Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-11/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. H. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-3/2021-12 od 19. svibnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2021.,

r i j e š i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

i  p r e s u d i o  j e

II U ostalom dijelu, odbijaju se žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba optuženog S. H. kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-3/2021-12 od 19. svibnja 2021. optuženi S. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, pokušaja silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude te je temeljem članka 153. stavak 2., a uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca.

1.1. Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi S. H. je obvezan da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, nužne izdatke i nagradu postavljenom branitelju po službenoj dužnosti te nagradu i nužne izdatke opunomoćenice žrtve iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. u iznosima koji će biti naknadno određeni posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. H. po branitelju D. Š., odvjetniku u Č.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni izricanjem veće mjere kazne zatvora optuženiku bez njezinog ublažavanja te u odluci o troškovima kaznenog postupka obveže optuženika na plaćanje svih troškova kaznenog postupka.

2.2. Optuženi S. H. po branitelju D. Š., odvjetniku u Č. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se "prvostupanjska presuda ukine, okrivljenika oslobodi optužbe ili podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i odluku".

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

6. U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj samo citira odredbu članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da je "izreka presude proturječna razlozima presude, u presudi su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni i o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samim tim zapisnicima". Međutim, u nastavku izjavljene žalbe sadržajno ne obrazlaže u čemu bi se sastojala navedena povreda i na koji konkretan način je prvostupanjski sud ostvario neki od vidova žalbom naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa je evidentno da se u konkretnom slučaju radi o paušalno iznesenoj tvrdnji optuženika koja ničim nije konkretizirana i obrazložena.

6.1. Međutim, unatoč tome, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

7. Neosnovano optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona navodeći da je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer iz takve dikcije proizlazi da ustvari optuženik pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica na temelju kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude te da je za isto kazneno odgovoran, odnosno da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona.

7.1. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o povredi kaznenog zakona koja pretpostavlja da je na ispravno utvrđene činjenice (a sadržane u činjeničnom opisu inkriminacije iz izreke pobijane presude) pogrešno primijenjen kazneni zakon, nego se u suštini radi o tome da žalitelj osporava ispravnost upravo tako utvrđenih činjenica.

8. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. U pogledu žalbenih navoda u kojima optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja isti navodi da nisu prikupljeni materijalni i personalni dokazi koji bi teretili optuženika da bi počinio ovo kazneno djelo te da su iskazi žrtve E. O. i svjedokinje T. O. nepodudarni, a da svjedokinja T. O. ionako nema direktnih saznanja o navedenom događaju. Optuženik se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je žrtvu E. O. trebalo ponovno ispitati na raspravi iako prilikom predlaganja ponovnog ispitivanja žrtve obrana nije navela nove okolnosti na koje bi žrtvu E. O. trebalo ponovno ispitati pa je temeljem odredbe članka 292. stavak 4. ZKP/08. odbijen taj dokazni prijedlog. Naime, ispravno je prvostupanjski sud smatrao da se žrtva može ponovno ispitati samo iznimno, ako to ocijeni potrebnim. Za naglasiti je da je optuženiku i njegovom branitelju omogućeno da na dokaznom ročištu ispitaju žrtvu i da prigovaraju iskazu žrtve, zbog čega je ispravno prvostupanjski sud odbio taj dokazni prijedlog.

10. Suprotno žalbenim navodima optuženika po ocjeni suda drugog stupnja činjenično stanje je u odnosu na inkriminirano kazneno djelo pokušaj silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. na pravilan način utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice.

11. Ispravno je prvostupanjski sud iskaz žrtve E. O., koja u vrijeme počinjenja djela još nije napunila 17 godina, ocijenio istinitim, uvjerljivim i vjerodostojnim. Naime, žrtva je na potpuno jasan, precizan i detaljan način opisala što joj se tijekom inkriminirane noći dogodilo, pri čemu je u bitnim dijelovima dosljedno iskazivala, navodeći da ju je optuženik pozvao da dođe kod njega jer ju teta treba na mobitel, pa je ušla u njegovu kuću, a on je zaključao vrata i rekao joj "Sad si moja". Pokušala je dozvati strica D., ali optuženik joj je stavio ruku na usta, a potom ju je počeo dirati po grudima i po stražnjici preko odjeće, skinuo joj je tajice do koljena, nakon čega ga je udarila mobitelom po glavi, povukla si tajice i potrčala prema vratima, pa joj je optuženik otključao vrata, govoreći da će ju ubiti ako o tome nekome kaže.

11.1. Takav iskaz oštećenice u cijelosti je potvrđen iskazom svjedokinje T. O., bake oštećene djevojčice E. O., koja je u bitnim dijelovima jednako kao oštećenica opisala ono što joj je unuka povjerila. Nadalje, iz nalaza i mišljenja biološkog vještačenja proizlazi da je na majici optuženika pronađen miješani DNA profil koji odgovara optuženom S. H. i oštećenoj E. O., a iz nalaza i mišljenja vještačenja tekstilnih tragova proizlazi da su na odjeći optuženog S. H. pronađena brojna tekstilna vlakna, koja odgovaraju odjeći žrtve, djeteta E. O. i obrnuto, na odjeći žrtve E. O. pronađena su brojna tekstilna vlakna optuženog S. H. Ti dokazi potkrjepljuju vjerodostojnost i pouzdanost iskaza žrtve zbog čega je potpuno ispravan zaključak suda prvog stupnja kako je na nedvojben način utvrđeno predmetno kazneno djelo, a počinjeno od strane optuženika na način na koji je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude.

12. Optuženik nastoji osporiti iskaz žrtve naglašavajući da se pojedini njezini navodi ne podudaraju s iskazom svjedokinje T. O., dok su neki od navoda žrtve po ocjeni optuženika neživotni i nemaju potvrdu u materijalnim dokazima.

12.1. Optuženik naglašava da je žrtva navela kako je njezina baka (svjedokinja T. O.) spavala u vrijeme događaja, istodobno navodeći da je po dolasku kući nakon događaja sve ispričala baki, dok svjedokinja T. O. navodi kako joj je žrtva o događaju ispričala iduće jutro. Iako je točno da je žrtva, ispitana na dokaznom ročištu, izjavila kako je nakon događaja išla doma i da je odmah to rekla baki, da bi dodala da je baka spavala prije nego što je žrtva izašla iz kuće, dok je svjedokinja T. O. izjavila da je o događaju od unuke-žrtve doznala iduće jutro, riječ je o razlici u detalju koji nije takve naravi da bi dovodio u pitanje iskrenost žrtve u cijelosti. Naime, prije svega, iz iskaza svjedoka T. O. slijedi da joj je unuka-žrtva ujutro rekla "da ju nije odmah poslije tog događaja probudila, jer ju je bilo strah i sram". Upravo taj navod svjedokinje T. O. prihvatljiv je, pa ga i ovaj drugostupanjski sud nalazi istinitim, jer je i logično i životno da najbliži srodnik žrtve, nakon što sazna za traumatično zbivanje, dobije i odgovor na pitanje zbog čega ga žrtva nije odmah obavijestila, a ponuđeno objašnjenje žrtve ujedno je i logično i uvjerljivo. To stoga što je notorno da su strah (nesumnjivo u konkretnom slučaju izazvan nasilnim karakterom samog događaja, ali i prijetnjom upućenom žrtvi na njezinom odlasku) i sram emocije koje se uobičajeno javljaju kod žrtava seksualnih delikata zbog koje činjenica što je žrtva na dokaznom ročištu iskazivala neistinito u pogledu trenutka u kojem je svoju baku obavijestila o događaju ni na koji način ne dovodi u pitanje vjerodostojnost ostalih njezinih navoda. Uostalom, upravo su strah i sram razumno objašnjenje i razlog zbog kojih žrtva po povratku kući o događaju nije obavijestila svog strica, nego je odabrala to učiniti naknadno, i to baki, osobi s kojom je nesumnjivo bliskija i od koje, s obzirom na razliku u dobi i isti spol, očekuje više razumijevanja i djelotvorniju zaštitu. Što se tiče primjedbe da je stric D., koji živi u istom kućanstvu s žrtvom trebao čuti žrtvino zapomaganje ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je takva primjedba neprihvatljiva, jer je žrtva navela da kada je počela vikati, joj je optuženik stavio ruku na usta. Nepostojanje tragova grebanja ili ozljeda na optuženiku pak ne dovodi u pitanje ispravan zaključak suda da je žrtva, osoba mlade životne dobi pružala otpor i konačno optuženika udarila svojim mobitelom, nakon čega je njegovo nasrtanje na nju prestalo. Ničim žalitelj optuženik nije potkrijepio svoju tezu kako je od udarca mobitelom trebao zadobiti vidljivu ozljedu, a niti se takva teza životno podrazumijeva, tim više što se radi o napuklom ekranu mobitela, a ne razbijenom uređaju. Navodi žalitelja optuženika da je isti prethodno bio u jako dobrim odnosima s djevojčicom, jer da ju poznaje od malena i da joj je uvijek pomagao, ne dovode u pitanje počinjenje kaznenog djela kako je utvrđeno u vrijeme inkriminacije. Štoviše, njima se potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da žrtva nije imala nikakvog razloga lažno teretiti optuženika. Iz iznesenih razloga, a istodobno savjesno i detaljno analizirajući navode obrane optuženika, ispravno je prvostupanjski sud, uočivši niz nedosljednosti i nelogičnosti u njegovoj obrani, koju je mijenjao a da takve svoje izmjene nije logično i prihvatljivo objasnio, zaključio je da je takva obrana neprihvatljiva. Takav zaključak i ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nalazeći da materijalni tragovi, odnosno podaci razvidni iz nalaza i mišljenja provedenih biološkog i kontaktnog tekstilnog vještačenja ne odgovaraju niti jednoj od dvije verzije iznesene obrane. Naime, "…svakodnevne interakcije i susretanja" kojima optuženik nastoji objasniti rezultate tih vještačenja nesumnjivo nisu dovoljni da objasne broj vlakana s odjeće oštećenice koji je pronađen na odjeći optuženika i obrnuto, jer se za takvo što moralo raditi o iznimno bliskom i intenzivnom kontaktu i dodirivanju.

13. Slijedom iznesenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice sadržane u činjeničnom opisu inkriminacije. Opisane radnje optuženika, odnosno pozivanje žrtve da dođe k njemu u kuću pod izlikom da ju teta treba na telefon, potom zaključavanje vrata, upućene riječi "sad si moja" te stavljanje ruke na usta žrtvi koja je počela vikati, da bi je optuženik nastavio dirati po grudima i stražnjici, zavukao ruke ispod majice i spustio tajice, pri čemu je žrtva E. O. vikala za vrijeme spornog događaja, plakala, govorila optuženiku da ju pusti i time jasno dala do znanja da ne želi imati spolni odnos s njim, nego je optuženik očito bio svjestan pa je primijenio silu te ju je uhvatio za usta, stao ispred nje dok je ona stajala uz zid, te tom silom očigledno nastojao slomiti njezin otpor nesumnjivo sadržavaju sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja silovanja. Naime, ovako prikazana dinamika zbivanja upućuje i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na zaključak da je optuženik poduzeo radnju koja prostorno i vremenski prethodi ostvarenju bića kaznenog djela silovanja, pri čemu su se u njegovom ponašanju stekla sva subjektivna i objektivna obilježja tog djela, pa je stoga ispravno proglašen krivim za kazneno djelo silovanja u pokušaju iz članka 153. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. Promašena je pritom primjedba optuženika o prijetnji o kojoj žrtva govori, jer se radi o riječima koje je optuženik uputio nakon inkriminiranog događaja, pa ta prijetnja nije dio bića kaznenog djela silovanja u pokušaju, a što nesumnjivo proizlazi i iz činjeničnog i pravnog opisa inkriminacije, prema kojima je kazneno djelo počinjeno primjenom sile, a ne prijetnje.

14. Prema tome, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja na temelju svih izvedenih dokaza, pravilno je utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način na koji je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjanje, jasne, logične i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iz navedenih razloga, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o kazni.

15.1. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik navodi da su izostale olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu odredaba o ublažavanju kazne, jer iako je djelo ostalo u pokušaju, način počinjenja djela i učinci kaznenog djela kao i prijašnji život optuženika, ne opravdavaju izricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Optuženik ne konkretizira navode vezano za odluku o kazni, ali je u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. odluka ispitana u tom dijelu i po njegovoj žalbi.

15.2. Ovdje treba ponoviti kako svaka odluka o kazni mora biti i izražavati individualiziranu zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz koje je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenih djelom zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja djela i usklađenost njegovog ponašanja s važećim zakonskim propisima. Razmatrajući kaznu izrečenu po prvostupanjskom sudu u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka ispravno prvostupanjski sud utvrdio otegotne okolnosti-višestruku osuđivanost optuženika i to da je 6 puta pravomoćno osuđivan zbog počinjenih kaznenih djela koja su uglavnom imovinski delikti, a da je žrtva ovog kaznenog djela nećakinja njegove izvanbračne supruge koju poznaje od malena. Sud je izrekao ublaženu kaznu zatvora predviđenu za ovo kazneno djelo zbog toga što je djelo ostalo u pokušaju, pa je optuženika osudio na kaznu zatvora od 2 godine i 3 mjeseca i uz primjenu članka 34. stavak 2. KZ/11., a uz granice ublažavanja kazne kako je propisano temeljem članka 49. KZ/11. Takva kazna primjerena je respektira li se optuženikova dob, kao i činjenica da je događaj relativno kratko trajao, a optuženik odustao od realizacije djela suočen s ozbiljnijim otporom žrtve, pa se u tim okolnostima ublažavanje kazne zbog činjenice što je riječ o pokušaju ukazuje prihvatljivim.

15.3. S obzirom na sve naprijed navedeno, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da zbog toga što je kazneno djelo ostalo u pokušaju, se isti treba blaže kazniti i to kaznom zatvora ispod predviđenog zakonskog minimuma od 3 godine.

15.4. Po ocjeni suda drugog stupnja, navedenom kaznom izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela. Njome će se na efikasan način prvenstveno utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, osobito ona s elementima nasilja, ali će se istovremeno utjecati na sve ostale članove društvene zajednice kako bi shvatili pogibeljnost činjenja kaznenih djela i potrebu kažnjavanja njihovih počinitelja. Stoga, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

16. Zbog odluke o troškovima kaznenog postupka žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

16.1. Državni odvjetnik iz razloga što smatra da je sud na temelju članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. ZKP/08. trebao obvezati optuženika i na plaćanje troškova koji su bili vezani za putni trošak svjedokinje T. O., trošak uzimanja bioloških uzoraka i trošak vještačenja kontaktnih tragova Centra za forenzička ispitivanja, a koji su svi troškovi nastali tijekom kaznenog postupka, pa je sud trebao o tim troškovima i odlučiti.

16.2. Optuženik pak navodi da sud nije provjeravao da li na strani optuženika postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova.

16.3. Prije svega sud prvog stupnja u odlomku 18. obrazloženja dao je razloge zbog kojih smatra da je optuženik dužan snositi troškove kaznenog postupka pozivajući se na optuženikove imovinske prilike, razvidne iz njegovih osobnih podataka. Zbog toga nema govora o tome da je sud prvog stupnja propustio utvrditi postojanje u suštini negativnih pretpostavki zbog kojih bi optuženika trebalo osloboditi od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka, što je pravilo. Slijedom iznesenog, neosnovano optuženik prigovara odluci o dužnosti snošenja troškova postupka. Uostalom, ovdje treba naglasiti da optuženik ni u žalbi nije naveo neke okolnosti koje bi predstavljale razlog da ga se u cijelosti ili djelomično oslobodi od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka, pri čemu treba naglasiti da sud, u skladu s odredbom članka 148. a ZKP/08., i naknadno, u roku od deset godina od pravomoćnosti odluke o troškovima kaznenog postupka, može osuđenika u cijelosti ili djelomično osloboditi naknade troškova kaznenog postupka sazna li da je njegovo imovinsko stanje takvo da to opravdava.

16.4. Istodobno državni odvjetnik ispravno ukazuje na to da prvostupanjski sud nije odlučio o svim troškovima kaznenog postupka, iako je to bio dužan učiniti. Naime, u troškove postupka ulaze svi troškovi iz članka 145. stavka 1. i 2. ZKP/08., a sud prvog stupnja potpuno je propustio odlučiti o troškovima provedenih vještačenja, troškovima uzimanja biološkog uzorka i putnog troška svjedokinje T. O. S obzirom da je riječ o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno nedostatku koji Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ne može sam otkloniti, trebalo je takvu odluku o troškovima kaznenog postupka ukinuti i stvar u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu, da predsjednik vijeća o tom troškovima kaznenog postupka odluči posebnim rješenjem. (članak 148. stavak 4. ZKP/08.)

17. Na temelju gore izloženog, trebalo je, sukladno odredbama članka 483. i 482.

ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.