Poslovni broj: Usž-4137/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RADIO 101 d.o.o., Zagreb, Ljudevita Gaja 10, zastupanog po opunomoćeniku Danijelu Antunu Baniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković Ćurić, Janušić i Banić j.t.d., Zagreb, Mrazovićeva 7, protiv tuženika Agencije za elektroničke medije, Zagreb, Jagićeva 31, uz sudjelovanje zainteresirane osobe TOP RADIO d.o.o., Palmotićeva ulica 7, Zagreb, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Mamić, Perić, P, Rimac, odvjetnici u Zagrebu, Ulica Ivana Lučića 2A, radi izdavanja privremene mjere u predmetu dodjele koncesije, odlučujući o žalbi protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2659/21-3 od 8. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2021.
r i j e š i o j e
IOdbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2659/21-3 od 8. rujna 2021.
IIOdbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem Upravnog suda u Zagrebu (točkom I) odbijen je prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe. Točkom II odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere: 1.a. kojom se obustavlja izvršenje Odluke vijeća za elektroničke medije, Klasa: UP/I-612-12/21-02/0005, Urbroj: 567-06/04-21-05 od 2. kolovoza 2021. do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora; b. kojom se zabranjuje tuženiku Agenciji za elektroničke medije, predstavljenom po Vijeću za elektroničke medije da na temelju Odluke Vijeća za elektroničke medije Agencije za elektroničke medije, Klasa: UP/I-612-12/21-02/0005, Urbroj: 567-06/04-21-05 od 2. kolovoza 2021. sklopi ugovor o koncesiji s društvom TOP RADIO d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 7, OIB: 53278362562, kao najpovoljnijim ponuditeljem do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora ; c. kojom se zabranjuje društvu TOP RADIO d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 7, OIB: 53278362562, obavljanje dužnosti pružanja medijskih usluga nakladnika radija na području grada Zagreba i Zagrebačke županije (Z-ZG2) na frekvenciji 101,0 MHz do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora. 2. Ukoliko tuženik ili društvo TOP RADIO d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 7, ne ispune svoje obveze iz točke 1.b. i 1.c. izreke ovog rješenja, sud im svakom pojedinačno zaprječuje novčanom kaznom u iznosu 100.000,00 kuna. 3. Ako tuženik ili društvo TOP RADIO d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 7, svaki u svom dijelu obveza ne ispuni naloženu im obvezu iz točke 1.b. i 1.c. izreke rješenja, sud će na prijedlog tužitelja izreći novčanu kaznu koju im je zaprijetio. 4. Ova privremena mjera smatra se provedenom danom dostave ovog rješenja tuženiku i društvu TOP RADIO d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 7. 5. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora. 6. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu ovog rješenja.“
2. Tužitelj je na navedeno rješenje podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom navodi da rješenje nije osnovano na zakonu prvenstveno jer je prvostupanjski sud ignorirajući navode tužitelja zaključio da tužitelj nije učinio vjerojatnim svoje potraživanje, odnosno opasnost da će tijekom vođenja postupka ostvarivanje njegova potraživanja biti onemogućeno ili znatno otežano. Ističe da je prvostupanjski sud propustio uvažiti da je tužitelj do isteka koncesije 31. svibnja 2021. bio kultni medijski nakladnik koji je na radio frekvenciji 101,0 MHz emitirao gotovo 40 godina te da je i sam naziv tužitelja izveden upravo iz navedene frekvencije 101,0 MHz.
2.1. Propust tuženika da mu obnovi koncesiju za emitiranje na konkretnoj frekvenciji tužitelju čini iznimno veliku štetu koju će teško moći naknaditi. Navedena šteta postaje nepopravljiva upravo u trenutku kad na toj istoj frekvenciji 101,0 MHz započne emitirati potpuno novi nakladnik s potpuno drukčijim konceptom i drukčijom ciljanom publikom.
2.2.Opetovano naglašava da će početkom emitiranja novog nakladnika tužitelj izgubiti svoju prepoznatljivost vezanu za konkretnu frekvenciju i dugotrajno prikupljanu publiku, a koji navod nije potrebno posebno dokazivati budući je riječ o opće poznatoj činjenici, a ukoliko je sud drukčijeg mišljenja da je trebao provesti dokaze koje je tužitelj predložio u tužbi. Posebno je trebao uzeti u obzir da za prethodnog radio nakladnika ne postoji veća prijetnja nastanka nenadoknadive/nepopravljive štete od započinjanja emitiranja programa novog nakladnika na istoj radio frekvenciji.
2.3. Smatra pogrešnim zaključak suda da je za odlučivanje o privremenoj mjeri na bilo koji način relevantna činjenica da tužitelj nije dostavio dokaz da bi upravo on bio taj koji bi dobio koncesiju za nastavak emitiranja radio programa budući je tu riječ o nemogućem dokazu. Naime, odluku o dodjeli koncesije donosi Vijeće za elektroničke medije tajnim glasovanjem, stoga niti tužitelj niti bilo koja treća osoba ne mogu znati koji je poredak ponuditelja prema ocjenama članova Vijeća, a koji bi kao slijedeći ponuditelj naslijedio osporenu ponudu inicijalno izabranog pobjednika nadmetanja.
2.4. Ističe da je institut privremene mjere fleksibilan, upravo iz razloga da se može prilagoditi na niz životnih situacija, a koju fleksibilnost prvostupanjski sud nije iskoristio unatoč nesporno prijetećoj nenadoknadivoj/nepopravljivoj šteti.
2.5.Određivanje privremene mjere smatra prijeko potrebnim u konkretnom slučaju jer bi dovela do toga da tužitelj bude privremeno zaštićen od nepopravljive štete pa čak i da u konačnici ne bude odabran za koncesionara, odnosno dok neizvjesnost traje, a u slučaju da ista ne bude određena, vođenje ovog upravnog spora postaje bespredmetno uslijed očitog gubitka tržišta, slušatelja, prihoda, itd., a koji će se nesporno dogoditi zbog vremenskog trajanja ovog postupka.
2.6.Ukazuje na okolnost da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ključnu činjenicu da je Ugovor o podzakupu poslovnog prostora, sklopljen dana 1. lipnja 2021. između društva ENTER IQ d.o.o., Zagreb kao zakupnika i podzakupodavca i društva TOP RADIO d.o.o. podzakupnika, očito nevaljan i bez učinka jer je ex lege raskinut zbog povrede članka 44. Zakona o upravljanju državnom imovinom. U navedenom kontekstu, citira, izdvojena mišljenja predsjednika i podpredsjednika Vijeća za elektroničke medije, u kojima obojica u suštini navode da smatraju da je odluka od dana 28. srpnja 2021. donesena na temelju nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja budući je naknadno utvrđeno da je TOP RADIO d.o.o. u svojoj ponudi neistinito prikazao da ispunjava prostorne uvjete za obavljanje koncesionirane djelatnosti te da se istome, zbog navedenog razloga, na temelju članka 76. Zakona o elektroničkim medijima treba oduzeti koncesija.
2.7. Nejasnim smatra utvrđenje prvostupanjskog suda da nema zakonskog uporišta za određivanje zabrane odabranom ponuditelju sklapanja ugovora o koncesiji i/ili obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga nakladnika radija obzirom da tužba jasno ukazuje na niz mjerodavnih propisa koji redom predstavljaju jasni temelj za određivanje predložene privremene mjere, čija je svrha sprječavanje štete tužitelju, prije svega u smislu povrede propisa o zaštiti tržišnog natjecanja.
2.8. Tužitelj, nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud trebao prepoznati da su nastupile pretpostavke za određivanje privremene mjere u smislu članka 47. Zakona o upravnim sporovima, a osobito iz razloga što protupravno postupanje dovodi do teške i nepopravljive štete bilo kojem od ponuditelja, a osobito tužitelju te radijskom tržištu u cjelini koje ne može funkcionirati uslijed nastupa zabranjenih koncetracija koje prema dostupnim javnim podacima dosežu 75-80% ukupnih prihoda na mjerodavnom tržištu.
2.9.Slijedom svega navedenog smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno i postupovno pravo, a osobito uvažavajući činjenicu nepopravljive štete koja prijeti tužitelju te da je odluka o odbijanju privremene mjere donesena na način da nije potkrijepljena nikakvim razlozima.
2.10. Predlaže uvažiti žalbu i usvojiti predloženi prijedlog radi osiguranja dokaza te odrediti traženu privremenu mjeru uz naknadu troška sukladno troškovniku.
3.Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je prvostupanjsko rješenje zakonito te da je suglasan s njegovim obrazloženjem, a pogotovo u dijelu u kojem se ističe da tužitelj nije dokazao da bi mu izvršenjem odluke tuženika nastala šteta. Osim paušalnog navođenja, tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju o nastanku štete, niti jedan dokument, analizu niti proračun.
3.1.U odnosu na dio koji se odnosi na odbijanje zahtjeva za određivanjem privremene mjere kojom bi se zabranilo da tuženik sklopi ugovor o koncesiji s odabranim ponuditeljem, navodi da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svog potraživanja i opasnost koja će spriječiti ostvarivanje njegova potraživanja te da sama priroda javnih natječaja podrazumijeva određeni rizik za ponuditelje, prije svega financijski.
