5Pr-9/19-

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. T. rođ. Č., U. A. S. 50, D. P., zastupane po punomoćniku B. U., odvjetniku iz I. protiv tuženika S. O. hr d.o.o., Z., B. 28 ,radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. rujna 2021. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice B. U., odvjetnika, tužiteljice osobno te punomoćnice tuženika I. L., odvjetnice, dana 10. prosinca 2021. godine

p r e s u d i o  j e :

I\ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ 1. Utvrđuje se da izvanredni otkaz „Ugovora o radu“ sklopljen između stranaka dana 28. srpnja 2010. godine sa svim pripadajućim dodacima temeljem kojeg je tužiteljica započela radni odnos dana 02. kolovoza 2020. godine i koji otkaz je tuženik dao tužiteljici dana 07. 03. 2019. godine uručenjem Odluke o izvanrednom otkazu datirane 06. 03. 2019. godine nije dopušten, pa stoga radni odnos tužiteljici nije prestao“ „2. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe vratiti na rad tako da joj povjeri poslove voditeljice poslovnice Imotski koje je obavljala prije nezakonitog otkaza, a ako takvog radnog mjesta nema, tuženiku se nalaže vratiti tužiteljicu na rad tako da joj ponovo povjeri poslove na odgovarajućem radnom mjestu.“

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn (dvije tisuće sedamsto kuna), a sve u roku do 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica V. T. podnijela je protiv tuženika S. O. H. d.o.o. tužbu radi utvrđenja izvanrednog otkaza ugovora o radu nedopuštenim, dana 10. travnja 2019. godine u kojoj navodi da je dana 07. 03. 2019. godine na radnom mjestu i u radno vrijeme od strane predstavnika poslodavca tužiteljici uručena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 28. srpnja 2010.godine sa svim pripadajućim dodacima temeljem kojeg je ista započela radni donos dana 02. kolovoza 2020 koja odluka je datirana s danom 06. 03. 2010. godine. Navodi da se kao razlog izvanrednog otkaza navodi postojanje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa odnosno da je poslodavac dana 28. veljače 2019. godine provjerom utvrdio navodnu zlouporabu od strane tužiteljice koja bi se sastojala u tome da je radnica pod svojom šifrom iznose obavljenih kupovina kupaca koji prilikom kupovine nisu posjedovale s.O. karticu vjernosti je neovlašteno evidentirala na s. O. karticu vjernosti osoba koje kupovine nisu izvršile, a navodna povreda da je utvrđena kontrolom računa plaćenih putem kreditnih kartica različitih osoba. Tužiteljica navodi da je spomenuti izvanredni otkaz nezakonit radi čega da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 14. 03. 2019. godine kojeg je poslodavac-tuženik sadržajno dobio dopisom od dana 28. 03. 2019. godine. Navodi da tužiteljici prilikom postupanja predstavnika poslodavca-tuženika na radnom mjestu u prostorijama poslovnice I. dana 07. 03. 2019. godine tužiteljici uopće nije omogućeno iznošenje obrane. Nadalje, ističe da je tužiteljica od druge polovice 2010 godine i to tri mjeseca od sklapanja ugovora o radu radila na radnom mjestu voditelja P. I. tijekom kojeg razdoblja kojeg razdoblja se postupanje svih radnica pa tako i same tužiteljice sa predmetnim karticama vjernosti s.O. kao zatečena, redovita uobičajena praksa kartičnog poslovanja poslodavca, nije mijenjalo. Navodi da je kartično poslovanje tuženika već od tužiteljičinog zaposlenja 2010. godine bilo organizirano na način da su zaposlenici prolazili obuku odnosno tzv. treninge za postupanje s karticama vjernosti ciljem povećanja prodaje, širenja kruga potrošača a što da je dovodilo do značajne koristi poslodavcu, a takve treninge u poslovnici imotski da je obavljao predavač S. Ž.. Tužiteljica ističe da je cijelo vrijeme rada s karticama postupala na isti način kako je i obučena od strane poslodavca kao i sve ostale djelatnice istog poslodavca. Nadalje, navodi da u ostvarivanju sadržaja radnih poslova i zadataka koje je tužiteljica obavljala cijelo vrijeme trajanja ugovornog donosa da tužiteljica nije prekršila obveze određene Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu niti je u svome djelovanju prema potrošačima-kupcima postupala protivno interesu poslodavca, a ujedno navodi da Pravilnik o radu na primjenu kojeg se tuženik poziva tužiteljica da nije nikada primila niti da je na bilo koji način bila upoznata sa sadržajem istog.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba tužiteljice neosnovana, a ujedno ističe da je sama tužiteljica u tužbi navela da je zloupotrebljavala svoj položaj omogućujući sebi odnosno sebi poznatim osobama na štetu tuženika kao svog poslodavca ostvarenje nepripadnog dobitka. Navodi da je tužiteljica kao radnica tuženika bila upoznata i bila dužna sudjelovati u programu vjernosti poslodavca koji se odvijao na način da bi se svakom kupcu koji je obavio prvu kupovinu robe iz trgovina tuženika svaki blagajnik je prilikom plaćanja bio dužan ponuditi karticu vjernosti radi skupljanja bodova odnosno kupcima koji već posjeduju karticu vjernosti omogućiti skupljanje bodova putem te kartice. Za uključivanje u program vjernosti svaki kupac je obvezan ispuniti obrazac temeljem kojeg je dobivao karticu, a navedeni obrasci da su dostupni blagajnicima i kupcima u svakoj trgovini tuženika. Nadalje, navodi da navedeni program vjernosti funkcionira na način da kada se sakupi određeni broje bodova unutar razdoblja od godina dana da sustav obavještava nositelja kartice da je ostvario bonus te da taj bonus može iskoristiti kao popust prilikom slijedeće kupnje, a bonus da se može iskoristiti samo uz predočenje kartice vjernosti. Tuženik ističe da je tužiteljica u slučajevima kada bi došao kupac koji nema karticu vjernosti umjesto da mu takvu karticu ponudi sukladno uputama poslodavca, takve kupovine bilježila kao bodove na kartici D. A. te da je nakon što bi na takvoj kartici skupila dovoljno bodova takve bonuse koristila za svoju osobnu kupovinu, a da je tužiteljica tako postupala , da dokazuje izlist prometa na kartici vjernosti D. A. naziva realizacija po korisnicima iz kojeg je vidljivo da su na karticu bilježeni bodovi kupnje u iznosu od 33.641,59 kn u razdoblju od siječnja 2018 godine do 28. veljače 2019. godine. Navodi da je iz realizacije po korisnicima prometa jasno vidljivo da su bodovi na predmetnoj kartica bilježeni i po nekoliko puta u istom danu odnosno da je kupnja obavljana svakih nekoliko dana. Uz to da je po računima za robu temeljem kojih je tužiteljici na kartici D. A. evidentirala bodove, ta roba plaćana od strane različitih trećih osoba-kupaca koji očigledno nisu niti znali za karticu vjernosti. Zbog su nje u zlouporabu prava iz radnog odnosa od strane tužiteljice, tuženik da je 28. veljače 2019. godine izvršio provjeru kartica vjernosti, te tako izvršenom provjerom utvrdio kako je tužiteljica po svojom fiskalnom šifrom iznose obavljenih kupovina kupaca (koji prilikom kupnje nisu posjedovali s. O. karticu vjernosti) neovlašteno evidentirala na s.O. kartici vjernosti s njom povezanih osoba koje kupovine nisu izvršile. Navodi da je tužiteljica samo u razdoblju od 02. siječnja 2018. godine do 28. veljače 2019 godine na karticu vjernosti povezane osobe D. A. (br. 853467) evidentirala tuđe kupovine u ukupnom iznosu od 33.641,59 kn. Na istu karticu tužiteljica da je evidentirala i vlastite kupovine, a sve s ciljem neovlaštenog stjecanja pogodnosti u vidu poklon bonova prouzročivši pritom tuženiku materijalnu štetu. Navodi da bi tužiteljica nakon što bi skupila određeni broj bodova koristila popust kod kupnje u trgovini tuženika te bi time dobila robu po znatno nižoj cijeni čime da je nastala izravna šteta tuženiku. Nadalje, ističe kako je točan navod tužiteljice da je poanta kartice vjernosti povećanje prodaje i širenje kruga potrošača, ali ne na način kako je to tužiteljica radila i pokušavala pogrešno prezentirati. Navodi da je tužiteljica bila obvezna sukladno obuci svakom kupcu koji nije imao karticu vjernosti istu ponuditi, a ne takvu mogućnost prešutjeti i bodove takvih kupovina evidentirati na karticu D. A. koju je kasnije i sama koristila, a u situaciji da je čak kupcu i ponudila karticu vjernosti i da kupac istu nije želio, da tužiteljica nije opet imala pravo bodove od kupovine tog kupca evidentirati na karticu D. A. koju je kasnije sama koristila. Navodi da je povezivanjem slipova raznih kupaca koji prilikom kupovine nisu imali karticu vjernosti s realizacijom kartica vjernosti po korisnicima vidljiva je zlouporaba te kontinuirano kršenje obveza iz radnog odnosa odnosno počinjenje osobito teške povrede iz radnog donosa kroz dulje vrijeme na štetu tuženika, a sama tužiteljica da u samoj tužbi priznaje da je manipulirala s karticama vjernosti navodeći neuvjerljiv razlog da je isto radila po uputi tuženika jer da nije logično kako bi tuženik putem obuka odnosno treninga za postupanje s karticama vjernosti radnicima davao upute da prednosti i pogodnosti kartice koriste na način da sebi ostvare nepripadnu korist i to isključivo na štetu tuženika. Pozivanje tužiteljice na to da su takvu praksu postupanja s karticama vjernosti prakticirale i druge zaposlenice ne čini takvo postupanje opravdanim jer tuženik da nije nikada odobrio takav način postupanja s karticama vjernosti već kada je saznao o kakvoj se perfidnoj organizaciji radi da nije mogao vjerovati u postupke svojih radnima kojima je poklonio povjerenje a što da se odnosi i na samu tužiteljicu koja ej bila na rukovodećoj poziciji u odnosu na ostale kolegice i koja da ej bila dužna prva spriječiti i poslodavcu prijaviti protupravno i štetno postupanje. Nadalje, ističe da je netočan navod tužiteljice da ista nije nikada bila upoznata s priručnikom za zaposlenike a što da potvrđuje izjava tužiteljice od 15. 10. 2016. godine koja je ostavljena u spis, te da je netočan i navod tužiteljice da joj nije omogućeno iznošenje obrane, jer da su prilikom uručenja odluke o otkazu tužiteljici bili prisutni H. B., I. Ž. i S. Ž. koji su tužiteljici iznijeli razloge otkaza ali da je tužiteljica bila veoma drska i nije koristila mogućnost za iznošenje obrane nego za verbalni napad na navedene osobe. U dokaznom postupku ovaj sud izvršio je uvid u račun broj 4033/2300/1 na ime kupca broj 853467 i presliku slipa uz navedeni račun (list 4), fotografirane podatke sa monitora kompjutera (list 512), presliku ugovora o radu od 28. 07. 2010. godine (list 14- 22), presliku Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 06. 03. 2019. godine (list 23), presliku zahtjeva za zaštitu prava sa zahtjevom za vraćanje radnika na radno mjesto (list 24-26), dopis S. O. od 28. 03. 2019. godine (list 27-28), presliku obrasca za program vjernosti s. O. (list 37-38), realizaciju po korisnicima sa slipovima računa (list 39-73), presliku izjave A. B. i N. K. (list 74-76), presliku izjave V. T. od 15. listopada 2016. godine (list 77), pregled teksta e-maila ( list 81), pregled ispisa e-mailova od 08. 06. 2018 i 25.03.2019. godine (list 82-83), presliku rodnog lista tužiteljice V. T. rođ. Č. (list 86), preslika rodnog lista D. A. rođ. Č. (list 87), dopis tužiteljice (list 88-89), preslike dodataka broj 1-9 Ugovora o radu (list 95-103), presliku Pravilnika o radu tuženika od 13. 06.2010. godine (list 104-121), presliku Pravilnika o radu od 26. 01. 2015. godine (list 122-143), Presliku Odluke ovlaštene za primanje i rješenje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika (list 144), presliku Odluke o imenovanju osobe ovlaštene za prikupljanje podataka o radnicima (poleđina lista 144), Priručnik za zaposlenike s.O. rujan 2014 (list 145-151), presliku liste prisutnosti s O. za FFC osposobljavanje (list 152), presliku „sales toolbox“ – uputa s vježbama (list 156-158), pregled teksta e-maila od 11.08. 2017 (list 159160, preslika obrasca Program vjernosti (list 161-170), presliku Odluke o imenovanju osobe ovlaštene za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika (list 171), presliku Odluke o provođenju inertnog programa For us team (list 172), presliku teksta e-maila od 25. 03. 2019. godine (list 173-174), realizaciju po korisnicima sa slipovima kupovine od strane kupaca (list 178-183), presliku računa sa slipovima kupaca (čist 184-198), realizaciju po korisnicima (list 119-226), presliku Odluke o izvanrednom otkazu radnicu N. K. od 07. 03. 2019. godine (list 227-228), izjavu N.K. i A. B. (list 229- 231), odluku od 18. 03. 2019. godine (list 232-233), realizaciju po korisnicima (list 234- 235), odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu radnici A. B. od 07. 03. 20219. godine (list 236-237), odluku s. O. od 18. 03. 2019. godine (list 238-239), presliku Izvješća o privremenoj nesposobnosti/ spriječenosti za rad na ime V. K. (list 240-248), presliku zahtjeva za sporazumni raskid ugovora o radu (list 249), obrazac eM-2P (list 250), odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu radnici M. B. (list 251-252, presliku izjave M. B. (list 253), odluku s.O. od 15. 03. 2019. godine (list 254-255), presliku dopisa Unicredit leasing Croatia d.o.o. (list 256-257), dopis Privredne banke Zagreb d.d. Poslovnica I. (list 258), presliku potvrde poslodavca (list 259), Odluka o stavljanju izvan snage odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu za radnice A. B., N. K. i M. B. (list 262-264), izveo dokaz saslušanjem svjedoka S. Ž., A. T. i M. L. (list 265-271), izvršio uvid u presliku odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu za radnicu M. L. (list 281-282), dopis H. – kontrola privremene nesposobnosti za rad za M. L. (list 283), izveo dokaz saslušanjem svjedoka I. Ž. , A. K. i N. Š. (list 294-300), svjedoka H. B., A. B. i K. R. (list 315-319), svjedoka V. B. i J. Ž. (list 324-329), izvršio uvid u preslike slipova (list 333-343) i realizaciju po partnerima (list 344-347), izveo dokaz saslušanjem svjedoka A. B. i N. K. (list 360-368), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke (list 371- 377), te izvršio uvid u spis O. suda u S. broj Pr-272/19.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.- dalje: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Među strankama je sporan osnov tužbenog zahtjeva, a sporno je da li je tuženik prilikom donošenja odluke o izvanrednom otkazu ispoštovao zakonsku proceduru, te je sporno i da li je u postupanju tužiteljice bilo elemenata koji bi opravdavali donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Iz iskaza svjedoka S. Ž. utvrđeno je da je isti zaposlenik tuženika od 2009 godine i radi na poslovima organizacije školovanja djelatnika tuženika i u okviru svog radnog mjesta da provodi edukacije, prodajne treninge osnovne edukacije FFc unutar kojeg djelatnicima pojašnjava način prodaje , način postupanja s karticama vjernosti i slično. Prije svakog otvaranja poslovnice da se provodi inicijalni seminar FFC kako bi se djelatnici upoznali s načinom rada tuženika. Taj inicijalni seminar da je proveden i u poslovnici I. na kojem je bila prisutna V. T. s cjelokupnim timom poslovnice. U okviru tog seminara da je provedena obuka vezano za korištenje kartica vjernosti. Osnovna svrha uvođenja kartica vjernosti je bila približavanje kupaca proizvodima tuženika, ostvarivanje vezanosti istih za proizvode tuženika, a krajnji cilj je povećanje potrošnje i dobiti od strane tvrtke. Unutar tog inicijalnog seminara djelatnicima se objašnjava procedura postupanja s karticama koja podrazumijeva da dolaskom kupca na blagajnu djelatnik tuženika ponudi kupcu karticu, a ukoliko kupac pristane imati tu karticu da se popunjavana obrazac u kojem se upisuju podaci o kupcu. Uz navedenu karticu svaki kupac ostvaruje popuste nakon potrošnje određenog iznosa. U situaciji kada u prodavaonicu dođe kupac koji već posjeduje karticu vjernosti da se iznos kupnje pribraja na tu karticu i to je jednini način na koji bi trebali postupati njihovi djelatnici. Prema saznanjima svjedoka sa Poslovnicom Imotski nije bilo problema 9 godina te je poslovnica dobro poslovala ali da su s e pojavili neki problemi vezano za korištenje ovih kartica vjernosti. Od strane uprave tuženika pregledom slipova i korisničkih računa kupaca koji imaju kartice vjernosti utvrđeno je da postoji nesuglasje između njih, a to da je utvrđeno za poslovnicu Imotski zbog čega je poslan tim koji će uručiti otkaz djelatnicama. Prema pregledanim slipovima utvrđeno je da su nepravilnosti oko korištenja tih kartica utvrđeni za dulji period, sav pregled da je izvršila uprava, da svjedok da nije u tome sudjelovao, a on da je samo išao u Imotski zajedno sa H. B., i I. Ž. kako bi uručili odluku o otkazu tužiteljici i ostalim djelatnicama. Po dolasku u poslovnicu da su pozvali voditeljicu V. T. da dođe u uredske prostorije kako bi joj predočili navedene nepravilnosti, te joj je predočena sva dokumentacija i slipovi te izlisti korisničkih računa, taj razgovor da je potrajao duže vrijeme, a tužiteljica da je na sve dogovarala da ništa ne zna. Nakon toga da joj je uručena odluka o izvanrednom otkazu koju ona nije potpisala. Istog dana osim tužiteljici izvanredni otkazi su uručeni A. B. i nadi Karin., te je i kod njih dvije primijenjena ista procedura kao kod tužiteljice. Iz iskaza svjedoka je utvrđeno da je tužiteljici uručen otkaz, jer da je kupovine trećih osoba bilježila na korisničke račune kartica vjernosti osoba bliskih tužiteljici, a tužiteljica da je time ostvarila pravio na nekakve poklon bonove, a izravno s tim da je nastala i materijalna šteta tuženiku. Do tada nitko iz uprave tvrtke s.O. nije imao saznanja da bi djelatnici tuženika postupali s karticama vjernosti na način kako je činila tužiteljica, a na isti način su s karticama vjernosti postupale i A. B. i N. K.. Svjedoku da nije poznato kada je točno izvršena provjera kartica vjernosti, ali je to izvršeno prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Iz iskaza je utvrđeno da je iz dokumentacije utvrđeno da je tužiteljica kupovinu trećih osoba bilježila na kartice vjernosti njoj bliskih osoba i time ostvarila poklon bonove i popuste na kupovinu proizvoda tuženika a tužiteljica da je temeljem dvoje debitne kartice vršila nadoplate razlike između stvarne vrijednosti proizvoda i iznosa poklon bona popusta. Iz iskaza je utvrđeno da su svi djelatnici tuženika pa i tužiteljica upoznati s uputama o radu i priručnikom za zaposlenike a unutar tvrtke da postoji i osoba koja je zadužena uza komunikaciju djelatnicima na terenu u smislu rada i postupanja s karticama vjernosti a to je A. T. kojoj se svi djelatnici mogu obratiti vezano za postupanja s karticama vjernosti. Utvrđeno je da se na razini njihove korporacije kojoj je sjedište u Njemačkoj svaku godinu odjel inertne revizije vrši provjeru, obilazak svih poslovnica pa tako i poslovnica u RH koje se tiču primjene navedenih pravilnika. Iz iskaza je utvrđeno da je on proveo inicijalni FFC seminar prije otvaranja poslovnice u I., a u 9 godina rada te poslovnice da je dolazio 15-20 puta a da se ne može sjetiti kakvu je obuku tada držao. Utvrđeno je da je svaki voditelj poslovnice obvezan pratiti njihove interne upute vezano između ostalog i na poslovanje s karticama vjernosti te su voditelji na mjesečnoj razini provoditi radionice za djelatnike poslovnice. Iz iskaza je utvrđeno da je poslovnica Imotski imala dobar promet i da je imala veliki postotak kartičara vjernosti unutar prometa te poslovnice. Utvrđeno je da je sastanak izaslanstva tvrtke s tužiteljicom i ostalim zaposlenicima u poslovnici I. prilikom uručenja otkaza trajao par sati. Utvrđeno je da su sve upute koje se daju zaposlenicima tuženika kod inicijalnih seminara i daljnje postupanje preko S. i tome imaju pristup svi djelatnici. Iz iskaza je utvrđeno da svjedok prilikom edukacije u Poslovnici Imotski nije dao djelatnicima uputu da kupovine jedne osobe bilježe na karticu druge osobe te da je to nedopustivo. Iz iskaza je utvrđeno da je nakon uručenja otkaza tužiteljici praćen rad te poslovnice te da je utvrđeno da je promet poslovnice veći i da je premašen godišnji plan, . Svaka osoba koja počne raditi kod s.O. je dužna pročitati sve pravilnike i obrasce. Iz iskaza je utvrđeno da je H. B. objasnio tužiteljici razloge za otkaz, a tužiteljici da su predočeni slipovi, podaci o iskorištenim bonusima, te račune kao i njene slipove kod eventualnih nadoplata. Ujedno je utvrđeno da je tom prilikom tužiteljici dana mogućnost da se osvrne na razloge odluke o otkazu, a tu mogućnost da je tužiteljici dao H. B.. Utvrđeno je da je cijela situacija oko uručenja odluke o otkazu bila neugodna što za samu tužiteljicu što za njih troje, da je razgovor bio normalan, a da se tužiteljica postavila autoritativno u odnosu na njih i da je bila neugodna. Nakon uručenja odluke o otkazu da tužiteljica nije htjela napustiti postariju i tu da je stajala nekih 10-ak minuta, a ujedno da je uručenje odluke o otkazu i ostalim dvjema zaposlenicama bio neugodan ali njih dvije da su bile smirenije. Iz iskaza je utvrđeno da je u Poslovnici tuženika u S. bila identična situacija kao kod tužiteljice i tu da je uručena odluka o izvanrednom otkazu čemu da je svjedok također bio prisutan. Iz iskaza svjedokinje A. T. utvrđeno je da je zaposlenica tuženika koja radi na poslovima referenta u administraciji i u centru za pomoć kupcima do 2012. godine do danas,.- U sklopu radnog mjesta da je u stalnom kontaktu sa njihovim prodavačima i od njih da prima narudžbe potrošnog materijala, opskrbu vodom a osim toga da se bavi problematikom kartica, prima upite od strane djelatnima , kupaca vezano za kartice. Iz iskaza je utvrđeno da njoj upućivani upiti vezano za nejasnoće oko stanja računa, poklon bonova oko kartica vjernosti jer kupac to nije mogao provjeriti. U situaciji kada kupac pita djelatnika kakvo je stanje na računu te kartice da djelatnici tuženika to nisu mogli vidjeti u trgovini već su morali pitati svjedokinju ili joj emailom poslati upit. Utvrđeno je da svjedokinja poznaje tužiteljicu i da ju je upoznala prošle godine na božićnoj zabavi a da joj nikakvi duge okolnost oko izvanrednog otkaza nisu poznate. IZ iskaza je utvrđeno da je prije postojećeg radnog mjesta radila na mjestu prodavača u poslovnici tuženika pa joj je poznat način postupanja s karticama vjernosti. Svaki prodavač da se upoznaje sa sustavom kartica vjernosti i načinom postupanja sa njima, a eventualne nedoumice da se može pitati voditelja ili se može pročitati naputak u njihovom sustavu. Utvrđeno je da svjedokinja dok je radila kao prodavač nije bilježila kupovinu jedne osobe na račun druge osobe, jer da se to ne može, a prilikom kupnje da je svaki prodavač dužan tražiti od kupca njegovu karticu vjernosti da se iznos kupovine zabilježi na njegovu karticu te se taj iznos ne može prenositi na neku drugu karticu odnosno drugu osobu. Ukoliko kupac nema karticu tada je prodavač dužan kupca pitati želi li takvu karticu i ta se kupovina onda stavlja na tu karticu. Iz iskaza je utvrđeno da nije dopušteno postupanje u kojem se iznos kupovine kupca koji ne želi imati karticu vjernosti bilježi na karticu treće osobe. Iz iskaza je utvrđeno da se svjedokinji od 2012. godine do dana iskaza nitko od djelatnika s .O. nije obratio sa upitom može li se kupovina jedne osobe bilježiti na korisnički račun druge osobe.

Iz iskaza svjedokinje M. L. utvrđeno je da je bila zaposlenica tuženika u poslovnici I. 7 godina, a nakon toga da je radila u poslovnici u S. gdje je bila prebačena, jer je tražila premještaj. Prošle godine da joj je u drugom mjesecu od strane S. Ž. i H. B. ponuđen sporazumni otkaz ugovora o radu na koji nije pristala jer je tražila da se savjetuje s odvjetnikom i tada da su joj njih dvojica rekli da se taj sporazumni otkaz daje zbog načina korištenja kartica. Svjedokinja da je tražila da se konzultira s odvjetnikom a oni da joj to nisu dopustili već da su joj sutradan iako je bila na bolovanju dostavili odluko o otkazu na oglasnoj ploči, a o toj činjenici stavljanja na oglasnu ploču da je obaviještena od strane regionalne voditeljice A. B.. Utvrđeno je da su joj njih dvojica u trenutku ponude sporazumnog otkaza rekli da ne dolazi na posao a ona da je tražila da joj predoče dokumenta o sporazumnom otkazu radi savjetovanja odvjetnikom. Iz iskaza je utvrđeno da je ona kao i ostali zaposlenici s O. identično postupali s karticama vjernosti a već prilikom obuke od strane S. Ž. im je rečeno da u cilju povećanja prometa izdaju kartice vjernosti na što više njima bliskih osoba, a u situaciji kada dođe u trgovinu kupac koji nema karticu vjernosti da je običaj da se kupcu ponudi da otvori karticu a da se čak njegovu kupovinu moglo bilježiti na karticu vjernosti njemu bliske osobe , člana obitelji ili prijatelja. To da je bilo moguće jer je svaki prodavač mogao ručno unijeti ime i prezime njemu bliske osobe koja posjeduje karticu vjernosti te da bi oni kao prodavači iznos kupovine i bilježili na taj način. Identičan način postupanja da su imali i prodavači, te da bi svoje kupovine bilježili na kartice njima bliskih osoba. Iz iskaza je utvrđeno da prodavači tuženika nisu imali kartice vjernosti niti ju je imala ona jer im nitko iz uprave nije rekao da to čine već da su im govorili da kartice izdajemo na nama bliske osobe. Djelatnici tvrtke s O. da su imali 40 % na određene iznose te da su koristili tu pogodnost a njene kolege u poslovnicama I. S. i u S. da postupale s karticama na taj način. Svjedokinja kao niti njene kolegice u I. i S. da nisu dobili uputu da se to ne smije činiti već da su sve postupale na isti način, a ona da isto vodi spor za poništenje odluke o izvanrednom otkazu koji je uručen svjedokinji i vodi se kod O. suda u S.. Iz iskaza je utvrđeno da svjedokinja poznaje A. T. i da je s njom komunicirala većinom vezano za produženje bonova, a da joj nikada u tim porukama nije rečeno da bi se kartica vjernosti trebala skenirati niti bi se bon skenirao već bi to sve unosili ručno. Iz iskaza je utvrđeno da su kolegice svjedokinje Ž. D. i Ž. D. potpisale odluku o sporazumnom otkazu, ali da svjedokinja to nije htjela Iz iskaza je utvrđeno da je svjedokinja pročitala upute vezano za korištenje kartica vjernosti, a da je u situaciji kada u trgovinu uđe kupac koji nema karticu i koji se izjasni da ju ne želi da se bodovi od ostvarene kupovine ne bi bilježili ni na čiju karticu već da jedino oni to bilježe na kartice njima bliskih osoba. Iz iskaza je utvrđeno da je regionalna voditeljica dolazila jednom mjesečno te da je mogla vidjeti sve rekapitulacije prometa i utvrditi nepravilnosti s time da se iz rekapitulacije prometa nije moglo vidjeti tko je stvarni kupac ali da se iz slipova koji su zakačeni uz dnevnu rekapitulaciju moglo vidjeti postoje li nepravilnosti. Iz iskaza je utvrđeno da je svjedokinja bonove koje je dobila na ime kartica vjernosti L. O., J. L. i F. B. koristila osobno za plaćanja artikla u s Oliver trgovinama na način da je razliku između pune cijene artikla i bona plaća svojom debitnom karticom jer su joj navedene osobe dale dopuštenje za to. Iz iskaza je utvrđeno da je bolovanje koje je svjedokinja otvorila poništeno temeljem provođenja inspekcije. Iz iskaza V. B. utvrđeno je da je u poslovnici I. radila 4 godine od 2014 do 9 mjeseca 2018. godine, te je taj posao radila tijekom studija a da je studenski ugovor o radu produljivala mjesec za mjesec, a upute nakon što je počela raditi da je dobivala od V. T., da neku posebnu edukaciju da nije prošla već je upute dobivala od tužiteljice i ostalih kolegica, a proceduru oko kartica vjernosti da je saznala od V. T.. Iz iskaza je utvrđeno da joj je naglašeno da je kartično poslovanje važno za tvrtku i objašnjena procedura koja se sastojala u tome da svaki prodavač u trenutku kada kupac želi nešto kupiti mu ponudi karticu vjernosti i objasni o čemu se radi i ponudi obrazac za popunjavanje osobnim podacima kupca, dok se bodovi ostvareni kupnjom potom bilježe na tu karticu vjernosti. Ukoliko bi kupac već imao tu karticu njegova kupnja bi se bilježila na tu karticu, a da se događalo iznimno da se kupovina jedne osobe bilježi na karticu vjernosti treće osobe, a da se u to vrijeme vodilo kartično natjecanje među poslovnicama, a da to znači da bi se događalo da bi u trgovinu došao kupac koji nema tu karticu i koju nije htio imati, ali bi rekao da se to bilježi na nekog drugog da ne propadnu bodovi. Iz iskaza je utvrđeno da bi oni imali često posute od 10 % te bi se događalo da osoba nema karticu pa bi joj u poslovnici izišli u susret na način da bi gotovinu provukli na treću osobu kako bi taj kupca ostvario popust od 10 %. Obzirom svjedokinja nije bila u stalnom radnom odnosu njoj da je bilo dopušteno da ima tu karticu te bi ona u takvim situacijama te bodove bilježila na svoju karticu, a zaposlenici u poslovnici nisu smjeli imati te kartice, a sve to se radilo u svrhu boljeg poslovanja tvrtke. Utvrđeno je da su s njom tada u poslovnici I. radile N. K., A. B., V. K. i M. L., a jedno vrijeme da je svjedokinja radila u S. te se i imao primjenjivala ista procedura. Iz iskaza je utvrđeno da su međuljudski odnosi među zaposlenicima bili normalni te da A. B. i N. K. nisu imale problema s tužiteljicom. U vrijeme dok je svjedokinja radila u s. O. da se nije postavljala nikakva problematika oko tih kartica vjernosti, a da joj tužiteljica omogućila prilikom dolska na radno mjesto čitanje pravilnika i da joj je bilo objašnjeno kako se radi, ali da nije bolo strogo i da su joj u hodu objašnjavali. Iz iskaza je utvrđeno da ona nije prošla seminar fit for coustomer, a ona da nije sudjelovala na mjesečnim sastancima već je u sve bila upućena od strane tužiteljice. Iz iskaza svjedokinje I. Ž. utvrđeno je da je ista zaposlenica tuženika od 2014. godine te da radi na poslovima voditelja te tvrtke. Krajem veljače 2019. godine da ju je kontaktirao H. B. i usmeno obavijestio o uočenim nepravilnostima oko kartica vjernosti odnosno izvijestio ju da je došlo do zlouporabe zbog čega da je nastupila materijalna šteta u iznosu od 100 000 eura. Unutar tvrtke da je oformljena grupa zaposlenika koji su trebali izvršiti analizu zlouporaba kartica vjernosti te je izvršen uvid po karticama vjernosti te je utvrđena nepravilnost da je jako puno gotovina bilježeno na karticu vjernosti jedne osobe što je izazvalo sumnju nakon što su išli u daljnju provjeru da su utvrdili da neki zaposlenici imaju otvorenu karticu vjernosti na sebi bliske osobe te da su utvrdili da tužiteljičina sestra D. A. ima otvorenu karticu vjernosti na koju je bilježen veliki iznos kupovina što da im je bilo sumnjivo. Grupa tih zaposlenika je iz arhive izvadila slipove te da su usporedbom slipova i kupovina utvrdili da se radi o trećim osobama odnosno da su kupovine trećih osoba bilježene na karticu vjernosti tužiteljičine sestre D. A., a te treće osobe da su znali biti stranci. Uobičajena procedura u s. O. u što se tiče kartica vjernosti je takva da je prodavač dužan nakon kupovine neke osobe ponuditi joj karticu vjernosti ukoliko je nema, pa ukoliko ista na to pristane istoj uručiti formular koji se popunjava osobnim podacima a tu prvu kupovinu bilježiti na karticu vjernosti. U situaciji kada kupac ne bi htio karticu vjernosti u tom slučaju se njegova kupovina ne bi smjeli bilježiti ni na koju karticu vjernosti. Utvrđeno je da je tvrtka s. O. tvrtka koja vodi računa o svojim zaposlenicima te da im je djelatnik na prvom mjestu zbog čega da oni svi imaju dosta benefita tako npr. prodavač u maloprodaji imaju na proizvode iz aktualne kolekcije u startu popust od 40 % dok u outletima i do 80 % popusta. Zbog prethodno navedenog da su bili i iznenađeni zlouporabom jer se radilo o njihovom zaposleniku koji je u radnom odnosu preko 10 godina te se radilo o voditeljici poslovnice u I.. Kada su u tvrtki došli do saznanja da je do zlouporabe došlo od strane voditeljice poslovnice u I. da je došlo do gubitka povjerenja od strane tvrtke prema njoj zbog čega je istoj i uručen izvanredni otkaz a da se ta odluka uruči osobno. Zbog toga da su iz Z. u I. se uputili H. B., A. B., S. Ž. i svjedokinja osobno, da su po ulasku u trgovinu tužiteljicu pozvali na razgovor u uredske prostorije, dok je H. B. tužiteljici objasnio razlog dolaska, navod razloge za to te joj je objašnjeno na koji način su otkrili da je došlo do zlouporabe. Tužiteljica da nije htjela preuzeti odluku o otkazu, niti je htjela čitati dokumentaciju temeljem koje je utvrđena zlouporaba. Tijekom priopćavanja tužiteljici razloga zbog kojih je došlo do otkaza da tužiteljica nije htjela slušati da je bila dosta neugodna u komunikaciji s njima a svjedokinji da je osobno nakon što je ova tužiteljici pokušala predočiti slipove temeljem kojih je utvrđena zlouporaba izrekla rečenicu „zašto mi kopamo po njenoj blagajni“ a potom je rekla:“ da vi išta radite u Z. mogli ste davno utvrditi ovo što smo radili“, a o potom da je rekla da ukoliko i je sve tako zašto ne može dobiti samo opomenu pred otkaz. Oni da su joj rekli na to da su zbog te zlouporabe izgulili povjerenje prema njoj te da radni odnos nije moguće a zatim da ju je svjedokinja zamolila da napusti prostorije poslovnice što prvotno nije htjela ali na njihovo inzistiranje da je otišla, kasnije da je svjedokinja saznala da je tužiteljica imala ključeve uz sebe ali ih je vratila. Nakon što je tužiteljica otišla iz poslovnice da su pozvali djelatnicu N. K. i objasnili joj zbog čega smo došli, procedura je bila identična, N. K. da je to pročitala da je bila pod stresom i da joj je bilo neugodno a po njenom ponašanju prethodno da je se moglo zaključiti da je znala za razlog našeg dolaska. Potom da je tražila da kontaktira A. B. koja je došla u poslovnicu za pola sata, te su s njom obavili razgovora kao i sa N. K., a potom su njih dvije vlastoručno napisale izjavu u kojem su objasnile razloge postupanja. Svjedokinja i ostali iz tvrtke da su rekli da će o svemu razmisliti, a njih dvije su plakale i kajale se zbog toga. Kako je u tom trenutku poslovnica ostala bez djelatnika da su bili primorani povući dvije djelatnice iz Rijeke i podmiriti im troškove. U roku od 15 dana nakon što je njima dvjema uručena odluka o otkazu odlučili istu staviti izvan snage a sve zbog sadržaja izjave u kojoj su navele da su postupale kao tužiteljica te su navele autokratski način vođenja poslovnice od strane tužiteljice kojim se tužiteljica postavljala kao veliki šef, a kako se slična situacija dogodila već u K. da nije bilo razloga da im ne vjeruju. Iz iskaza je utvrđeno da se analiza rada poslovnica svodila prvenstveno na financijsko poslovanje li ne i na ovakve zlouporabe. P.

I. da je ostvarila odlične rezultate u vrijeme dok je tužiteljica radila u istoj a 2019 godine da je imala najbolje rezultate u državi. Iz iskaza je utvrđeno da nije sporno što tužiteljičina sestra D. A. ima karticu vjernosti niti je sporno da njen suprug ili ostali članovi obitelji na njenu karticu bilježe kupovine već da je situacija u kojoj se kupovina trećih osoba i stranaca bilježi na njenu karticu vjernosti nije predviđena i u tome se sastoji zlouporaba. Najveću sumnju je izazvao upravo veliki iznos kupovina zabilježenih na kartici vjernosti D. A.. Program kartica vjernosti u s. O. da je zamišljen upravo iz razloga da bi se njihove postojeće kupce na neki način zadržalo te privuklo da i dalje kupuju robu iz njihovog asortimana , da se privuku novi kupci, te da je kroz taj program osmišljen i način nagrađivanja u vodu poklon bonova tako da je upravo grupa djelatnika koja je radila dubinsku analizu slipova utvrdila da je tužiteljičina sestra ostvarila pravo na poklon bonove a da je ustvari te bonove iskorištavala sama tužiteljica na način da bi ona svojom debitnom karticom nadoplatila razliku u cijeni odnosno razliku cijene. Svjedokinja da kod tuženika radi kao voditelj pravne službe, ali da joj je poznato da svi zaposlenici prolaze obuku odnosno edukaciju posebice djelatnici u maloprodaji te im se predočava na koji način trebaju pristupati kupcima i na koji način trebaju postupati s karticama vjernosti. Navodi da u formularu koji se popunjava osobnim podacima kupca da se nalazi napomena da je ta kartica vjernosti neprenosiva , dok tvrtka tolerira bilježenje kupovina članova obitelji na jednu karticu člana obitelji jer su obiteljska tvrtka. Iz iskaza je utvrđeno da je tvrtka s. O. tolerirala bilježenje kupovina članova obitelji na karticu vjernosti jednog člana te obitelji ali se pretpostavljalo da će iznos tih kupovina biti do 1000 eura godišnje dok se na kartici D. A. pojavio iznos od 50.000 kn što je upravo izazvalo sumnju te da su potom kontrolom slipova utvrdili prethodno. Iz iskaza je utvrđeno da prije ove zlouporabe da nisu vršili provjere, a sve iz razloga jer su u tužiteljicu imali povjerenje, jer je bila dugogodišnji djelatnik i voditelj s dobrim rezultatima. Iz iskaza je utvrđeno da su oni ranije vršili kontrolu slipova na dnevnoj bazi i to vezano za rekapitulaciju prometa što gotovinom i karticom radi uspoređivanja slipova s dnevno ostvarenim prometom, te se ustvari radila kontrola financijskog poslovanja, ali nisu radili kontrolu bilježenja kupovina na karticama vjernosti, dok kontrolu slipova rade voditelji poslovnice. Iz iskaza je utvrđeno da su H. B. spomenute zlouporabe spomenuli regionalni voditelji a potom je on rekao svjedokinji s tim da postoji jedan regionalni voditelj za D., a drugi za kontinentalnu H. te da su oni morali provjeriti promet po karticama za jedno razdoblje unatrag kada je utvrđeno da se u nekim poslovnicama pojavljuju veliki iznosi na istim karticama vjernosti. Iz iskaza je utvrđeno da je prije tužiteljičinog otkaza tuženik dao otkaz u splinu djelatnici M. L. a i u drugim poslovnicama su uočene slične nepravilnosti ali da u tim poslovnicama djelatnici suočeni s time iste nisu osporavali već su molili upravu da im se radi daljnjeg zapošljavanja ne uručuje izvanredni otkaz već sporazumni otkaz. Iz iskaza je utvrđeno da je nepravilnost s korištenjem kartica vjernosti uočena mjesec dana prije otkazivanja ugovora o radu zbog čega je bila potrebna obimna provjera i to 230 djelatnika u maloprodaji, dok je procedura oko dostave bila identična za sve pa tako i za tužiteljicu, Uprava tuženika da je konkretno saznala za postupanja tužiteljice krajem veljače 2019. godine.

Iz iskaza svjedoka H. B. utvrđeno je da je isti zaposlenik tuženika od 2014. godine gdje danas vodi poslove prokure te da još uz dva člana uprave vodi poslovanje tuženika u R. H.. Prošle godine krajem siječnja da je dobio prva saznanja o postojanju malverzacija vezano za kartice vjernosti i to od njihova dva menadžera i to A. B. i I. L.. Njih dvije da su kao district menadžeri trebale provjeriti stanje po karticama vjernosti i to za njihove vip kupce kako bi se istima omogućilo nagrađivanje u vodu poklon bonova. Nakon što su one izvršile pregled dokumentacije da su utvrdile određene nepravilnosti odnosno da su naišle na kupce sa velikim iznosom kupovina na karticama vjernosti. Njih dvije da su svjedoka o tome obavijestile te im je on dao nalog da sve provjere te da se utvrdi je li riječ o slučajnosti ili o učestalom ponašanju. To tada da nisu vršili nikakvu kontrolu jer se to nije nikada dogodilo već se kontrola odnosila na financijsko poslovanje. Te kontrole su se obavljale kako za trgovine u Z. a nakon toga i za trgovine u I. i K. gdje su uočene nepravilnosti Sama kontrola da je zahtijevala obiman posao pregledavanja dokumentacije iz koje je utvrđeno da na pojedinim karticama vjernosti su bilježene velike kupovine ali od strane različitih osoba koje po logici stvari nemaju veze s vlasnikom kartice vjernosti te je utvrđeno konkretno za trgovinu u I. da je na karticu vjernosti tužiteljičine stre su bilježene kupovine trećih osoba koje ne žive u I. i koje su stranci, Zbog svega toga da su odlučili voditeljici poslovnice u I. dati otkaz jer se radilo upravo o voditeljici poslovnice koja je dugo radila za tvrtku s O. te se nalazila u izravnom kontaktu s nadređenim osoba u firmi te je kao voditelj bila izravno zadužena za poslovanje tvrtke. Odluka o izvanrednom otkazu tužiteljici donesena je krajem veljače odnosno početkom ožujka 2019. godine, da je su ekipu koja je išla u Imotski činili S. Ž., I. Ž. i svjedok kako bi tužiteljici uručili odluku o otkazu. U poslovnici u I. da su zatekli tužiteljicu koja je po njegovom mišljenju znala zbog čega su došli, a sve iz njenog ponašanja, te da je prema njima pokazala drzak stav. Utvrđeno je da su oni od tužiteljice tražili da uđu u uredsku prostoriju kako bi joj mogli prezentirati razloge donošenja odluke o otkazu što su i učinili, a njihova pravnica I. Ž. je tužiteljici omogućila mogućnost iznošenja o rane ali tužiteljica to svoje pravo nije iskoristila već je odbijala bilo kakav razgovor, kako nije htjela preuzeti odluku o otkazu istu su stavili na oglasnu ploču i zamolili tužiteljicu da napusti prostorije poslovnice. Ona da nije htjela to učiniti a kada joj je rečeno ako to ne čini da će se zvati policija da je napustila trgovinu, Osim nje u trgovini je bila i druga djelatnica N. K. s kojom su na isti način obavili razgovor i omogućili joj iznošenje obrane, ona da je to iskoristila i rekla da se ona tužiteljice bojala, a usred iznošenja obrane s i rasplakala. Utvrđeno je da je ona napisala izjavu te zamolila da pričekaju drugu djelatnicu s kojom se postupilo na isti način koja je također napisala pisanu izjavu. Utvrđeno je da je nakon 15-ak dana nakon što je uprava razmotrila pisane izjave N. K. i A. B. odlučila staviti izvan snage odluku o izvanrednom otkazu, te je prihvaćeno stajalište da su one sve nepravilnosti činile po nalogu tužiteljice te su vraćene na posao. Iz iskaza je utvrđeno da svi novi djelatnici tuženika dobivaju na uvid pravilnik o radu, a osim toga postoji i portal na kojem se dijele sve informacije o načinu postupanja u pojedinim situacijama. Za edukaciju je zadužen S. Ž. koji je voditelj radionica koji kroz iste uvodi nove djelatnike u njihove programe pa tako i u program kartica vjernosti. Iz iskaza svjedokinje A. B. utvrđeno je da je ista zaposlenica tuženika od 18 godine i to na poslovima regionalnog voditelja poslovanja. U okviru svog radnog mjesta da nadgleda da li su ispunjeni preduvjeti za dobro poslovanje na tom području odnosno da vodi podatke o produktivnosti o prodaji a kontrola se svodi uglavnom na financijsko poslovanje. Program kartica vjernosti da je ustanovljen kako bi njihovi kupci ukoliko žele na te kartice bilježili svoje kupovine a na temelju skupljenih bodova potom ostvarili benefite pri kupnji novih artikala. Postotak kupaca koji su posjedovali karticu S. O. u poslovnici u I. je činila 90 % ukupnog prometa trgovine te je ta poslovnica uvijek dobro radila. Svjedokinja da poznaje tužiteljicu. Utvrđeno je da kada su svjedokinja i njena kolegica I. L. radile analizu koliko vip kupaca ima svaka trgovina na njihovom području da su utvrdile da se u nekim trgovinama pojavljuju nepravilnosti u smislu da je na pojedinim karticama bio veliki iznos kupovina a koji je po njihovom mišljenju nerealan. Provjerom poslovnice u I. krajem veljače 2019. odnosno početkom ožujka 2019 godine da su utvrdile da postoji više kartica vjernosti na kojima su zabilježeni veći iznosi kupovina te da su utvrdili da vlasnici tih kartica su čak u rodbinskim vezama. Nakon što su to priopćili H. B. on da ih je ovlastio da obave detaljnu pretragu te da su radile spajanje slipova s pojedinim računima, te su utvrdile da imena vlasnika kartica vjernosti na tim slipovima su različiti od vlasnika same kartice a radilo se o osobama sa stranim prezimenima. Tu svu dokumentaciju da su predočile H. B., a svjedokinji da je poznato da su tri osobe dobile u toj trgovini otkaz a jedna od njih je i tužiteljica. Iz iskaza je utvrđeno da će se nakon svih tih saznanja donijeti odluke o otkazu zbog čega je njoj naloženo da organizira rad poslovnice, te je ona taj dan kada je stigla ekipa iz Z. i to S. Ž. I. Ž. i H. B. u poslovnicu I. došla ova svjedokinja s još dvije djelatnice iz R. koje su trebale preuzeti rad. Iz iskaza je utvrđeno da je svjedokinja prije radila kao voditelj poslovnice i prodavač, te joj je poznat sustav kartica vjernosti, svaki novi djelatnik da prolazi edukaciju vezano za korištenje tih kartica a postoji i njihov interni portal na kojem se dijele sve informacije. U situaciji kada neki kupac uđe u trgovinu da prodavač ponudi mogućnost dobivanja kartice i daje mu se pristupnica koju je potrebno ispuniti osobnim podacima nakon čega se ta kupovina bilježi na karticu, a u situaciji da kupac ne želi karticu njegova kupovina se ne može bilježiti ni na jednoj kartici. Iz iskaza je utvrđeno da joj je poznato da bi jednu karticu koristilo više članova jedne obitelji jer se radilo o stalnim mušterijama pa se to toleriralo a tvrtka s O. nije nikada niti postavila iznos na kartici do kojeg bi članovi mogli potrošiti, ali da je njoj bilo nepojmljivo nakon pregleda dokumentacije da je netko u mogućosti potrošiti 40000 ili 50000 kn godišnje preko jedne kartice te joj je to bilo sumnjivo Iz iskaza je utvrđeno da se visina iznosa potrošnje na jednoj kartici vjernosti može provjeriti u programu i-select. Iz iskaza je utvrđeno da član obitelji karticu vjernosti koristi najčešće kada su oba člana u trgovini a jedan pokaže karticu prodavač zna da su te osobe članovi obitelji. Iz iskaza je utvrđeno da u situaciji da neki kupac kaže da želi da se njegova kupovina bilježi na karticu njegove susjede da se to ne može učiniti jer se tuđe kupovine ne mogu bilježiti na kartice vjernosti, a svjedokinja da takvo što nije nikada činila. Iz iskaza je utvrđeno da se prekršaj tužiteljice ne bi sastojao u tome što je ona svoje kupovine bilježila na karticu svoje sestre već što je kupovne trećih osoba bilježila na tu karticu i na taj način je postigla veću potrošnju po kartici vjernosti a time i ostvarivanje više poklon bonova i popusta Što se tiče djelatnika s O. nema odredbe smiju li djelatnici mogu ili ne mogu imati te kartice ali svjedokinja da ju nije nikada imala. Iz iskaza je utvrđeno da je provjerom dokumentacije utvrđeno da je poklon bonove po kartici tužiteljičine sestre koristila tužiteljica . Iz iskaza svjedokinja A. B. u bitnom je utvrđeno da je zaposlenica tuženika u poslovnici I. na mjestu prodavač 11 godina od otvaranja, voditelj poslovnice d a je bila tužiteljica a s njom da su radile još N. K.. i M. L. . Nakon otvaranja poslovnice da je svjedokinja kao i ostali zaposlenici prošli obuku vezano za način korištenja kartica vjernosti a to je vodio S. Ž., a sve ostale informacije da je dobivala od tužiteljice. Procedura se sastojala u tome da kada kupca uđe u trgovinu a nema karticu da mu se ponudi ukoliko isti pristane da se popuni obrazac s njegovim osobnim podacima, te se iznos te kupovine bilježio na tu karticu. U razdoblju od 2-3 godina nakon otvaranja poslovnice da se počelo spominjati kartično natjecanje među poslovnicama a tu i formaciju da je dobila od tužiteljice, a da je od tužiteljice dobila uputu da ukoliko kupac nema karticu i ne želi je izraditi da se iznos njegove kupovine bilježi na karticu supruga svjedokinje ili karticu njenog brata, a svaku slijedeću kupovinu da nije bilježila na njih već na karticu tužiteljičine sestre D. A.. Na isti način da su postupali i drugi prodavači koji su kupovine trećih osoba bilježili na kartice sebi bliskih osoba. Sama tužitelja da je kupovine trećih osoba bilježila na karticu vjernosti njene sestre D. A.. Tijekom obuke S. Ž. da je svjedokinji ostalim djelatnicima poslovnice dao uputu da nastojimo izdati što više tih kartica vjernosti jer su trebale povećati vezanost kupaca uza njihovu trgovinu i proizvode i tako povećati potrošnju. S. Ž. da im nije dao uputu da kupovine trećih osoba bilježe na kartice njima bliskih osoba. Zbog toga da je svjedokinji bilo čudno kada je tužiteljica rekla da upravo to čine te da ju je pitala zbog čega će to raditi , dok je tužiteljica to obrazložila da je to potrebno zbog natjecanja među poslovnicama. Sve informacije kako svjedokinja tako i ostali prodavači da su dobivali od tužiteljice, a nitko od zaposlenika nije imao svoju karticu vjernosti. Početkom ožujka 2019 godine da je svjedokinja bila na godišnjem kada su je iznenada nazvali i tekli da dođem jer je došao direktor te je u poslovnici tada zatekla A. B., regionalnu voditeljicu. H. B., I. Ž. i S. Ž., koji su joj predočili poslovnu dokumentaciju i pitali je li kupovine trećih osoba bilježila na karticu vjernosti brata i supruga što je svjedokinja potvrdila i obrazložila da joj je rečeno da tako radi. Nakon toga da su im uručeni izvanredni otkazi a da su znale da je prethodno i tužiteljici uručen otkaz, a da su od istih dobili uputu o prvu na žalbu koju su odmah sastavile i napisala izjavu svjedokinja i N. K. u kojoj su iznijele detalje o međuljudskim odnosima između tužiteljice i ostalih zaposlenika, a njeno ponašanje da je bilo takvo da je ona uvijek morala imati glavnu riječ, da je samo ona imala kontakte s upravom a djelatnici su upute dobivali od tužiteljice, da joj je spominjala da može dobiti i otkaz, da je voditeljica poslovnice sa zaposlenicima održavala sastanke nakon radnog vremena sve do ponoći a o različitim temama, a sve što su radile da su radile po uputi V. T.. Ona da je predočila svima da poznaje ljude iz uprave, a svjedokinje tek kada je dobila otkaz da je od H. B. čula da postoji broj za zaprimanje anonimnih prijava za bilo kakav problem, te da postupanje tužiteljice nije niti prijavila ranije jer za prethodno nije znala. Iz iskaza je utvrđeno da je odnos tužiteljice prema svim zaposlenicima bio ponižavajući jer je smatrala da svi rade krivo, a s tužiteljicom da je radila 7 godina i da je cijelo vrijeme odnos tužiteljice prema svjedokinji bio isti. Mjesečni sastanci da su se održavali jednom mjesečno regionalna voditeljica da je dolazila jednom mjesečno a kada bi došla u uredu da bi razgovarala s tužiteljicom. Iz iskaza je utvrđeno da svjedokinja nije imala kontakte s drugim kolegama osim sa M. L. koja je radila u poslovnici u Solinu koja je isto dobila otkaz jer je bilježila kupovine trećih osoba na karticu vjernosti njoj bliske osobe. Iz iskaza je utvrđeno da je S. Ž. prilikom obuke im dao uputu da s karticama vjernosti kupci ostvaruju benefite i to da isti bilježenjem kupovina na karticu ostvaruje pravo na bodove a time na određene popuste, a poanta je bila da se postigne što veći broj kupaca s karticama, a da je iz pristupnica koje popunjava kupac razvidno da je ista neprenosiva. Iz iskaza je utvrđeno da je S. Ž. rekao da se kupovine trećih osoba ne smiju prenositi i da se ista odnosi isključivo na osobu koja ju fizički ima, te je predoči, a da je unatoč tome postupila na način da je bilježila kupovine trećih osoba na karticu vjernosti sebi bliskih osoba, a sve po uputi tužiteljice iako je znala da postupa protivno uputama S. Ž. jer je za nju bila tužiteljica veći autoritet od njega. Iz iskaza je utvrđeno da su prije uručivanja odluke o otkazu u uredu poslovnice bili S. Ž., A. B., H. B. i Ivana žižak koji su joj rekli zbog čega su tu, predočili joj dokumentaciju, a račune vezane za slipove o plaćanjima nakon čega da je uslijedio razgovor gdje su svi bili normalno pristupačni te su joj rekli je li bila potreba za takvo što ukoliko imaju već popuste od strane firme. Na to da je odgovorila da su se bojali, a oni da su rekli da postoji broj koji mora biti oglašen u slučaju kakvih problema, ali taj broj da nije bio oglašen i da nisu niti ona ni nada Karin za njega znale, a da je na takav način postupala jer se bojala tužiteljice.

Iz iskaza svjedokinje N. K. utvrđeno je da je ista zaposlenica tvrtke s O. i to kao prodavač 11 godina , da je prošla obuku FFC koju je vodio S. Ž. na samom početku rada poslovnice kasnije da su upute dobivali od voditeljice i nikog drugog. Od S. Ž. da je dobila upute o postupanju s karticama vjernosti te da iste služe promoviranju tvrtke i većem prometu te da se tako stvara veća baza kupaca. On da je objasnio postupak s karticama gdje je bilo potrebni kupcu koji nema karticu istu ponuditi, da je rečeno da je ista neprenosiva, a da su na brošure upisivali podatke o kupcima, a na istima su bile i upute. Nakon dvije godine od otvaranja poslovnice da se pojavilo neko natjecanje između poslovnica, da je za to saznala od tužiteljice , a da se to natjecanje sastojalo u tome da se ostvari što bolji rezultat da se kupovine provlače što više , a uputu za to je kao i svi ostali zaposlenici dobila od tužiteljice na način da kupovine trećih osoba provlačimo na kartica vjernosti njima bliskih osoba tkao da je majka svjedokinje imala takvu karticu dok je suprug A. B. imao istu a karticu vjernosti da je imala tužiteljičina sestra D. A.. Svaki slijedeći radni dan da se na rekapitulaciji vidjelo koliko je kupovina provučeno preko tih kartica vjernosti , a ukoliko neke ne bi bile provučene da bi V. T. bila ljuta. Ona da im je dala uputu da se svakom kupcu ponudi ta kartica a ukoliko kupac ne želi istu da se njegova kupovina bilježi na karticu bliskih osoba njih zaposlenika poslovnice. Tužiteljica da je ostalim djelatnicama prezentirala da to nije ništa strašno i da tako postupaju sve poslovnice, a sam S. Ž. prilikom obuke da nije nikada izričito rekao da e takvo što ne bi smjelo činiti iako na samoj brošuri stoji da je kartica neprenosiva. V. T. da je svjedokinji i ostalim djelatnicima bila posrednik sa upravom. Iz iskaza je utvrđeno da su u trećem mjesecu prije dvije godine kada su bile u poslovnici tužiteljica i svjedokinja ušli S. Ž., I. Ž., H. B. i A. B. te su tužiteljicu pozvali u ured , gdje je bila kratko a potom je napustila trgovinu , da je svjedokinja pretpostavila što se dogodilo jer su se po poslovnicama već događali otkazi. Kada je svjedokinja ušla u ured poslovnice da joj je od nj predočena dokumentacija te su je pitali tko je V. K., koja je njena majka, a potom da je priznala da je kupovine trećih osoba bilježila na karticu vjernosti svoje majke, a kada joj je H. B. rekao da je takvo postupanje kazneno djelo da je tak tada postala svjesna o čemu se radi. Oni da su je pitali zbog čega je to radila kao imao 40 % popusta od firme, a ona da je rekla da nije to radila zbog financijske koristi već zbog natjecanja u poslovnicama, na što su se oni začudili jer o tome da ništa ne znaju, a potom da joj je uručen otkaz. Po uručenju otkaza da joj je I. Ž. rekla da ima pravo na žalbu koju su ona i A. B. odmah izjavile i u njoj navele da su se bojale tužiteljice, jer je bila autoritativna osoba bez čijeg odobrenja nisu mogle ništa napraviti, da su živjele u uvjerenju da im tužiteljica može dati otkaz, a da im je u njihovim kontaktima s njima često i prijetila, da je ponašanje tužiteljice prema svim zaposlenicima bilo isto. Nakon 15 dana od te žalbe da su svjedokinja i A. B. vraćene na posao a nakon što su one napisale žalbu da im je S. Ž. rekao da postoji e- mail koji je morao biti oglašen, a isti da nije bio oglašen, a tužiteljica je bila zadužena za to. Iz iskaza svjedokinja A. K., N. Š., K. R. i J. Ž. u bitnom je utvrđeno da su sve navedene svjedokinje zaposlenice tuženika u poslovnicama u R. , Z. i Z. a, da sve rade kao prodavači odnosno neke i kao voditelji poslovnice (A. K.), da su sve prošle obuku što se tiče programa kartica vjernosti s time da se kod tih kartica primjenjuje procedura u smislu da kada kupac uđe u trgovinu koja ima karticu da se njegova kupovina i bilježi na tu karticu, a ukoliko uđe osoba koja nema karticu da joj se ponudi ta kartica i objasniti joj benefite iste, a ukoliko pristane da ju ima onda se popunjava pristupnica sa podacima kupca i kupovina istog se bilježi na tu karticu. Utvrđeno je da su kartice vjernosti neprenosive što znači da se kartice jedne osobe mogu bilježiti smo na tu osobu s time da je dopušteno bilježiti kupovinu člana obitelji na karticu vjernosti drugog člana samo ukoliko je isti prisutan i na to pristane. U slučaju da kupac nema karticu vjernosti i ne želi ju imati njegova kupovna da se ne može nigdje bilježiti, te da to nije dopušteno, a da nijedna od navedenih svjedokinja nije takvo što činila u poslovnicama u kojima rade. Utvrđeno je da se upute vezano za kartice vjernosti nalaze u pisanom obliku u sherpointu kojem svatko od zaposlenika može pristupiti i informirati se , a da postoji i osoba kojoj se mogu obratiti u pogledu bilo kakvih problema, a ta osoba da je A. T..

Iz iskaza tužiteljice u bitnom je utvrđeno da je u bitom da je ista radila u poslovnici u Imotskom od 8 mjeseca 2010. godine, da je ona zajedno sa ostalim kolegicama poslovnice prije otvaranja iste prošle obuku u trajanju od 15 dana, da je tužiteljica postala voditeljicom poslovnice nakon otvorenja iste odlukom uprave, da je nakon otvorenja S. Ž. održao seminar na kojem su date upute za rad . poslovanje općenito, a tema je bila i kartično poslovanje, na tom seminaru da su bile A. B., N. K., M. L. i tužiteljica, da je naglasak na seminaru bio da skupe što veću bazu kartičara, a prvotno da se kartice vjernosti izdaju na rodbinu, prijatelje a kasnije da se to širi dalje utvrđeno je da unutar 8 godina rada da je S. Ž. održao nekoliko seminara na kojima se nije spominjalo kartično poslovanje, da su dobili uputu da ukoliko kupac nema karticu da mu se ponudi da istu ima na kojoj bi se bilježila ta kupovina, a kasnije bi se ovisno o broju skupljenih bodova ostvarivali benefiti u smislu popusta i slično, da su dobili uputu da ne mogu davati popuste kupcima koji ne posjeduju karticu vjernosti ali da bi oni u poslovnici Imotski kako bi izišli u susret kupcima radi ostvarenja popusta, a i povećali broj kartičara, njihove kupovine bilježili na kartice trećih osoba ili kartice njihovih ukućana ili prijatelja, a nekada da bi se bilježila na kartice rodbine zaposlenika poslovnice, a sve u svrhu povećanja prometa. Praksa rada s karticama da je uvijek bila ista i da se nije mijenjala, da na sastancima s upravom ili regionalnim voditeljima nikada nije bila tema kartično poslovanje, a regionalne voditeljice da su sve mogle provjeriti. Iz iskaza je utvrđeno da se znalo događati da kupac koji nema karticu i ne želi ju imati, a većinom se radilo o muškim osobama koji nisu imali vremena čekati da bi oni predložili da se bodovi od te kupovine bilježe na karticu njihove supruge ili bilo koje treće osobe, a nekada bi predlagali da te bodove bilježimo na zaposlenike poslovnice, ali oni kao zaposlenici da nisu mogli imati te kartice. Iz iskaza je utvrđeno da su imali godišnje natjecanje u parametrima poslovanja, da su se svi zaposlenici mogli obratiti A. T. vezano za kartično poslovanje kao i regionalnom voditelju te S. Ž., da tužiteljica nije nikog kontaktirala vezano za korištenje kartica, a ostali zaposlenici da su se isto mogli obratiti ako nešto nije bilo jasno. Utvrđeno je da je tužiteljica održavala mjesečne sastanke, na dnevnoj bazi sa su imali kratke sastanke da na tim sastancima nisu govorile o karticama vjernosti jer se tome nije pridavala neka pažnja , a njen cilj kao voditeljice da je bio povećanje prodaje i kartičnog prometa, a da nitko ni od nadređenih nije pridavao veliku pažnju tim karticama. Utvrđeno je da je tužiteljici otkaz uručen 07. 03. 2019 te da su u poslovnicu došli I. Ž.. S. Ž., H. B. i A. B. bez najave, a oni da su u unutar poslovnice već bili saznali za dijeljenje otkaza u S. te u S. i u Š. ali tu se radilo o sporazumnim otkazima, da nakon što su isti rekli da bi tužiteljica trebala znati zbog čega su oni došli ona d a je rekla da ne zna i da joj objasne, da je I. Ž. izvadila izvanredni otkaz i rekla da pročitam, da je tužiteljica bila previše uznemirena da bi to čitala a nakon toga da su joj predočili slipove i svu dokumentaciju, a tužiteljica da im je rekla kako je moguće da su tek sada došli radi toga kada je praksa bila ista od početka rada poslovnice, da nije zanijekala način postupanja s karticama kako su oni naveli, ali je rekla da je takva praska bila i u drugim poslovnicama, a nakon toga da je rekla da se želi posavjetovati odvjetnikom, te je izišla iz poslovnice bez prisile a taj sastanak da je trajao 15-ak minuta. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica imala međusobno dobar odnos sa A. B. i N. K.. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica na karticu vjernosti svoje sestre D. A. bilježila kupovine trećih osoba ali da su to činili drugi zaposlenici. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica u situaciji kada kupac ne bi želio karticu govorila da je šteta da bodovi propadnu a da bi onda taj kupac rekao da to zabilježi sebi, a da je konkretno osoba po imenu A. Š. rekao da je zadovoljen njenom zaslugom, te da bodove od te kupovine tužiteljice bilježi sebi.

Ovaj sud je poklonio vjeru iskazu saslušanih svjedoka H. B., I. Ž., S. Ž., A. B., A. T., svjedoka A. B. i N. K., kao i iskazima svjedoka J. Ž., N. Š., K. R. i A. K. obzirom su isti iskazivali životno, logično , te u bitnom suglasno, a koji iskazi su i u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu.

Potrebno je naglasiti da su svjedoci H. B., I. Ž., S. Ž., A. B., A. T. ujedno zaposlenici tuženika i koji su u tvrtki tuženika zaduženi za nadzor i provedbu poslovne politike tuženika , te su isti i stoga i upoznati sa svim okolnostima bitnim za ovu pravnu stvar, a osim toga svjedoci H. B., S. Ž. , I. Ž. i A. B. su bili nazočni uručivanju odluke o izvanrednom otkazu tužiteljici, te su upoznati sa svim bitnim okolnostima. Nadalje, svjedokinje A. B. i N. K. su također djelatnice tuženika, te su iste kao ranije kolegice tužiteljice u poslovnici I. u potpunosti upoznate sa načinom rada u toj poslovnici, a vezano za postupanje s karticama vjernosti.

Iskazu svjedokinje M. L. ovaj sud nije poklonio vjeru obzirom se radi o svjedokinji koja je bivša zaposlenica tuženika u poslovnici S. kojoj je kao i tužiteljici uručen izvanredni otkaz ugovora o radu, a koja je zbog navedenog pokrenula identičan postupak kao i tužiteljica protiv tuženika i to pred O. sudom u S. pod brojem Pr-272/19, što je i utvrđeno uvidom u navedeni spis, te je ista zbog svega navedenog i osobno zainteresirana za uspjeh u ovom sporu.

Nadalje, iskazu svjedokinje V. B. ovaj sud nije poklonio vjeru obzirom je navedena svjedokinja iskazivala protivno iskazima ostalih svjedoka kojima je ovaj sud poklonio vjeru.

Uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 28 . srpnja 2010. godine utvrđeno je da su isti sklopili radnik V. T. rođ. Č. s jedne strane i poslodavac s.O. hr d.o.o. Z. i to za radno mjesto prodavač na rok od 3 mjeseca , a kojim ugovorom su regulirani prava i obveze ugovorenih strana.

Uvidom u Dodatak 1. tom ugovoru o radu od dana 29. 10 2010. godine utvrđeno je da taj ugovor o radu produljena za narednih 3 mjeseci.

Uvidom u Dodatak 2. ugovora o radu od , dana 28. 01. 2011. godine, dana 23. 07. 2012. godine,. Utvrđeno je da je ugovor o radu produljen za narednih 18 mjeseci Uvidom u Dodatak 3. ugovora o radu od 23. 07. 2012 godine utvrđeno je da je ugovor produljen za narednih 6 mjeseci

Uvidom u Dodatak 4. ugovora o radu od dana 11. 01. 2013. godine utvrđeno je da je istim produljena ugovor za narednih 6 mjeseci.

Uvidom u Dodatak 5. ugovora o radu od 22. 05. 2013. godine utvrđeno je da čl. 2. navedenog dodatka ugovorne strane mijenjanju odredbe o trajanju ugovora na način da s danom potpisa ovog dodatka 5. zaključuje na neodređeno vrijeme.

Uvidom u dodatke 6 , 7, 8 i 9 ugovora o radu od 01. 01. 2014. godine dana 31.

12. 2015. godine, dana 30. 06. 2016. godine i dana 01. 01. 2017. godine utvrđeno je da su navedenim dodacima ugovoru o radu mijenjane odredbe o visini plaće radnice V. T. rođ. Č..

Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 06. ožujka 2019. godine utvrđeno je da se istom radnici V. T. koja je obavljala poslove voditelja poslovne jedince 6 izvanredno otkazuje ugovor o radu od 28. srpnja 2010. godine sa svim pripadajućim dodaci ma temeljem kojeg je ista započela radni odnos 02. kolovoza 2010. godine i to zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa u obrazloženju koje odluke se navodi da je radnica pod svojom fiskalnom šifrom iznose obavljenih kupovina kupaca koji prilikom kupnje nisu imali s. O. karticu vjernosti neovlašteno evidentirala na s. O. kartice vjernosti osoba koje kupovine nisu izvršili a što je utvrđeno kontrolom računa plaćenih putem debitnih i kreditnih kartica različitih osoba te da je na taj način sebi odnosno sebi poznatim osobama omogućila neovlašteno stjecanje pogodnosti u vodu poklon bonova a na štetu poslodavca čime da je počinila više poreda uz radnog odnosa i to nepoštivanja poslovne politike i organizacije rada poslodavca, neovlaštenog raspolaganja sredstvima tuženika, narušavanja ugleda tuženika, zlouporabom položaja te povrede radne obveze kojima se izaziva poremećaj u procesu rada i kojim povredama se narušava ugled poslodavca-tuženika.

Uvidom u Zahtjev za zaštitu prava sa zahtjevom za vraćanje na posao od dana 14.

03. 2019 godine utvrđeno je da u istom V. T. rođ. Č. navodi da je izvanredni otkaz koji joj je uručen 07. 03. 2019. godine nezakonit, te navodi razloge za to uz zahtjev da ju poslodavac vrati na posao i to na radno mjesto voditelja poslovnice.

Uvidom u dopis tuženika od 28. 03. 2019. godine utvrđeno je da se istim tuženik očituje na navode tužiteljice iz njenog zahtjeva za zaštitu prava radnika, a u kojem se navodi da je radnica prije uručenja odluke o izvanrednom otkazu bila upoznata od poslodavca o razlozima donošenja te odluke, kao i teškim povredama iz radnog odnosa temeljem materijalnih dokaza s kojim je radnica bila upoznata, da je ista omalovažavala materijalne dokaze koji su joj predočeni s obrazloženjem da je na povredu nije nitko upozorio a ista da je tada pokazala nepoštivanje prema poslodavcu i nadređenim zaposlenicima.

Odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice , uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć

Odredbom čl. 116. st. 2. Zakona o radu propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Odredbom čl. 118. ZR-a st. 2 propisano je da je poslodavac prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavaca da to učini. Kako je među strankama između ostalog sporno je li tuženik prilikom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici ispoštovao zakonsku proceduru u smislu toga je li tužiteljici prije otkazivanja omogućio istoj iznošenje obrane, to je ovaj sud izvedene dokaze cijenio i u navedenom smislu.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, a posebice iskaze saslušanih svjedoka kojima je ovaj sud poklonio vjeru koji su bili prisutni u trenutku uručivanja odluke o izvanrednom otkazu tužiteljici i to svjedoka I. Ž., H. B., S. Ž. i A. B., kao i priloženu dokumentaciju ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme 28. srpnja 2010. godine kojem ugovoru su kasnije sklapani dodaci istom, a jednim od tih dodataka je isti ugovor na određeno pretvoren u ugovor na neodređeno vrijeme koji je izvanredno otkazan Odlukom tuženika od 06. ožujka 2019. godine, a koja odluka je tužiteljici uručena osobno dana 07. ožujka 2019. godine.

Iz iskaza prethodno navedenih svjedoka utvrđeno je da su se isti kao delegacija tuženika uputili iz Z. u poslovnicu tuženika u I. radi osobnog uručivanja odluke o izvanrednom otkazu tužiteljici zbog osobito teške povrede radnog odnosa. Utvrđeno je da su svjedoci H. B., I. Ž., S. Ž. i A. B. po dolasku u poslovnicu tuženika u I. zatekli tužiteljicu i pozvali je u uredsku prostoriju poslovnice gdje su joj priopćili razlog dolaska, te joj rekli da posjeduju materijalnu dokumentaciju odnosno materijalne dokaze (slipove i račune) koji upućuju da je tužiteljica na karticu vjernosti svoje sestre D. A. bilježila kupovine različitih osoba, pa i stranaca i na taj način sebi omogućila ostvarivanja poklon bonova i popusta, a tuženiku pričinila materijalnu štetu. Iz iskaza navedenih svjedoka je utvrđeno da su oni tužiteljici prije uručivanja odluke o otkazu priopćili za koje povrede tužiteljicu terete, te su joj prezentirali dokumentaciju kojima to dokazuju, te da su joj temeljem prethodno navedenog i omogućili iznošenje obrane, ali da tužiteljica na sve to nije htjela s njima komunicirati, da je bila neugodna, te da zbog prethodno navedenog ponašanja nije iskoristila njeno pravo na iznošenje obrane u situaciji izvanrednog otkazivanja ugovora o radu. Iz iskaza svjedokinje I. Ž. i H. B. prvenstveno je utvrđeno da je tužiteljici prije uručivanja odluke o otkazu predočena materijalna dokumentacije i priopćeni razlozi za donošenje takve odluke, te je istoj potom omogućeno iznošenje obrane što da tužiteljica nije iskoristila, te je bila neugodna u svom ponašanju prema nadređenim zaposlenicima, zbog čega u prvi tren na njihovu zamolbu nije htjela napustiti prostorije poslovnice, ali je nakon nekog kraćeg vremena istu ipak napustila. Iz iskaza navedenih svjedoka je utvrđeno da su na identičan način postupili i prema ostale dvije djelatnice poslovnice I. A. B. i N. K., da je i tim djelatnicama omogućeno iznošenje obrane koje su iste iskoristile i iznijele svoju obranu. Ujedno je iz iskaza navedenih svjedoka utvrđeno da je uprava tuženika za povrede radne obveze za koje se tereti tužiteljicu saznali krajem veljače 2019. godine, dok je ugovor o radu otkazan odlukom tuženika od dana 06. ožujka 2019. godine. Stoga imajući u vidu sadržaj iskaza navedenih svjedoka, kao i priloženu dokumentaciju ovaj sud je došao do uvjerenja da je tuženik kao poslodavac ispoštovao zakonsku proceduru u smislu da su nadređeni zaposlenici tužiteljici dana 07. ožujka 2019. godine po dolasku u poslovnicu I. istoj omogućili iznošenje obrane s time da su joj prethodno priopćili koje povrede radne obveze joj se stavljaju na teret, kao i materijalne dokaze kojima to potkrepljuju, te joj i omogućili iznošenje obrane što je ona propustila učiniti jer nije na sve prethodno navedeno htjela komunicirati sa predstavnicima poslodavca, te da je bila neugodna. Ovaj sud je do zaključka da je tužiteljici omogućeno iznošenje obrane, došao i cijeneći iskaze saslušanih svjedokinja A. B. i N. K. koje su bile tužiteljičine kolegice u poslovnici I. prema kojima se od strane predstavnika tuženika također provela procedura izvanrednog otkazivanja ugovora o radu koja je kasnije povučena, a koje svjedokinje su u svojim iskazima navele da im je u razgovoru s predstavnicima tuženika i to H. B., I. Ž., A. B. i S. Ž. omogućeno da iznesenu razloge za svoje postupanje odnosno da iznesu svoju obranu, slijedom čega ovaj sud zaključuje da je i prema tužiteljici, a imajući u vidu sve navedene iskaze svjedoka, pružena mogućnost iznošenja obrane, slijedom čega je ovaj sud i došao do uvjerenja da je tuženik u potpunosti ispoštovao zakonsku proceduru propisanu odredbom čl. 118. Zakona o radu. Nadalje, iz iskaza navedenih svjedoka i to prvenstveno iskaza svjedoka I. Ž., H. B. i A. B. proizlazi da je uprava tuženika za povrede iz radnog odnosa kojima terete tužiteljicu saznali krajem veljače 2019. godine, dok je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena 06. ožujka 2019. godine i to zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, a iz čega proizlazi da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 116. st. 2. Zakona o radu koja propisuje da se ugovor može izvanredno otkazali u roku od 15 dana od dana saznanja za povrede .

Obzirom je među strankama sporno je li u postupanju tužiteljice bilo elemenata koji bi opravdavali donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a prvenstveno je li u radu tužiteljice bilo elemenata povrede radnog odnosa vezano za postupanje s karticama vjernosti tuženika, to je stoga valjalo raspraviti isto cijeneći pri tome kako iskaze saslušanih svjedoka, tako i svu priloženu dokumentaciju.

Naime, kako proizlazi iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 06. ožujka 2019. godine tuženik tužiteljici stavlja na teret da je ona kao voditeljica njegove poslovnice u I. zloupotrebljavala svoj položaj omogućujući sebi odnosno sebi poznatim osobama na štetu tuženika kao svog poslodavca ostvarenje nepripadnog probitka. Tuženik tereti tužiteljicu da je bila upoznata s odredbama programa kartica vjernosti s. O. koji se odvijao na način da se svakom kupcu koji je obavio prvu kupovinu robe iz trgovine tuženika svaki blagajnik prilikom plaćanja bio dužan ponuditi karticu vjernosti radi skupljanja bodova odnosno kupcima koji već posjeduju karticu omogućiti skupljanje bodova, a za uključivanje u program vjernosti svaki kupac je bio obvezan ispuniti obrazac dok navedeni program vjernosti funkcionira na način da kada se skupi određeni broj bodova na kartici sustav obavještava nositelja kartice da je ostvario bonus koji može koristiti kao popust prilikom slijedeće kupovine koji bonus može iskoristiti samo uz predočenje kartice vjernosti. Tuženik tužiteljici stavlja na teret da je ona u slučajevima kada bi u trgovinu došao kupac koji nema karticu vjernosti umjesto da mu takvu karticu ponudi sukladno uputama poslodavca takve kupovine bilježila na karticu vjernosti svoje sestre D. A. te da je nakon što bi po toj kartici skupila dovoljno bodova koristila bonuse za svoju osobnu kupovinu i to kroz dulji period.

Uvidom u obrazac za program vjernosti tvrtke S. O. utvrđeno je da se u sklopu istog nalaze i Opća pravila o izdavanju i korištenju kartice kojim pravilima je propisano da korisnik kartice može biti svaka punoljetna osoba, da je ta kartica vjernosti neprenosiva, te da se prilikom korištenja s. O. kartice pri kupovini korisniku te kartice pribrajaju bodovi ostvareni temeljem kupovine na njegov korisnički račun, a koje kupovine se zbrajaju unutar roka od 12 mjeseci i na temelju ukupne godišnje kupnje se korisniku dodjeljuju poklon bonovi koji se mogu iskoristiti uz predočenje s. O. kartice.

Iz iskaza saslušanog svjedoka S. Ž., kojemu je ovaj sud poklonio vjeru, koji svjedok unutar tvrtke tuženika radi na poslovima obuke odnosno edukacije novih i stalnih zaposlenika o načinu prodaje, načinu korištenja kartica vjernosti utvrđeno je da je isti prije otvaranja poslovnice u I. održao početni FFC tečaj (Fit four costoumer) za tužiteljicu i cjelokupan tim navedene poslovnice na kojem je iste upoznao s načinom rada, kao i sa programom kartica vjernosti odnosno važnosti navedenog programa za ukupno poslovanje tuženika.

Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka I. Ž., S. Ž., A. B., A. B. i N. K. utvrđeno je da je program kartica vjernosti u s. O. zamišljen iz razloga da bi se njegove postojeće kupce na neki način zadržalo te privuklo da i dalje kupuju robu iz njihovog asortimana, te da se privuku novi kupci, a kroz taj program da je osmišljen i način nagrađivanja u vidu poklon bonova, a kao krajnji cilj je bio povećanje potrošnje i dobiti do strane tuženika. Činjenicu da je taj program vjernosti osmišljen na postojeći način i u prethodno navedenu svrhu potvrđuje i tužiteljica u svom iskazu.

Osim toga svi navedeni svjedoci i to I. Ž., A. B., S. Ž., te svjedokinje N. Š., J. Ž., A. K. i K. R. , od kojih svjedokinje A. K., N. Š., J. Ž. i K. R. ujedno rade u maloprodaji tuženika i to u poslovnicama u Z., R. i Z. su u svojim iskazima detaljno opisali proceduru postupanja s karticama vjernosti, koja se sastojala u tome da u situaciji kada u trgovinu uđe kupac bez kartice vjernosti nakon što se odluči na kupnju ponudi takva kartica i da mu se objasne svi benefiti koje dobiva takvom karticom, a ukoliko kupac pristane da se pristupnica odnosno formular popuni njegovim osobnim podacima, te se bodovi od ostvarene kupovine bilježe na tu karticu. U situaciji da kupac ne želi imati karticu vjernosti da se njegovi bodovi od ostvarene kupovine ne mogu nigdje bilježiti. Iz iskaza navedenih svjedoka je utvrđeno da je prilikom otvaranja poslovnice u Imotskom dana uputa da zaposlenici te kartice vjernosti prvotno naprave na svoju rodbinu i prijatelje, a kasnije da se krug kartičara povećava s time da se tolerirala situacija da jedan član obitelji bilježi svoju kupovinu na karticu drugog člana obitelji uz njegovu suglasnost i ukoliko se poznaju navedene osobe jer se tuženik obiteljska tvrtka i prodaje robu za sve uzraste, ali da navedeni program vjernosti nije kreiran na način da bi se kupovine jedne osobe koja ne želi imati karticu bilježile na kartice vjernosti trećih osoba.

Kako je tuženik kao osobito tešku povredu radnog odnosa tužiteljici stavio upravo to da je ona bilježila kupovine trećih osoba na karticu vjernosti svoje sestre D. A., da tužiteljica kao zaposlenica nije imala karticu vjernosti, te da je ona temeljem skupljenih bodova na kartici svoje sestre D. A. ostvarivala poklon bonove, to je valjalo cijeneći sve izvedene dokaze utvrditi je li tužiteljica činila to što joj se stavlja na teret. Stoga je sud u dokazne svrhe ujedno pregledao izlist prometa na kartici vjernosti D. A. pod nazivom Realizacija po korisnicima iz koje je razvidno da su na tu karticu bilježeni bodovi kupnje u iznosu od 33.641,59 kn u razdoblju od 01. siječnja 2018. godine do 28. veljače 2019. godine. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao realizaciju po korisnicima sa slipovima kupovina od strane raznih kupaca koje su bilježene pod fiskalnom šifrom tužiteljice na karticu vjernosti njene sestre D. A. (list 178-195 i list 219- 226).

Osim toga valja ukazati da program kartica vjernosti tvrtke s. O., kao i postupanje s tim karticama nije uvršteno u Priručnik za zaposlenika tuženika, što i sam tuženik navodi, ali su na obrascu navedenog Programa vjernosti navedena pravila i upute o načinu korištenja kartica koja su dostupna svim djelatnicima tuženika. Također iz iskaza svih saslušanih svjedoka koji su kao dugogodišnji djelatnici tuženika i članovi na upravljačkim funkcijama koji su upoznati detaljno sa svim elementima i značajkama tog programa, proizlazi da bi taj program vjernosti predstavljao poslovnu politiku odnosno poslovnu strategiju za privlačenje što većeg broja kupaca i povećanje potrošnje, a u konačnici i povećanja same dobiti od strane tuženika, a za navedeni program upute za rad i edukacije da su se održavale unutar organiziranih FFC seminara-treninga (fit four coustomer) na kojim su se djelatnici upoznavali s navedenim programom kartica vjernosti kao i načinom postupanja s istima. Također je iz iskaza saslušane svjedokinje A. T., ali ostalih saslušanih svjedoka kojim je ovaj sud poklonio vjeru, utvrđeno da su se informacije o postupanju s karticama vjernosti mogle naći na zajedničkom sherpointu tvrtke, a ujedno je postojala osoba koja je zadužena da prima sve upite djelatnika vezanu za tu problematiku, a koja djelatnica A. T. je i saslušana u postupku kao svjedokinja. Imajući u vidu svu prethodno navedenu dokumentaciju , kao i iskaze saslušanih svjedoka ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužiteljica kao dugogodišnja djelatnica tuženika, te voditeljica poslovnice u I. od 2010. do ožujka 2019. godine, koja je prošla predviđenu edukaciju vezano za korištenje kartica iz programa vjernosti s. O., bila upoznata i bila dužna sudjelovati u programu vjernosti na način kako je to njime i predviđeno, a koji način postupanja s karticama vjernosti su u svojim iskazima opisali svi saslušani svjedoci kojima je ovaj sud poklonio vjeru.

Međutim, iz pregledane materijalne dokumentacije, kao i iskaza svjedoka proizlazi da je tužiteljica u situaciji kada bi došao kupac koji nema karticu vjernosti umjesto da takvu karticu ponudi kupcu sukladno uputama poslodavca, takve kupovine bilježila kao bodove na kartici vjernosti njene sestre D. A., a nakon što bi po toj kartici skupila dovoljno bodova da je takve bonuse koristila za svoju osobnu kupovinu. Da je tužiteljica tako postupala dokazuje upravo priloženi izlist prometa na kartici vjernosti D. A. naziva Realizacija po korisnicima iz kojeg je razvidno da su na tu karticu bilježeni bodovi u iznosu od ukupno 33.641,59 kn i to u razdoblju od 01. siječnja 2018. godine do 28. veljače 2019. godine što je, po logici stvari, neuobičajeno veliki iznos kupovina za jednu osobu u jednogodišnjem periodu. Osim toga iz dostavljene Realizacije po korisnicima je razvidno da su bodovi na predmetnoj kartici bilježeni i po nekoliko puta u istom danu odnosno da je kupnja obavljana svakih nekoliko dana, te je po računima za robu temeljem kojih je tužiteljica na kartici D. A. evidentirala bodove, ta roba plaćana od strane trećih osoba- kupaca koji očigledno nisu znali za tu karticu vjernosti. Iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužiteljica osim što je na karticu svoje sestre D. A. bilježila kupovine trećih osoba, kada bi skupila određeni broje bodova koristila popust kod kupnje u trgovini tuženika, a što je također razvidno iz dostavljenih preslika računa (list 60, 71) kao i preslika slipova o plaćanju određenih računa (list 69,72-73).

Stoga imajući u vidu prethodno izvedene dokaze pogotovo iskaze saslušanih svjedoka, kao i priloženu dokumentaciju ovaj sud je došao do uvjerenja da je temeljem opisanog postupanja kroz dulji period tužiteljica ostvarila nepripadni popust za robu tuženika, a koje postupanje je i sama tužiteljica u svom iskazu potvrdila kada je navela da je bilježila kupovine trećih osoba na karticu vjernosti njene sestre D. A., ali pri tome ističući da je to bila uobičajena praksa postupanja s karticama vjernosti kako u poslovnici u I. tako i u drugim poslovnicama.

Međutim, imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka kojima je ovaj sud poklonio vjeru ovaj sud je mišljenja kako je poanta programa kartica vjernosti, kao vrste poslovne politike i strategije tuženika, prvenstveno povećanje prodaje i širenje kruga potrošača, što priznaje i sama tužiteljica u svom iskazu, ali po mišljenju ovog suda, ne na način kako je utvrđeno da je tužiteljica radila.

Naime, iz iskaza svjedoka N. Š., K. R., J. Ž., A. K., koje svjedokinje ujedno rade kao prodavači u maloprodaji, a svjedokinja A. K. i kao voditeljica poslovnice u R., te su iste u potpunosti upoznate s procedurom postupanja s karticama vjernosti s. O., proizlazi da je tužiteljica kao i svaki drugi djelatnik bila obvezna sukladno obuci koju je prošla, kao i ostali djelatnici, svakom kupcu koji nije imao karticu vjernosti istu ponuditi, a ne takvu mogućnost prešutjeti i bodove takvih kupovina evidentirati na karticu svoje sestre D. A. koju je kasnije sama koristila odnosno čak i u situaciji kada je kupcu ponudila karticu vjernosti, a da se kupac izjasnio da tu karticu ne želi, da tužiteljica, po mišljenju ovog suda, nije imala pravo bodove od kupovine tog kupca bilježiti na karticu svoje sestre D. A.. Postupajući na opisani način tužiteljica je prisvajajući sebi bodove za kupovinu koju ona ili D. A. nisu obavile, a potom iste evidentirajući na karticu D. A. na taj način povoljnije za sebe evidentno kupovala robu tuženika i time izravno tuženiku kao svom poslodavcu nanosila materijalnu štetu.

Nadalje, sama tužiteljica u svom iskazu priznaje da je ona, kako bi kupcima izišla u susret i omogućila im određeni popust koji je predviđen za kupce koji posjeduju karticu vjernosti, u situaciji kada oni ne bi željeli karticu, te njihove kupovine samoinicijativno ili na njihov zahtjev bilježila na karticu svoje sestre D. A..

Po mišljenju ovog suda da je tužiteljica postupala na propisani način te da je tužiteljica te bodove evidentirala prema stvarnoj kupovini kupca da bi neki od tih kupaca možda koristili karticu vjernosti, a neki možda ne bi ili ne bi postigli potreban prag za bonus, slijedom čega tuženik ne bi došao u situaciju da mora nepotrebno odobravati toliko popusta za određenu robu, a što se upravo događalo tužiteljičinim nepropisnim postupanjem, pa se može zaključiti također da je ovakvim postupanjem tužiteljice nastala izravna šteta tuženiku.

Navodi tužiteljice da je njen osnovni cilj u opisanom postupanju s karticama vjernosti bio povećanje prometa u poslovnici i povećanje broja kartičnih kupaca u istoj, po mišljenju ovog suda nema uporišta u izvedenim dokazima.

Naime, kako se može zaključiti iz iskaza svih saslušanih svjedoka, poslovna politika tuženika i strategija tuženika bila je usmjerena na širenje kruga kartičnih kupaca jer se na taj način širio krug kupaca koji su posjedovanjem kartice vjernosti s. O. postajali vezaniji uz tvrtku i robu iz njenog asortimana, a omogućavanje skupljanja bodova na kartici i ostvarivanje popusta nakon određenog potrošenog iznosa je trebalo predstavljati svojevrsni mamac da se što veći broj kupaca što češće vraćaju u trgovine tuženika i češće kupuju robu iz njihovog asortimana, a krajnji cilj takve poslovne strategije, što su potvrdili svi saslušani svjedoci, pa i sama tužiteljica je bilo povećanje potrošnje i ostvarivanje veće dobiti od strane tuženika.

Međutim, postupanje tužiteljice, gdje je ona kupcima koji nisu imali karticu vjernosti davala samoinicijativno određene popuste koji su prema poslovnoj strategiji tuženika iz programa vjernosti pripadali samo onim kupcima koji posjeduju kartice vjernosti, što ona sama u svom iskazu navodi, a potom kupovine tih kupaca koji nisu željeli karticu vjernosti s O., nepropisno bilježila na karticu svoje sestre D. A., da bi ti isti kupci na taj način ostvarili nepripadni popust, ne može se smatrati ponašanjem koje je trebalo povećati promet tuženika. Naime, u situaciji da je tužiteljica čak prodala određeni artikl nekom kupcu, a isti nije želio karticu vjernosti, tužiteljica je odobravajući nepripadne popuste više puta i bilježeći kupovine trećih osoba na karticu vjernosti svoje sestre D. A., napravila izravnu štetu tuženiku, a osim toga je takvim ponašanjem u potpunosti zaobilazila propisanu poslovnu politiku tvrtke tuženika koji je istu kreirao, te osmislio i razradio postojeći program kartica vjernosti kako bi ostvario što veći broj kartičnih kupaca, a time i povećao ukupnu potrošnju te ukupnu dobit, ali na način kako je on to propisao, a ne na način kako je to tužiteljica samoinicijativno činila.

Iz priložene dokumentacije razvidno je da je tužiteljica kontinuirano u duljem periodu kršila obveze iz radnog odnosa na štetu tuženika, a što sama tužiteljica u svom iskazu priznaje da je postupala na opisani način s karticama vjernosti navodeći pri tome kao razlog da je isto radila po uputi tuženika.

Po mišljenju ovog suda, a imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka i svu priloženu dokumentaciju, nije logično niti uvjerljivo kako bi tuženik putem obuka odnosno edukacija za postupanje s karticama vjernosti svojim djelatnicima davao upute da pogodnosti te kartice koriste na način da sebi ostvare nepripadnu korist i to na štetu samog tuženika.

Svi saslušani svjedoci kojima je ovaj sud poklonio vjeru su opisali na koji način treba ispravno postupati s karticama vjernosti i čemu su one namijenjene, pa je stoga nelogična tvrdnja tužiteljice da bi za opisano nepropisno postupanje s karticama vjernosti bila obučena od strane tuženika, te se može izvesti zaključak da je upravo tužiteljica samoinicijativno počela postupati na nepropisan način s karticama vjernosti istovremeno nanoseći dugoročno štetu poslodavcu za kojeg radi, te potpuno zaobilazeći poslovnu politiku poslodavca.

U konkretnom slučaju po mišljenju ovog suda navodi tužiteljice kako nije znala da nanosi štetu poslodavcu su neživotni i nelogični, jer je iz njenog postupanja razvidno da je ona na takav način sebi prisvajala nešto što joj ne pripada, s time da iznos te nepripadne koristi u konkretnom slučaju nije toliko presudan već je presudno to što je tužiteljica svojim ponašanjem svjesno zaobilazila propise i poslovnu politiku koju je osmislila uprava tvrtke, pa je bilo za očekivati da će tužiteljica kao voditeljica poslovnice tuženika i kao osoba kojoj je povjerena odgovornost nastojati i provoditi propisanu poslovnu politiku tvrtke. Po mišljenju ovog suda ne može se prihvatiti opravdanje tužiteljice da su svi djelatnici tuženika bilježili na kartice vjernosti sebi bliskih osoba kupovine trećih osoba koje ne žele karticu, obzirom svjedokinje koje su saslušane u postupku, a koje također rade u maloprodaji tuženika su navele da ne postupaju na takav način, a osim toga po logici stvari se može zaključiti da bi svaka imalo savjesna osoba mogla zaključiti da ovakvim ponašanjem sebi prisvaja nepripadnu korist, jer sebi odnosno sebi bliskim osobama pripisuje bodove od kupovina koje nisu same učinile, da se time zaobilazi poslovna strategija tvrtke, te da se na taj način dugoročno šteti poslovnim rezultatima tvrtke. Stoga je tužiteljica kao voditeljica poslovnice tuženika i prva odgovorna za rad iste, u situaciji kada neki od kupaca ne želi karticu vjernosti, nedoumicu kako postupiti s bodovima od te kupovine mogla riješiti na način da je kontaktirala za to zaduženu djelatnicu tuženika A. T. ili nekog drugog iz uprave obzirom je kao voditeljica poslovnice s njima izravno komunicirala, a što tužiteljica, kako proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, nije učinila.

Navodi tužiteljice da su i druge djelatnice postupale na istovjetan način kao ona ne eskulpira tužiteljicu odgovornosti u konkretnom slučaju, pogotovo jer je ona kao dugogodišnja djelatnica tuženika, ali i voditeljica poslovnice u Imotskom bila odgovorna za što bolje provođenje poslovne politike tuženika, te je kao odgovorna osoba ukoliko je znala za nepropisno postupanje isto trebala spriječiti ili poslodavcu prijaviti isto, a ne na utvrđeni i to očigledno ustaljen nepropisan način postupanja s karticama vjernosti tuženika u koji je uključila i njoj podređene djelatnice, izravno nanositi štetu poslodavcu. Nadalje, navodi tužiteljice da ona nije nikada bila upoznata s odredbama priručnika za zaposlenike nisu osnovani obzirom iz priložene Izjave tuženika od 15. listopada 2016. godine koja prileži spisu proizlazi da je itekako bila upoznata sa sadržajem navedenog priručnika.

U odnosu na navode tužiteljice da bi ista bila diskriminirana, a imajući u vidu sva prethodno navedena utvrđenja, ovaj sud je mišljenja da su takvi navodi tužiteljice paušalni i nepotkrijepljeni valjanim dokazima, obzirom sama tužiteljica nigdje tijekom postupka ne navodi po kojoj osnovi bi bila diskriminirana, a sukladno čl. 7. Zakona o radu odnosno prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sama činjenica da je tužiteljici zbog povreda iz radnog odnosa izvanredno otkazan ugovor o radu istovremeno ne znači da je tužiteljica diskriminirana na bilo koji način odnosno da je na taj način stavljena u nepovoljniji položaj od ostalih djelatnika, kada je iz izvedenih dokaza, a prvenstveno iskaza saslušanih svjedokinja A. B. i N. K., kao i priložene dokumentacije utvrđeno da je i drugim djelatnicima koji su nepropisno postupali s karticama vjernosti donesena odluka bilo o izvanrednom otkazu ili eventualno sporazumni otkaz ugovora o radu.

Naime saslušanim svjedokinjama A. B. i N. K. zbog identičnog postupanja s karticama vjernosti tuženik je također kao i tužiteljici uručio odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali navedene djelatnice su iskoristile mogućnost za iznošenje obrane, te su u svojoj žalbi odnosno izjavi na donesenu odluku navele opravdanje za takvo postupanje gdje su priznale svoje nepropisno postupanje navevši da su tako postupale jer je tužiteljica kao voditeljica poslovnice to od njih tražila, a da je tome tako razvidno je iz priložene dokumentacije gdje se može vidjeti da je A. B. evidentirala kupovine trećih osoba na karticu sestre tužiteljice D. A. . Osim toga iz priložene dokumentacije je razvidno da je i u drugim poslovnicama tuženika gdje su utvrđeni prekršaji djelatnika u svezi s postupanjem s karticama vjernosti donesene odluke o otkazu ugovora o radu (poslovnica S., poslovnica K.), pa stoga tužiteljica neosnovano navodi da je time što je dobila otkaz stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale djelatnike, kada je utvrđeno da je tuženik i drugim djelatnicima iz svojih poslovnica zbog iste povrede obveza iz radnog odnosa uručio izvanredni otkaz ugovora o radu.

Stoga imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj sud je došao do uvjerenja da je tuženik dokazao da je tužiteljica nepropisnim postupanjem s karticama iz programa vjernosti tuženika u duljem vremenskom periodu i to kao voditeljica poslovnice u Imotskom, te osoba koja je odgovorna za pravilno provođenje poslovne politike i strategije tuženika, pa tako i postupanja s karticama vjernosti koje čine dio poslovne strategije tuženika, nanijela izravnu materijalnu štetu tuženiku, a osim toga je nedvojbeno svojim postupanjem zaobilazila poslovnu politiku tvrtke tuženika koja je kreirana i osmišljena od strane uprave tuženika, te postupala samoinicijativno bez konzultiranja sa nadređenim osobama, čime je izazvala poremećaj u procesu rada, a navedeno postupanje tužiteljice se odvajalo u duljem vremenskom periodu čime je došlo do teže povrede obveze tužiteljice iz radnog odnosa.

Osim toga potrebno je za ukazati da je tužiteljica kao voditeljica poslovnice tuženika bila odgovorna osoba za provođenje poslovne politike tuženika i za što bolje poslovanje iste, pa stoga upravo tužiteljičino nepropisno postupanje s karticama vjernosti kroz dulji period koji je doprinio neprovođenju poslovne politike i strategije tuženika, kao i stvaranju izravne materijalne štete tuženiku, po mišljenju ovog suda je dovelo do narušavanja odnosa povjerenja između tužiteljice kao djelatnice i voditeljice poslovnice i samog tuženika kao poslodavca zbog čega nastavak radnog odnosa među strankama nije moguć.

Kako se u konkretnom slučaju radi o situaciji gdje je tužiteljica svojim nepropisnim postupanjem ne samo nanosila izravnu materijalnu štetu već je svojim postupanjem izravno zaobilazila odnosno kršila poslovnu politiku tuženika u koji dio poslovne strategije spada i postupanje s karticama iz programa vjernosti, te kod okolnosti da je ista radila na radnom mjestu voditeljice poslovnice u kojem je nužna intenzivna suradnja s upravom tvrtke, ovaj sud je došao do uvjerenja da je takvo postupanje tužiteljice kroz dulji period dovelo do gubitka povjerenja na relaciji djelatnik (voditelj poslovnice)-poslodavac čime po mišljenju ovog suda daljnja suradnja na razini korektnih profesionalnih odnosa nije moguća, te da nastavak radnog odnosa zbog navedenih razloga dodatno nije moguć. Obzirom na sve navedeno ovaj sud je mišljenja da je tužiteljica kršeći pravila o načinu postupanja s karticama iz programa vjernosti tuženika doprinijela nastanku štete na strani tuženika, kao i poremećaju u procesu rada obzirom je ista svojim nepropisnim postupanjem kršila poslovnu politiku i strategiju poslovanja tuženika, uslijed čega je došlo i do narušavanja povjerenja između tužiteljice kao djelatnice i tuženika kao poslodavca, zbog čega ovaj sud smatra da je tuženik osnovano donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Slijedom navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev se ukazuje neosnovanim, te ga je valjalo odbiti u cijelosti, a kako je i odlučeno u izreci. Tuženiku je dosuđen trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu važeću odvjetničku tarifu i to iznos jednokratne nagrade u iznosu od 2.000,00 kn prema Tbr. 7. toč. 2 , koji iznos uvećan za 25 % PDV-a iznosi 2.500,00 kn, a priznat mu je i trošak pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tuženika u iznosu od 2.700,00 kn.

Tuženiku nije priznat zatraženi parnični trošak na ime troškova prijevoza na relaciji Z.-M.-Z. obzirom isti nije bio neophodan za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, premda punomoćnik ima pravo naplatiti putni trošak od stranke koju zastupa sukladno tarifnom broju 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14,107/15) tuženik ne može tražiti naknadu tog troška od tužiteljice bez obzira na uspjeh u parnici. Ovo stoga što su tarifom uređeni odnosi odvjetnika i stranke koju zastupa, dok se pak pravo stranke na naknadu parničnog troška prosuđuje uz ostalo i po tome je li konkretno trošak bio potreban za vođenje postupka sukladno čl. 155 st. 1 ZPP-a. Prema ocjeni ovog suda obzirom na to da u sjedištu ovog suda djeluje više odvjetnika tuženikov izdatak za putne troškove odvjetnika od Z. prema M. i natrag te s njime povezani trošak cestarine, kao i zatraženi trošak smještaja, nije bio potreban za vođenje ovog postupka slijedom čega navedeni trošak tuženiku nije priznat.

Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak parničnog postupka, obzirom je tuženik u cijelosti uspio u postupku, a sve to sukladno čl. 154.st.1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Makarskoj, 10. prosinca 2021. godine

Sudac:

Angela Koštro,v.r