Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kžzd-71/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića, ujedno i suca za mladež i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kzd-53/2019-70 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. D. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja opt. D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (sud prvog stupnja pogrešno je naveo brojeve "Narodnih novina" 118/18. i 126/19. s izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu važile u vrijeme počinjenja djela, a niti su blaže za počinitelja). Na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11 optuženiku je izrečena kazna zatvora od 1 godine i 8 mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ/11 optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava dio od 8 mjeseci, a dio od 1 godine neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo. U izrečenu je kaznu uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru od 11. lipnja 2021. pa nadalje, primjenom čl. 54. KZ/11.

2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje ZKP/08 – valja primijetiti da sud prvog stupnja nije označio primijenjeni ZKP oznakom Narodnih novina u kojima je isti objavljen, niti je naveo puni naziv Zakona) opt. D. K. obvezan je na plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st.

2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu 8.284,00 kn, u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se opt. D. K., po branitelju M. B., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno ukine pobijanu presudu i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženika.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

6. Žalba opt. D. K. nije osnovana.

7. Izlažući žalbenu argumentaciju po osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 žalitelj naznačuje da su razlozi pobijane presude u proturječju s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještačenja, koji je dao izričito mišljenje da ne može potvrditi izloženost žrtve spolnom zlostavljanju, iskorištavanju i nasilju. Isto tako, žalitelj drži da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer razlozi iste ne sadrže osvrt na navode završnog govora branitelja.

7.1. Opisanim postupanjem nisu ostvarene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali niti druge na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Naime, završni govor, kao sumiranje dokaza i izlaganje zaključaka obrane, ne predstavlja niti dokaz, niti iznošenje odlučnih, niti važnih činjenica u kaznenom postupku. Stoga izostanak osvrta na isti, što niti nije esencijalni sadržaj osuđujuće presude, prema čl. 459. st. 5. ZKP/08, a niti fakultativni, ne predstavlja ostvarenje istaknute povrede. Nadalje, u pobijanoj je presudi izložen dio mišljenja vještaka psihijatra o tome da ne nalazi klinički jasnih znakova posttraumatskog sindroma kod žrtve i da stoga ne može potvrditi izloženost spolnom zlostavljanju žrtve. Navedeni je dio tog dokaza interpretiran cjelovito (odlomak 11.4.) i uklopljen u sklop svih izvedenih dokaza, kao i cjeloviti nalaz i mišljenje psihološko-psihijatrijskog vještačenje djeteta žrtve koje je određeno radi davanja odgovora na pitanje kapaciteta djeteta žrtve da zapamti događaje, misaono ih obradi i valjano izloži (kolokvijalno radi ocjene "vjerodostojnosti iskaza"). Stoga pobijana presuda nije donijeta protivno sadržaju mišljenja vještaka psihijatra, što niti ne predstavlja istaknutu bitnu povredu, već činjenično pitanje osporavanja vjerodostojnosti iskaza žrtve, pa o tome više u nastavku.

8. Po pitanju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj uzima fragmente izvedenih dokaza, dijelove nalaza psihijatrijskog vještačenja koji sadrže prepričavanje sadržaja razgovora vještaka psihijatra s ocem i bakom žrtve te žrtvom i izvodi zaključke o nevjerodostojnosti iskaza žrtve na temelju analize nalaza i mišljenja psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja u vezi s vlastitim viđenjem sadržaja iskaza žrtve i načina njezina ispitivanja. Osim toga žalitelj naznačuje da postoji samo jedan izravan, neposredni dokaz o počinjenju kaznenog djela, iskaz žrtve, a da su preostali dokazi iskazi svjedoka po čuvenju, za koje naznačuje da nisu konzistentni i uvjerljivi. Zaključno, žalitelj navodi da nije uvjerljivo da se žrtva ne bi povjerila starijoj sestri s kojom je dijelila sobu, niti majci s kojom je živjela, a kojoj je i nešto drugačije, nego u svojem iskazu opisala tijek događaja. Slijedom navedenoga žalitelj smatra da ovlašteni tužitelj nije uspio dokazati počinjenje kaznenog djela s potrebnom izvjesnošću i pledira za primjenu odredbe čl. 3. ZKP/08 o presumpciji nevinosti i teretu dokaza.

8.1. Suprotno od navoda žalbe, u pobijanoj je presudi, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, činjenično stanje pravilno utvrđeno i valjano obrazloženo. Žalitelju valja odgovoriti da sadržaj razgovora psihijatra s žrtvom, ocem i bakom žrtve, ne predstavlja dokaz u smislu utvrđivanja odlučnih činjenica počinjenja kaznenog djela, već sredstvo na temelju kojeg vještak psihijatar daje svoje stručno mišljenje. Stoga, u kaznenom postupku, nije dopušteno, niti valjano uspoređivati odnosne dijelove nalaza vještaka s iskazima koje su svjedoci dali u postupku, jer su jedino iskazi svjedoka valjani izvor saznanja o odlučnim i pomoćnim činjenicama u postupku. Slijedom navedenoga, svi žalbeni argumenti koji se pozivaju na dio nalaza vještaka psihijatra o sadržaju psihijatrijskog intervjua ne predstavljaju osnovu za usporedbu s dokazima izvedenim u postupku, niti na bilo koji način utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i valjano izvedenu ocjenu dokaza u pobijanoj presudi.

8.2. Točan je navod žalitelja da je jedini neposredni očevidac počinjenja kaznenog djela žrtva, što je gotovo notorno kod ove vrste kaznenih djela. Iz tih razloga, a radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja ispitane su i žrtvi, koja je u vrijeme počinjenja djela bila stara 8-9 godina, bliske osobe, kojima se najprije povjerila (baka), a potom i bliža obitelj (majka i sestra), te osobe koje su s žrtvom razgovarale u školi (razrednica, psiholog). Iskaze svih ispitanih osoba, sud prvog stupnja doveo je u vezu s iskazom žrtve i ocijenio u kontekstu iskaza žrtve, ispravno ih ocjenjujući podudarnima i konzistentnima. Upravo radi pomoći sudu kod ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve, što je isključivo dužnost suda, određeno je i psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje žrtve. Iz navedenog nalaza i mišljenja, gledanog u cjelini, a ne parcijalno, kako to čini žalitelj, na temelju provedenih stručnih postupaka vještaka proizlazi potvrda ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve, kako to potpuno ispravno ocjenjuje sud prvog stupnja (odlomci 11.3. i 11.4. obrazloženja), na što se žalitelja upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

8.3. Nije posao vještaka psihijatra da utvrdi izloženost djeteta žrtve spolnom zlostavljanju, iskorištavanju i nasilju, koji dio mišljenja žalba apostrofira, već je to zadatak suda prvog stupnja u konkretnom predmetu. Taj je zadatak sud prvog stupnja u cijelosti ispunio, dajući odgovore na činjenična i pravna pitanja postavljena u optužnici državnog odvjetnika, utvrđujući s izvjesnošću da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Žalitelj kod parcijalnog izlaganja dijelova mišljenja vještaka, uopće ispušta iz vida cjelovito mišljenje tog vještaka i vještaka psihologa, koji su vjerno prenijeti i ocijenjeni u pobijanoj presudi (odlomak 11.3. i posebno 11.4) čemu se jednostavno nema što dodati. Slijedom navedenoga i zaključci koje izvodi žalitelj ne počivaju na valjanim argumentima i sadržaju dokaza, već predstavljaju hipotetsko zaključivanje, bez uporišta u sadržaju spisa. Navedeno se odnosi na ocjenu osobnosti žrtve, kao i u pogledu načina ispitivanja žrtve, tvrdnjama da je žrtva ispitivana postavljanjem sugestivnih pitanja stručne suradnice, što je protivno sadržaju navedenog dokaza, koji je uostalom izveden i formom, ali i sadržajem u cijelosti sukladno zahtjevima iz čl. 292. st. 1. ZKP/08.

8.4. Ocjena iskaza svjedoka po čuvenju, bake, majke i sestre žrtve iz žalbe, ne odgovara stvarnom sadržaju, niti značenju iskaza tih svjedoka. Radi se također o hipotetskom razmatranju odnosa bake žrtve i optuženika, koji nema uporišta u iskazu bake, niti obrani optuženika, a pitanja zašto se žrtva nije povjerila sestri ili majci su hipotetskog i sporednog značenja. Ne postoji proturječje niti nesklad između iskaza žrtve i iskaza njezine majke o opisu radnji počinjenja kaznenog djela. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika po osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žalitelj tvrdi da činjenični opis kaznenog djela, u dijelu u kojem sadrži opis da je optuženik djetetu žrtvi pokazivao spolovilo, ne odgovara pravnom opisu kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11. To je točno, ali u konkretnom opisu, ove radnje optuženika valja staviti u kontekst radnji koje je poduzimao na tijelu djeteta žrtve i shvatiti u značenju pokazivanja spolne želje i spolno eksplicitnog ponašanja u prisutnosti djeteta u dobi od 9 godina. Stoga i taj dio opisa kaznenog djela u izreci presude predstavlja pojašnjenje opisa ostalih spolno eksplicitnih postupaka optuženika prema žrtvi, koji imaju karakter bludnih radnji, kako to ispravno uočava i opisuje sud prvog stupnja (odlomak 12. obrazloženja). Iz navedenih razloga nije ostvarena istaknuta povreda kaznenog zakona, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi bila ostvarena i koja druga istovrsna povreda na štetu optuženika, na što pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

10. Prema čl. 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona podnijeta u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni. Slijedom navedenoga, ispitana je pobijana presuda i po aspektu odluke o kazni, kakvim ispitivanjem je utvrđeno da je sud prvog stupnja ispravno i potpuno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, pa je vrednujući iste, stupanj krivnje i pogibeljnost djela optuženiku ispravno odmjerio kaznu zatvora u trajanju 1 godine i 8 mjeseci, pri donjem minimumu zapriječene kazne za ovo kazneno djelo. Ispravna je i prognoza u smislu čl. 57. KZ/11, da će se svrha kažnjavanja ostvariti i samo djelomičnim izvršenjem kazne zatvora.

11. Obzirom da nisu utvrđene povrede kaznenog postupka i kaznenog zakona na štetu optuženika, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja je primjenom čl. 482. ZKP/08 odbio žalbu optuženika kao neosnovanu, utvrđujući da ista nije osnovana.

U Varaždinu 14. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic