Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-208/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek Šabijan, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. G., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Županijskog državnog odvjetništva u Splitu i optuženog M. G., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. siječnja 2021., broj K-19/2019, u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. G. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi M. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246 stavka 1. i 2. KZ/11. i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., koja su djela činjenično i pravno opisana u izreci presude, te mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo i ako, sukladno članku 56. stavku 4. u vezi članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., ispunu posebnu obvezu te u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude popravi štetu na način da oštećenom C. A. d.o.o. Zagreb plati 206.760,57 kuna.

2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08., oštećenom trgovačkom društvu C. A. d.o.o. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je optuženom M. G. naloženo da ovom trgovačkom društvu isplati 206.760,57 kuna, dok je u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtijeva oštećeno trgovačko društvo upućeno u parnicu.

3. Nadalje, utvrđeno je da novčani iznos od 23.107.05 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. G. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i da je to imovina Republike Hrvatske, pa je, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11., od optuženika oduzeto 23.107,05 kuna i naloženo mu da taj novčani iznos plati u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

4. Na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11., određeno je da će sud opozvati uvjetnu osudu ako optuženik bez opravdanog razloga u roku koji je određen presudom, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

5. Na temelju članka 77. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenih poslova ili djelatnosti u vezi s poslovima raspolaganja novcem u trajanju od pet godina.

6. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., optuženik je obvezan platiti ukupne troškove kaznenog postupka u iznosu od 12.007,00 kuna, i paušalnu svotu od 5.000,00 kuna., dok je na temelju članka 145. stavka 4. ZKP/08. određeno da će se trošak branitelja optuženika odvjetnika D. D., koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, isplatiti iz proračunskih sredstava, a kasnije će se odrediti naplata tih troškova.

7. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u primjerenom trajanju.

8. Žalbu je pravodobno podnio i optuženi M. G. po branitelju D. D., odvjetniku u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

9. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

10. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

11. Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženog M. G., osim zbog odluke o kazni

12. Iako optuženi M. G. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije naveo u čemu se ta povreda konkretno sastoji, a kako nije utvrđeno da u pobijanoj presudi postoje nedostaci zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati jer je izreka presude razumljiva i nije proturječna sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni, s tim da o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nije osnovana.

13. Isto tako, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio.

14. U optužnici broj K-DO-42/2018. od 29. listopada 2018. državno odvjetništvo optuženiku je stavilo na teret da je u razdoblju od sredine 2011. do kraja 2017. u B. P., kao voditelj K. B. P. (dalje: K.) koji je poslovao u sastavu trgovačkog društva C. A. d.o.o. Zagreb, i kao osoba koja je stvarno obavljala i poslove šefa recepcije u K., protivno ugovoru o radu i aneksu tog ugovora, u namjeri da sebi ostvari nepripadnu imovinsku korist, u pet navrata od tvrtke A. iz S. primio gotovinske uplate za obavljanje usluga smještaja i prehrane gostiju u ukupnom iznosu od 349.942,50 kuna, od kojeg iznosa je manji dio od 120.074,88 kuna uplatio na račun društva, a veći dio, u iznosu od 229.867,62 kuna, je zadržao za sebe, a radi prikrivanja neovlaštenog prisvajanja tog novca, osim računa i predračuna za obavljene usluge sa stvarnim cijenama usluga izraženim u eurima koje je primio, a koje nije knjižio u knjigovodstvu, sastavio je šest neistinitih računa za potpuno iste usluge u kojima je upisao umanjene cijene usluga izražene u kunama, koji su računi, s datumima izdavanja i brojevima specificirani u točkama a) do e), te je ove neistinite račune s umanjenim iznosima proknjižio u knjigovodstvo društva i u blagajnu društva uplatio tako umanjene iznose, na koji je način počinio inkriminirana kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11.

15. U obrani koju je iznio pred prvostupanjskim sudom, optuženi M. G., nakon što se očitovao da se ne smatra krivim, nije osporio činjenicu da su izdani predmetni krivotvoreni računi, a isto tako nije osporio niti iznos štete koja je u inkriminiranom razdoblju u poslovanju K. nastala za društvo C. A. d.o.o., međutim, porekao je da je faktično u K. obavljao i poslove šefa recepcije i da je osobno sačinjavao i izdavao krivotvorene račune, kao i da je za sebe zadržao ukupan iznos od 229.867,62 kuna koji je tvrtka A. uplatila K., i time počinio kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. i članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11.

16. Naprijed navedene tvrdnje optuženik ponavlja i u žalbi, a u nastojanju da ospori zaključke prvostupanjskog suda u pogledu postojanja inkriminiranih kaznenih djela i njegove krivnje, iznosi svoje subjektivno i selektivno tumačenje iskaza svjedoka koje je sud tijekom postupka ispitao. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije prihvatljiv stav žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije dokazano da je počinio inkriminirana kaznena djela.

17. Suprotno žalbenim navodima optuženika, sve bitne činjenice vezane uz poslove koje je optuženik obavljao u K., kao i njegov nepravilni i nezakoniti način rada i postupanje vezano uz izdavanje krivotvorenih računa za usluge smještaja i prehrane koje su tvrtki A. pružene u K. u razdoblju od 2011. do 2017. godine, prvostupanjski sud je na temelju ocjene svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio.

18. Prije svega, što se tiče tvrdnji optuženika da nije faktički obavljao poslove šefa recepcije u K., zaposlenici K., kao i zaposlenici hotela A. koji se, kao i K., nalazilo u sastavu trgovačkog društva C. A. d.o.o. Z., a riječ je o I. U., N. G., N. B., V. M. i A. J., su decidirano iskazali da je isti, uz to što je bio voditelj K., obavljao i dužnost šefa recepcije. Prema tome, prvostupanjski sud nije imao razloga ne pokloniti vjeru navedenim svjedocima s obzirom da su isti blisko surađivali s optuženikom i da im je vrlo dobro bilo poznato koje je poslove optuženik u kampu obavljao. Uostalom, i sama činjenica da se na nekim krivotvorenim računima nalazio potpis optuženika, a na nekim njegova šifra, koju šifru su imale samo osobe koje su radile na recepciji te su koristile program za sačinjavanje i izdavanje računa gostima kampa i hotela, nedvojbeno potvrđuje da je optuženik faktično obavljao poslove šefa recepcije u K..

19. Osim prethodno navedenih svjedoka prvostupanjski sud je i svim ostalim svjedocima koji su u ovom postupku ispitani te su iskazivali o svojim saznanjima glede načina rada u K. i poslova koje su pojedini radnici, pa i optuženik, obavljali, s pravom poklonio vjeru jer isti o tim okolnostima nisu imali razloga neistinito svjedočiti.

20. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da je pristup njegovom računalu imao veći broj osoba te su krivotvorene račune mogli sačiniti i neki od sezonskih djelatnika na recepciji ili netko od stalnih zaposlenika u kampu ili hotelu A., dok je u odnosu na račune koji su izdani 2016. i 2017. godine, iskazao da se u vrijeme kad su ti računi izdati, nije nalazio na poslu. Isto tako, nije prihvatljiva ni tvrdnja optuženika da je do unosa krivih podataka u računima moglo doći i zbog nenamjerne greške, nastale uslijed pogrešno primijenjene valute.

21. U kontekstu naprijed iznesenih razloga, optuženik zanemaruje vrlo bitnu činjenicu o kojoj su iskazivali svjedoci D. M., pravnica u društvu C. A. d.o.o. i N. B., što je i optuženik izričito i naveo u svojoj obrani, iskazujući da je jedino on imao pravo poslovati s agencijama, tako da je isključivo on komunicirao s predstavnicom tvrtke A. vezano uz ugovaranje smještaja i prehrane u K. te plaćanja tih usluga i polaganje depozita, što je razvidno i iz poslovne dokumentacije odnosne elektroničke pošte koju je tvrtke A. upućivala izravno na optuženika, koja dokumentacija se nalazi na stranici 394. do 424. spisa.

22. Osim toga, nije sporno da su ovlasti djelatnika na recepciji bile uže od ovlasti koje su imali voditelji odnosno šefovi recepcija, u koje je spadao i optuženik, čija je šifra uključivala i recepcijsko i financijsko poslovanje.

23. Iz naprijed utvrđenog načina poslovanja nedvojbeno proizlazi da je jedino optuženik u svom računalu i pod svojom šifrom imao sve bitne knjigovodstvene i računovodstvene podatke vezane uz poslovni odnos Kampa i tvrtke A.. Dakle, u konkretnom slučaju optuženik je osoba koja je imala potpuni uvid i kontrolu tih podataka, pa je slijedom toga, koristeći svoju šifru, upravo on mogao mijenjati i u poslovnim ispravama na željeni način kreirati i sačinjavati račune s neistinitim podatcima, kako je to i opisano u točkama a) do e) u izreci prvostupanjske presude.

24. Prema tome, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva paušalna i ničim potkrijepljena tvrdnja optuženika da je netko drugi pod njegovom šifrom u računalu mogao sačiniti i izdati krivotvorene račune. Naime, kad govori o osobama koje su to mogle učiniti, optuženik očito cilja na zaposlenike N. G., M. I., M. Š., A. J. i N. B., koji su radili recepcijske poslove u K. i hotelu A. te su, svaki od tih zaposlenika, imali svoje šifre za recepcijsko poslovanje. Ove osobe je prvostupanjski sud ispitao kao svjedoke pa je tako, govoreći o načinu rada i pristupu računalu, svjedokinja M. I. iskazala da su šifre svakog zaposlenika na recepciji bile tajne, tako da ona nije znala šifru drugih zaposlenika, niti šifru optuženika, a identično su iskazali i svjedoci N. G., M. Š., A. J. i N. B.. Dakle, u konkretnom slučaju nema govora da bi netko od navedenih zaposlenika, kako to u žalbi ističe optuženik, koristeći se njegovom šifrom u računalu, sačinio krivotvorene račune.

25. Kad je riječ o tome da je krivotvorene račune mogao sačiniti netko od sezonskih djelatnika na recepciji, niti ova žalbena tvrdnja optuženika nije uvjerljiva jer su krivotvoreni računi izdati u mjesecu rujnu, listopadu i studenom, dakle, u vrijeme kad ti radnici više nisu radili na recepciji, s obzirom da su, kako su to iskazali svjedoci M. B. i T. A. koji su obavljali te poslove, oni radili tijekom ljeta (od 15. lipnja do 15. rujna odnosno od 1. lipnja do 30. rujna). U tom kontekstu okolnost da su neki krivotvoreni računi izdani u vrijeme kad optuženik nije radio, nije bitna, s obzirom na to da ih je isti sačinio koristeći se računalom, pa stoga nije bilo nužno da se i fizički nalazio na radnom mjestu.

26. Konačno, mogućnost da je do unošenja neistinitih podataka moglo doći zbog pogrešno primijenjene valute, što optuženik u žalbi navodi, također nije uvjerljiva, jer su svi svjedoci suglasno iskazali da se u tom slučaju, ako je u račun ušao neki pogrešan podatak, račun trebao biti „storniran“ odnosno poništen, a potom bi se izdavao novi račun, koji je imao i novi broj. Međutim, kako je to nedvojbeno utvrdila vještakinja za knjigovodstvo i financije M. T., u konkretnom slučaju za istu uslugu su bila izdavana dva računa s istim brojem, ali s različitim iznosima, što u redovnom načinu u poslovanju recepcije i računalnom programu koji je korišten u K., kako su to iskazali svjedoci R. B., informatičar u društvu C. A. d.o.o. i T. I., zaposlenica društva I. T. d.o.o. koje je izradilo informatički program za trgovačko društvo C. A. d.o.o., nije bilo moguće.

27. Da je novcem koji je na ime depozita tvrtka A. doznačila K., raspolagao optuženi M. G., nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedoka N. B. i J. A. K.. Svjedokinja B., koja je, kako je to i naprijed navedeno, radila na recepciji u Kampu, iskazala je da su predstavnici tvrtke A. u K. dolazili dva ili tri puta godišnje te im predavali novčane depozite, a radilo se o iznosima od 80.000,00 do 100.000,00 kuna. Taj novac ona je spremala u omotnicu i čim bi optuženik doznao da je depozit uplaćen, iz onog većeg prostora sefa on ga je premjestio u posebni pretinac u sefu, od kojeg je samo on imao ključ. Svjedokinja A. K., koja je u Kampu radila kao blagajnica glavne blagajne, u svom iskazu od 5. rujna 2018. je navela da je s optuženikom često kontaktirala budući da joj je kao voditelj K. donosio novac dobiven u gotovini, a ona je taj novac potom odnosila u Financijsku agenciju u Makarskoj i polagala ga na račun društva C. A. d.o.o. Ponekad, kad je optuženik bio spriječen, znalo se dogoditi da taj novac donese netko od recepcionera koji su sezonski radili na recepciji.

28. Doduše, svjedokinja A. K. je na raspravi od 8. rujna 2020. donekle izmijenila svoj iskaz, navodeći da su novac mogli predati ili optuženik ili N. B., na što optuženik upire u žalbi. Međutim, s pravom je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje A. K. od 5. rujna 2018., kad je decidirano navela da joj je upravo optuženik iz blagajne Kampa donosio novac kako bi ga ona položila na račun društva C. A. d.o.o., cijenio kao vjerodostojan, jer se u vrijeme kad je taj iskaz dat, s obzirom da je od inkriminiranog događaja prošlo kraće vrijeme, svjedokinja zasigurno bolje sjećala svih okolnosti koje su vezane uz rad optuženika, o kojima je svjedočila.

29. Ono što također čini neuvjerljivom obranu optuženika koji tvrdi da nije uzimao novac od depozita koji je polagala tvrtka A. je činjenica da gotovo svi računi iz inkriminiranog razdoblja datiraju koncem rujna, listopada i studenog, dakle, izvan sezone, kad na recepciji u K. više nisu radili sezonski radnici, a u to vrijeme na ispomoći u K. se također više nisu nalazili N. B., M. Š. i A. J..

30. Dakle, s obzirom na sve ono što je u svezi načina rada i postupanja optuženika navedeno u prethodnim točkama, a imajući pri tome u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da su krivotvoreni računi navedeni pod točkama a), c), d) i e) izdani pod optuženikovom šifrom, dok su na predračunu od 29. kolovoza 2011. (točka a) kao i računima od 16. listopada 2016 (točka d) i 30. rujna 2017. (točka e), nalaze optuženikovi potpisi, nedvojbeno je isti sačinio te krivotvorene račune kako bi na taj način, unošenjem neistinitih podataka, umanjio stvarni iznos novca kojeg je tvrtka A. platila K. na ime usluge smještaja i prehrane, te nastalu razliku zadržao za sebe.

31. Način na koji je optuženik tehnički uspio izraditi krivotvorene račune i je li pri tome koristio paralelni program za vježbu – obuku, koju je od ranije imao u svom računalu, o čemu su iskazivali neki svjedoci (R. B. i T. I.), u suštini nije odlučan za postojanje inkriminiranog kaznenog djela, pa stoga žalbene razloge koji to problematiziraju ovaj drugostupanjski sud nije imao potrebu ispitati. Međutim, s tim u vezi ne treba zanemariti da se optuženik, kako je to iskazao svjedok R. B., dobro razumio u rad na računalima i u primjenu računalne tehnike.

32. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno onome što u žalbi optuženika navodi, sve relevantne činjenice koje su bitne za postojanje inkriminiranih kaznenih djela, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio.

33. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio njegove dokazne prijedloge da se kao svjedoci ispitaju J. K., T. P. i K. Č..

34. Naime, J. K. je zajedno sa svjedokinjom D. M. u ime trgovačkog društva C. A. d.o.o. bio određen da obavi kontrolu poslovanja optuženika, a budući da je na te okolnosti vrlo iscrpno iskazivala svjedokinja M., prvostupanjski sud je ispravno zaključio kako nije potrebno da se na iste okolnosti kao svjedok ispita i J. K.. Što se tiče T. P. koji je u društvu C. A. d.o.o. bio direktor Sektora marketinga i prodaje, a predložen je da se kao svjedok ispita na okolnosti donošenja cjenika usluga, budući da su uz optužnicu bili priloženi i cjenici usluga ovog društva, koje cjenike je prvostupanjski sud u dokaznom postupku pregledao, ovaj se dokazni prijedlog očito ukazuje kao suvišan. Konačno, prvostupanjski je sud utemeljeno odbio i dokazni prijedlog optuženika da se kao svjedok ispita i K. Č., tadašnji direktor društva C. A. d.o.o., jer isti nije imao nikakvih konkretnih saznanja o poslovanju optuženika ni o kaznenim djelima za koje se isti tereti.

35. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog M. G. stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., za koja ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženika u tom dijelu neosnovane.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

36. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je prvostupanjski sud optuženiku precijenio utvrđene olakotne okolnosti, a istodobno nije uzeo u obzir da se inkriminirano kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. sastoji od brojnih radnji i da je optuženik ustrajno u razdoblju dužem od šest godina činio kaznena djela, a oštećenom trgovačkom društvu do danas nije naknadio prouzročenu štetu. Iz tog razloga drži da nije bilo mjesta da se primjenom odredbi o ublažavanju kazne, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. utvrdi kazna zatvora ispod zakonom propisanog minimuma kazne, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., da mu se utvrdi zakonom propisani minimum kazne, te smatra da je sud optuženiku izrekao preblage kazne za svako pojedino kazneno djelo, kao i preblagu jedinstvenu kaznu zatvora.

37. Iako se optuženik nije žalio na odluku o kazni, budući da je žalbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ta žalba, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i odluku o kazni.

38. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio da prije a niti kasnije nije bio osuđivan, da se korektno držao pred sudom, kao i njegove osobne i obiteljske prilike odnosno činjenicu da je oženjen, da je otac dvoje djece i da mu je zdravstveno stanje narušeno, dok otegotnih okolnosti nije bilo. 39. I po ocjeni ovog Visokog kaznenog suda kao drugostupanjskog suda, suprotno stavu državnog odvjetnika, ali i optuženika, ispravno je prvostupanjski sud optuženiku, pri utvrđenju visine kazni za svako pojedino kazneno djelo, kao i pri izricanju jedinstvene kazne zatvora i uvjetne osude, uzeo u obzir i pravilno vrednovao sve utvrđene olakotne okolnosti kojima je u konkretnom slučaju dao adekvatno značenje, tako da je na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i 49. KZ/11. U tom kontekstu svakako treba imati u vidu i činjenicu da je od prve radnje iz produljenog kaznenog djela za koje se optuženik tereti, prošlo deset godina, a od zadnje radnje četiri godine.

40. Prema tome, pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te izrečena uvjetna osuda u kojoj je određeno da se ova jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo te ako izvrši određenu mu posebnu obvezu, su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela te će se tom osudom postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije predviđene u članku 41. KZ/11., zbog čega nema mjesta izricanju ni strože ni blaže kazne.

41. Zbog svih naprijed navedenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 21. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća:

Snježana Hrupek-Šabijan,v.r.