Poslovni broj: Usž-185/20-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te sudske savjetnice Maje Domac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. L. d.d. P., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za decentralizaciju lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine F. – F., F., kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetniku u P., radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-376/19 od 6. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2021.
p r e s u d i o j e
I
Žalbe se odbijaju i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-376/19 od 6. studenog 2019.
II
Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda uvažen je tužbeni zahtjev tužitelja i poništeno rješenje tuženika, klasa: UP/II-363-03/18-02/60, urbroj: 2163/1-18-09/04- 19-2 od 30. siječnja 2019. i rješenje Općine F., Jedinstvenog upravnog odjela, klasa: UP/I-363-03/18-02/22, urbroj: 2167/07-01/12-18-6 od 27. rujna 2018. (točka I. izreke), naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 158,00 kn te je odbijen zahtjev tuženika i zainteresirane osobe za naknadu troškova spora (točke II. i III. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 27. rujna 2018., kojim je ukinuto rješenje istog tijela, klasa: UP/I-363-03/18-02/22, urbroj: 2167/07-01/12-18-5 od 17. kolovoza 2018., te utvrđen komunalni doprinos tužitelju za građenje vodenog igrališta uz H. D. na građevinskoj čestici oznake kč.br. 8. k.o. F. u iznosu od 217.192,68 kn te utvrđen način plaćanja.
2. Rješenjem Općine F., Jedinstvenog upravnog odjela od 17. kolovoza 2018., tužitelju je utvrđen komunalni doprinos za građenje vodenog igrališta uz hotel D. na građevnoj čestici kč.br. 8 k.o. F. u iznosu od 162.894,51 kn obračunat temeljem koeficijenta za dogradnju i nadogradnju vrijednosti 0,75 sukladno Odluci o određivanju visine i načina plaćanja komunalnog doprinosa (Službeni glasnik općine Funtana, broj 2/13., dalje: Odluka).
3. Tuženik je protiv pobijane presude prvostupanjskog suda podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnom da je prvostupanjsko tijelo ukinulo ranije rješenje o utvrđivanju komunalnog doprinosa od 17. kolovoza 2018., primjenom odredbe članka 129. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i donijelo novo rješenje o utvrđivanju komunalnog doprinosa od 27. rujna 2018. u kojem je primijenilo ispravan koeficijent 1,00 za novogradnju i utvrdilo novi iznos komunalnog doprinosa. Stoga smatra da tim prvostupanjskim rješenjima nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je u obadva rješenja obračun vršen za novogradnju odnosno činjenično stanje nije mijenjano, već je prilikom obračuna kod prvog rješenja od 17. kolovoza 2018., pogrešno primijenjen koeficijent po tipu izgradnje, odnosno umjesto koeficijenta 1,00 za novogradnju pogrešno je primijenjen koeficijent 0,75 za dogradnju i nadogradnju. Smatra da je pravilno prvostupanjsko tijelo primjenom članka 129. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku po službenoj dužnosti ukinulo ranije rješenje te sukladno građevinskoj dozvoli za obračun komunalnog doprinosa primijenilo za tip izgradnje koeficijent 1,00 za novogradnju kako je to propisano člankom 11. Odluke. Predlaže da Sud uvaži žalbu.
4. U žalbi protiv pobijane presude zainteresirana osoba ističe u bitnom da prvostupanjsko tijelo u oba prvostupanjska rješenja konstatira izdanu građevinsku dozvolu za građenje vodenog igrališta iz čega slijedi jasan zaključak da je u oba rješenja utvrđeno da se radi o novogradnji a ne rekonstrukciji kako to pogrešno i proizvoljno zaključuje sud, zbog čega smatra da je pravilno po službenoj dužnosti ukinuto prvo rješenje i na temelju istog činjeničnog stanja doneseno drugo rješenje uz pravilnu primjenu materijalnog prava (odluke). Predlaže da Sud uvaži žalbu uz naknadu troška sastava žalbe.
5. U odgovoru na žalbe tužitelj smatra da u konkretnom slučaju neovisno o tome jesu li prilikom donošenja pobijanog rješenja činjenice doista pogrešno utvrđene te je li možebitno pogrešno utvrđena činjenica dovela do pogrešne primjene materijalnog prava, nije bilo pravnog temelja za primjenu članka 129. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku te se poziva i na stav koji je zauzeo u tom smislu Europski sud za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u presudi G. protiv Hrvatske, broj: 32457/05 od 13. prosinca 2007. Predlaže da Sud žalbe odbije kao neosnovane.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporena presuda kojom su poništena rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povrede pravila sudskog postupka.
8. Sud nalazi pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da nisu ostvareni razlozi za ukidanje rješenja od 17. kolovoza 2018. temeljem odredbe članka 129. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.) koja propisuje da u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo se može poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja. Naime, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je tim rješenjem tužitelju kao obvezniku plaćanja komunalnog doprinosa obračunat komunalni doprinos za građenje i to dogradnju i nadogradnju primjenom koeficijenta vrijednosti 0,75 mjerodavne Odluke, slijedom čega se ne radi o povredi materijalnog propisa u smislu naprijed navedene odredbe Zakona o općem upravnom postupku, već o eventualno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer je isto tijelo novim rješenjem od 27. rujna 2018. utvrdilo da gradnja odobrena istom građevnom dozvolom predstavlja novogradnju zbog čega smatra da je trebalo primijeniti koeficijent vrijednosti 1,0 navedene Odluke koji se odnosi na novogradnju. Stoga Sud nalazi jasnim obrazloženje prvostupanjskog suda da bi se radilo o očitoj povredi materijalnog propisa u smislu navedene odredbe Zakona o općem upravnom postupku da je rješenjem od 17. kolovoza 2018. obrazloženo da se obračunava komunalni doprinos za novogradnju, a da je pritom pogrešno umjesto koeficijenta za novogradnju primijenjen koeficijent za dogradnju i nadogradnju. Dakle, ukoliko bi se i radilo o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na predmetno građenje (da se ne radi o dogradnji već o novogradnji) ne bi bilo pravnog temelja za primjenu izvanrednog pravnog lijeka ukidanja nezakonitog rješenja zbog očite povrede materijalnog propisa, jer se u konkretnom slučaju niti ne radi o takvoj očitoj povredi. Stoga osnovano tužitelj u odgovoru na žalbe ukazuje da ni situacija u kojoj je povreda materijalnog propisa nastala zbog pogrešno izvedenog zaključka o činjeničnom stanju ne daje podlogu za poništenje rješenja po navedenoj osnovi, osobito imajući u vidu i presudu Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda u Strasbourgu, broj 32457/05, na koju se poziva, prema kojoj greške ili propusti državnih tijela ne mogu ići na štetu stranaka.
9. Imajući u vidu sve navedeno, a obzirom da žalitelji u žalbi ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, slijedom čega je temeljem odredbe članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
10. Kako zainteresirana osoba nije uspjela sa žalbom, to u smislu odredbe članka 79. stavak 1. i 4. istog Zakona o upravnim sporovima, nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava te žalbe.
U Zagrebu 16. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić, v.r.
