REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 32 Pž-399/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RAIFFEISEN LEASING d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43, OIB 75346450537, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Madirazza & partneri d.o.o., Zagreb, Masarykova 21, protiv tuženika STEČAJNA MASA STEČAJNOG DUŽNIKA NIN ELEKTROCOMMERCE, d.o.o. u stečaju, Poličnik (Općina Poličnik), Zona male privrede područja Grabi, OIB 79652872175, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kolanović, odvjetnik u Zadru, Braće Vranjanina 6b, radi utvrđenja tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-43/2015-56 od 21. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-43/2015-56 od 21. siječnja 2016.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđeno je postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u drugom višem isplatnom redu, u iznosu od 23.383.122,50 kn, te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 536.000,00 kn.

2. Riječ je o tražbini prijavljenoj i osporenoj u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom, a koja potječe iz Ugovora o financijskom leasingu.

3. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da je ona zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka, jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik je i u žalbi ponovio prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da je tužitelj izlučni (a ne stečajni) vjerovnik koji se ne namiruje iz imovine stečajnog dužnika, već je mogao tražiti da se neki predmet izluči iz stečajne mase. Prvostupanjski sud je paušalno zaključio da je tužitelj stečajni vjerovnik, iako je vidljivo da on može tražiti njeno izdvajanje iz stečajne mase. Točnije, sam tužitelj je izdvojio svoju nekretninu iz stečajne mase 18. ožujka 2014., kad ju je preuzeo od tuženika, pa se ne može namirivati iz tuženikove imovine.

4. Tuženik se usprotivio i zaključku prvostupanjskog suda o tome da su tužiteljevi računi opravdani bez obzira na očiti nerazmjer nabavne vrijednosti nekretnine i procjene današnje tržišne vrijednosti. Naime, on se pita kako je moguće da nabavna vrijednost te nekretnine po ugovoru o financijskom leasingu od 27. travnja 2007., iznosi 59.962.984,10 kn, a tužiteljevoj procjeni 32.455.496,07 kn te po procjeni vještaka 27.718.096,32 kn. Na pitanje o razlozima drastičnog pada cijene nekretnine u nekoliko godina, a koja je cijelo vrijeme bila u besprijekornom stanju, nema odgovora ni valjanog obrazloženja. To nije realno, ali je to upravo ono što je tužitelj trebao dobiti, jer da je vrijednost ostala po Ugovoru, onda bi tužitelj trebao tuženiku vratiti milijun kuna.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, /2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora se odnosi na zahtjev za utvrđenje osnovanosti njegove tražbine u iznosu od 23.383.122,50 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Ovu tražbinu je osporio dužnikov - tuženikov stečajni upravitelj.

8. U stečajnom postupku otvorenom nad tuženikom 6. svibnja 2014., na posebnom ispitnom ročištu od 3. veljače 2015., tuženikov stečajni upravitelj osporio je prijavljenu tužiteljevu tražbinu uz obrazloženje da je riječ o računima koji nisu primljeni niti evidentirani u tuženikovom knjigovodstvu. Tužitelj je rješenjem od 3. veljače 2015. upućen pokrenuti ovu parnicu.

9. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev ulažući i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, smatrajući da je tužitelj izlučni, a ne stečajni vjerovnik, a utužene račune nije primio niti su oni evidentirani u njegovom knjigovodstvu. Uz navedeno, tuženik osporava i vrijednost nekretnina u smanjenom iznosu od 46% u odnosu na utvrđenu vrijednost prilikom sklapanja ugovora (str. 181. spisa).

10. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj je stečajni vjerovnik dužnika, jer je u stečajnom postupku prijavio svoju imovinsko-pravnu tražbinu koju temelji na četiri računa i koju tražbinu mu je kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda, osporio dužnikov stečajni upravitelj. Prvostupanjski sud je upravo s obzirom na prijavu ocijenjivao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. U njoj je tužitelj osnovano zahtijevao isplatu iznosa neotplaćenih financijskih zaduženja po ugovorima o leasingu, bez obzira na činjenicu što je predmet leasinga vraćen. Tužitelju je nekretnina vraćena nakon raskida Ugovora, a prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Nema dokaza, a ni stranke to ne tvrde, da je tužitelj tu nekretninu kasnije prodao. Zato je predmet spora, a ujedno i prijave u stečajnom postupku, imovinskopravna tražbina s osnove tog Ugovora, a ne zahtjev za izlučenje predmeta iz stečajne mase, budući da nekretnina ne čini stečajnu masu stečajnog dužnika.

11. Ovaj sud prihvaća i zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti visine utužene tražbine. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o financijskom leasingu nekretnina br. 21831/ZM/07 od 27. travnja 2007., tužitelj u svojstvu davatelja leasinga, a tuženik u svojstvu primatelja leasinga te MR iz [adresa] u svojstvu jamca platca. Zaključena su ukupno četiri aneksa Ugovoru i to 21. veljače 2011., 28. veljače 2011., 6. listopada 2011. i 10. ožujka 2013. Objekt leasinga je nekretnina površine 4678 m2.

12. Nije sporno da je nekretninu koja je predmet leasinga prije sklapanja Ugovora o leasingu tužitelj kupio od tuženika na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. travnja 2007. Stranke su u pogledu te nekretnine prvo bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji (tužitelj kao kupac, tuženik kao prodavatelj), a potom iz ugovora o leasingu (tužitelj kao davatelj leasinga, tuženik kao korisnik). Kupoprodajna cijena po ugovoru o kupoprodaji nekretnina iznosila je 15.874.195,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, jednako kao i nabavna vrijednost predmeta leasinga po ugovoru o leasingu.

13. Kod financijskog leasinga tuženik je kao primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga bio dužan plaćati davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir vrijednost objekta. On snosi troškove amortizacije, a opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta u tom trenutku. Rizici i koristi povezani s vlasništvom većim dijelom se prenose na primatelja (čl. 5. st. 2. Zakona o leasingu, „Narodne novine“ broj 135/06; dalje: ZL). Tuženik se prije sklapanja ugovora o leasingu obratio tužitelju u svojstvu dobavljača objekta, pa je tužitelj kao kupac tuženiku kao prodavatelju, platio kupoprodajnu cijenu od 15.874.195,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kako bi tuženiku kao primatelju leasinga potom nekretninu predao u financijski leasing.

14. Tuženik je u financijski leasing primio nekretnine. Ugovoreno je trajanje financijskog leasinga kroz vrijeme 121 mjesec, odnosno 10 godina i jedan mjesec. Tuženik je tijekom tog razdoblja tužitelju trebao plaćati mjesečne rate i ostale obveze po otplatnom planu, kako bi nekretnina prešla u tuženikovo vlasništvo. Ugovorena je najamnina od 121 obroka, od čega 120 obroka u iznosu od 86.246,12 CHF, a posljednji 121. obrok predstavlja otkupnu vrijednost nekretnine u iznosu od 4.897.770,16 CHF, odnosno ukupan iznos najamnina zajedno s otkupnom vrijednosti nekretnine čini iznos od 15.247.304,56 CHF, uvećano za porez (t. 5.3. ugovora). Stranke su ugovorile da je u slučaju otkaza, odnosno raskida ugovora (t. 5.12.) tuženik dužan platiti iznos iz točke 5.3 ugovora, uvećan za sporedne tražbine iz točke 5.5., odnosno da je primatelj leasinga dužan platiti i sve sporedne tražbine za koje se uvećava iznos iz t. 5.3 ugovora, za zatezne kamate, naknade, uključivo i naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 0,25% kupovnine iz točke 3.2. ugovora, troškove, ugovorne kazne, tečajne razlike, eventualne poreze i sve druge izdatke koje davatelj leasinga ima pravo zaračunati u skladu s ugovorom i svojim internim aktima.

15. Sukladno Općim uvjetima financijskog leasinga nekretnina u slučaju raskida ugovora krivnjom primatelja leasinga, za vrijeme od dana prijevremenog prestanka važenja ugovora, pa do dana ugovorno dogovorenog prestanka važenja, davatelj ima pravo na plaćanje svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka, te posljednjeg obroka, pri čemu se kod nedospjelih obroka uzima u obzir njihova sadašnja vrijednost u trenutku raskida. Tomu se dodaju svi troškovi (čl. 17. Općih uvjeta, str. 48. spisa, koji su sastavni dio Ugovora) u slučaju otkaza ugovora od strane davatelja leasinga, kao jednog od načina prestanka ugovora. U tom slučaju primatelj leasinga mora vratiti predmet leasinga u besprijekornom stanju.

16. S obzirom na to da tuženik nije ispunjavao obveze iz ugovora o leasingu (nije plaćao mjesečne rate) stranke su 9. listopada 2013. sporazumno raskinule ugovor. Potpisom tog Sporazumnog raskida ugovora, stranke su se sporazumjele i o tome da su dospjela sva potraživanja davatelja leasinga u ukupnom iznosu od 8.826.984,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za kamate i troškove (Sporazumni raskid, str. 105. do 106. spisa). Tužitelj je potom 18. ožujka 2014. preuzeo objekt leasinga od tuženika, što je potvrđeno i pisanim putem (Posvjedočenje kod javnog bilježnika, str. 107. do 123. spisa).

17. Utužena tražbina temelji se na četiri računa i obračunu kamata i to:

- broj 20130073477 na iznos od 94.108,64 kn i broj 20130073137 na iznos od 16.662,35 kn, oba od 1. listopada 2013., dospjeli 9. listopada 2013., na ime dospjele nenaplaćene 75. mjesečne rate,

- račune br. N2014008292 na iznos od 49.534.628,93 kn i račun br. N2014008293 na iznos od 6.046.700,15 kn, oba od 29. travnja 2014., na ime neotplaćene glavnice (taj je iznos ujedno fakturiran i na temeljnom računu prilikom isporuke predmeta leasinga tuženiku i kojeg je tuženik knjižio u svojim poslovnim knjigama),

- obračun kamata do 6. svibnja 2014. kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, na neplaćene račune, u iznosu od 169.405,67 kn.

18. Tužitelj je nakon raskida ugovora preuzeo u posjed objekt leasinga, pa je sveukupno potraživanje po računima i obračunu kamata (55.861.505,74 kn) umanjio za iznos procijenjene vrijednosti neprodanog objekta leasinga, tj. za iznos neto vrijednosti objekta od 32.455.496,07 kn. Zato u ovoj parnici zahtijeva utvrđenje tražbine u iznosu od 23.406.009,67 kn.

19. S obzirom na tuženikovo osporavanje vrijednosti nekretnine, izveden je dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku Oliveru Jadrijevu, kao i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Damiru Uglešiću (rješenje na str. 204. spisa):

- u odnosu na procjenu tržišne vrijednosti objekta, tužitelj je dostavio procjenu vještaka Lane Čengije na iznos pod 4.854.200,00 EUR tj. 37.377.340,00 kn. Po nalazu i mišljenju vještaka Jadrijeva, ta vrijednost iznosi 3.670.495,61 EUR, odnosno 27.718.096,32 kn;

- u odnosu na visinu duga vještak je utvrdio da prema podacima koje vodi tužitelj u svojim poslovnim knjigama, potraživanja koja se odnose prema tuženiku iznose 55.692.100,07 kn, a odnose se na 75. dospjelu nenaplaćenu mjesečnu ratu: račun broj 20130073477 od 1. listopada 2013. na iznos od 94.108,64, račun broj 20130073137 od 1. listopada 2013. na iznos od 16.662,35 kn, zatim nenaplaćena glavnica po računu broj N2014008292 od 29. travnja 2014. na iznos od 49.534.628,93 kn i račun broj N2014008293 od 29. travnja 2014. na iznos od 6.046.700,15 kn, ukupno 55.692.100,07 kn. Vještak je obrazložio da tuženik u svojim poslovnim knjigama nije proveo ova četiri računa niti je uskladio svoje obveze knjižene u poslovnim knjigama. Nadalje, on je utvrdio da je tužitelj izvršio obračun zateznih kamata na račune od dospijeća do 6. svibnja 2014., tj. dana otvaranja stečajnog postupka. Prema tužiteljevom obračunu zatezne kamate obračunate su u iznosu od 169.405,67 kn. Obračun zateznih kamata izvršen je pravilno, ali uz jedan dan zakašnjenja više, jer dužnik nije u zakašnjenju na dan dospijeća računa, već od prvog sljedećeg dana. Zato je vještak obračunao zatezne kamate u iznosu od 146.518,50 kn.

20. Vještak financijske struke je posebno uzeo u obzir Sporazumni raskid ugovora i činjenicu da je tužitelj preuzeo u posjed objekt leasinga, kao i procjenu vrijednosti objekta od Lane Čengije - 4.854.200,00 EUR tj. 37.377.340,00 kn; od čega vrijednost građevine 3.196.002,54 EUR tj. 24.609.219,56 kn, a zemljišta s troškovima 1.658.197,46 EUR tj. 12.768.120,44 kn. Neto vrijednost građevine (bez PDV-a) po procjeni vještakinje iznosi 2.556.802,03 EUR tj. 19.687.375,63 kn, procijenjena neto vrijednost bez PDV-a neprodanog objekta iznosi 4.214.999,49 EUR, što preračunato u kune na dan povrata objekta 18. ožujka 2014. iznosi 32.455.496,07 kn. Zato je vještak Uglešić utvrdio da ukupni dug tuženika prema tužitelju s osnove ugovora iznosi 23.383.122,50 kn.

21. Tužitelj se protivio procjeni vrijednosti nekretnina, pa je naveo da iz nalaza Olivera Jadrijeva proizlazi da je procjena vrijednosti nekretnine koju je tužitelj uzeo u obzir prilikom obračuna potraživanja prema tuženiku (32.455.496,07 kn) veća od procjene vrijednosti nekretnine izvršene po vještaku (27.718.096,32 kn). Uzevši u obzir veću vrijednost tužitelj je prilikom obračuna duga nakon raskida tražbinu umanjio za veći iznos nego bi to bio slučaj da je u obzir uzimao procjenu vještaka, što je za tuženika povoljnije. U odnosu na iznos zateznih kamata, zahtjev je postavljen sukladno nalazu vještaka Uglešića.

22. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaze i mišljenja vještaka, a na ročištu od 7. prosinca 2015. vještak Oliver Jadrijev je odgovarajući na tuženikov upit oko procjene vrijednosti u odnosu na procjenu vještaka Lane Čengije, detaljno obrazložio način procjene, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe i metode procjene, uvažavajući i stanje na tržištu. Konačno, sudski vještak Damir Uglešić iskazao je da pri izradi nalaza i mišljenja on nije koristio nalaz vještaka Jadrijeva, jer je procjena po tom vještaku niža. U slučaju da je on primijenio tu procijenjenu vrijednost nekretnine, tuženikov dug bio bi još veći (31.367.888,61 kn). Zato je koristio nalaz i mišljenje vještakinje Lane Čengije koja je sačinila nalaz godinu dana prije, kad su i uvjeti najma na tržištu bili drugačiji.

23. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio nalaze vještaka kako u dijelu utvrđenja visine tuženikovog duga zaključno s 5. svibnja 2014., u iznosu od 23.383.122,50 kn tako i obrazloženje da bi tuženikov dug u slučaju da je financijski vještak koristio nižu procjenu vještaka Jadrijeva, bio još i veći, s čime se u konačnici suglasio i tužitelj. Zato uzevši u obzir veću vrijednost nekretnine, tužitelj je prilikom izrade obračuna nakon raskida ugovora, dug umanjio za veći iznos nego što bi to bio slučaj da je u obzir uzimao procjenu vještaka Jadrijeva. Zato je to za tuženika povoljnije. Sve izneseno po ocjeni ovog suda tuženikove žalbene navode čini neosnovanima.

24. Primjenjujući odredbu čl. 4. i 5. ZL-a i ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik tužitelju duguje sporni iznos.

25. Po ocjeni ovog suda pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka koju tuženik nije argumentirano ni doveo u pitanje.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović