Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-194/2019-7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. iz Z.OIB:......, zastupanog po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženika P.-L. d.o.o. Z.OIB: ....., zastupanog po zakonskom zastupniku Lj. D. te po punomoćniku I. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i k. j.t.d. Z., radi utvrđenja odluke o otkazu nezakonitom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-18/18 od 26. ožujka 2019., u sjednici vijeća 16. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-18/18 od 26. ožujka 2019.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nezakonita Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. veljače 2018., kojom odlukom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. ožujka 2015., zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, te da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na ranije radno mjesto na kojem je radio prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitom tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 5. veljače 2018. uz zahtjev za vraćanje na rad.

Naime, u postupku nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozač autobusa na redovnim i izvanrednim linijama u zemlji i inozemstvu temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. ožujka 2015. te da je pobijanom odlukom tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa u vezi s prijevozom šest paketa rezanog duhana (122 kg) 25. siječnja 2018. na relaciji tuženika Z.-Z., a koje je policija zaplijenila po provedenoj akciji. U žalbenom stadiju nije sporno da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu (čl. 133. Zakona o radu, "Narodne novine" br. 93/14, 127/17-dalje ZR).

U odnosu na tužiteljeve tvrdnju u postupku da nije imao saznanja kakvu pošiljku u konkretnom slučaju prevozi, prvostupanjski sud ocjenjuje neuvjerljivim iskaz tužitelja u tom dijelu, cijeneći da se radi o doista znatnoj težini i broju paketa uz utvrđenje da se u konkretnom slučaju zaista mogao osjetiti miris tog duhana. Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio tvrdnju zakonskog zastupnika tuženika koji je navodio kako je od više putnika dobio saznanja da se tijekom puta osjetio miris i u kabini gdje su sjedili putnici, s obzirom da su oba saslušana policijska službenika potvrdila da se i ispred autobusa osjetio miris duhana, prilikom same policijske akcije koja je te prilike provedena. Nadalje, stajalište je prvostupanjskog suda da nije uobičajeno da se tolika pošiljka od strane vozača ne provjerava, već da se jednostavno prihvati za prijevoz i da osoba koja je pošiljku donijela iste pakete samo ubaci u prtljažni prostor, posebno i zbog činjenice da tužitelj nije imao zakonsku obvezu primiti bilo kakvu pošiljku za prijevoz, a pogotovo ne pošiljku tolike količine, odnosno težine.

U odnosu na daljnju tvrdnju tužitelja kojom osporava tvrdnje poslodavca da bi putnici zbog poduzimanja predmetnih izvida policije bili podvrgnuti čekanju i nastavno da bi time poslodavcu bila nanesena štete i narušen njegov ugled, prvostupanjski sud prihvaća iskaze uređujućih policajaca, cijeneći da je svjedok B. M. jasno iskazivao o tome da su putnici zadržani u autobusu dok im vozač nije pokazao sporne pakete, odnosno da je svjedok D. Č. iskazivao da su putnici za vrijeme pregleda mogli napustiti isti, slijedom čega utvrđuje da su putnici bili zadržani dok vozač nije pokazao te pakete. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da takva situacija objektivno za tuženika može biti štetna uz stajalište da činjenica da putnici određeno vrijeme ne mogu napustiti autobus može stvarati neugodu, što može imati negativan publicitet za poslovanje tuženika ubuduće.

Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj opravdano otkazao ugovor o radu tužitelju izvanrednim otkazom u smislu odredbe čl. 116. ZR-a, imajući u vidu i stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-396/09 od 3. rujna 2009. prema kojem ocjena o tome ima li postupanje radnika značenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ne može se uopćiti, te stajalište da kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika prema obvezama koje proizlaze iz naravi posla koji je morao obavljati ( odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-794/13 od 30. rujna 2014., Revr-1609/12 od 23. travnja 2014., Revr-349/12 od 10. srpnja 2012.).

Nastavno, u odnosu na tvrdnju tužitelja da mu poslodavac u postupku otkazivanja nije omogućio iznošenje obrane, prvostupanjski sud temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj nakon samog događaja razgovarao s prokuristom V. D. koji je burno reagirao na predmetni događaj, rekao mu da će dobiti otkaz, ali da nakon toga nije kontaktirao zakonskog zastupnika tuženika. Pri tome takvu pasivnost tužitelja prvostupanjski sud smatra neprihvatljivim ponašanjem, smatrajući da je situacija u kojoj se tužitelj privodi zbog eventualnog počinjenja kaznenog djela u vezi spornog prijevoza u autobusu u vlasništvu tuženika, takav slučaj zbog kojeg bi s tuženikom svakako trebao razgovarati, barem kako bi objasnio, odnosno opravdao, vlastitu ulogu u primanju spornih paketa. Prvostupanjski sud nadalje prihvaća iskaze svjedokinja K. B. i M. P., kao i samog zakonskog zastupnika tuženika, o tome da je tužitelj u više navrata pozivan kod zakonskog zastupnika kako bi objasnio što se u konkretnom slučaju dogodilo, te konačno zaključuje da je time tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane u skladu s čl. 119. st. 2. ZR-a.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Žalbeni navodi tužitelja o onome što je u predmetu prihvaćeno utvrđenim te odlučnim za odluku, sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

Naime, tužitelj u žalbi neosnovano iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza smatrajući neprihvatljivim utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj znao da prevozi pakete duhana, ističući da se, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, nije osjetio miris duhana koji je bio pakiran u najlonske vreće i u kutije budući da prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio navedenu tvrdnju tužitelja s obzirom da su svjedoci, uređujući policajci potvrdili da se miris duhana osjećao već ispred autobusa, što je posredno potvrdio i zakonski zastupnik tuženika temeljem informacija dobivenih od putnika da se i u autobusu osjećao miris duhana, kraj činjenice da se radilo o 122 kg duhana. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj neosnovano otklanja svoju odgovornost navodeći da nije mogao znati, ni kontrolirati što prevozi jer nije ovlašten provjeravati sadržaj paketa, već da je prisiljen vjerovati pošiljatelju, koji mu je konkretno rekao da se prevozi tekstilna roba, s obzirom da ti navodi proturječe prednje navedenom pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, pri čemu i prema shvaćanju ovoga suda takva količina i broj paketa upravo upućuje na obvezu tužitelja kao savjesnog vozača da detaljnije provjeri koji sadržaj uzima na prijevoz i zbog čega. Stoga su neosnovani i daljnji žalbeni navodi tužitelja da neovisno o tome što nije imao zakonsku obvezu preuzeti sporne pakete, nije bio ovlašten samoinicijativno odbiti preuzimanje spornih paketa za prijevoz te da je pakete mogao i morao uzimati. Pri tome tužitelj bez uporišta ukazuje da je takva "politika" poslodavca potvrđena i iskazom z.z. tuženika s obzirom da z.z. tuženika negira da je uobičajena praksa poslodavca prevoziti toliku količinu paketa (bez putnika), što je prihvatljivo i ovome sudu imajući u vidu temeljne obveze prijevoznika putnika u javnom cestovnom prometu.

Osporavajući pravilnost pobijane presude, tužitelj nadalje u žalbi navodi da bi iz obrazloženja odluke o otkazu slijedilo da je proglašen krivim za učin kaznenog djela nedozvoljene trgovine, a da u postupku na tu okolnost nisu provedeni dokazi te da ga je poslodavac neosnovano utvrdio odgovornim, što smatra neprihvatljivim sve do trenutka dok se eventualno u kaznenom postupku ne utvrdi takva odgovornost. S tim u vezi, treba navesti da je točno da je u obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu tužitelju stavljeno na teret da je dana 25. siječnja 2018. u autobusu koji je obavljao prijevoz u ime i za račun poslodavca na međužupanijskoj liniji Z.-Z. protuzakonito prevezao 122 kg duhana, što su utvrdili policijski službenici PU z. koji su oko 21:30 sati toga dana u policijskoj zasjedi dočekali dolazak predmetnog autobusa kojim je upravljao tužitelj na Autobusnom kolodvoru u Z., a pri tome su blokirali izlazak putnika iz autobusa radi obavljanja policijskih izvida dok je tužitelj priveden u policijsku postaju. Nastavno tome, žalitelj je u pravu kada navodi da se odgovornost za protuzakoniti prijevoz duhana utvrđuje u posebnom, kaznenom postupku u odnosu na počinjenje kaznenog djela nedozvoljene trgovine (čl. 264. st. 1. Kaznenog zakona, "Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17- dalje KZ) te eventualno u poreznom postupku (čl. 73.c. Zakona o trošarinama, "Narodne novine" br. 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 120/15, 115/16), slijedom čega nije bilo osnovanim utvrditi samom činjenicom poduzetih policijskih radnji da bi se sporni prijevoz okarakterizirao kao protuzakonit, odnosno neovlašten zbog čega takva konstatacija, sama po sebi, ne bi predstavljala opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

