REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1244/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika K. R. OIB … iz V., kojeg zastupa punomoćnica H. J., odvjetnica u Z. protiv tuženika-protutužitelja T. d.o.o. OIB … iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, isplate plaće, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-356/2016 od 20. travnja 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5167/11-56 od 19. veljače 2016., u sjednici održanoj 15. prosinca 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 284.301,02 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Određen je prestanak radnog odnosa između stranaka sa danom 31. srpnja 2013. (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 73.325,30 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke). Odbijen je dio zahtjeva za naknadom štete i raskidom radnog odnosa (točka VI. i VII. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev (točka IX. izreke). Odlučeno je o troškovima parničnog postupka (točka V. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 202.310,66 kn u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 43.995,18 kuna. Preinačena je u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 81.990,36 kuna i za taj je iznos tužbeni zahtjev odbijen, u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 29.330,35 kuna i za taj je iznos tužbeni zahtjev odbijen te u dijelu pod točkom III. i IX. izreke te je određen 1. veljače 2013. kao dan prestanka radnog odnosa. Preinačena je i odluka o troškovima postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži trošak za sastav revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.
6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je otkaz ugovora o radu nedopušten jer da tuženik nije dokazao postojanje povreda radnog odnosa koje su se tužitelju stavljale na teret u odluci o otkazu. Nadalje utvrđuje da je zbog nedopuštenog otkaza tužitelj gubio na plaći sve do 31. srpnja 2013. s kojim je datumom sudski određen prestanak ugovora o radu pa da mu po toj osnovi i temeljem izračuna sudskog vještaka pripada iznos od 284.301,02 kune s pripadajućim zateznim kamatama. Kao datum sudskog raskida ugovora o radu sud određuje 31. srpnja 2013. budući se tužitelj tada zaposlio na neodređeno vrijeme kod drugog poslodavca. Uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 117. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11, dalje: ZR) dosuđuje mu naknadu štete u iznosu od 73.325,53 kune s pripadajućim zateznim kamatama.
8. Sud drugoga stupnja prije svega polazi od utvrđenja da se tužitelj privremeno zaposlio kod drugog poslodavca 1. veljače 2013. pa s tim datumom određuje sudski raskid ugovora o radu. Sukladno tome odbija i dio tužbenog zahtjeva za naknadom plaće. U smislu čl. 117. st. 1. ZR-a uzimajući u obzir trajanje radnog odnosa kod tuženika, dob tužitelj u trenutku otkaza ugovora o radu te činjenicu nepostojanja obveza uzdržavanja kao naknadu štete određuje tri prosječne bruto plaće i na temelju toga odbija i dio zahtjeva za naknadu štete.
9. Tužitelj u reviziji prvenstveno osporava datum sudskog raskida ugovora o radu pa u tom smislu ističe i razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 87. st. 1. ZR-a i 117. st. 1. ZR-a. Upravo je i datum sudskog raskida radnog odnosa prvenstveno sporan u ovoj pravnoj stvari. Naime, nije dvojbeno da se tužitelj privremeno zaposlio kod drugog poslodavca 1. veljače 2013. Dakle, valja naglasiti privremeno. No, po mišljenju ovoga suda privremeno zapošljavanje, premda je određenog vremenskog trajanja, upućuje na zaključak da je već tada nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika bio nemoguć. To iz razloga što očito s jedne strane (strane tuženika) postoji nepovjerenje u rad tužitelja, a s druge strane (strane tužitelja) želja da svoj radnopravni status riješi na drugačiji način. Bez obzira što se radi o privremenom zasnivanju novog radnog odnosa, ta činjenica upućuje na postizanje pravične ravnoteže između interesa stranaka pa bi upravo suprotno tome bilo određivanje drugog datuma sudskog raskida ugovora o radu. Nije sporno da je tužitelj u cilju svoje egzistencije našao drugi posao, makar i privremeno, ali sagledavajući takvu činjenicu u svijetlu postizanja pravične ravnoteže između stranaka i uvažavajući sva prava tužitelja iz radnog odnosa te shvaćanje tuženika o tome da nastavak radnog odnosa više nikako nije moguć, ipak je opravdano kao datum raskida radnog odnosa odrediti datum kada se tužitelj privremeno zaposlio. Tada je naime sam tužitelj jasno i nedvojbeno, opet uvažavajući sve socijalne i opravdane ekonomske kriterije, izrazio želju za time da kod tuženika više ne želi nastaviti raditi. S druge strane, tuženik je već odlukom o otkazu jasno ukazao na to da nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć. Pored toga, i privremeno zapošljavanje je jedan od načina zasnivanja radnog odnosa kojeg u tom slučaju tužitelj prihvaća. Stoga je zaključak suda drugoga stupnja o sudskom raskidu ugovora o radu upravo iznesen i pravilan u smislu uspostave pravične ravnoteže interesa obiju stranaka ( u tom smislu i shvaćanje ovoga suda iz presude poslovnog broja Revr-397/2018-2 od 19. studenoga 2019. i Revr-914/2015-3 od 28. lipnja 2017). Pri tome valja naznačiti da sudski raskid radnog odnosa ovisi o procjeni niza okolnosti o kojima je u ovom slučaju drugostupanjski sud pravilno zaključio i time pravilno primijenio materijalno pravo i iz čl. 117. st. 2. ZR-a.
9.1. U odnosu pak na revizijski navod o samom izračunu izgubljene zarade tužitelju valja ukazati da se radi o činjenicama koje ovaj sud u revizijskom postupku ne može ispitivati (arg. iz čl. 385. st. 1. ZPP-a). Stoga se revizijski navod o tome zapravo svodi na činjenična utvrđenja, a ne na, kako to pogrešno smatra revident, pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 87. st. 1. ZR-a.
9.2. U odnosu pak na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 117. st. 1. ZR-a, a koji se odnosi na naknadu štete drugostupanjski je sud pravilno uzeo u obzir trajanje radnog odnosa, mlađu dob tužitelja i nepostojanje obveza uzdržavanja i pravilno po ocjeni ovoga suda odredio visinu naknade štete.
10. Zbog svega navedenoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
11. U odnosu na dio revizije tužitelja koji se odnosi na troškove postupka istome valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015.), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena te ju je valjalo odbaciti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 15. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
