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 679.759,57 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i trošak parničnog postupka od 59.031,25 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženica obvezan isplatiti tužitelju iznos od 403.448,45 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 56.148,85 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I.). Ujedno je odbijena žalba tuženice kao neosnovna, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženica obvezna isplatiti tužitelju iznos od 276.311,12 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, kao i trošak parničnog postupka od 2.882,40 kuna.

3. Rješenjem suda drugog stupnja odbačena je dopuna žalbe tuženice protiv presude suda prvog stupnja kao nepravovremena.

4. Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Tuženica je protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem nije uspjela u žalbenom postupku, podnijela reviziju pozivom na odredbu 382. st.1. toč.1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

6. Revizija tužitelja je djelomično osnovana, dok revizija tuženice nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine i posebnog dodatka u visini od 50% od pripadajućeg iznosa osobne invalidnine za razdoblje od 1. prosinca 1992. do 1. travnja 2011. u iznosu 679.759,57 kn sa zateznom kamatom, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida III skupine s 90% oštećenja organizma – stalno.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je rješenjem tuženika Ministarstva ..., klasa: ..., Urbroj: ... od 9. travnja 1998. tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida III grupe sa 90% oštećenja organizma stalno po kojem tužitelj ima pravo na osobnu invalidninu od 1. rujna 1992., te na ortopedski dodatak od 1. rujna 1992. i posebni dodatak u visini 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine od 1. rujna 1992. pa nadalje,

- da je nakon donošenja navedenog rješenja uslijedio postupak revizije 25. studenog 1999., te je u tom postupku drugostupanjsko liječničko povjerenstvo svojim nalazom i mišljenjem potvrdilo prvostupanjsko rješenje Odjela ..., Klasa: ..., Urbroj:... od 9. travnja 1998.,

- da je tuženik rješenjem od 29. svibnja 2007. proglasio ništavim rješenje Ministarstva Klasa: ..., Urbroj:... od 9. travnja 1998., na koje je Ministarstvo ... dalo suglasnost aktom Klasa: ... Urbroj: ...od 25. studenog 1999.,

- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj US-6322/07 od 13. svibnja 2010. poništeno rješenje Ministarstva ...Klasa: ... Urbroj: ... od 29. svibnja 2007.

10. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev, pri čemu zaključuje da je tuženica na temelju rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja tužitelju priznala status ratnog vojnog invalida s pravom na isplatu zatraženih iznosa u utuženom razdoblju, slijedom čega je tuženica dužna tužitelju isplatiti novčana primanja koja mu je priznala po navedenom osnovu, kao i da je predmetno rješenje postalo konačno, pravomoćno i ovršno donošenjem presude Upravnog suda Republike Hrvatske 13. svibnja 2010.

Nadalje prvostupanjski sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženice, uz obrazloženje da je riječ o tužiteljevoj tražbini koja je priznata pravomoćnim rješenjem upravnog tijela, a ista zastarijeva protekom roka od deset godina u smislu odredbe čl. 379. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 59/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), kao i da je podizanjem tužbe kod Upravnog suda Republike Hrvatske nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO, pa je zastara počela teći ponovno od dana kada je završen spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

11. Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe tuženice preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za iznos od 403.448,45 kuna, kao i dio odluke o parničnim troškovima, dok je u ostalom dijelu odbio žalbu tuženice uz obrazloženje da su potraživanja tužitelja, koja se odnose na invalidninu i posebni dodatak, povremena potraživanja i zastarijevaju prema odredbi čl. 372. st.1. ZOO u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da su, obzirom je predmetna tužba podnesena 1. ožujka 2007., zastarjela sva potraživanja dospjela do 1. ožujka 2004.

12. Tužitelj reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u reviziji navodi da je sporno pitanje da li je potraživanje tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe zastarjelo, odnosno od kojeg se trenutka računa desetogodišnji rok, a vezano za rješenje od 9. travnja 1998., koje je postalo pravomoćno 25. studenoga 1999., obavljenom revizijom, kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida, te mu je određena isplata invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka.

Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 379. st. 1. ZOO, te dosuditi tužitelju sva potraživanja s gore navedenih osnova i to za cjelokupno razdoblje od 10 godina. Pri tome tužitelj posebno ističe da je podizanjem tužbe kod Upravnog suda prekinuto zastarijevanje, te da je zastara počela ponovno teći od dana kad je završen spor pred Upravnim sudom.

13. Suprotno shvaćanju tužitelja ne radi se o potraživanju utvrđenom pravomoćno sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela iz čl. 379. st. 1. ZOO, radi čega za ocjenu prigovora zastare nije odlučan desetogodišnji zastarni rok, već upravno trogodišnji zastarni rok iz čl. 372. st. 1. ZOO od dospjelosti svakog pojedinog zahtjeva. Rješenja tužene kojima je tužitelju priznato pravo ne sadržava i nalog za njihovo ispunjenje, radi čega predmetno rješenje nema svojstvo ovršne isprave (iz upravnog postupka), koje glasi na novčano potraživanje, a na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku.

14. Naime, prema shvaćanju revizijskog suda potraživanja tužitelja na ime osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka predstavljaju povremena potraživanja (identično shvaćanje zauzeto je u odlukama revizijskog suda br. Rev- 2335/10, Rev-655/10 i drugima). Prema odredbi čl. 379. st. 2. ZOO sva povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka i odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja, a prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO taj rok je tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

15. Međutim nije sporno da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu 19. prosinca 2006., u smislu tada važeće odredbe čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 dalje: ZPP/03), sa zahtjevom za mirno rješenje spora. U smislu odredbe čl. 186. a st. 3. ZPP/03 podnošenjem zahtjeva iz st. 1. prekida se zastarijevanje.

16. S obzirom na naprijed izloženo proizlazi da je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje svojih potraživanja od 25. studenog 1999., no kako se sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu obratio 19. prosinca 2006., a radi se o povremenim potraživanjima, nastupila je zastara za sva potraživanja dospjela do 19. prosinca 2003.

17. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 6.425,84 kn i taj dio zahtjeva tužitelja prihvatiti (točka I. izreke), dok je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (točka III. izreke).

18. Tužena u reviziji ukazuje na počinjene bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno navodima tužene sud drugoga stupnja nije počinio navedenu bitnu povredu, jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te isti nisu u protivnosti sa sadržajem zapisnika, odnosno isprava koje se nalaze u spisu.

19. Ukazivanje tuženice na činjenicu da je predmetno rješenja Ministarstva branitelja iz Domovinskog rata od 9. travnja 1998. rješenjem od 30. srpnja 2013. oglašeno ništavim predstavlja novu činjenicu, koja nije uzeta u obzir u revizijskoj fazi postupka.

20. Suprotno tvrdnji tužene sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost rješenje donesenog u upravnom postupku, pa tvrdnje da tužitelju ne pripadaju dosuđeni iznosi, jer tužitelj nije stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nisu od značaja.

21. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava naveden u reviziji tužene.

22. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude (točka IV. izreke).

23. Budući da je ovaj sud djelomično preinačio nižestupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari, u odnosu na tužitelja odlučio je o troškovima cijelog postupka tužitelja razmjerno njegovom povećanom uspjehu u sporu (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP). Uspjeh tužitelja u sporu nakon preinačenja nižestupanjske presude iznosi 41,6%, te je razmjerno tom uspjehu tužitelja dosuđen daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.497,40 kuna (točka II. izreke).

24. Kako je tužitelj u revizijskom stadiju postupku uspio svega sa 1,6 % pobijanog dijela, to tužitelju nisu priznati troškovi revizije, sve sukladno čl. 154. st. 3. ZPP.

Zagreb, 21. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.