3.2. Zaključno ističe da su instituti privremenih mjera zamišljeni kao iznimka u pravnom poretku te se mogu koristiti samo u iznimnim okolnostima. Kad bi se koristili kao pravilo tada bi se u sustav unijela nesigurnost te bi konačno rješavanje određenih stvari bio prolongirano na duže vremensko razdoblje, a što svakako nije u javnom interesu.
3.3. Predlaže potvrditi odluku od 8. rujna 2021. te odbiti žalbu.
4. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu navodi kako je tužitelj tužbom predložio da sud da donese rješenje da tužba ima odgodni učinak. Citirajući članak 26. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, ističe da je sukladno navedenoj odredbi tužitelj bio dužan dokazati štetu ili učiniti vjerojatnom štetu koja bi se teško mogla popraviti, a što je isti propustio dokazati pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio da predmetni prijedlog nije osnovan te je odbio prijedlog tužitelja da tužba ima odgodni učinak.
4.1. U odnosu na prijedlog tužitelja kojim predlaže da sud donese privremenu mjeru prema kojoj bi se obustavilo izvršenje Odluke Vijeća za elektroničke medije od dana 2. kolovoza 2021. te zabrana sklapanja ugovora o koncesiji između tuženika i zainteresirane osobe, navodi da je prema odredbi članka 47. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, za donošenje takvog rješenja potrebno da tužitelj učini vjerojatnim postojanje svog potraživanja te opasnost do koje će doći ukoliko se ne primjene predložene privremene mjere.
4.2.Naglašava činjenicu da je tužitelju koncesija istekla dana 31. svibnja 2021. te da shodno tome tužitelj ne može tvrditi da mu se nanosi šteta emitiranjem radio programa nekog drugog radio nakladnika u situaciji kada je nemoguće dostaviti dokaz prema kojem bi on bio taj kojemu bi Vijeće za elektroničke medije dodijelilo novu koncesiju. Budući da tužitelj nije dostavio dokaze kojima bi učinio vjerojatnim postojanje svog potraživanja i opasnost koja će nastupiti, a obzirom na odredbu članka 47. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, prvostupanjski sud je time što je odbio izdavanje privremene mjere, pravilno odlučio.
4.3.Referirajući se na odredbu članka 33. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, smatra netočnom tvrdnju tužitelja da je prvostupanjski sud prije odlučivanja o privremenim mjerama bio dužan minimalno provesti dokaze koje je tužitelj predložio u tužbi. Pogotovo imajući na umu kako sud pri odlučivanju o privremenim mjerama veže hitnost u postupanju.
4.4.Budući su žalbeni navodi netočni i neosnovani, predlaže žalbu odbiti u cijelosti.
5.Žalba nije osnovana.
6.Tužitelj je u tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika od 2. kolovoza 2021. podnio prijedlog da se sukladno odredbi članka 26. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12. i 152/14., 29/17., dalje: ZUS) donese rješenje da tužba ima odgodni učinak te da se sukladno odredbi članka 47. stavku 1. ZUS-a izda privremena mjera, sve do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.
7. Odredbom članka 26. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Stavkom 2., istog članka ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
8.Odredbom članka 47. stavkom 1. ZUS-a, propisano je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru, ako je to nužno kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta.
9.Imajući na umu sadržaj podnesenog prijedloga, premda ga je tužitelj kvalificirao kao privremenu mjeru iz članka 47. stavka 1. ZUS-a, proizlazi da je tužitelj predlažući privremenu mjeru sadržajno zatražio odgodni učinak tužbe, jer isti izdavanjem privremene mjere traži da se odgodi izvršenje osporenog rješenja tuženika do donošenja sudske odluke po predmetnoj tužbi, što sadržajno odgovara institutu odgodnog učinka tužbe o čemu se ne odlučuje primjenom odredbe o privremenoj mjeri iz članka 47. ZUS-a, kako to pogrešno obrazlaže prvostupanjski sud.
10.Budući je prvostupanjski sud, pobijanim rješenjem odlučio i o tome da tužba nema odgodni učinak, a iz opisa sadržaja prijedloga tužitelja jasno je vidljivo da tužitelj u suštini traži odgodu izvršenja rješenja Vijeća za elektroničke medije do okončanja predmetnog upravnog spora, to ovaj Sud nalazi da rješenjem prvostupanjskog upravnog suda protiv kojeg je tužitelj podnio žalbu nije povrijeđen zakon.
11.Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavka 4., u svezi s člankom 67. stavak 3. ZUS-a riješiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.
