Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-1316/21-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu Mihu Mratoviću, u pravnoj stvari

tužitelja M. B. iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, (Ministarstvo obrane), OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu od 13. rujna 2021. broj Pr-983/16, dana 10. prosinca 2020.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava tuženičina žalba i presuda Općinskog suda u Splitu od 13. rujna 2021. broj Pr-983/16 preinačuje tako da se sudi:

„I. Nalaže se tuženici, u roku od 8 dana, isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću ukupan bruto iznos od 31.653,64 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku u razdoblju od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče na iznos od:

- na iznos od 1.301,44 kune od 15.04.2006. godine,

- na iznos od 1.684,90 kuna od 15.06.2006. godine,

- na iznos od 1.124,69 kuna od 15.10.2006. godine,

- na iznos od 826,50 kuna od 15.11.2006. godine,

- na iznos od 2.071,64 kuna od 15.12.2001. godine,

- na iznos od 840,78 kuna od 15.01.2007. godine,

- na iznos od 1.423,27 kuna od 15.07.2007. godine,

- na iznos od 525,89 kuna od 15.09.2008. godine,

- na iznos od 3.296,69 kuna od 15.10.2007. godine,

- na iznos od 5.335,62 kuna od 15.11.2007. godine,

- na iznos od 2.693,66 kuna od 15.01.2008. godine,

- na iznos od 344,02 kuna od 15.02.2008. godine,

- na iznos od 73,55 kuna od 15.03.2008. godine,

- na iznos od 1.815,41 kuna od 15.07.2008. godine,

- na iznos od 6.579,09 kuna od 15.08.2008. godine,

- na iznos 640,74 kuna od 15.11.2008. godine,

- na iznos od 1.075,76 kuna od 15.12.2008. godine, a koja kamata se ne naplaćuje na dužne iznose poreza i prireza uključene u navedene bruto iznose dok se za više traženi iznos od 29.845,94 kn (preko iznosa od 31.653,64 kn do iznosa od 61.499,50 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici, u roku od 8 dana, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. rujna 2021 do isplate a obračunavaju se po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: HR ...; dok se za više traženo zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću ukupan iznos od 61.499,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose isplatom na žiro račun punomoćnika tužitelja izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 35.281,25 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate isplatom na žiro račun punomoćnika tužitelja.

2. Protiv ove presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu naknada za izvršeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2008.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, sve pozivom na odredbe članka 7. i 41. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01, 114/03., 137/04. - pročišćeni tekst, 68/05; dalje: ZR); članka 14. i 97. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, dalje: ZSOS), članka 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine, broj 92/04, dalje: KU/04) te članka 44. i 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08; dalje: KU/08).

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da je tužitelj djelatna vojna osoba i pripadnik Hrvatske ratne mornarice, raspoređen u Divizijun za površinsko djelovanje, ophodni broj 61, oružani brodski odred, i to na dužnosti kuhara u spornom vremenskom razdoblju;

- da je njegov rad organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru; a da tuženica nije donijela rješenje o preraspodjeli radnog vremena;

- da iz iskaza tužitelja te svjedoka P. V. i J. R. proizlazi i da je, za trajanja plovidbe od 10 dana, a obzirom da se radilo o ophodnom brodu, radno vrijeme trajalo gotovo 24 sata tj. da su u svakom trenutku morali biti na dispoziciji spremni za intervenciju, da su uz osnovne poslove obavljali i druge zadatke po zapovijedi, uz uobičajene i izvanredne poslove da su sudjelovali u spašavanjima, potragama i obukama, da svi članovi posade sudjeluju u poslovima vezanim za isplovljenje i uplovljenje koji poslovi su mogli biti i danju i noću te da su trajali i do nekoliko sati, da tijekom 10 dana radno vrijeme ne može trajati po 24 sata na dan u kontinuitetu, da su se ipak prema mogućnostima i s prekidima mogli i odmoriti; međutim, da se ni u kojem slučaju nije radilo o 8 sati odmora u kontinuitetu, te da je brod imao stari pogon pa da su bili loši uvjeti na brodu.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima bio na višednevnom dežurstvu pri čemu da nije od značaja radi li se o efektivnom radu ili ne jer je tužitelj bio na radnom mjestu te je bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu, a što da se ima smatrati njegovim radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima i za koje je tuženica obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad, pa da tužitelju pripada pravo na naknadu za rad za vrijeme "dežurstva na radnome mjestu, a izvan redovnoga radnog vremena“ u visini osnovne plaće uključujući i pravo na uvećanja iste na temelju članka 39. stavak 1. KU, baš kao i onim djelatnicima tuženice koji rade u obveznom dežurstvu i kojima tužena isplaćuje naknadu za takav rad kao za prekovremeni rad.

11. Stoga je taj sud prihvatio drugu varijantu vještva prema kojoj se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunava na način da se pored 8 sati redovnog rada obračuna 8 sati prekovremenog rada te da se smatra kako je tužitelj neovisno o boravku na brodu imao dnevni odmor u trajanju od 8 sati.

12. Prema odredbi članka 3. ZSOS pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba ovoga Zakona su vojne osobe te državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici). Po članku 168. ZSOS, djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama tog zakona.

13. Slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. ZSOS određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću; stavak 2. da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenoga radnog staža; a stavak 3. da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike.

14. Međutim, članak 97. ZSOS u stavku 5. određuje da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima; a stavak 6. da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

15. Tuženica nije dokazala preraspodjelu radnog vremena jer to ne proizlazi iz iz priložene dokumentacije dostavljene po tuženici. Naime evidencija radnog vremena ne poklapa se s obračunskim listama u kojima je navedeno radno vrijeme pa su stoga isprave koje su izdane od tužene u međusobnoj kontradikciji.

16. Iz iskaza svjedoka i tužitelja, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio i subotom i nedjeljom i blagdanom što istome daje legitimaciju u konkretnoj pravnoj stvari, a ovi dokazi su u skladu s obračunskim listama koje je sastavila tužena i koje je cijenio vještak financijske struke

17. Članak 14. ZSOS određuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju ovoga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu odnosno, kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

18. Obveza poslodavca u plaćanju prekovremenog rada, pa bila to i Republika Hrvatska, regulirana je nizom općih pravnih propisa, od ZR do međunarodnih normi. S tim u vezi, odredba članka 12. ZR određuje da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

19. Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, dalje: Pravilnik) uređuje se dodatak na plaću i način isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Dodatak na plaću je novčani iznos koji se isplaćuje djelatnim vojnim osobama, državnim službenicima i namještenicima prema uvjetima propisanim Pravilnikom (članak 2.) i utvrđuje se u koeficijentu od osnovice za obračun plaće (članak 3.) dok je člankom 6. normiran mornarički dodatak.

20. Člankom I. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) određeno je da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici raspoređeni u Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjedništva, postrojbe i ustanove Oružanih snaga Republike Hrvatske, imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati te se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka. Međutim, u konkretnom slučaju, a to je razvidno upravo iz podataka koje je dostavila sama tuženica, tužitelj je radio i noću, i subotom, i nedjeljom, i blagdanom.

21. I sama tuženica se poziva na odredbu članka 97. ZSOS a glede visine cijene rada - satnice dakako, ovdje je primijeniti kolektivne ugovore sklopljene sukladno općim propisima o radu a glede državnih službenika i namještenika jer na to nedvojbeno upućuju naprijed iznijete zakonske odredbe.

22. Slijedom navedenog, pravilno se tužitelj poziva na primjenu KU/04 gdje je odredbom članka 39. određeno među ostalim, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ako službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom i na Uskrs ima pravo na plaću uvećanu za 150% te da se dodaci međusobno ne isključuju. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve - 2 druge - 2 treće - 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada. Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno.

23. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min. redovnog sata rada), te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Tijekom postupka nisu dostavljena odgovarajuća rješenja o tome.

24. Dakle, temelj za plaćanje prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, i ovaj drugostupanjski sud pronalazi u ZSOS kao općem propisu, a (supsidijarno) također i u propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu. S druge strane, kako tužena nije dokazala ni da je prema ZSOS organizirala preraspodjelu radnog vremena niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, a što bi istu ekskulpiralo u ovoj pravnoj stvari; pa je tužitelj dokazao pravni temelj svoje tražbine u dijelu osmosatnog prekovremenog rada dnevno.

25. Visina tužbenog zahtjeva je utvrđena temeljem rezultata financijskog vještačenja provedenog po vještaku dipl. oec. V. K. na osnovi činjeničnog supstrata kojeg su mu ponudile stranke.

26. Pravilnom primjenom materijalnog prava, valjano je prvostupanjski sud prihvatio varijantu II. pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema kojoj se u situaciji kada je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata, obračun vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 61.499,58 kn ili po mjesecima kako je to prikazano u tablici 2.

27. Ovo stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 1447/14 od 22. studenog 2016. naveo: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“

28. Odredbom članka 394a ZPP-a propisano je kako je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta drugostupanjska presuda, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda, te je stoga stav prvostupanjskog suda u skladu i s pravnim shvaćanjem revizijskog suda ali i sa pravnim shvaćanjem ovog suda.

29. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke ali isto tako ni s naslova pasivnog dežurstva jer tužitelj nije boravio kod kuće niti u pasivnom dežurstvu.

30. Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

31. Člankom 1. stavkom 2. iste propisano je kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti.

32. Međutim, ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, puni naziv Direktive 89/391/EEZ glasi Okvirna direktiva o sigurnosti i zdravlju na radu, i podrazumijeva osiguranje uvjeta za sigurnost i zdravlje zaposlenika. Ako tužitelj radi i boravi 7 dana po 24 sata na brodu, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika ali to nije stvar razlike plaće već eventualno naknade štete a što nije predmet ovog tužbenog traženja.

33. U odnosu na uopće primjenu navedenih Direktiva, obzirom da je utuženo razdoblje ono u kojemu tuženica nije bila članica Europske unije, za navesti je da se iste i ne primjenjuju direktno Međutim, Europski sud ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

34. S obzirom na sve naprijed navedeno, zaključiti je da tužitelj kroz utuženo razdoblje nije ostvario rad (ni redovni ni prekovremeni) u razdoblju odmora od 8 sati niti u dežurstvu (pasivnom), slijedom čega u konkretnom slučaju nisu primjenjiva pravna stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije broj C303/98 "SIMAP" i broj C151/02 "Jaeger".

35. Konačno, na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 25. travnja 2019. prihvaćeno je pravno shvaćanje: "U situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4-7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za 8 sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za 8 sati, dok za preostalih 8 sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o "odmoru", osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta.", pa je predmetna odluka sukladna navedenom stavu.

36. Međutim nije pravilno prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare.

37. Naime neovisno je li tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu ili klasičnu tužbu 17. travnja 2009. kojom tužbom je zaista prekinuta zastara isti je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 19. lipnja 2012. zatražio isplatu iznosa od 31.653,64 kn na ime neisplaćenih dodataka na plaću.

38. O ovom zahtjevu je i odlučeno na način da je isti prihvaćen od prvostupanjskog suda koja odluka je potvrđena od ovog suda, no Vrhovni sud je odlukom broj Revr 1447/14 ukinuo i drugostupanjsku odluku i prvostupanjsku odluku te je u ponovljenom suđenju tužitelj po prvi put istaknuo zahtjev preko iznosa od 31.653,64 kn u podnesku od 18. travnja 2019. kojim je preinačio tužbu.

39. S obzirom da je po preinaci tužena istaknula prigovor zastare, a radi se o tražbinama dospjelim u razdoblju od od 15. travnja 2006. do 15. prosinca 2008. te s obzirom da u smislu odredbe članka 191 stavak 1. ZPP-a se pitanje zastare ocjenjuje samostalno tako da je za prosudbu zastare bitan dan preinake, to je očito neovisno što tražbina po preinačenom, uvećanom, zahtjevu ima istu činjenično pravnu osnovu (neisplaćeni dodatci na rad u istom vremenskom razdoblju) došlo do zastare zbog proteka roka predviđenog tada važećom odredbom članka 138 ZR-a.

40. Stoga je valjalo djelomičnim uvaženjem tuženičine žalbe na temelju odredbe članka 373 ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 31.653,64 kn s pripadajućim kamatama na pojedine iznose po dospijeću dok je za više zatraženo u iznosu od 29.845,94 kn (preko iznosa od 31.653,64 kn do iznosa od 61.499,50 kn) zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, te odrediti da se kamata ne ostvaruje na iznose poreza na dohodak i prireza sadržane u bruto iznosima.

41. S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP.

42. Prema Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

43. Tužitelju sukladno poduzetim radnjama, prema vrijednosti spora popisu troška i OT pripada na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora 100 bodova prema Tbr. 28.; na ime sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime pristupa na (ukupno 9) ročišta od 27.kolovoza, 26. listopada i 5. studenog 2012.; 24. svibnja i 9. srpnja 2018.; 16. siječnja i 18. rujna 2019.; 15. srpnja 2020.; i 9. veljače 2021. prema Tbr. 9. točka 1.100 bodova. Tužitelju na ime sastava 4 obrazložena podneska kojima se očituje na odgovor na tužbu i vještva (jer je OT propisala maximum od 4 podneska)pripada po 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1.,OT. Zatim tužitelju pripada na ime pristupa na (ukupno 6) ročišta koja su odgođena bez rasprave o glavnoj stvari a koja su održana 17. svibnja 2011., 27. siječnja 2012., 12. lipnja 2019, 27. veljače, 21. svibnja i 24. rujna 2020 po 25 bodova. Konačno je od mnogobrojnih podnesaka kao potrebne valjalo priznati tužitelju pravo na trošak za sastav ostalih (ukupno 6) podnesaka od 10. travnja i 25. listopada 2018., 16. svibnja i 11. srpnja 2019., 7. svibnja 2020. i 5. ožujka 2021. po 25 bodova po radnji, dok su svi ostali podnesci uključujući i odgovore na žalbu i odgovor na reviziju bili nepotrebni.

44. Vrijednost boda iznosi 10,00 kn pa bi tužiteljev ukupni trošak od 19.000,00kn valjalo uvećati za PDV u iznosu od 4750,00 kn što čini sumu od 23.750,00. Sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a cijeneći uspjeh tužitelja prema konačno postavljenom zahtjevu kako upo osnovi, tako i po visini zahtjeva tužitelj je uspio za cca 75%, a tuženica za 25% pa bi tužitelju nakon prijeboja uspjeha valjalo priznati trošak od 50% odnosno 11.875,00 kuna uvećan za troškove vještačenja u iznosu od 3.750,00 kuna, sve uz kamatu od donošenja prvostupanjske presude.

U Splitu 10. prosinca 2021.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.