Broj: Jž-2450/2019

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. M. Č. i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., pročišćeni tekst, 30/90, 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. F. J. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 30. rujna 2019., broj: 23. Pp J-1744/2019-46, u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. F. J. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. F. J. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 30. rujna 2019., broj: 23. Pp J-1744/2019-46 proglašeni su krivim okr. M. Č., okr. A. Ž., okr. M. Č., okr. M. M., okr. V. V., okr. F.J., okr. I. T. i okr. R. T., da su na način činjenično opisan u izreci presude počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je svakom okrivljeniku izrečena novčana kazna od po 740,00 kuna, što je protuvrijednost 200 DEM, odnosno 100 EUR, svakom, u koju kaznu je uračunato okr. M. Č. i okr. M. Č. uhićenje od 23. ožujka 2019. u 05,20 sati do 07,55 sati istog dana, a okr. A. Ž. uhićenje od 23. ožujka 2019. u 05,20 sati do 07,30 sati istog dana kao 300,00 kuna novčane kazne te tim okrivljenicima preostaje 440,00 kuna novčane kazne. Okrivljenici su novčane kazne dužni platiti u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene, odnosno preostale novčane kazne.

1.1. Istom presudom okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova prekršajnog postupka od po 300,00 kuna, svaki okrivljenik.

2. Protiv te presude okr. F. J. osobno je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji i troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba prihvati, ukine pobijana presuda i oslobodi žalitelja krivnje za djelo koje mu se stavlja na teret.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih podnositelj žabe pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žalbom se uvodno naznačuje da se žalba podnosi bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, pa se ova žalbena tvrdnja niti nije mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

5.1. Bit žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je žalitelj postupao u nužnoj obrani, odnosno samoobrani, kako se tvrdi u žalbi. Naime, žalbom se navodi da su okr. V. V., okr. F. J., okr. I. T. i okr. R. T. vozeći se gradskom ulicom u noćnim satima ugledali da tri osobe tuku na podu jednu, zaustavili su se, stali između trojice (okr. M. Č., okr. A. Ž. i okr. M. Č.) i jednoga (okr. M.M.) i pokušali ih razmiriti, no to im nije uspjelo, pa su trojica nasilnika napala i njih četvoricu, u kojem trenutku je došlo do fizičkog obračuna prilikom kojeg su četvorica postupila u samoobrani i istukla trojicu, napustili mjesto događaja, prethodno trojicu podigli s poda, a okrivljenika kojeg su trojica cipelarili predali njegovom prijatelju, ovdje svjedoku A. J.

5.2. Međutim, zaključak da se ne radi o postupanju žalitelja u nužnoj obrani proizlazi iz tijeka događaja, odnosno dijela inkriminiranog događaja kada su četiri muške osobe izašle iz vozila marke BMW, kako je opisan u optužnom prijedlogu, a kako ga opisuje i sam žalitelj u prvostupanjskom postupku, kao i svi ostali okrivljenici. Naime, iz svih iskaza u postupku proizlazi da je izlaskom četvorice iz automobila došlo do međusobnog sukoba (okr. M. Č.), udaranja između s njih s jedne strane i te četiri osobe s druge strane (okr. A. Ž.), međusobnog udaranja, da su se udarali šakama i nogama (okr. M. Č.), da su se priključili još neki mladići koje ne poznaje te je došlo do još većeg udaranja (okr. M. M.), da su ih pokušali razmiriti, da su se počeli s njima naguravati te je došlo do fizičkog sukoba između obje strane, da je došlo do udaranja šakama (okr. V. V.), kako ih nisu uspjeli razmiriti došlo je do udaranja šakama i nogama između njih četvorice s jedne strane i trojice s druge strane (okr. F. J.), došlo do udaranja šakama i nogama između njih četvorice s jedne strane i trojice s druge strane (okr. I. T.), htjeli su pomoći, sve to smiriti, ali je netko od te tri osobe udario nekog od njih, ne zna koga te je tada došlo do fizičkog sukoba između njih s jedne strane i te tri osobe s druge strane (okr. R. T.).

5.3. Dakle, iz u bitnom identičnih iskaza svih sudionika fizičkog sukoba proizlazi da je vozilo BMW, u kojem se nalazio i žalitelj naišlo kada je bio u tijeku fizički sukob između okr. M. Č., okr. A. Ž. i okr. M. Č. s jedne i okr. M. M. s druge strane, koje osobe u vozilu nisu poznavale, da su ih „pokušali razmiriti“, počeli se s njima naguravati te je došlo do fizičkog sukoba i udaranja šakama i nogama, pri kojem su, prema njihovim izjavama, okr. M. Č. i okr. A. Ž. uslijed udaraca pali na pod i čak bili u nesvijesti. Također, nesporno je, što proizlazi iz svih iskaza, da su četvorica mladića iz BMW-a napustilia mjesto događaja prije dolaska policije, slijedom čega nisu zatečeni na mjestu događaja i uhićeni.

5.4. Po ocjeni ovog suda, ukoliko je podnositelj žalbe, zajedno sa osobama sa kojima je bio u vozilu, i imao namjeru pomoći osobi (okr. M. M.) koju su trojica tukla, u daljnjem tijeku događaja, upuštajući se u međusobni fizički sukob udaranjem šakama i nogama, okr. F. J. je manifestirao svoju volju za tjelesnim obračunom, čime je nedvojbeno isključena mogućnost instituta nužne obrane, pa samim time i eventualnog prekoračenja nužne obrane. Prema čl. 18. st. 2. Prekršajnog zakona nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga otkloni istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.

6. U ovom prekršajnom predmetu izvedeni dokazi nedvojbeno ukazuju da se okr. F. J. zajedno sa okr. V. V., okr. I. T. i okr. R. T. upustio u fizički sukob između okr. M. Č., okr. A. Ž. i okr. M. Č. s jedne i okr. M. M. s druge strane

, u trenutku kada

on sam nije bio izložen nikakvom napadu na svoj tjelesni integritet, a da bi „izmirili“ ovu četvoricu, odnosno da bi stali u obranu osobe koja je, po njihovoj procjeni, bila napadnuta, a kako ih nisu uspjeli „izmiriti“ došlo je do međusobnog udaranja šakama i nogama između dvije strane. Po ocjeni ovog suda, obrana kakvu je upotrijebio okr. F.J. nije bila prijeko potrebna, budući je, u nemogućnosti rješavanja fizičkog sukoba, na napad ove trojice na M. M. odgovorio udaranjem šakama i nogama. Dakle, u odnosu na pitanje razmjernosti intenziteta napada u odnosu na intenzitet radnji koje je poduzeo žalitelj, a što je bitno za razgraničenje je li se radilo o prekoračenju granica nužne obrane, ovaj sud smatra da reakcija okr. F. J. nije bila prijeko potrebna za odbijanje napada okr. M. Č., okr. A. Ž. i okr. M. Č. na okr. M. M., te da nije postojala proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i obrane. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da se podnositelj žalbe sa još osobama sa kojima je izašao iz automobila fizički sukobio sa trojicom koja su napala okr. M. M., pa ovaj sud smatra da je podnositelj žalbe, reagirajući na napad na drugoga udaranjem šakama i nogama, u konkretnom slučaju, prekoračio granice nužne obrane, ne postupajući u okviru zakona. Obrana žalitelja nije bila razmjerna intenzitetu napada i neophodna za njegovo odbijanje, pa je neosnovano pozivanje žalitelja na nužnu obranu, budući da je on, svojim ponašanjem, jasno manifestirao volju za sukobom, u kojoj situaciji se ne može pozivati na institut nužne obrane.

7. Iz postupanja okr. F. J. razvidno je da se priključio fizičkom sukobu koji je već trajao, te je upuštajući u fizičko "razračunavanje" nastavio fizički sukob udaranjem šakama i nogama, što svakako nije bilo prijeko potrebno da od napadnute osobe otkloni istodobni protupravni napad, kao se to sugerira žalbom, iz kojih razloga se u njegovom postupanju nisu ostvarile pretpostavke za primjenu instituta nužne obrane.

8. Nadalje, neosnovano je pozivanje okr. F. J. na institut krajnje nužde (čl. 19. Prekršajnog zakona), budući da se kod krajnje nužde radi o otklanjanju svih ostalih oblika opasnosti koje ne obuhvaćaju protupravni napad čovjeka.

9. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je donio pravilnu odluku o krivnji okr. F. J. zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim je propisano da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako okrivljenik nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

10. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.1. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve olakotne okolnosti: njegovu mladost, neosuđivanost, nealkoholiziranost, spremnost pomoći i stati u zaštitu drugome u nevolji.

10.2. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu prekršajnopravnu sankciju, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski je sud okr. F.J. za počinjeni prekršaj izrekao primjerenu sankciju, koja nije prestroga.

10.3. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okr. F. J., ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju njegove krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

11. Naime, za prekršaj iz čl. 13. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira propisana je novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-200 DEM, ili alternativno kazna zatvora do 30 dana, a prvostupanjski je sud, cijeneći olakotne okolnosti na strani okr. F. J., izrekao blažu vrstu propisane kazne, a po ocjeni ovog suda, mjera novčane kazne u visini propisanog posebnog maksimuma blaže vrste kazne izrečena po prvostupanjskom sudu, cijeneći težinu i okolnosti počinjenog prekršaja, te da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za izricanjem izrečene novčane kazne u nižem iznosu.

12. Ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao žalbene navode okr. F. J. u odnosu na visinu novčane kazne i troškove prekršajnog postupka dosuđene ostalim okrivljenicima, jer sukladno odredbi čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona, okr. F. J. nije ovlaštenik prava na žalbu u odnosu na suokrivljenike. Ovo stoga što prema odredbi čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika. U ovom prekršajnom postupku tužitelj je tijelo državne uprave koje je podnijelo optužni prijedlog Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Policijska postaja Sinj, dok podnositelj žalbe ima procesnu poziciju okrivljenika, te, sukladno istaknutom, nije ovlašten prvostupanjsku presudu pobijati zbog odluke o kazni i troškova postupka u odnosu na druge okrivljenike.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl.138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Prema podacima u spisu okr. F. J. je mlada osoba, u spisu nema podataka da bi bio nesposoban za te ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka od 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. prosinca 2021.

Zapisničarka :

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r.

Gordana Korotaj, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okr. F. J. i tužitelja.