Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-616/2020-3

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) M. S. ud. N., OIB: ..., pod 2) I. S. pok. N., OIB: ... i pod 3) V. S. pok. N., OIB: ..., svi iz S. i svi zastupani po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada S., OIB: ..., S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi svih tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 5914/2018 od 10. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) M. S. ud. N., pod 2) I. S. pok. N. i pod 3) V. S. pok. N., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 5914/2018 od 10. prosinca 2019.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) M. S. ud. N., pod 2) I. S. pok. N. i pod 3) V. S. pok. N., te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 5914/2018 od 10. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev koji da je slijedećeg sadržaja:

"Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici svaki za po 1/3 dijela nekretnina upisanih u Z.U. 9879 kao čest. zem. 6761 (kat.čest.1675/1) i čest. zem. 6762/1 ( kat. čest. 1378/1) dio čest. zem. 6764/2 (kat. čest. 1378/3) k.o. S. pov. 4 m[2] i to baš onog realnog dijela navedene nekretnine označene u vještvu vještaka Z. R. od 14.listopada 2009.g. označen kao lik B - C - K, površine 4 m[2] , pa je dužan tuženik trpjeti upis tužitelja kao vlasnika svakog za po 1/3 dijela označenih nekretnina uz istovremeni izbris istih sa imena tuženika."

2. Također prvostupanjski je sud donio i rješenje kojim je odbio prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere zabranom tuženiku otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina, te zabilježbom postojanja privremene mjere u zemljišnim knjigama.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja svi tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19, dalje ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba tužitelja 1) M. S. ud. N., pod 2) I. S. pok. N. i pod 3) V. S. pok. N., nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja pod 1) M. S., pod 2) I. S. i pod 3) V. S., da se utvrde suvlasnicima, svaki za po 1/3 dijela čest. zem. 6761 i čest. zem. 6762/1 obje k.o. S. te na dijelu čest. zem. 6764/2 k.o. S., i to baš na onom dijelu ove nekretnine, u površini od 4 m[2] , koji je u "vještvu" vještaka Z. R. od 14. listopada 2009. označen kao geometrijski lik "B - C - K".

7. Prvostupanjski je sud prvotno u ovom postupku, dana 30. travnja 2010. pod poslovnim brojem IP - 1587/07 donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženika, Županijski je sud u Splitu, rješenjem Gžst - 175/2011 od 9. travnja 2014., ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjski je sud u navedenom rješenju pored ostalog svrnuo pozornost prvostupanjskom sudu i strankama kako je pobijana presuda kontradiktorna u dijelu u kojem se utvrđuje da su tužitelji suvlasnici svaki za po 1/3 dijela od 4/385 dijela čest. zem. 6764/2 k.o. S., a koji je dio točno označen u nalazu i mišljenju vještaka R. likom B-C-K, površine 4m[2] . U tom smislu drugostupanjski je sud istaknuo da ako su tužitelji suvlasnici na točno određenom i geometrijski odijeljenom dijelu čest. zem. 6764/2 k.o. S., kao što tvrde, onda ne mogu istovremeno biti suvlasnicima u idealnom dijelu na cijeloj označenoj nekretnini. Naime, ako je jedna osoba ili više njih vlasnik odnosno suvlasnik točno određenog dijela nekretnine, kao što u predmetnom slučaju tvrde tužitelji, tada ta osoba odnosno osobe ne mogu biti vlasnici odnosno suvlasnici odgovarajućeg idealnog dijela nepodijeljene nekretnine jer je suvlasništvo pravo vlasništva više osoba na nepodijeljenoj stvari. Dakle, u bitnome, tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tužitelji zahtijevali da se utvrde suvlasnicima u idealnom dijelu nekretnine čest. zem. 6764/2 k.o. S., a koji dio u naravi da je određen i geometrijski odijeljen, bio je nerazumljiv i kontradiktoran samom sebi.

8. Tužitelji su nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta, u podnesku od 17. rujna 2015. ispravili navedeni kontradiktorni dio tužbenog zahtjeva na način da su u odnosu na čest. zem. 6764/2 k.o. S. zatražili utvrđenja prava suvlasništva (svaki za po 1/3 dijela) točno određenog, realnog, dijela ove nekretnine, a kako je u svom nalazu i mišljenju označio vještak R. Međutim, prvostupanjski je sud novom presudom Pst -721/14 od 23. prosinca 2015. ponovno odlučivao o tužbenom zahtjevu, kao da tužitelji nisu učinili navedenu ispravku. Prvostupanjski je sud nadalje u obrazloženju presude Pst-721/14 od 23. prosinca 2015. u bitnome naveo kako u konkretnom slučaju dosjelost na predmetnim nekretninama može početi teći tek od 8. listopada 1991., navodeći pri tome propise na temelju kojih dolazi do ovog zaključka. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako su tužitelji, a da bi stekli pravo vlasništva/suvlasništva na predmetnim nekretninama, dosjelošću morali biti u njihovom posjedu 40 godina računajući od 8. listopada 1991., pa kako taj rok da nije prošao to da nisu ni stekli pravo vlasništva/suvlasništva. Stoga je prvostupanjski sud navedenom presudom ponovno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Odlučujući o žalbi tužitelja na presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pst-721/14 od 23. prosinca 2015., Županijski je sud u Splitu, dana 21. rujna 2017. pod poslovnim brojem Gž-1821/2016 donio rješenje kojim je ponovno ukinuo presudu prvostupanjskog suda, te mu vratio predmet na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju rješenja drugostupanjskog suda od 21. rujna 2017. pored ostalog je istaknuto kako je sadržaj pravne zaštite određen činjeničnim supstratom iznesenim u tužbi i tijekom postupka. Stoga da je sud ovlašten utvrđivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe. Tužitelji su u žalbi na prvostupanjsku presudu od 23. prosinca 2015. isticali kako je njihov pravni prednik pok. I. S. kupio predmetne nekretnine 1902., a da se pravni prednici tužitelja i sada tužitelji nalaze u posjedu predmetnih nekretnina još od 1850. i da nekretnine "drže kao svoje vlasništvo." Također je isticano kako je pravni prednik tužitelja, njihov pradjed pok. I. S., pogodbom od 13. srpnja 1902. kupio od E. G. i B. J. predmetne nekretnine, a da se kupnja težačkog prava tom prilikom spomenula samo kako bi se izbjegnulo plaćanje poreza na promet nekretnina. U svakom slučaju da se radilo o stvarnoj kupoprodaji. Tužitelji su također tvrdili kako su u poštenom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina, ubrajajući i vrijeme posjedovanje njihovih prednika, "više od 114 odnosno 165 godina", pa da su vlasništvo predmetnih nekretnina stekli dosjelošću, pri tome tvrdeći kako nikakva eksproprijacija (izvlaštenje) predmetnih nekretnina nije izvršena.

11. U navedenom rješenju Gž - 1821/2016 od 21. rujna 2017., drugostupanjski je sud napomenuo kako u smislu odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje ZVDSP), promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Također je istaknuto kako su prije 6. travnja 1941. na snazi bila pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ) koja se primjenjuju na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list, broj 84/46). Prema pravilu paragrafa 1468. koje pravilo je dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice Saveznog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. rok dosjelosti za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe bio je 20 godina, dok je prema pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a rok dosjedanja na nekretninama na kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bili upisane država, općina, crkva i dr. rok dosjedanja iznosio 40 godina. Nadalje, prema odredbi članka 28. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80 i 36/90 i "Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) dalje ZOVO, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., za redovnu dosjelost, koja se primjenjuje na kvalificiranog posjednika rok dosjedanja je 10 godina, a za izvanrednu dosjelost 20 godina.

12. Istaknuto je i to kako je do 8. listopada 1991. bila propisana izričita zabrana dosjedanja nekretnina u društvenom vlasništvu sukladno odredbi članka 29. ZOVO-a. Time je dakle zakonom bilo isključeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu od 1. rujna 1980. (dan stupanja na snagu ZOVO-a) do 8. listopada 1991. kada je odredba članka 29. ZOVO-a stavljena izvan snage sukladno odredbi članka 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91). No i prije 1. rujna 1980. postojala je zabrana dosjedanja na zemljištima u društvenom vlasništvu u smislu odredbe članka 113. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ", broj 25/65, 12/67 i 14/70 te "Narodne novine" br. 52/71. i 52/73.), osim ako je vrijeme dosjelosti bilo dovršeno prije 6. travnja 1941.

13. Odredbom članka 159. stavak 1. ZVDSP-a propisano je kako se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Nadalje odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. određeno da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Konačno, za navesti je kako je odredbom članka 159. stavak 4. ZVDSP-a, pored ostalog određeno kako samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. ovoga članka.

14. Odredbom članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96. i 68/98.), dalje ZVDSP/96 koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je dana 17. studenog 1999. članak 388. stavak 4. ZVDSP-a/96 (Odluka, poslovni broj: U-I-58/1997 i dr.; "Narodne novine" br. 137/99). Dakle stavak 4. navedenog članka bio je proširio primjenu odredbi o dosjelosti i na društveno vlasništvo i na vrijeme proteklo do 8. listopada 1991.

15. Nakon što je drugostupanjski sud navedenim rješenjem od 21. rujna 2017. ukinuo prvostupanjsku presudu od 23. prosinca 2015. zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a), te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, prvostupanjski je sud sukladno rješenju drugostupanjskog suda trebao ponovno dati pravnu ocjenu izvedenih dokaza, eventualno izvesti i nove, te potom, na temelju izvedenih dokaza ponovno izvesti zaključak jesu li tužitelji stekli vlasništvo/suvlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću. Posebno je ukazano prvostupanjskom sudu kako je potrebno da u ponovljenom postupku odluči o preinačenom (ispravljenom) tužbenom zahtjevu u odnosu na čest. zem. 6764/2 k.o. S. (što su tužitelji učinili već navedenim podneskom od 17. rujna 2015.; str. 52. i 53. spisa).

16. Nakon ponovljenog postupka, Općinski je sud u Splitu , dana 4. travnja 2018., pod poslovnim brojem P-6094/17 donio presudu kojom je ponovno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te rješenje kojim je odbio prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.

17. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv označene prvostupanjske presude i rješenja od 4. travnja 2018., Županijski je sud u Splitu novim rješenjem od 29. studenog 2018., pod poslovnim brojem Gž–1789/2018-2 ukinuo presudu i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 6094/17 od 4. travnja 2018., te je predmet vratio prvostupanjsko sudu na ponovno suđenje.

18. U rješenju Županijskog suda u Splitu od 29. studenog 2018. navedeno je kako je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na čest. zem. 6764/2 k.o. S., opet zanemarivši kako su u pogledu te nekretnine tužitelji ispravili tužbeni zahtjev u podnesku od 17. rujna 2015., pa je na ovaj način prvostupanjski sud u ovom dijelu donio presudu koja se nije mogla ispitati na koji je način bila počinjena bitna povreda postupka predviđena odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

19. Drugostupanjski je sud nadalje primijetio kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude od 4. travnja 2018. naveo i slijedeće: "eksproprijacijom čest. zem. 6764 i 6770 brisanjem težačkih prava iz zemljišne knjige, te upisom prava vlasništva na nekretninama čest. zem. 6761, 6762, 6763, 6764 i 6770 na ime zemljišno knjižnog fonda Općenarodne imovine, pod upravljanjem narodnog odbora Grada S., zatim cijepanjem izvornih čestica od strane Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu i 1985.g. po nalogu prednika tuženika, posjed tužitelja i njihovih prednika nije bio ni zakonit ni istinit ni pošten, pa tužitelji nemaju kvalifikaciju za stjecanje prava vlasništva dosjelošću." U svezi s navedenim zaključcima prvostupanjskog suda drugostupanjski je sud primijetio da prvostupanjski sud u kontekstu eksproprijacije i posjeda tužitelja, odnosno njihovih prednika, navodi čest. zem. 6764 i 6770 k.o. S., koje nisu predmetom tužbenog zahtjeva. Nadalje, cijepanje nekretnina i upis predmetnih nekretnina na ime zemljišno knjižnog fonda Općenarodne imovine pod upravljanjem Narodnog odbora Grada S., samo po sebi ne znači da je posjed tužitelja, odnosno njihovih pravnih prednika, pod pretpostavkom da su bili u posjedu, prestao biti pošten.

20. Pored toga drugostupanjski je sud u rješenju od 29. studenog 2018. također istaknuo kako prvostupanjski sud nije jasno i nedvojbeno utvrdio, a s obzirom na navode tužitelja tijekom postupka, jesu li, i ako jesu, kada su prednici tužitelja stupili u posjed predmetnih nekretnina i na temelju kojih razloga - osnova, je li taj posjed samostalan, nalaze li se tužitelji u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina, je li njihov posjed bio neprekinut, jesu li predmetne nekretnine ograđene, na koji su način izvršavali faktičnu vlast na nekretninama kroz vrijeme posjedovanja, da li ih je netko smetao u posjedovanju.

21. U zaključku obrazloženja rješenja od 29. studenog 2018., Županijski je sud u Splitu naveo kako se prvostupanjska presuda zbog uočenih i navedenih propusta prilikom njezinog donošenja ne može ispitati posebno stoga što su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Na ovaj način da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa je pobijana presuda ponovno ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuto je i pobijano rješenje kojim je odbijen prijedlog za donošenje privremene mjere, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, u svezi sa odredbom članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.).

22. S obzirom na prijedlog tužitelja iz sada predmetne žalbe da drugostupanjski sud, podredno, ukine pobijanu presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 5914/2018 od 10. prosinca 2019., i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, za reći je slijedeće. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

23. Kako se u sudskoj praksi postavilo pitanje na koje se predmete odnosi zabrana dvostrukog ukidanja prvostupanjskih presuda to je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., pod poslovnim brojem Su-IV- 308/2020, zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „Zabrana dvostrukog ukidanja iz čl. 366. a Zakona o parničnom postupku odnosi se na sve parnične postupke u tijeku, a ne samo na one u kojima je po prvi put prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013.“ I ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje.

24. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti predmetnu prvostupanjsku presudu od 10. prosinca 2019. te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlažu u žalbi, makar i podredno, tužitelji.

25. Nakon razmatranja žalbe tuženika, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu i rješenje te postupak koji je prethodio njihovom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Dakle, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju je Županjski sud u Splitu ukazao u svom „ukidnom“ rješenju od 29. studenog 2018.

26. Tužitelji u žalbi prije svega ističu kako nisu bilo uredno pozvani na ročište za objavu presude 10. prosinca 2019. u 13.00 sati, već tog dana u 14.00 sati. Stoga da nisu bili nazočni objavi presude, a navedenim postupanjem da je prvostupanjski sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka.

27. Zaista, na ročištu za glavnu raspravu od 24. listopada 2019., na kojem je glavna rasprava i zaključena, prvostupanjski je sud zakazao ročište za objavu presude za dan 10. prosinca 2019. u 14.00 sati. No, iz zapisnika sa ročišta o objavi presude je razvidno kako je isto održano 10. prosinca 2019. ali ne u 14.00 sati već u 13.00 sati, pa su tužitelji u pravu kada tvrde da nisu bili uredno pozvani na ročište na kojem je prvostupanjski sud presudu objavio. Na ovaj je način prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 335. stavak 6. ZPP-a. No, istim je stavkom također propisano kako će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Naravno to ne oslobađa sud obveze da pravilno pozove stranke na ročište za objavu što zasigurno podrazumijeva da ih se točno obavijesti o danu i satu održavanja ovog ročišta. No, to što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije uredno pozvao tužitelje na ročište za objavu presude čime je prekršio odredbu članka 335. stavak 6. ZPP-a, nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP- a, pa ovaj žalbeni razlog tužitelja nije bilo za prihvatiti.

28. Tužitelji nadalje u žalbi u bitnome elaboriraju pravna stajališta koja su iskazana u odlukama drugostupanjskog suda koje su već označene u ovom obrazloženju. Također posebno ističu kako je prednik tužitelja, njihov prapradjed pok. I. S. pok. N. još 1902. predmetne nekretnine kupio od E. G. i B. J. Nadalje, tužitelji su u žalbi pozivaju i na razrješenje agrarnih odnosa, na temelju čega zaključuju kako su stekli pravo vlasništva/suvlasništva na predmetnim nekretninama.

29. U svezi sa tvrdnjama tužitelja kako su na predmetnim nekretninama stekli pravo vlasništva/suvlasništva za reći je slijedeće:

30. Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za k.o. S., Z.U. 9879, rješenja Narodne Republike Hrvatske, Narodnog odora Grada S. br. 25646/54–Reg.A 18/47- G od 22. ožujka 1949., žalbe apelacionom sud u Splitu Žagr.777/35/1 od 12. veljače 1936., dopisa od 23. listopada 1939, dopisa od 8. travnja 1949., odnosno isprava koje se nalaze u spisu proizlazi slijedeće:

- da su u Z.U. 9879 k.o. S., u sastavu 6. zk. bića bile upisane čest. zem. 6761, 6762 i 6744,

- da su 14. siječnja 1932. pod br. 294/32 N. S. pok. I. i drugi podnijeli zahtjev za razrješenje agrarnog odnosa na 6. zk. biću Z.U. 9879 k.o. S., - da zahtjev za razrješenje agrarnog odnosa između težaka N . S . , F., A. i P. pok. I. protiv vlasnika zemlje J. G. pok. J. nije razriješen jer predmetni težački odnos osnovan pogodbom 13. srpnja 1902. od strane pravnog prednika tužitelja I. S., nije trajao 30 godina računajući razdoblje od zasnivanja tog odnosa do stupanja na snagu Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije (4. prosinca 1930.),

- da predmetni težački odnos nije razriješen razvidno je i iz činjenice da je 11. lipnja 1938. pod poslovni broj 1383/28 u listu C Z.U. 9879 k.o. S. uknjižena simultana hipoteka i to na način da je u listu C Z.U. 9879, kao porednom (sporednom) ulošku, upisan zalog na teret 93/120 dijela njihovih težačkih prava na 6. zk. biću Z.U. 9879, dok je glavni uložak bio Z.U. 1808 k.o. S. (str 1.J spisa),

- da je po završetku II. svjetskog rata P. S. , kao zaslužni borac, dobio posao službenika zbog čega tadašnji nadležni upravni organ nije prihvatio njegovu tvrdnju da je na dan stupanja na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“, broj 138/46 od 22. studenog 1946.) bio obrađivač,

- da su predmetne čest. zem. 6761, 6762 i 6744 k.o. S. odlukom nadležnog prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog organa (Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Splitu 18/47 G od 16. studenog 1948. i Odluke oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Splitu od 22. ožujka 1949.) dodijeljene Zemljišnom fondu općenarodne imovine pod upravom Narodnog odbora Grada S.,

- da su navedeni upravni akti provedeni u zemljišnoj knjizi te je kao vlasnik uknjižen Zemljišni fond općenarodne imovine pod upravom Narodnog odbora Grada S., o čemu su obaviješteni vlasnik i prijašnji obrađivači

- da je kasnije čest. zem. 6762/1 cijepana na podčesticu 6762/1, a čest. zem. 6764 je kasnije cijepana na čest. zem. 6764/2, što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige Z.U. 9879 k.o. S. (str. 1N i 1Š spisa).z

31. Dakle, prema prvoj agrarnoj reformi težački (kmetski) odnos trebao je trajati 30 godina računajući razdoblje od zasnivanja tog odnosa do dana stupanja na snagu zakona unatrag - § 3. st. 2. Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930.

U konkretnom slučaju težački odnos zasnovan je 13. srpnja 1902. slijedom čega do 4. prosinca 1930. (datum stupanja na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja) nije proteklo 30 godina trajanja težačkog odnosa. Stoga nisu bile ispunjene zakonske

32. Propisi iz prve agrarne reforme (Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930. i Naredba o provođenju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. oktobra 1930.) su zakoni iz Kraljevine Jugoslavije koji su stavljani van snage donošenjem propisa o agrarnoj reformi Federalne Hrvatske i Narodne Republike Hrvatske (Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, Narodne novine, Službeni list NRH 138/46 od 22. studenog 1946. i Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. koji je donesen na temelju čl. 29. saveznog Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945.).

33. Prema drugog agrarnoj reformi kmetski (težački) odnos trebao je postojati na dan stupanja na snagu tog zakona 22. studenog 1946. – čl. 3. st. 2. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“, broj 138/46 od 22. studenog 1946.) koji je propisivao da se smatra da postoje trajni odnosi obrađivanja i onda, kada su oranice, livade i košnice davane na obrađivanje i uživanje iz godine u godinu, ako je obrađivač zemlju priveo kulturi.

34. Stoga je dakle za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava sukladno odredbi čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“, broj 138/46 od 22. studenog 1946.) bilo potrebno dokazati da je postojao težački (kmetski) odnos na dan 22. studenog 1946. i što je bio sadržaj tog kmetskog odnosa.

35. Međutim, iz pisanih dokaza priloženih u spisu proizlazi da je pravni prednik tužitelja P . S . po završetku II. svjetskog rata, kao zaslužni borac, dobio posao službenika, slijedom čega više nije bio težak. Stoga dakle, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava (članak 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja).

36. Iz izvedenih dokaza proizlazi da pravni prednik tužitelja nije bio obrađivač na dan 22. studenog 1946. (Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja). Međutim, sve i kad bi bio obrađivač na dan 22. studenog 1946. (a nije, jer to proizlazi iz dokaznog postupka), pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem težačkih prava opet ne bi bile ispunjene.

37. Naime, u provedenom dokaznom postupku tužitelji nisu dokazali: 1. što je bio sadržaj tog kmetskog odnosa, 2. je li se na dan 22. studenog 1946. vršio sadržaj tog kmetskog odnosa i 3. je li sadržaj tog težačkog odnosa vršen u površini koja ne prelazi dopušteni zakonski maksimum.

38. Također je za istaknuti kako je prilikom utvrđenja prava vlasništva na temelju kmetskih prava potrebno poštivati zakonske maksimume koji su mogli biti dodijeljeni težacima, a sve kako težaci ne bi postali novi veleposjednici. Ako bi težaci postali novi veleposjednici onda bi agrarna reforma izgubila smisao, jer bi samo došlo do zamjena uloga, a ne ravnopravnosti, odnosno socijalne pravde, kojoj se težilo. Također je zakonodavac vodio računa da se veleposjedniku kmetskim pravima ne može oduzeti cjelokupni njegov posjed, jer bi u tom slučaju veleposjednik ostao bez zemlje, a što je protivno cilju agrarne reforme.

39. Za navesti je da za razliku od prve agrarne reforme koja je u § 6. st. 1. i 3. Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930. propisivao maksimum površine koji se mogao dosuditi težaku ovisno o broju članova njegove obitelji, Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“, broj 138/46 od 22. studenog 1946.) nije propisivao maksimum zemljišta koji se mogao dodijeliti težaku (obrađivaču).

40. S obzirom da se težaku nije smjelo dodijeliti toliko zemljišta da on postane novi veleposjednik, jer bi time agrarna reforma izgubila smisao, ta pravna praznina popunjavala se poštivanjem zakonskih maksimuma koji su se mogli dodijeliti težacima i članovima njihove obitelji koji su bili propisani Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. i Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, Narodne novine 111/47 od 17. prosinca 1947. Da je tomu tako proizlazi iz sadržaja odluka kotarskih komisija u kojima se zemlja dodjeljivala obrađivaču (težaku) i članovima njegove obitelji koji su se pojedinačno nabrajali te se navodila površina zemlje koja im je dodijeljena.

41. Odredbom § 36 Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne novine od 24. studenog 1945. bilo je propisano da se mjesnim agrarnim interesentima može dodijeliti tolika površina obradive zemlje, da zajedno s vlastitom zemljom imaju 8 jutara (4,6 ha) obradive zemlje, ako im porodica broji do 8 članova.

42. Identična odredba bila je odredba članka 35. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 111/47 od 17. prosinca 1947.) kojom je bilo propisano da se mjesnim agrarnim interesentima može dodijeliti tolika površina obradive zemlje, da zajedno s vlastitom zemljom imaju 8 jutara (4,6 ha) obradive zemlje, ako im porodica broji do 8 članova.

43. U konkretnom slučaju bila su 4 brata težaka N . S . , F., A. i P., svi pok. I., koji su pravni slijednici svog oca I. S. pok. N. koji je 1902. zasnovao predmetni težački odnos (str. 1. A1 spisa). Nadalje, presudama Sreskog suda u Splitu Agr.5236/31 od 1. rujna i Agr. 5170/31 od 24. svibnja 1939. težaku P. S. dosuđene su zemlje M. i B. (str. 1. B1 spisa).

44. Stoga je dakle u konkretnom slučaju bilo potrebno dokazati da zajedno sa svojom zemljom i svom zemljom dobivenom agrarnom reformom i utuženim nekretninama da nije iscrpljen zakonski maksimum koji se mogao dodijeliti težacima i članovima njihovih obitelji. Međutim, tužitelji to nisu dokazali niti jednim dokazom, niti su predložili izvođenje dokaza na tu okolnost.

45. Sukladno pravilu o teretu dokaza (članak 7. stavak 1., članak 219. stavak 1., članak 220. stavak 2. i članak 221.a ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).

46. U odnosu na eventualno stjecanja prava vlasništva/suvlasništva tužitelja na predmetnim nekretnima dosjelošću za navesti je slijedeće.

47. Činjenični osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću podrazumijeva samostalan posjed. Dakle, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti samostalan i pošten što znači da posjednik stvar posjeduje kao svoju, a pri tome nije znao niti je mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. S druge pak strane, činjenični osnov za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava podrazumijeva nesamostalan posjed. Dakle, kmet (težak) je znao i morao znati da obrađuje tuđi posjed (posjed veleposjednika), jer je za tu obradu morao plaćati naknadu (polovinu ili ¾ uroda tzv. napolicu). Stoga su činjenični osnovi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i temeljem kmetskih prava suprotni i međusobno se isključuju.

48. Kod takvog stanja stvari za vrijeme trajanja težačkog odnosa nije moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer težak zna i mora znati da nema samostalni posjed s obzirom da obrađuje tuđu zemlju po osnovi težačkog prava.

49. Nakon prestanka težačkog odnosa težak nema nikakav pravni osnov za posjedovanje tog zemljišta. Stoga takva osoba zna i mora znati da mu ne pripada pravo na posjed zbog prestanka težačkog odnosa pa se ukazuje kao nesavjestan posjednik. Savjesnost je osnovna pretpostavka za stjecanje dosjelosti. Ako nema savjesnog posjeda nema ni uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

50. U konkretnom slučaju predmetni težački odnos nije razriješen slijedom čega je prestao po sili zakona. Naime, težački odnosi su ostaci feudalnog sustava koji su se razrješavali na način da bi kmetovi (težaci) stjecali vlasništvo, a ako kmet (težak) nije stekao vlasništvo taj odnos se gasio po sili zakona.

51. Stoga dakle, ako su pravni prednici tužitelja nakon 22. studenog 1946. posjedovali predmetne nekretnine, bili su nepošteni posjednici, jer su znali i morali znati da im ne pripada pravo na posjed, jer nemaju nikakav pravni osnov za posjedovanje s obzirom na prestanak težačkog odnosa. Kod takvog stanja stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću.

52. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tužitelji, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je trebalo žalbu svih tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

53. Kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 346. i 347. OZ-a, za određivanje privremene mjere sadržaja kako je to već navedeno u ovoj drugostupanjskoj odluci, to je prvostupanjski sud valjano primijenio pravo kada je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere odbio kao neosnovan. Stoga je žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u svezi sa odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a.

U Splitu 16. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.