Međutim, iz obrazloženja pobijane odluke o otkazu, u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, proizlazi nadalje da je poslodavac naveo da je uslijed opisanog događaja tužitelj doveo putnike u izrazito neugodnu situaciju u kojoj su bili podvrgnuti čekanju te da je tužitelj narušio i ugled poslodavca budući da je na javnom mjestu bio izvrgnut izvidima policijskih službenika, što je bilo vidljivo većem broju ljudi, te da nastavak radnog odnosa nije moguć iz razloga što poslodavac ne može dalje radniku povjeravati obavljanje prijevoza putnika koji pri obavljanju prijevoza čini djela zbog kojih se podnosi kaznena prijava jer da bi to predstavljalo potencijalnu opasnost za putnike poslodavca da budu ponovno izloženi istim ili sličnim neugodnostima, odnosno da poslodavac ne može na sebe preuzeti takav rizik jer u prvom redu mora voditi računa o sigurnosti putnika i pružanju što kvalitetnije usluge prijevoza, a osim toga da ima i legitimno pravo paziti na svoj ugled.

Imajući u vidu prednje navedeno, kraj utvrđenja da su uslijed dolaska policije putnici bili zadržani u autobusu dok tužitelj nije policajcima pokazao sporne pakete, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da takva situacija objektivno za tuženika može biti štetna i imati negativan publicitet za poslovanje tuženika ubuduće. Stoga je osnovano zaključiti da se tužitelj prethodno opisanim postupanjem kritičnog dana nije ponašao u skladu sa standardom profesionalnog ponašanja na način da je morao štititi i interese poslodavca te ponašanje tužitelja nije bilo primjereno prirodi posla koji je obavljao što je utjecalo na povjerenje za daljnji pravilan rad tužitelja kod tuženika, a što je već opravdani razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, koji je poslodavac dokazao sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a, te je stoga u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome, okolnost da je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da je i tužitelj trebao dokazati da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu nije utjecala na pravilnost odluke o opravdanosti otkaza temeljem naprijed izloženog.

U odnosu na žalbeni navod koji se odnosi na nemogućnost iznošenja obrane prije otkazivanja ugovora o radu, tužitelj neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda temeljem sadržaja iskaza svjedokinja K. B. i M. P., zakonskog zastupnika tuženika, o tome da je tužitelj u više navrata pozivan kod zakonskog zastupnika kako bi objasnio što se u konkretnom slučaju dogodilo, međutim da se nije tome odazvao te nastavno pravilan zaključak da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane, pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja o suprotnom kojima se ukazuje na sadržaj iskaza tužitelja i svjedokinje A. Z., njegove supruge, pri čemu je pravilno stajalište prvostupanjskog suda o neprihvatljivosti pasivnog držanja tužitelja u konkretnim okolnostima.

Žalbene tvrdnje o tome da je tužitelj u vrijeme otkazivanja bio na bolovanju te da je ta okolnost isticana u postupku kao pravno relevantna nisu osnovane budući da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj u postupku činjenično i pravno isticao da bi bolovanje tužitelja bilo od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu u smislu odredbe čl. 38. ZR-a.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o parničnom trošku u primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 16. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović