Kov-503/2018
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. vojarna „Sveti Križ“, Dračevac
21 000 S P L I T
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, u optužnom vijeću sastavljenom od sudaca M. S.
kao predsjednice vijeća, te M. F. i M. M. kao članova optužnog
vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke G. A. u kaznenom postupku protiv okrivljenika A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 236.st. 2. u svezi st.1. Kaznenog zakona ( „Narodne Novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15, 61/15., dalje: KZ/11), odlučujući o osnovanosti optužnice, 14.prosinca 2021.
r i j e š i o j e
I Na temelju čl. 355. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje:ZKP/08.) o b u s t a v lj a se kazneni postupak protiv okrivljenog A. K. OIB:…, zbog kaznenog djela prijevare – djela
označenog i kažnjivog po čl. 236. st. 2. u svezi st.1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje u tekstu; KZ/11) u povodu optužnice oštećenog kao tužitelja B. T. G., podnesene po opunomoćeniku M.
V. odvjetniku u Splitu.
II Na temelju članka 158.st.3. ZKP/08 upućuje se oštećenik kao tužitelj svoj imovinskopravni zahtjev u iznosu od 100.000,00 kuna ostvarivati u parnici.
Obrazloženje
1.Oštećeni kao tužitelj B. T. G. je po punomoćniku M. V.,
odvjetniku u S., podnio optužnicu protiv okrivljenog A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st.2 u svezi st. 1. KZ/11.
2.Nakon zaprimanja iste, izvršen je uvid u spis ODO
u S. pod poslovnim brojem: K-DO-1525/17, iz kojeg je utvrđeno da je ODO u S., rješenjem broj: K- DO-1525/17 od 8.ožujka 2018.,
obustavilo istragu protiv A. K., s pravnom poukom oštećenom u smislu čl.
55.st.2. ZKP/08 tj. da može preuzeti kazneni progon protiv okrivljenog davanjem izjave sucu istrage o preuzimanju progona.
3.Oštećeni B. T. G., navedeno rješenje je zaprimio 16.ožujka 2018.
te je po svom opunomoćeniku 26.ožujka 2018. Županijskom sudu u S.-sucu istrage-
podnio prijedlog za provođenje dokazne radnje ispitivanja osumnjičenika A. K.,
radi čega se prijedlog oštećenika kao tužitelja ima smatrati optužnicom podnesenom protiv okrivljenika A. K..
4.Nakon što je oštećenik kao tužitelj po pozivu suda, uredio prijedlog (optužnicu), po članku 342.st.1.toč.1-5 i st.3. ZKP/08 podneskom od 23.veljače 2021., vijeće je prije ispitivanja osnovanosti optužnice, postupajući u smislu čl. 344. ZKP/08 utvrdilo da je optužnicu podnio ovlašteni tužitelj, te je ista sada propisno sastavljena.
5.Okrivljenom je uredno dostavljena optužnica s poukom o pravima, na koju optužnicu, je podnio odgovor navodeći da nije kriv te je kao dokaz svoje tvrdnje priložio naprijed citirano rješenje ODO-a u S. kojim je obustavljena istraga protiv njega zbog kaznenog djela iz čl. 236.st.2 u svezi st.1 ZKP/08.
6.Sjednica optužnog vijeća je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog okrivljenika koji je dan i sat održavanja sjednice primio uredno na znanje ročišnim rješenjem od 5.studenog 2021., a svoj izostanak nije opravdao. Opunomoćenik oštećenika kao tužitelja je ponovo istaknuo navode iz optužnice dodatno navodeći time što okrivljenik negira pozajmicu da ide u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti. Ovo jer je potpisao izjavu o primitku i povratu zajma dodatno ovjerenu pred javnim bilježnikom.
7.Prema čl. 355. st. 1. t. 4. ZKP/08, propisano je da će optužno vijeće rješenjem obustaviti kazneni postupak u odnosu na sve ili pojedine točke optužnice, ako utvrdi da nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za kazneno djelo koje je predmet optužbe, odnosno da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće.
8.Naime, okrivljenom se optužnicom oštećenog kao tužitelja uređenom podneskom od 23.veljače 2021. stavlja na teret da je neutvrđenog dana prije 1.siječnja 2015. s ciljem da se protupravno financijski okoristi dao oštećeniku kao tužitelju garancije i uvjerio ga da je u stanju izvršiti povrat zajma u iznosu od 13.500 EUR kojeg da je okrivljenik trebao vratiti do 30.travnja 2015., iako je u vrijeme sklapanja zajma bio nesposoban za plaćanje pa je naveo oštećenog da mu pozajmi navedeni iznos a što je on i učinio a do dana podnošenja optužnice da nije vratio ništa od pozajmljenog čime je oštetio tužitelja za novčani iznos od 13.500 EUR.
9.Razmatrajući dokaze na kojima oštećeni kao tužitelj temelji optužnicu, u njihovoj ukupnosti, vršeći preliminarnu, a ne vrijednosnu ocjenu istih, jer u ovoj fazi postupka vijeće na to nije ovlašteno već samo raspravni sudac nakon kontradiktornog raspravljanja, ovo vijeće smatra kako ne postoji dovoljno dokaza koji bi upućivali na dostatan stupanj osnovane sumnje da bi okrivljeni A. K. počinio kazneno djelo na način kako mu se optužnicom stavlja na teret.
10.Kazneno djelo prijevare iz članka 236.st.1. KZ/11 u svezi st. 2. istog članka čini onaj tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu znatnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje imovine ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini.
11.Da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela prijevare kao jedno od bitnih obilježja tog kaznenog djela traži se da počinitelj postupa s prijevarnom namjerom koja mora postojati već u samom trenutku sklapanja pravnog posla ili pak u trenutku stupanja u poslovni odnos.
12.Znači da nije dovoljno utvrditi da okrivljenik nije ispunio neku svoju obvezu prema oštećeniku, jer se na strani počinitelja traži da je u trenutku sklapanja pravnog posla imao namjeru neispunjenja preuzete obveze i dovođenja drugoga u zabludu radi pribavljanja protupravne imovinske koristi.
13.Insolventnost je faktična trajnija nemogućnost ispunjenja dospjelih novčanih obveza i razlikuje se od zastoja u plaćanju koji je kratkotrajan i prolazan. Tužitelj kao oštećenik je morao dokazati insolventnost okrivljenika u odnosu na konkretnu tražbinu, a ne tražiti u ovom postupku utvrđivanje takve činjenice, koja će se pokazati irelevantna o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.
14.Člankom 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj : 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18 i 126/21. - dalje ZOO) je propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
15.S tim u svezi treba reći da je ugovor o zajmu u skladu sa člankom 247. ZOO- a konsenzualan ugovor koji nastaje suglasnošću volja ugovornih stranaka o bitnim sastojcima ugovora - iznos zajma i rok povrata, koji su u ovom slučaju definirani Izjavom ovjerenom kod Javnog bilježnika V. D. u S. pod brojem ovjere
OV-1293/15 od 24.veljače 2015.
16.Predaja stvari nije pretpostavka nastanka ugovora o zajmu, stoga za nastanak takvog pravnog posla nije relevantna činjenica predaje novca zajmoprimcu (jer se ne radi o realnom ugovoru).
17. Kod ugovora o zajmu predaja stvari (novca) spada u ispunjenje ugovora pa tužiteljevo
pravo kao
zajmodavca iz
ugovora o
zajmu na povrat pozajmljenog iznosa novca od okrivljenika kao zajmoprimca ne može nastati prije nego tužitelj ispuni svoju ugovornu obvezu na predaju novca okrivljeniku.
18.Međutim, činjenica predaje novca od strane zajmodavca zajmoprimcu biti će odlučna u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, sporno je li postojala uopće obveza povrata novca zajmodavcu ili se pak radilo o nekom drugom pravnom poslu između stranaka imajući u vidu kontradiktornost iskaza okrivljenika koji negira pozajmicu, oštećenika kao tužitelja koji tvrdi suprotno i svjedoka koji nije imao nikakva saznanja o pozajmicama već je svjedočio o tome da bi stranke bile u poslovnom odnosu jer je radio za njih i dobivao plaću. U nedostatku ovršne isprave, vjerovničko-dužnički odnos između oštećenika kao tužitelja i okrivljenika nije definiran. Uzgred se navodi kako je pozajmljivanje deviza ništetan pravni posao na koji sud pazi po službenoj dužnosti obzirom da je protivan prisilnim propisima - Zakon o deviznom poslovanju („Narodne novine“, broj: 96/03 - 145/10 i 76/13.) jer zakon ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza, među ostalim i između fizičkih osoba, pa isti ne proizvodi pravne učinke, posljedično ne bi bilo niti potraživanja (čime ga stranke nisu dužne ispuniti) a obveza vraćanja se prosuđuje prema pravilima ZOO-a.
19.Dokazi koje oštećeni kao tužitelj predlaže izvesti u dokaznom postupku (ispitivanje okrivljenika, oštećenika, uvid u Izjavu o prijemu i povratu zajma i redoslijed naplate s Fine za okrivljenika) ne potkrjepljuju navode oštećenog u pogledu tijeka inkriminiranog događaja.
20.Da bi se radilo o ostvarenju obilježja kaznenog djela prijevare, mora postojati prijevarna namjera usmjerena na stjecanje imovinske koristi u trenutku sklapanja pravnog posla.
21.Po ocjeni ovog optužnog vijeća, a ponajprije iz samih činjeničnih navoda optužnice i iz sadržaja zapisnika od 31.kolovoza 2017. s obzirom na načelo javnosti zemljišnih knjiga ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja kao oštećenika da ga je okrivljenik doveo u zabludu lažno predočivši ( odnosno prešutjevši) da okrivljenik nije vlasnik (nekretnine) imovine. Naime, uobičajeno je da se već prilikom ovjeravanja izjave o pozajmici pogotovo kada je riječ o većem iznosu zatraži osiguranje tražbine, u pravilu, zasnivanjem založnog prava na nekretnini zajmoprimca, a što u konkretnom slučaju nije napravljeno jer nema dokaza da jest, primjerice, da je zahtjev za zasnivanje založnog prava od strane zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda gdje se nekretnina nalazi odbačen ili da je nekretnina opterećena nekakvim teretima i sl., a što se lako može provjeriti uvidom u zemljišne knjige pa i elektronskim putem, pa i ta činjenica dovodi u pitanje pravni odnos stranaka a također i možebitnu insolventnost okrivljenika.
22.Isto tako, nema prijevarne namjere ako tužitelj kao oštećenik, dobro znajući loše materijalne prilike i kreditnu odnosno financijsku nesposobnost okrivljenika, kao u konkretnom slučaju, pozajmljuje novac, jer time on postupa s određenim poslovnim rizikom pa ponašanjem okrivljenika nije doveden u zabludu glede vraćanja duga ili pak njegove financijske nesposobnosti.
23. Ponuđeni dokaz o redoslijedu naplate s FINE ( vjerojatno misleći na očevidnik redoslijeda plaćanja) za okrivljenika prema ocijeni ovog vijeća je irelevantan jer je oštećenik kao tužitelj znao da okrivljenik nema dobru financijsku situaciju, a osim toga to ne može biti i isključivi dokaz o nečijoj insolventnosti.
24.Dakle, zapisnik od 31.kolovoza 2017.(KIR-233/18) ne potkrepljuje činjenice koje su navedene u činjeničnom opisu optužnice optuženika kao tužitelja jer postoji proturječje između dokaza u spisu koje je takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće.
25. Osnovni razlog ispitivanja optužnice pred optužnim vijećem je isključiti daljnje vođenje kaznenog postupka kada je već u ovom stadiju moguće zaključiti da bi izricanje osuđujuće presude s obzirom na dokaze na kojima se temelji optužnica ili iz drugih razloga navedenih u čl. 355. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08, bilo nemoguće. Kada optužno vijeće ne bi bilo ovlašteno u ovom kontekstu ocjenjivati dokaze tada čl. 355. st. 1. toč. 4.
ZKP/08 ne bi imao smisla.
26.Stoga, opisana činjenična situacija je, prema ocjeni vijeća, nastala u okvirima građanskopravnog odnosa, a ne kao rezultat počinjenja kaznenog djela.
27.Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj kao oštećenik u svojstvu oštećenika postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 100.000,00 kuna. S obzirom da je
postupak obustavljen, oštećenik kao tužitelj je upućen svoj imovinskopravni zahtjev u iznosu od 100.000 kuna ostvariti u parnici.
28.Slijedom navedenog, kako se u postupku ne predlaže izvesti niti jedan relevantan novi dokaz u odnosu na one nakon čijeg izvođenja je obustavljena istraga protiv okrivljenika, odlučeno je kao u izreci odluke.
U Splitu 14.prosinca 2021.
PREDSJEDNICA OPTUŽNOG VIJEĆA: Mirjana Stolić,v.r.
