Broj: Ppž-12862/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Siniše Senjanpovića predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv prvookrivljenog M.M. i dr., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj:5/90, 30/90, 47/90, 29/94), odlučujući o žalbi drugookrivljenog M.K., podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu- Stalne službe u Kaštel Sućurcu od 1. rujna 2021., broj: 18. Pp J-3286/2019-83, na sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba drugookrivljenog M.K. i prvostupanjska presuda potvrđuje u odnosu na tog okrivljenika.

II Na temelju članka 139. stavka 6. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), drugookrivljeni M.K. se oslobađa obaveze plaćanje paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu - Stalne službe u Kaštel Sućurcu od 1. rujna 2021., broj: 18. Pp J-3286/2019-83, prvookrivljeni M.M. i drugookrivljeni M.K. proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci, te je drugookrivljenom M.K. izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana u koje trajanje mu se uračunava vrijeme koje je proveo u zadržavanju 27.12.2017. kao jedan dan zatvora tako da ima za izdržati još 14 dana zatvora, a prvookrivljeni M.M. je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 600,00 kuna što je protuvrijednost domaće valute od 156,72 DEM odnosno 80,13 EUR-a u koji iznos mu se uračunava vrijeme koje je proveo u zadržavanju 27.12.2017. kao jedan dan zatvora odnosno 300,00 kuna, tako da ima za platiti još 300,00 kuna.

Istom presudom okrivljenici su obvezani na plaćanje troškova prekršajnog postupka koje je troškove prvookrivljeni platio, a drugookrivljeni je obvezan na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.149,72 kune.

Nadalje, rješenjem je određeno i da se drugookrivljenom M.K. neće izricati novčana kazna povodom obavijesti nadležnog policijskog tijela da bi prekršio mjeru opreza zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze s M.M..

2. Protiv te presude drugookrivljeni M.K. je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj predlaže da se njegova žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žalitelj u bitnom ne poriče prekršaj ali tvrdi da je njegovu reakciju izazvao prvookrivljeni M.M. svojim ponašanjem koji je zapravo njega prvi napao. Smatra da su svjedoci koji su svjedočili M.M. u korist iskazivali neistine jer nisu niti prisustvovali „svađi“. Osim toga, prvookrivljeni ga kleveće kada iznosi svoje mišljenje da se bavi prodajom droge, a nije mu niti jasno kako to da je prvookrivljeni nekažnjavan, dok za sebe tvrdi da je za sve prijave za prekršaje iz područja javnog reda i mira oslobođen. 6. Suprotno tim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odluku o krivnji okrivljenika donio na temelju provedenog dokaznog postupka i potom i analize obrana okrivljenika, te iskaza ispitanih svjedokinja, a vjeru je poklonio iskazima svjedokinja I.M. i D.G. koje su zapravo u bitnom potvrdile obranu prvookrivljenog M.M. ali i dio obrane samog žalitelja M.K. koji je potvrdio da se sukob dogodio na način opisan u optužnom prijedlogu, ali navodeći da je do toga došlo jer je prvi napadnut od strane M.M..

Međutim, za ostvarenje bića prekršaja irelevantno je tko je sukob započeo, već je bitno da su svojim ponašanjem na javnom mjestu, koje nije sporno, okrivljenici ostvarili radnju prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i to tučom (drugookrivljeni) i svađom (obadvojica). Da se ne radi samo o obrani od verbalnog napada i reakcije izazvane tim napadom jasno proizlazi i iz obrane samog drugookrivljenog M.K. ali naročito iz iskaza svjedokinja koje su suglasno izjavile da je žalitelj M.KM napao s leđa i srušio na tlo.

Tko je gdje parkirao vozilo i kome je bilo lakše pomaknuti vozilo jednako je nevažno za ocjenu o postojanju inkriminiranog prekršaja.

Opravdan je stoga zaključak prvostupanjskog suda kako su okrivljenici opisanim ponašanjem u cijelosti ostvarili biće djela prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji im je stavljen na teret. Ovaj sud je stoga prihvatio jasne i neproturječne razloge koje je za svoju odluku dao prvostupanjski sud, a žalitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

Osim toga, valja napomenuti da žalitelj nije ovlašten podnositi žalbu na teret prvookrivljenog jer nije podnositelj optužnog prijedloga protiv njega pa je dio žalbe koji se odnosi na utvrđenja koja se tiču odluke o kazni prvookrivljenog M.M., nedopušten.

Iz navedenih razloga su žalbeni navodi žalitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni neosnovanima.

7. Ispitujući potom odluku o kazni zatvora koja je izrečena M.K. ovaj Sud smatra, da je ista pravilno i opravdano izrečena tom okrivljeniku jer protivno njegovim navodima, a što proizlazi iz prekršajne evidencije (list 164) spisa pravomoćno kažnjavan zbog prekršaja iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti te je opravdan zaključak prvostupanjskog suda da na okrivljenika do sada izrečene novčane kazne nisu utjecale u dovoljnoj mjeri te da kazna zatvora u trajanju od 15 dana nije prestroga i da će njome biti ostvarena svrha kažnjavanja (člankom 13. cit. Zakona propisana je novčana kazna u iznosu od 50 do 200 DEM ili kazna zatvora do 30 dana). Nadalje, po ocjeni ovog Suda s obzirom na težinu počinjenog prekršaja nema uvjeta za ublažavanje kazne. I ovaj Sud smatra da je kazna zatvora primjerena težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika. Okrivljeniku je u trajanje kazne zatvora pravilno uračunato vrijeme na koje je bio zadržan.

8. Odluka o oslobađanju plaćanja paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 139. stavka 6. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, jer bi po ocjeni ovog suda plaćanje troškova postupka moglo dovesti u pitanje egzistenciju okrivljenika.

9. Na temelju članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. prosinca 2021.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Koraljka Polak Medaković v.r.

Siniša Senjanović v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.