REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-3150/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPORABA d.o.o., OIB 70693504313, Trilj, Industrijska zona Čaporice, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Vuković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuković & Lalić d.o.o. Split, protiv tuženika ERSTE GROUP BANK AG, OIB 29380165893, Beč, Graben 21, Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o., Zagreb, radi naknade štete u iznosu od 125.427.046,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-6/2014-101 od 26. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Oporaba d.o.o. Trilj kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-6/2014-101 od 26. travnja 2021. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojom je tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.156.250,00 kn.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 125.000,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom naknade štete u iznosu od 125.427.046,00 kn (točka I. izreke) naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.156.250,00 kn te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.147.515,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 156.250,00 kn.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode, posebno ističe da je tužitelj i prije blokade računa od strane tuženika bio insolventan i u blokadi, da još uvijek nije pribavio uporabnu dozvolu za nekretninu u kojoj je kanio pokrenuti proizvodnju, da je tužiteljeva kreditna sposobnost bila nepovratno narušena pokretanjem ovrhe na založenoj nekretnini, da tužitelj svojom krivnjom nije dovršio izgradnju poslovnog objekta u ugovorenom roku, te da tužitelju nije mogla nastati šteta zbog izmakle koristi iz razloga što u nekretnini na kojoj je pokrenuta ovrha radi naplate novčane tražbine nije mogao pokrenuti proizvodnju. Predlaže tužiteljevu žalbu odbiti i traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 125.000,00 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je naknada štete s osnove izmakle koristi u iznosu od 125.427.046,00 kn radi povrede ugovorne obveze.

6. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja daje razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa je pobijanu presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, koje su propisane odredbom članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev iz razloga što je smatrao da je tuženik, iako je drugačije ugovoreno imao pravo provesti ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja jer je vrijednost nekretnine sukladno Sporazumu o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke utvrđena u iznosu od 350.000,00 EUR dok je tuženikova tražbina iznosila 2.898.990,43 EUR. Nadalje je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev i iz razloga što tužitelj zbog lošeg kreditnog rejtinga nije bio u mogućnosti osigurati financiranje kupnje strojeva i početak proizvodnje te iz razloga što ne postoji uzročna veza između navodne štetne radnje (protuugovornog pokretanja ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja umjesto samo na tužiteljevoj nekretnini) i izmakle koristi (onoga što bi tužitelj ostvario pokretanjem proizvodnje da nije došlo do blokade tužiteljevih računa).

8. Među strankama nije prijeporno da je člankom VII. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. (str. 46. - 148. spisa; dalje: Sporazum) ugovoreno da će se ovrha provesti u prvom redu na nekretnini iz članka IV. opterećenog hipotekom a da je tuženik ovlašten provesti ovrhu na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini tužitelja tek ako iznos ostvaren prodajom nekretnine pod hipotekom ne bude dostatan za podmirenje tuženikove tražbine.

9. Nije prijeporno da je tuženik istovremeno pokrenuo ovrhu radi naplate svoje novčane tražbine na cjelokupnoj imovini tužitelja, dakle, osim na imovini opterećenoj hipotekom pokrenuo je i ovrhu na novčanim sredstvima.

10. Takvim svojim postupanjem tuženik je postupio suprotno članku VII. Sporazuma, jer je ovrhu na novčanim sredstvima mogao pokrenuti tek nakon što se nije uspio u cijelosti naplatiti iznos nekretnine osigurane hipotekom.

11. Pogrešno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik unatoč Sporazumu mogao pokrenuti ovrhu i na novčanim sredstvima, jer utvrđena vrijednost u Sporazumu nije bila dostatna za namirenje tuženikove novčane tražbine iz nekretnine osigurane hipotekom. Ovakvo stajalište je pogrešno iz razloga što je vrijednost nekretnine osigurane hipotekom utvrđena u vrijeme započinjanja gradnje, a zbog čega se radi o vrijednosti građevinskog zemljišta sa građevinskom dozvolom. Tuženik je znao da je poslovni objekt u građevinskom smislu pred dovršetkom (produžavao je rokove za otplatu kredita), a zbog čega je morao znati da je vrijednost nekretnine u trenutku pokretanja ovrhe znatno veća od utvrđene vrijednosti u Sporazumu i da postoji mogućnost namirenja cijele novčane tražbine prodajom nekretnine osigurane hipotekom.

12. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj bio nelikvidan. Naime, tužitelj nije bio samo nelikvidan iz razloga što je tuženik pokrenuo ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja, jer je već blokada računa nastupila 7. lipnja 2010., dok je tuženik blokirao tužiteljev račun 31. prosinca 2010. (str. 232. -241. spisa). Osim toga, nakon što je tuženik blokirao tužiteljev račun i drugi tužiteljevi vjerovnici su nastavljali blokirati tužiteljev račun. Zbog navedenog nije odlučno što je u međuvremenu tuženik postao prvi u redoslijedu naplate potraživanja, a pri čemu treba imati u vidu i da je tuženik dospio u prvi redoslijed naplate svog potraživanja iz razloga što je u postupku ovrhe odbijen njegov prijedlog za osiguranje nekretnine, te je tužitelju bio u obvezi platiti trošak postupka u iznosu od 363.944,70 kn, a kojim iznosom je tužitelj namirio tražbine koje su bile u redu namirenja prije tuženikove tražbine.

13. Pravilno je tuženikovo stajalište da tužitelj nije mogao imati legitimna očekivanja da će pokrenuti proizvodnju u nekretnini na kojoj je upisana hipoteka u korist tuženika, i na kojoj nekretnini je tuženik pokrenuo ovrhu temeljem ovršne isprave (Sporazuma). Naime, tužitelj svoju pravnu konstrukciju da mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi temelji na činjenici da je ovršni postupak na nekretninama dugotrajan postupak, pa da bi za vrijeme trajanja tog ovršnog postupka imao mogućnost pokrenuti profitabilnu proizvodnju, na temelju koje bi mogao otplatiti kompletno dugovanje prema tuženiku.

14. Ovakva tužiteljeva pravna konstrukcija je nedopuštena, jer pretpostavlja da će tužitelj maksimalno opstruirati ovršni postupak na način da bi isti što dulje trajao kako bi on eventualno ostvario prihod koji bi mu omogućio vraćanje tuženikove nesporne tražbine.

15. Osim toga, tužitelj za cijelo vrijeme trajanja ovog postupka nije uspio ishoditi uporabnu dozvolu za nekretninu u kojoj bi trebala biti pokrenuta proizvodnja, pa već i time nije učinio niti vjerojatnim, zbog toga niti dokazao, da bi mogao pokrenuti proizvodnju. Tvrdnje tužitelja da je zastao sa dobivanjem uporabne dozvole iz razloga što je tuženik pokrenuo ovršni postupak, a što je životno nelogično, jer nekretnina koja ima uporabnu dozvolu ima veću tržišnu vrijednost od nekretnine bez uporabne dozvole, a i proizvodnju nije mogao pokrenuti bez uporabne dozvole.

16. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj uopće nije dokazao na koji način je planirao osigurati potrebna financijska sredstva za pokretanje proizvodnje.

17. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da je tužitelj planirao proizvodnju u nekretnini nad kojom je tuženik pokrenuo ovrhu na temelju ovršne isprave, da je nekretnina bez uporabne dozvole, da tužitelj nije nabio svu planiranu opremu, te da tužitelj nije dokazao da je imao dovoljna financijska sredstva za vraćanje duga tuženiku i pokretanje proizvodnje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) kada je tužbeni zahtjev odbio, jer tužitelj nije dokazao postojanje štete, a niti uzročnu vezu između tuženikovog protuugovornog postupanja pokretanjem ovrhe na novčanim sredstvima prije nego što se uspio naplatiti na založenoj nekretnini i navodne izmakle koristi.

18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i visini (članak 154. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a).

19. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer je isti bio nepotreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

21. U nepobijanom dijelu točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 13. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec