REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2025/2020

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja T.L.S. d.d. S, , OIB:……zastupanog po punomoćniku J B . odvjetniku u Z., protiv tuženika T.T., iz S., , OIB: …… zastupanog po punomoćniku V. G. odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. rujna 2021., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika D. R., odvjetnika u S., dana 10.prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e:

I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ovrhe presude isplatiti tužitelju ukupno iznos od 39.950,44 Kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče:

-na iznos od 3.020,83 Kune od dana 15.08.2013.

-na iznos od 3.053,58 Kuna od dana 26.09.2013.

-na iznos od 1.177,42 Kuna od dana 01.10.2013.

-na iznos od 1.749,89 Kuna od dana 02.10.2013.

-na iznos od 1.749,89 Kuna od dana 03.10.2013.

-na iznos od 1.753,45 Kuna od dana 03.10.2013.

-na iznos od 1.640,00 Kuna od dana 18.10.2013.

-na iznos od 365,19 Kuna od dana 25.10.2013. -

na iznos od 365,19 Kuna od dana 25.10.2013.

-na iznos od 1.025,00 Kuna od dana 28.10.2013.

-na iznos od 24.050,00 Kuna od dana 25.01.2014.

pa nadalje do 31.srpnja 2015. i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%tnih poena, a od 01.kolovoza 2015. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija i to u iznosu od 48.659,77 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče:

-na iznos od 90,62 Kuna od dana 15.08.2013.

-na iznos od 1.555,52 Kuna od dana 16.08.2013.

-na iznos od 1.555,52 Kuna od dana 16.08.2013.

-na iznos od 7.168,00 Kuna od dana 17.08.2013. -

na iznos od 1.221,99 Kuna od dana 29.08.2013.

-na iznos od 91,61 Kuna od dana 26.09.2013.

-na iznos od 3.590,50 Kuna od dana 26.09.2013.

-na iznos od 710,00 Kuna od dana 26.09.2013.

-na iznos od 1.887,23 Kuna od dana 27.09.2013.

-na iznos od 14.900,49 Kuna od dana 27.09.2013.

-na iznos od 2.123,50 Kuna od dana 27.09.2013. -

na iznos od 1.710,00 Kuna od dana 28.09.2013. -

na iznos od 3.997,31 Kuna od dana 28.09.2013. -

na iznos od 1.143,19 Kuna od dana 29.11.2013.

-na iznos od 1.989,02Kuna od dana 04.12.2013.

-na iznos od 2.671,06 Kuna od dana 12.12.2013.

-na iznos od 1.332.03 Kuna od dana 17.12.2013.

-na iznos od 922,18 Kuna od dana 31.12.2013.

pa nadalje do 31.srpnja 2015.i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%tnih poena, a od 01.kolovoza 2015. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III/ Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 15.lipnja 2016. tužitelj navodi kako je tuženiku kao zaposlenik tužitelja radni odnos prestao u veljači 2014. kada da je dobio otkaz ugovora o radu.

Navodi se da je tijekom 2013. tuženik neovlašteno i nezakonito putem bankomata sa računa tužitelja podizao određena novčana sredstva za svoje osobne potrebe, zatim u više navrata tijekom 2014. neovlašteno podizao određene novčane iznose u gotovini iz blagajne tužitelja te da je plaćao sa računa tužitelja odjeću za svoje osobne potrebe u određenim novčanim iznosima. Također se navodi da je tuženik dana 25.01.2014. sa sredstvima tužitelja platio odjeću za svoje osobne potrebe i to u modnom ateljeu Gena u ukupnom iznosu od 24.050,00 kuna te da je dana 27.09.2013. sa sredstvima tužitelja platio odjeću i torbu za svoje osobne potrebe u H. B. B. u ukupnom iznosu od 17.023,99 kuna, dana 31.12.2014. podigao iz blagajne tužitelja gotovinu u iznosu od 922,18 kuna, dana

26.09.2013. sa računa tužitelja platio zrakoplovnu kartu za M. B., dana 28.09.2013. sa računa tužitelja karticom da je izvršio plaćanje računa za hotelske usluge za M. B., dana 29.08.2013. neosnovano sa računa tužitelja isplaćen iznos od 1.221,99 Kuna te neosnovano sa računa tužitelja izvršio plaćanje hotela u iznosu od 7.000,00 kuna dana 17.08.2013. te plaćanja parkinga u Zračnoj luci Split u iznosu od 168,00 kuna. Ističe se da je tuženiku dana 29.11.2013. neosnovano sa računa tužitelja isplaćen iznos od 1.143,19 Kuna kao i dana 12.12.2013. iznos od 2.671,06 kuna te da je tuženiku dana 17.12.2013. isplaćen iznos od 1.332,03 kune. Istaknuto je da je tuženik sa računa tužitelja dana 27. i 28.09.2013. plaćao troškove prijevoza u ukupnom iznosu od 1.710,00 kuna te da je dana 26.09.2013.godine sa računa tužitelja platio troškove ručka u ukupnom iznosu od 710,00 kuna. Navodi se da je tuženik bez ikakve pravne ili koje druge osnove trošio novčana sredstva tužitelja te da navedena sredstva nije vratio tužitelju radi čega je predloženo donošenje presude kojom bi se obvezalo tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos od 88.610,21 kuna sa pripadajućom kamatom.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu (list 25-29 spisa) protivio tužbi i zahtjevu, osporavajući tužbene navode ističe kako tužitelj nije dokazao da je tuženik neovlašteno i nezakonito sa računa tužitelja podizao određena novčana sredstva i to za svoje osobne potrebe, a da je teret dokaza za navedeno na tužitelju. Istaknuto je da u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pr-297/14 radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu je nesporno utvrđeno da je tuženik prilikom službenih putovanja koja su predmet ovog postupka od strane zakonskog zastupnika tužitelja dobio na korištenje poslovnu karticu i to kada bi odlazio na službena putovanja po nalogu zz tužitelja i za koje da je zz tužitelja znao te da je znao i za sve troškove koje je tuženik napravio jer da su računi i kartice dolazili jednom mjesečno te da je tužitelj te račune uredno plaćao. Pozivom na obrazloženje citirane sudske odluke ističe kako je zz tužitelja dao kreditnu karticu na svoje ime tuženiku T. T. (tada zamjeniku direktora tužitelja) na korištenje tijekom službenih putovanja na koje da ga je slao te da je po dospijeću mjesečnog računa te kartice iste plaćao. Navodi se da je tužitelj tuženika slao na mnoga putovanja dajući mu karticu, a da su računi bili neosnovani da bi tužitelj odmah u mjesecu rujnu 2013. upozorio tuženika ili mu odmah uručio izvanredni otkaz ugovora radi neosnovanog korištenja poslovne kartice, da bi protiv njega zasigurno podnio kaznenu prijavu radi krađe te da je iz tužbe vidljivo kako je ista podignuta dvije godine i četiri mjeseca nakon što je tuženik dobio otkaz ugovora o radu pa da je riječ o obijesnom parničenju. Ističe se da tužitelj i to zz tužitelja kao neposredno nadređena osoba na koju glasi kreditna kartica i koja šalje tuženika na službena putovanja postupajući s pažnjom prosječnog gospodarstvenika već nakon prvog nemarnog i navodno neovlaštenog korištenja kreditne kartice od strane tuženika bio dužan istog upozoriti i kontrolirati te nakon sljedećeg službenog putovanja izdati mu upozorenja radi kršenja radnih obveza. Ističe se da je tuženik kao radnik u više navrata koristio poslovnu karticu poslodavca koja glasi na ime predsjednika uprave, a koji troškovi da su tužitelju u cijelosti bili poznati odmah nakon svakog poslovnog putovanja radnika pa da tužitelj ne može tvrditi da mu je tek uvidom u blagajnu postalo poznato da je radnik trošio i podizao gotovinu sa bankomata koristeći poslovnu karticu na poslovnim putovanjima u privatne svrhe. Istaknuto je da je banka dužna po svakom korištenju kartice na dnevnoj osnovi ili na mjesečnoj osnovi dostaviti izvadak sa transakcijama kartice i to u predmetnom slučaju poslovne kartice poslodavca pa da je računovodstvo tužitelja bilo upoznato u cijelosti sa troškovima tuženog te posebno jer da su bi troškovi bili prijavljivani od strane tuženika kao radnika nakon dolaska sa inozemnog poslovnog putovanja te da se uz putne naloge prilažu svi računi učinjeni na putovanjima i da se temeljem svakog putnog naloga isplaćivala dnevnica direktno iz blagajne društva. Pozivom na mail korespondenciju između tuženika i obrta G. tuženik da je dostavio tužitelju predračun za odijelo i da tek nakon što je isti plaćen od strane tužitelja je račun izdan tužitelju a iz čega da je razvidno kako je tužitelj bio upoznat sa svim troškovima koje je tuženik kao zamjenik direktora tužitelju uradio.

Tužitelju je dobro poznato da se tuženiku u dva navrata izgubila prtljaga na poslovnom putu u B. koncem rujna 2013. i vezano za poslovni put u N. Y.

početkom listopada 2013. te da tuženik na navedena putovanja nije putovao sam već s kolegama koji da imaju saznanja o tome kako i na koji način su se vršila određena plaćanja sa poslovne kartice tužitelja. Ističe se da je tužitelj znao za svaki trošak vezano za korištenje poslovne kartice u utuženom razdoblju.

3.Tijekom postupka koji se vodio pod brojem P-3230/2016 sud je izveo dokaze pregledom računa (list 4-7 spisa); aneksa broj 1/13 od 22.03.2013.godine (list 8 spisa); aneksa I ugovora o radu od 01.03.2013.godine (list 9 spisa); dopisa tužitelja upućenog tuženiku od 18.02.2014.godine (list 10-11 spisa); naloga za službeno putovanja, računa i blagajničkih izdataka (list 12-23 spisa); presude ovog suda Pr- 297/14 od 19.travnja 2016.godine (list 30-35 spisa); e-mail komunikacije sa računom (list 36 spisa); uvjeta poslovanja i korištenja M. B. kreditne kartice (list 54

spisa); ugovora o izdavanju i korištenju M. business-charge kartice sa dodatkom broj 1. ugovoru i to popisom krajnjih korisnika sa pojedinačnim limitima (list 55-57 spisa); konto kartice i računa sa dokumentacijom (list 58-131 spisa); nalaza i mišljenja vještaka D. K. (list 132-140 spisa); dopune nalaza i mišljenja vještaka D. K. (list 152-158 spisa). Izveden je dokaz pregledom (uvidom) u spis ovog suda Pr-297/14. Također je izveden dokaz saslušanjem tuženika (list 42-43 spisa);zastupnika tužitelja D. K. (list 46 spisa), a stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Presudom ovog suda P-3230/2016 od 3. veljače 2020. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a odlučujući o žalbi tužitelja Županijski sud u Splitu je svojim rješenjem Gž-1026/2020 od 8.lipnja 2020. ukinuo spomenutu prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

5.U nastavljenom postupku obnovljeni su gornji dokazi, izveden dokaz dopunskim vještačenjem (očitovanjem sudskog vještaka D. K. na primjedbe tužitelja) dok je sud odbio prijedlog tužitelja za novim vještačenjem po Ekonomskom fakultetu u Zagrebu smatrajući izvođenje ovog dokaza suvišnim, kao i prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. T. i

D. D. pošto je ove dokaze tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka i jer se ne radi o dokazima koje tužitelj nije mogao predložiti prije toga (čl. 299. st. 3. ZPP-a).

Posebno, glede tužiteljevog traženja da se vještak K. “izuzme iz spisa“, ukoliko se radi o zahtjevu za izuzeće vještaka u smislu čl. 254. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP) odgovoriti je kako je isti neosnovan pošto sud nije našao okolnosti koje bi dovodile u sumnju njegovu nepristranost.

6.Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7.Među strankama nije sporno da je tuženik na temelju Ugovora o radu od 01. prosinca 2012. bio zaposlenik tužitelja na neodređeno vrijeme na radnom mjestu voditelja općih i kadrovskih poslova, da je Aneksom broj I od 1.ožujka 2013. određeno da će mu se isplaćivati bruto plaća u iznosu od 20.000,00 kn mjesečno a Aneksom 1/13 od 22.ožujka 2013. kako će obavljati poslove zamjenika direktora od 1. travnja 2013., da je tadašnji direktor (jedini član uprave) tuženika T. M.

bio krajnji korisnik M. C. B.-charge kartice koju je uručivao tuženiku s pinom i kojom se tuženik uz njegovu dozvolu koristio iako nije glasila na njegovo ime, da je tuženiku radni odnos prestao u veljači 2014. na temelju odluke tužitelja o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. veljače 2014. te da je pred ovim sudom vođena parnica po tužbi ovdje tuženika, kao tužitelja, protiv ovdje tužitelja kao tuženika, radi nedopuštenosti i nezakonitosti odluke o izvanrednom otkazu i vraćanja na radno mjesto, u kojoj je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen presudom Pr-297/14 od 19. travnja 2016.

8.Sporno je među strankama je li tuženik tijekom radnog odnosa 2013. neovlašteno i nezakonito putem bankomata s računa tužitelja podizao određena novčana sredstva za svoje osobne potrebe, je li u više navrata tijekom 2014. neovlašteno podizao određene novčane iznose u gotovini iz blagajne tužitelja te plaćao sa računa tužitelja odjeću za svoje osobne potrebe odnosno je li bez ikakve pravne osnove stekao i trošio novčana sredstva tužitelja, a da ih nije vratio tužitelju.

9.U smislu odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.- dalje ZOO-a) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, temeljem stavka 2. članka 1111. ZOO-a pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, kao i onda kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (čl.1111. st.2. ZOO).

10.Glede korištenja kartice navesti je kako iz članku 4. Općih uvjeta izdavanja i korištenja Mastercard charge kartice Imex banke d.d. proizlazi da jedini može koristiti karticu korisnik kartice čije je ime otisnuto na kartici i to do isteka roka valjanosti kartice, a svaki drugi način uporabe kartice smatra se zloupotrebom i za posljedicu ima trajno oduzimanje kartice.

U pitanju je kartica M. bussiness charge odnosno kartica sa odgodom plaćanja (kreditna kartica), kako je razvidno i iz Ugovora o izdavanju i korištenju Mastercard business –charge, na što je ukazano i vještvom.

Navedena kartica se prema ovim odredbama može koristiti kao sredstvo bezgotovinskog plaćanja na prodajnim mjestima pri kupnji roba i usluga te za isplatu gotovine na bankomatima i isplatnim mjestima u Hrvatskoj i inozemstvu. Korisnicima kartice je dopuštena potrošnja do iznosa određenog limita potrošnje, a visina odobrenog charge limita je određena ugovorom o izdavanju i korištenju Mastercard charge kartice. Također na osnovu pisanog zahtjeva osnovnog korisnika i temeljem vlastite procjene banka može promijeniti prethodno odobreni limit potrošnje.

Prema Ugovoru o izdavanju i korištenju Mastercard business-charge kartice (dalje MC) zaključenom između I. B. d.d., kao kreditora i ovdje tužitelja kao korisnika, kartica glasi na ime i nije prenosiva te krajnji korisnik po MC kartici čije je ime, pored tvrtke korisnika kredita otisnuto na kartici, jedini može koristiti karticu. Prema dodatku tom ugovoru kojeg čini popis krajnjih korisnika s pojedinačnim limitima, izdana je jedna takva kartica za krajnjeg korisnika T. M. uz pojedinačni limit od 100.000,00 kn mjesečno.

Prema navedenoj regulativi, T. M. nije smio dati na korištenje trećim osobama predmetnu karticu broj 547741xxxxxx 1174 0 niti priopćavati nikome broj PIN-koji je strogo povjerljiv.

Inače nije utvrđeno da bi, sukladno mogućnostima iz Općih uvjeta banke bile izdavane dodatne kartice za druge osobe a nije sporno da to nije učinjeno za tuženika te da sva potraživanje koja tužitelj prema tuženiku ističe po osnovi upotrebe MC kartice se odnose na karticu koja glasi na ime krajnjeg korisnika T. Medvidovića, kako je to već ranije i navedeno.

11.Glede događanja koja su prethodila utuživanju, kronološki ih je prikazati kako će se niže navesti.

11.1.Prema tužiteljevom zapisniku o obavljenoj kontroli blagajne, evidentiranja i dokumentiranja putnih naloga te korištenja poslovne kartice društva, sastavljenom 14.veljače 2014. u sastavu T. M. kao zz tuženika, A. J.,

D. D. te P. K. (knjigovođa), kontrola je provedena zbog

neuobičajenog ponašanja T. T., zamjenika direktora društva prije i nakon otvaranja bolovanja i obavijesnog razgovora sa njegovom suprugom, povrata službenog vozila društva i njegovih ključeva te pozivanja T. M. na informativni razgovor u PU SD dana 13.veljače 2014. povodom kaznene prijave T. T. protiv zz tuženika radi prijetnje likvidacijom članova obitelji T.

Tokića, za čije potrebe je, kako se navodi, od poslovne banke zatražen izvod prometa po poslovnom računu Društva za razdoblje od 01. srpnja 2013.do 31. siječnja 2014. kao i izvod prometa po računu poslovne kartice Društva u istom razdoblju te su: a) kontrolom blagajničkog poslovanja i evidentiranja, dokumentiranja i likvidacije putnih naloga kontrolom pravilnosti korištenja poslovne kartice Društva utvrđena terećenja tamo pobliže opisana pod točkama 1.do 5;B) kontrolom pravilnosti korištenja poslovne kartice Društva utvrđena su trošenja sredstava opisana pod točkama 1. do 5.;a c)kontrolom primljenih i plaćenih računa utvrđena su plaćanja računa pobliže opisana pod točkama 1. i 2 , te s tim u svezi zaključeno da podignuta gotovina na bankomatu, plaćanje odjeće u trgovini H. B. B., plaćanja službenog puta za M. B. te troška kupnje odijela kod A. G. u

T., sve pobliže opisano u prvom i drugom stavku u donjem dijelu stranice 3. te 3-7 stavka na stranici 4. predstavljaju nepravilnosti i propuste za koje je odgovoran tuženik, neosnovano se posluživši imovinom društva koristeći je u privatne svrhe, čime bi prouzročio štetu u iznosu od 69.608,26 kn, postupivši protivno članku 71.st.1.alineja 4. i 13. Pravilnika o radu poslodavca te je odlučeno zatražiti od njega povrat, od HZZO provjeru bolovanja koje je otvorio i to radi odlučivanja o njegovu daljnjem radnopravnom statusu te mu uskratiti korištenje službenim autom, mobitelom e-mailom društva.

Nakon toga slijedi pismeno “Zahtjev za povrat podignutih sredstava s računa poslodavca“ od 18. veljače 2014. naslovljeno na tuženika kojim ga tužitelj poziva u roku od 5 dana od primitka obaviti povrat iznosa od 21.080.94 kn sa zakonskim zateznim kamatama te još i 51.573,00 kn, također sa zakonskim zateznim kamatama, sve prema tamo ispisanoj specifikaciji, ili 72.653,94 kn i to uplatom na tamo označeni račun tužitelja, a iz sadržaja dostavljene „potvrde o uručenju“, proizlazi, da je bilo neuspješno pokušano neposredno u nazočnosti direktora tužitelja T. M. i radnika D. D., A. J. i T.

Zemunika i nije obavljeno, pošto su adresat i supruga odbili primitak, te je u omotnici ostavljeno u poštanskom sandučiću.

Prema navedenom, spomenutim zahtjevom od tuženika je potraživana isplata za 15.956,27 kn manje u odnosu na tužbeni zahtjev.

12.Kako je već rečeno, odlukom o izvanrednom otkazu od 27.veljače 2014. tuženiku je otkazan ugovor o radu, koju odluku je pobijao pravodobno podnesenom tužbom.

Pregledom spisa ovog suda Pr-297/2014 utvrđeno je kako se vodio postupak u pravnoj stvari tužitelja T. T. protiv tuženika T. luke S. d.d. radi nedopuštenosti otkaza te je presudom od 19.travnja 2016. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitom i nedopuštenom tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27.veljače 2014. i da mu radni odnos kod T. luke S. d.d. nije prestao i kojom je tužitelj tražio da ga se vrati na posao na radno mjesto na kojem je radio prije odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Citirana presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- R-1095/16-2 od 16.svibnja 2017.

Pregledom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrđeno je kako je iz više razloga ovdje tuženiku bio otkazan ugovor o radu pa tako:

-što je dana 14. veljače 2014. u prostorijama poslodavca prilikom kontrole blagajne evidentiranja i dokumentiranja punih naloga, te korištenja poslovnih kartica poslodavca utvrđeno u 6 različitih slučajeva prilikom službenih putovanja u inozemstvo da je T. T. u razdoblju od 15. kolovoza 2013. do 31. prosinca 2013.) kao zamjenik direktora poslodavca T. L. S. d.d., svjestan i znajući da mu je poslovna kartica ustupljena na korištenja isključivo radi plaćanja putnih,

smještajnih i troškova osobne prehrane koristio radi podizanja gotovine koju nije koristio za podmirenje gore navedenih troškova a niti o podizanju gotovine izvijestio poslodavca u putnom nalogu već je te gotovinske novčane iznose koristio za osobne potrebe, plaćao odjeću za vlastite potrebe kao putne i hotelske troškove osobi koja nije zaposlenik društva, te se na taj način neovlašteno i protivno zakonu i općim aktima poslodavca poslužio imovinom istog koristeći je u privatne svrhe, pa je time prouzročio znatnu štete u ukupnom iznosu od 69.608,26 kn postupivši protivno čl. 71. st. 1. alineja 4, i 13. Pravilnika o radu, radi kojeg postupanja je poslodavac izgubio povjerenje,

-što je poslodavac dana 14. veljače 2014., prilikom kontrole ispostavljenih i plaćenih računa utvrdio da je dana 25. siječnja 2014.g., T. T. kao zamjenik direktora zatražio odobrenje sredstava za sponzoriranje svečane priredbe u V. SAD-a u Z. lažno prikazujući zz-u poslodavca da se radi o poslovnom interesu te potrošio iznos od 24.050,00 kn, ali za kupnju odjeće u modnom ateljeu Gena u Trogiru i to za vlastite potrebe te time ostvario imovinsku korist u navedenom iznosu na koji način je postupio protivno čl. 71. st. 2. alineja 4. i 13. pravilnika o radu,

-što je dana 24. veljače 2014. u prostorijama poslodavca uvidom u e-mail poruku odvjetnika M. B. upućenu zz T. L. T. M.

utvrđeno da je T. T.. dana 20. veljače 2014. imenovanom odvjetniku i članovima Europske komisije pred kojom se vodio predmet T. luke S. radi povrede tržišnog natjecanja naveo kako su on i supruga postali žrtve organiziranog napada sa ciljem nanošenja teških tjelesnih ozljeda time da su napadnuti ispred doma u skupini od 4 napadača koje je predvodio T. M. a ostali su bili zaposlenici T. L. S. d.d., tijekom kojeg napada da je T. T. teško ozlijeđen i istu večer primljen u bolnicu a napad prijavljen policiji, iako je znao da u konkretnom slučaju nije bilo organiziranog napada već mu je samo uručen zahtjev T. L. za povratom neovlašteno podignutih sredstava sa računa T.

L., znači klevetom iznio odvjetnicima koji zastupanju T. luku S.

članovima Europske komisije postupio protivno čl. 71. st. 2. alineja 17., Pravilnika o radu na koji način je narušio ugled tuženika kao poslodavac radi čega je isti izgubio povjerenje u T. T.,

-što je dana 12. veljače 2014. sa ciljem da protiv T. M. zz tuženika pokrene postupak provođenja izvida radi utvrđivanja kaznenog dijela koje se goni po službenoj dužnosti podnio kaznenu prijavu protiv imenovanog iako je znao da to nije istina, radi čega je zz tuženika bio pozvan na obavijesni razgovor a na koji način je tužitelj postupio protivno čl. 71. st. 2. alineja 17. Pravilnika o radu, i lažnim prijavljivanjem MUP-u RH zz tuženika za kazneno djelo narušio ugled poslodavca.

- što je dana 20. veljače 2014. podnio protiv zz tuženika kaznenu prijavu nadležnoj MUP Splitsko-dalmatinskoj zbog kaznenog dijela nanošenja teških tjelesnih ozljeda njemu i njegovoj supruzi, postupio protivno čl. 71. st. 2. alineja 17. Pravilnika o radu, te lažnim prijavljivanjem narušio ugled poslodavca.

-što je dana 5. veljače 2014. putem e-mail poruke izvijestio poslodavca da se nalazi na bolovanju o čemu je dana 7. veljače 2014. dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti i njezinom očekivanom trajanju od 10 dana, koje očekivano trajanje je istekao dana 14. veljače 2014., time da T. do dana donošenja izvanrednog otkaza nije dostavio novu potvrdu niti doznake o početku i završetku privremene nesposobnosti iako je u međuvremenu osobno dolazio kod poslodavca, dakle što je učinio više osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa iz čl. 71. st. 2. alineja 4., 11., 13. i 17. Pravilnika o radu tako uz uvažavanje svih okolnosti i interes poslodavca i radnika nastavak radnog odnosa nije moguć.

Ovdje tuženiku je dakle bio dan izvanredni otkaz zbog narušenog ugleda poslodavca kao i zbog neovlaštenog korištenja kreditne kartice i uzimanja novca s računa poslodavca, kako je to ranije detaljno opisano.

Međutim, u provedenom postupku Pr-297/2014 tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen pošto je sud ocijenio kako je dopuštena i zakonita odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali samo iz razloga što je ovdje tuženik a tamo tužitelj T. T. izjavom od 20. veljače 2014. upućenoj odvjetniku M.

B. i članovima Europske komisije narušio ugled poslodavca radi čega da je isti izgubio povjerenje kao i zbog podnošenja kaznene prijave protiv zz tamošnjeg tuženika radi gore navedene prijetnje i lažnim prijavljivanjem MUP-u RH za kazneno djelo čime da je narušio ugled poslodavca te postupio protivno članku 71.stavku 2. alineje 17. Pravilnika o radu, a radi čega da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa poslodavca i radnika nastavak radnog odnosa nije više moguć.

Dosljedno, proizlazi kako ostali razlozi na koje se poslodavac pozvao kao neovlašteno korištenje kreditne kartice i uzimanja novca s računa poslodavca, protivno tvrdnji tužitelja, nisu ocijenjeni kao oni zbog kojih bi izvanredni otkaz bio dopušten, pri čemu je sud smatrao, imajući u vidu da je za te razloge poslodavac saznao puno prije Zapisnika od 14. veljače 2014. da je prekludiran glede ovih razloga za otkaz (čl. 108. st.2. Zakona o radu) a osim toga da nije dokazano nemarno i protupravno ponašanje tamo tužitelja s imovinom poslodavca pošto je koristio poslovnu kreditnu karticu tužitelja temeljem dopuštenja prijašnjeg direktora tuženika T. M. koji mu je dao kreditnu karticu na svoje ime za korištenje tijekom službenih putovanja na koja ga je slao te obzirom da je po dospijeću mjesečnog računa te kartice direktor plaćao i ponovo ga slao na putovanja davši mu karticu iako je tamo tužitelj neuredno dostavljao popratnu dokumentaciju nakon službenih putovanja pa da je zz tamo tuženika kao neposredno nadređeni i osoba na koju glasi kreditna kartica i osoba koja je slala tužitelja na službena putovanja trebao postupati sa pažnjom dobrog gospodarstvenika i već nakon prvog nemarnog i navodno neovlaštenog korištenja kreditne kartice od strane tužitelja, istog upozoriti, kontrolirati, pa da je zbog nereagiranja i prešutnog odobrenja T. luke S.

T. T. smatrao da je to dopušteno ili dogovoreno, radi čega se po stavu ovog suda, ne može samo temeljem rezultata tog postupka zaključivati o neovlaštenom korištenju tužiteljevih sredstava po tuženiku jer to nije utvrđeno kao dopustiv i zakonit razlog za otkaz.

13.Tuženik saslušan kao stranka iskazao je kako je kod tužitelja prije otkaza obavljao poslove međunarodne suradnje i afirmacije, lobiranja u europskim tijelima. Potvrđuje da je sredstvima tužitelja 25. siječnja 2014. platio odjeću za svoje osobne potrebe u Modnom ateljeu G. iz T. u iznosu od 24.050,00 kn kao i da je 27. rujna 2013. sredstvima tužitelja platio odjeću za svoje osobne potrebe u Hugo Boss Bruxelles u iznosu od 17.023,99 kn, ali da je s navedenim tužitelj bio upoznat budući je imao predračun modnog ateljea Gena, a inače da je u to vrijeme tuženik osobno lobirao kod tadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića u svezi promidžbe i slučaja T. luke radi čega je sam tužitelj od njega tražio da se sukladno tome primjereno odijeva na navedenim sastancima, posebice s obzirom na to da je on zbog toga lobiranja morao prisustvovati određenim međunarodnim konferencijama, kao što je konferencija ambasadora te da je svemu tome bio nazočan T. Medvidović koji je u to vrijeme bio direktor T. luke.

Navodi i kako je bio i član Europske komisije za obnovu i razvoj brodarstva te mu se prilikom odlaska na jedan sastanak zagubila prtljaga u Bruxellesu o čemu je izvijestio direktora tužitelja tražeći savjet vezano za izgubljenu odjeću posebno radi sastanka sa 26 ministara EU, na što je direktor zahtijevao primjereno odijevanje te odobrio korištenje novčanim sredstvima tužitelja koja nije ograničio. Inače, da je izgubljena odjeća bila veće vrijednosti od novonabavljene, da mu je tužitelj sredstva za nabavku odjeće odobravao uglavnom usmeno ili telefonski te da je u svakom slučaju uvijek tužitelju za navedenu nabavku bio dostavljen predračun koji bi bio plaćen karticom ili novčanim sredstvima iz blagajne. Tuženik negira da bi ikada uzimao sredstva iz blagajne tužitelja, navodeći kako mu je tužitelj davao karticu kojom se koristio prilikom kupnji ili bi blagajna sama izvršila plaćanje. Navodi da nikad nije za svoj račun sredstvima tvrtke vršio bilo kakva plaćanja bez da mu to odobri tužitelj jer u protivnom ne bi ni dobio prilikom povratka sa službenog putovanja putne troškove i dnevnice koje mu je osobno potpisivao i odobravao direktor tužitelja te da nešto nije bilo u redu ili mimo propisa, da mu se ne bi ni isplaćivao putni nalog od strane direktora tužitelja.

Iskazao je i kako je sa svakog putovanja donosio odrezak vezano za putovanje ili bilo koje troškove putovanja.

Glede tvrdnji tužitelja o tome da bi 31. prosinca 2014. podigao iz blagajne tužitelja gotovinu u iznosu od 922,18 kn, navodi da se toga ne sjeća, ali ističe da bi u svakom slučaju podizanja gotovine o tome kod tužitelja trebao postojati odgovarajući slip iz kojega bi bila vidljiva svrha.

Potvrđuje da je 26. rujna 2013. sredstvima tužitelja platio zrakoplovnu kartu za g. B. te 28. rujna 2013. račun za hotelske usluge za istu osobu što je učinio po izričitom nalogu tadašnjeg direktora tužitelja T. M., a što se tiče plaćanja hotelskih usluga, da je to uradio T. M., a ne on, jer da je on zajedno s njime bio te prigode jer je g. T. B. otišao na službeni put te prigode isključivo po odobrenju i nalogu direktora T. M..

Glede ostalih utuženih plaćanja zbog proteka vremena se nije mogao sjetiti što se konkretno događalo, navodeći da se sve može provjeriti računovodstveno. Što se tiče kartice kojom je vršio plaćanja za koja ga se tereti kategoričan je u tvrdnji da mu je za svako putovanje davao T. M. i stavljao na

raspolaganje, a on po povratku vraćao. Nije obraćao pažnju na koga glasi spomenuta poslovna kartica kojom se koristio i koju mu je T. M. stavio na raspolaganje za plaćanje troškova službenog putovanja, smatrajući da tužitelj tako posluje i da je to "užanca" odnosno uobičajeno poslovanje jer je tek tada došao obavljati te poslove pri čemu on sam nije naveden kao korisnik kartice.

Smatra da bi mu u slučaju bilo kakvih kontradiktornosti ili ako je bilo išta problematično vezano za korištenje navedene kartice tužitelj to trebao odmah staviti na znanje.

Nije imao saznanja o eventualnom kaznenom postupku vezano za neovlašteno raspolaganje poslovnom karticom tužitelja, navodeći da da se protiv njega "vode nekakvi postupci" te je u jednom nepravomoćno utvrđeno da treba vratiti iznos od 7.000,00 kn T. M. od ukupno utuženih 158.000,00 kn, ali da je taj postupak u žalbi.

Inače nikada nije imao razgovor s poslodavce o načinu korištenja kartice a kod prvog samostalnog službenog putovanja je tražio ili da mu se rezervira hotel i kupi avionska kartu ili da mu isplati određena gotovinska sredstva za to putovanje, da bi mu na to traženje tadašnji direktor tužitelja dao poslovnu karticu i rekao da njome oplati sve navedeno i potom tužitelju o tome donese račun.

Također navodi kako zbog svih navedenih troškova nije nikad pozvan na razgovor kod tužitelja, da je na najmanje dva službena putovanja vezano za nastale troškove T. M. bio prisutan osobno, a da je na jednom putovanju i sam

M. koristio tu karticu za kupnju spomenute torbe za koju se u tužbi navodi da ju je tuženik platio sredstvima tužitelja, što nije točno. Tuženik navodi da je on koristio samo karticu koju mu je dao T. M., da ne zna je li bilo drugih kartica i da nikad nije postavljao pitanje poslodavcu koliki je limit na kartici te da se ponašao sukladno onome što mu je rekao poslodavac, a da mu od strane poslodavca nije stavljeno na znanje nekakav novčani iznos do kojega može trošiti, a da on nije ni trošio sredstva, već da je vršio plaćanja po odobrenju poslodavca.

14.Saslušani D. K. kao zastupnik tužitelja (jedini član uprave) je na tu funkciju stupio poslije T. M. i to 03. prosinca 2015., nije imao neposrednih saznanja o predmetu spora već je samo čuo od M. i D.

(šefa operative) da je tuženik sredstvima tuženika pribavljao odjeću, laptope, mobitele i sl. Također nije imao saznanja o načinu korištenja poslovne kartice.

15.U postupku Pr-297/14 saslušani T. M., tadašnji zz tamo tuženika (jedini član uprave) a ovdje tužitelja, na čitanje čijeg iskaza kao i onog T. T. iz tog postupka su stranke dale suglasnost, kao neposredno nadređeni ovdje tuženiku i osoba na koju glasi kreditna kartica, potvrdio je kako je MC karticu s limitom od 100.000,00 kn mjesečno uvijek davao tužitelju kada je išao na poslovni put, naglašavajući mu da je koristi samo za potrebe službenog puta, da su računi za poslovne kartice dolazili jedanput mjesečno i on ih potpisivao, da je tužitelj bio neuredan kod pravdanja troškova i dostavljanja računa nastalih poslovnom karticom pa bi zakasnio mjesec ili dva ali kako je u tužitelja imao povjerenja i nadalje bi mu svaki put kada je išao na službeni put karticu davao, a za neispravnost korištenja je saznao nakon izvršene provjere korištenja poduzete pošto ga je ovdje tuženik kazneno prijavio zbog navodne prijetnje, dok ranije nije provjeravao je li tužitelj putem kartice podizao gotovinu jer mu je vjerovao iako je po primitku specificiranog računa od kartične kuće koja je izdala poslovnu karticu i koji se izdaje mjesečno, račune podmirivao te vidio da je tužitelj podizao gotovinu pri čemu je od tužitelja tražio da donese slipove i da namiri gotovinu, što nije učinio.

Glede odijela u Modnom ateljeu G. i plaćenog po tužitelju tvrdi kako je, prema kazivanju T., bio namijenjen za sponzoriranje večere u Veleposlanstvu S. u Z. što je lažno prikazano jer večere nije bilo, a samo odijelo, kako mu je to prikazao Tokić je bilo namijenjeno kao dar djelatniku Veleposlanstva u cilju ostvarenja poslovnih kontakata s tužiteljem, poznato mu je da je to odijelo ovdje tuženik T. naručio za sebe, fotografirao se u njemu i objavio na internet stranicama, a sada se i nalazi u njegovu ormaru, kako je iskazala supruga mu.

16.Proizlazi kako su ovdje tuženik i M. suglasni u tome da mu je zastupnik tužitelja M. davao MC karticu kod svakog putovanja, da su računi te kartice dolazili jedanput mjesečno i da ih je Medvidović potpisivao odnosno plaćao pa iako je ovdje tuženik bio neuredan u pravdanju troškova i dostavi računa te kasnio i do dva mjeseca, da je po primitku specificiranog računa od kartične kuće došao do saznanja da ovdje tuženik karticom podiže gotovinu, da je plaćao i nadalje ali i da je tražio povrat gotovine i slipove koje Tokić nije dostavljao a glede računa za odijelo Modnog ateljea G. proizlazilo bi kako prikazuje da je plaćanje tužitelj izvršio pošto je od ovdje tuženika doveden u zabludu da je odijelo naručeno za djelatnika Veleposlanstva S. u cilju ostvarenja poslovnih kontakata ali i da je kasnije saznao da je to za tuženika osobno.

Razlikuju se u tome što M. tvrdi kako je dajući karticu tuženiku naglašavao da je koristi za potrebe službenog putovanja, kako je tražio povrat gotovine koju je karticom tuženik podizao i kako je glede računa Modnog ateliera G., trošak odobrio i platio jer mu je prijevarno bilo prikazano da je to dar za djelatnika Veleposlanstva S. a u cilju promicanja interesa tužitelja te da je zbog povjerenja prema ovdje tuženiku karticu i nadalje davao, dok tuženik u bitnome poriče bilo kakva ograničenja ili upozorenja u svezi korištenja s karticom, pozivajući se na tužiteljeva odobrenja korištenja pa i na suglasnost M. usmeno ili telefonski za nabavku odjeće obrazlažući to u ovoj parnici potrebom da bude „primjereno odjeven“ u prigodama na koje je ukazao.

Međutim, što se tiče tradicionalnog odijela Modnog Ateljea G. za koji je tuženik nesporno račun platio MC karticom 25.siječnja 2014., razvidno je da tuženik u tekućoj parnici, kako je ranije navedeno tvrdi da je odjeća po odobrenju tužitelja nabavljena za njega kao “primjerena“ prigodama na koje se pozvao u iskazu, dok je u postupku Pr-297/14 (zapisnik od 14. travnja 2015.) iskazivao kako je organizirao večeru u Veleposlanstvu S. kojoj je nazočio g. N., službenik Vlade, koji je imao dobre veze i poznanstva i mogao pomoći tužitelju u poslovanju pa pošto je direktor Medvidović iskazao sklonost nagraditi svakoga tko bi pomogao tužitelju u postizanju boljeg položaja i statusa, na njegovu tj. inicijativu sada tuženika da je kupljeno odijelo za g. N. koje prema njegovu saznanju isti nije primio zbog svog statusa državnog službenika tako da ne zna gdje se nalazi.

Zaključiti je kako je o nabavci tradicionalnog odijela tuženik bitno drugačije iskazivao u ovom i ranijem postupku, jer bi prema njegovom i kazivanju tadašnjeg zastupnika tužitelja M. u postupku Pr-297/14 postojala suglasnost za kupnju spomenutog odijela ali sa ciljem njegovog poklanjanja trećoj osobi koja bi, u bitnome, lobirala za tužitelja, a prema sadašnjem tuženikovom iskazu odijelo uz suglasnost zastupnika tužitelja naručio isključivo za sebe kako bi bio primjereno odjeven u posebnim prigodama.

17.Uz suglasnost stranaka, koje nisu imale primjedbi na izbor vještaka, u postupku je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku D. K. (list 132-141 spisa) koji je po pregledu dokumentacije

izradio pisani nalaz i mišljenje br 96/19 od 6. kolovoza 2019. u kojem se očitovao kako će se niže iznijeti.

Tablicom br.1. (str.3 vještva) prikazano je korištenje sredstava tužitelja od strane tuženika pa tako podizanje gotovine s ATM i to: 15.08.2013 u iznosu od 3.111,45; 16.08.2013. u iznosu od 1.555,52; 16.08.2013. u iznosu od 1.555,52; 26.09.2013 u iznosu od 3.145,19; 27.09.2013. u iznosu od 1.887,23; 01.10.2013. u iznosu od 1.177,42; 02.10.2013 u iznosu od 1.749,89;03.10.2013 u iznosu od 1.753,45; 18.10.2013. u iznosu od 1.640,00 kn; 25.10.2013 u iznosu od 365,19 kn; 25.10.2013. u iznosu od 365,19 i 28.10.2013 u iznosu od 1.025,00kn (pod rbr 1.do 13.) ili ukupno 21.080,94 kn

Nadalje slijedi plaćanje odjeće G. 25.01.2014. u iznosu od 24.050,00; odjeća i torba H. B. 27.09.2013. u iznosu od 17.023,99; odjeća H. B.

04.12.2013. u iznosu od 1.989,02kn; isplata iz blagajne 31.12.2014. u iznosu od 922,18kn; plaćanje avio karte B. 26.09.2013. u iznosu od 3.590,00kn; plaćanje hotela B. 28.09.2013. u iznosu od 3.997,31; isplata s računa 29.08.2013. u iznosu od 1.221,99; plaćanje hotela 17.08.2013. u iznosu od 7.000,00; plaćanje Zračna luka parking 17.08.2013 u iznosu od 168,00; isplata s računa 29.11.2013. u iznosu od 1.143,19; isplata s računa 12.12.2013. u iznosu od 2.671,06; isplata s računa 17.12.2013. u iznosu od 1.332,03, troškovi prijevoza 28.09.2013 u iznosu od 1.710,00 kn i troškovi ručka u iznosu od 710,00 kn (od rbr.14. do 27.) ili 67.529,27 kn odnosno sveukupno 88.610,21 kn, pa se radi o tabelarnom prikazu potraživanja iz tužbe.

Glede u prilogu tužbe priloženog računa broj 759-102-362 od 23.rujna 2013. za avio karte na imena T. i B. na relaciji Split-B.-Bruxelles-B.-Split te

A. T. na relaciji Zagreb-Beč-Bruxelles-Beč-Zagreb u ukupnom iznosu od 24.041,00 kuna što sve glasi na korisnika usluge T. luku S., utvrđeno je da je uredno likvidiran i kontiran radi provedbe u poslovnim knjigama te su navedena točna konta koja se terete i to u razredu četiri (troškovi) 4105,41801 i 41811, kako to i proizlazi iz računa na strani 4 spisa.

Nadalje, račun broj 0760 101216 odnosi se na plaćanje soba za T.- A.-B. u B. za 26.-28 rujna 2013. u ukupnom iznosu od 1.600,48 Eura je plaćen M. karticom od 28. rujna 2013. te likvidiran i kontirano te tereti troškove u poslovnim knjigama na kontu 4605, kako i proizlazi iz računa na str. 5 spisa.

I račun 5-P1-1 od 25. siječnja 2014. koji se odnosi na troškove odjeće Modnog ateljea Gena izdan za klijenta T. luku S. d.d., je likvidiran i tereti konta u poslovnim knjigama 41801 i 41811, plaćen je poslovnom karticom klijenta T. luke S. d.d. 25.siječnja 2014., što proizlazi iz računa na str 6 i 7 spisa.

Vještak navodi i da je u spis priložen zahtjev za povrat podignutih sredstava sa računa poslodavca u iznosu od 72.653,94 kuna (zahtjev od 18.02.2014.) o kojem je ranije bilo riječi a što da iznosi manje od 15.956,2 kuna u odnosu na tužbeni zahtjev utvrđujući da u zahtjevu za povrat novčanih sredstava nisu uzeti u obzir iznosi od rednog broja 20-27 tablice na stranici broj 3 nalaza vještačenja i to iznosi u ukupnoj vrijednosti od 15.956,27 kuna što bi se odnosilo na: isplatu s računa 29.08.2013. u iznosu od 1.221,99;Plaćanje hotela 17.08.2013. u iznosu od 7.000,00; Plaćanje Zračna luka parking 17.08.2013 u iznosu od 168,00; isplata s računa 29.11.2013. u iznosu od 1.143,19 ; isplata s računa 12.12.2013. u iznosu od 2.671,06; isplata s računa 17.12.2013. u iznosu od 1.332,03, Troškovi prijevoza 28.09.2013 u iznosu od 1.710,00 kn i troškovi ručka u iznosu od 710,00 kn.

Nadalje vještak nalazi da je u spis priložen nalog za službeno putovanje potpisan od strane zz tužitelja na osnovi kojeg da je izvršena isplata dnevnica T. Tokiću za službeni put u B. 15. do 17. kolovoza 2013. u iznosu od 1.221,99 kn (redni broj 20 iz Tablice 1 vještva) te da je navedeni nalog potpisan od strane zz tuženika, što je i utvrđeno pregledom Naloga za službena putovanja s obračunom troškova (list 12 spisa).

Priložen je i račun broj 2206 od 17.08.2013. za plaćanje hotela od 15.-17. u B.-u za tri osobe u iznosu od 919,00 Eura (7.000,00 Kuna) (redni broj 21 Tablice) te račun za plaćanje parkinga u zračnoj luci u S. od 15.-17. kolovoza u iznosu od 168,00 kuna (redni broj 22 Tablice) koji iznos je već uračunat u iznos koji je naveden pod rednim brojem 20 Tablice (list 12 spisa) te izvadak iz blagajne o isplati putnih troškova radi znanstvenog seminara u B. u iznosu od 2.671,06 kuna, 12.prosinca 2013. (redni broj 24 Tablice). Ističe se da je isplata izvršena na osnovi naloga za službeno putovanje od 3.-5. prosinca 2013. u B. (list broj 16 spisa) koji da je potpisan od strane zz tužitelja, što je sve utvrđeno i pregledom tih isprava sadržanih na str.13. do 16. spisa.

Spisu prileži i izvadak iz blagajne od 29.studenog 2013. o isplati putnih troškova u B. u iznosu od 1.143,19 Kuna (redni broj 23 tablice) koja isplata je izvršena na osnovi naloga za službeni put u B. 22.-26. listopada 2013. koji da je potpisan od strane zz tužitelja, što je i utvrđeno pregledom tih isprava priloženih na str.17. i 18. spisa.

Isplata putnih troškova i dnevnica iz blagajne 17. prosinca 2013. u iznosu od 1.332,03 Kuna je izvršena na osnovi naloga za službeno putovanje u Bruxelles 26.- 28. rujna 2013. koji da je potpisan od strane zz tuženika (redni broj 25 Tablice), a da su računi za taxi usluge u B.-u navedeni pod rednim brojem 26 tablice, što je i utvrđeno pregledom tih isprava na str.19.i 20. spisa.

Istaknuto je da su priloženi računi za taksi usluge u B. (red.br.26 tablice) i račun od 26.rujna 2013. koji glasi na iznosi od 93,30 Eura (710,00 kuna), (redni broj 27 tablice) koji se ne može točno identificirati, ali su napravljeni na službenom putu u B. po nalogu za službeni put od 26.-28. rujna 2013.

Proizlazi da su navedeni troškovi pod red.br. 20. do 27 Tablice na str.3 nalaza nastali na službenom putu po nalogu tužitelja, odobreni i likvidirani, u sveukupnom iznosu od 15.956,27 kn, za koje tuženik nije terećen ni u zahtjevu za povrat podignutih sredstava s računa od 18.02.2014..

Nadalje, vještak ističe da je pregledom konto kartica utvrđeno da se u razdoblju od 01.siječnja do 21.prosinca 2013. tereti izdavatelj kreditne kartice M.-T. T. te da su obveze knjižene na kontu 2161 i da se troškovi za koje se tereti tuženik u 2013. odnose na mjesece kolovoz, rujan i listopad i to za 31.kolovoz 2013. u iznosu od 4.474,66 kuna, 30.rujna 2013.u iznosu od 3.053,58 kuna te 31.listopada 2013. u iznosu od 13.411,85 kuna, a što ukupno iznosi 20.940,09 kuna, dok da u razdoblju od 01.siječnja do 31.prosinca 2014. tuženik nema terećenja na kontu 2161 pa da je prema ukupnoj rekapitulaciji za razdoblje od 01.siječnja 2013. do 31.prosinca 2014. ukupno potraživanje na kontu 1306 (potraživanje od zaposlenika na kreditnoj kartici) iskazano u iznosu od 20.940,09 kuna, što sve proizlazi i iz spisu priloženih isprava i to konto kartice za konto 2161- Obveze prema izdavateljima kreditnih kartica-M. C. T. i konto kartice,

konto 1306-potraživanja od zaposlenika po sl. kreditnoj kartici, str 58. do 63 spisa. Budući se prema tužbenom zahtjevu u mjesecu kolovozu 2013. tuženik tereti za troškove od 6.222,49 kuna u kojem iznosu da je podigao preko ATM (rbr.1. do 3 tablice 1. osnovnog vještva) te 8.389,99 kuna za sredstva podignuta iz blagajne i plaćanje hotela i parkirališta (redni broj 20-22 tablice 1. osnovnog vještva) vještak je našao da od iznosa 6.222,49 kuna za iznos od 3.111,45 kuna nije priložen tiket iz kojeg bi se zaključilo gdje i u kojem iznosu su podignuta sredstva na ATM-u, dok da je 16.kolovoza 2013. podignuto dva puta po 200,00 Eura SSB J. B., a da su troškovi od 8.389,99 kuna nastali na službenom putu po nalogu zz tužitelja (20-22 tablice 1. osnovnog vještva).

Nadalje je navedeno da se prema tužbenom zahtjevu u mjesecu rujnu 2013. tuženik tereti za troškove od 5.032,42 kuna koja sredstva da je podigao preko ATM- a (rbr.4. i 5. tablice 1. osnovnog vještva), te 27.031,80 Kn ostalih troškova (Rbr 15.,18.,19., 26 i 27. tablice osnovnog vještva) a od iznosa 5.032,42 kuna koji je podignut sa ATM-a 26. rujna i to 3.145,19 kuna i 27.rujna 2013.godine za 1.887,23 kuna vještak nalazi da nisu priloženi slipovi pa da se ne može utvrditi podignuti iznos i mjesto podizanja novčanih sredstava.

Vještak navodi da se od ostalih troškova u iznosu od 27.031,80 kuna tuženik tereti za troškove od 17.023,99 kuna za H. B. odjeću i torbu 27.rujna 2013, 3.590,50 kuna, plaćanje avio karte za B. 26.rujna 2013.godine, 3.997,31

Kuna plaćanje hotela za Bilandžića 28.rujna 2013.godine, 1.710,00 kuna troškovi prijevoza taksijem na službenom putu i 710,00 kuna trošak ručka na službenom putu ( rbr.15,18.,19.,26., i 27. Tabele 1 na str.3 vještva); pri čemu su računi za troškove hotela i prijevoza za B. likvidirani i provedeni kroz poslovne knjige, kao i računi za prijevoz taksijem, dok za troškove ručka od 710,00 Kuna nije priložen račun, a uz račun H. B.. od 27.rujna 2013. nije priložen slip.

Prema tužbenom zahtjevu za mjesec listopad 2013. tuženik se tereti za troškove sredstava podignute na ATM-u 9.826,03 kuna (rbr.6-13. Tablice 1,na str.3 vještva) od kojih su priloženi slipovi za podizanje 1.600,00 kuna na bankomatu PBZ 18.10.2013. i to po 335,19 kuna kod banke Intesa u Beogradu, a da ostalih terećenja u mjesecu listopadu 2013. na ime T. T. nema.

Navodi se da trošak plaćanja odjeće M. A. G. u iznosu od 24.050,00 Kuna od 25.siječnja 2014. u poslovnim knjigama tužitelja ne tereti tuženika T. T..

Istaknuto je da u konto kartici prema kontu broj 1306-potraživanje od zaposlenih po službenoj kreditnoj kartici, potraživanje od Tonća Tokića iznosi 20.940,09 Kuna, a što da je razvidno i iz knjiženja za 2013. i 2014.

Vještak je zaključno bio mišljenja da bi prema poslovnim knjigama tužitelja koji je izvršio evidenciju troškova na teret tuženika T. T. u razdoblju od 1.

siječnja 2013. do 31.prosinca 2014 potraživanje tužitelja prema tuženiku bilo u visini od 20.940,09 kn ukoliko bi se utvrdio osnov.

Tužitelj je u podnesku od 15.10.2019. (list 142-144 spisa) iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka D. K. smatrajući da je bio dužan a nije odgovorio na pitanja: a) Da li su i ako jesu u kojim pojedinačnim iznosima i kada su predizana novčana sredstva sa računa tužitelja tijekom 2013. (napomena-utuženo razdoblje je od 15.08.2013. do 17.12.2013.)? b) da li su i ako jesu u kojim pojedinačnim iznosima i kada su s blagajne tužitelja pridizana novčana sredstva tijekom 2013. (napomena-utuženo razdoblje je od 15.8.2013. do 17.12.2013.)? c) da li spisu prileži dokumentacija iz koje proizlazi tko je pridizao novčana sredstva navedena pod a) i b), tko je ista potrošio i zašto konkretno? d) je li točan matematički izračun tužitelja iz tužbe o visini (iznosima i dospijeću utuženih iznosa onako kako je to tužitelj postavio u tužbi)? e) je li sa knjigovodstveno- financijskog i matematičko- računskog aspekta, objektivno provjerljiv iskaz tuženika kako je iznijet na ročištu od 29.10.2018.? f) kakvo značenje sa knjigovodstveno-financijskog aspekta na odnose stranaka ima priklopljeni spis Pr-297/14. Bilo je zatraženo da se usmeno izjasni.

Tužitelj je prigovorio smatrajući i kako vještak pogrešno prikazuje predmet jer nije u pitanju spor između banke i korisnika kartice radi naknade štete nastale uporabom kartice već radi povrata novčanih sredstava po tužbi poslodavca prema radniku da je neovlašteno, krivo prikazujući, nepotpuno i neistinito prezentirajući ili uopće ne prezentirajući potrošio novčana sredstva poslodavca za svoje osobne potrebe a ne za radni proces poslodavca pa stoga nisu od značaja Opći uvjeti koji ne mogu regulirati odnose ovdje stranaka jer je direktor tuženika imao ovlast tužitelja da nižerangiranim radnicima preda novčana sredstva pa tako i putem kartice, ali time da se koriste za potrebe poslovanja. Posebno je prigovoreno da je vještak bio dužan pozornije proučiti dokumentaciju u spisu Pr-297/14 u kojemu je ovdje tužitelj otkazao ugovor o radu ovdje tuženiku, između ostalog i stoga što je u utuženom razdoblju neovlašteno trošio novčana sredstva tužitelja za svoje vlastite potrebe iz razloga i onako kako je to navedeno u tužbi.

Vještak je bio pozvan na ročište zakazano za 13.01.2020. uz dostavu dopisa od 17.10.2020. radi usmenog izjašnjenja ali je prije održavanja dostavio u pisanom obliku datiranom sa 16. prosinca 2019. „Očitovanje na izradu vještačenja br. 96/19 u kojem se detaljno izjasnio na sva pitanja i prigovore.

Tako je u bitnome, glede prvog postavljenog pitanja (jesu li i u kojim iznosima podizana novčana sredstva od 15.08.2013 do 17.12.2013?) naveo kako se u nalazu i mišljenju očitovao o svakom računu, tabelarno i tekstualno pa je tako na stranici broj 3, u tablici od rednog broja 1. do 13. naveo iznose i datume podizanja novčanih sredstava na bankomatu, iz čega je razvidno da je ukupno podignuto 21.080,94 kuna, dok da je na stranici broj 7 nalaza pojašnjeno terećenje tuženika i korištenje novčanih sredstava po mjesecima. Ističe se da je terećenje tuženika po mjesecima i godinama utvrđeno na osnovi priloženih tiketa iz bankomata, poslovnih knjiga tužitelja (konto 2161) i mjesečnih izvadaka banke koja vrši terećenje korisnika kreditne kartice (T. luka S. d.d.) za učinjene troškove po mjesecima i

godinama.

Vještak ponovo ističe da za mjesec kolovoz 2013. prema poslovnim knjigama tužitelja -kontu 1306-potraživanja od zaposlenih po kreditnoj kartici (list broj 63 spisa) kao vjerodostojnoj dokumentaciji tužitelj tereti tuženika za ukupan iznos 4.474,66 kuna od čega se 3.020,83 kuna odnosi na podignuta sredstva za bankomatu 15.kolovoza 2013. i 1.453,83 kuna za ostale troškove službenog puta, smatrao je kako je razlika podignutih sredstava sa bankomata do 6.222,49 kuna (koliko je utuženo za kolovoz 2013., rbr 1-3 tablice osnovnog vještva) i to 3.201,66 kuna opravdano korištena ili da je korištena od strane samog tužitelja jer da tiketi nisu priloženi.

Za mjesec rujan 2013. prema poslovnim knjigama tužitelja tužitelj tereti tuženika za iznos od 3.053,58 kuna, a da je u mjesecu podignuto ukupno 5.032,42 kuna te da za podignuta sredstva na bankomatu nisu priloženi tiketi, ali da je navedeni iznos za koji se tereti tuženik prema poslovnim knjigama podignut na bankomatu 26.rujna 2013., a za razliku do 5.032,42 Kuna da tužitelj ne tereti tuženika pa da se stoga ne može zaključiti da su sredstva neopravdano korištena od strane tuženika ili da je ista koristio tužitelj.

Za ostale troškove u rujnu 2013. učinjene po kreditnoj kartici u iznosu od 27.031,80 kn (rbr.15,18,19,26. i 27 Tablice na str.3 osnovnog vještva) navodi kako su detaljno opisani na stranici broj 7 nalaza i mišljenja.

Za listopad 2013. prema poslovnim knjigama tužitelja, tereti se tuženika za iznos od 13.411,85 kuna a na bankomatu, prema tužbenom zahtjevu, tijekom listopada podignuto je ukupno 9.826,03 kuna i za podignuta sredstva na bankomatu priloženi su slipovi za iznos od 2.270,38 kuna, a kako je to opisano u vještvu na stranici broj 8 nalaza dok za 7.555,65 Kuna slipovi nisu priloženi.

Ostali troškovi u listopadu 2013. nisu knjiženi na teret tuženika te se ne može utvrditi koji su to troškovi do 13.411,85 Kuna odnosno razlika od 11.141,47 Kuna. Vještak smatra da ako se i priznaju iznosi podignuti na bankomatu tijekom mjeseca listopada na teret tuženika u ukupnom iznosu od 9.826,03 kuna, da bi se daljnji iznos od 3.585,82 kuna odnosio na ostale troškove za koje da se ne može utvrditi na koje se to točno troškove odnose.

Dakle, vještak smatra kako je točno vremenski odredio podizanje novčanih iznosa s bankomata tijekom 2013. i to prema priloženoj dokumentaciji u spisu pri tome vodeći računa o podacima iz poslovnih knjiga tužitelja (konto 1306-potraživanje od zaposlenika po kreditnoj kartici) za koje iznose se tereti tuženik. Glede osnove potraživanja navodi kako je utvrđivana temeljem izvadaka iz poslovne banke i priloženih računa, odnosno slipova U odnosu na drugo postavljeno pitanje (jesu li i u kojim pojedinačnim iznosima i kada na blagajni tužitelja podizana novčana sredstva tijekom 2013 u istom razdoblju kao i kod prvog) vještak navodi da novčana sredstva koja su podizana putem blagajne i koja su navedena u tablici kao ''korištenje sredstava tužitelja od strane tuženika'' na stranici broj 3 nalaza vještačenja i to pod rednim brojem 20, 23, 24 i 25, da je opis na stranici 4. i 5. nalaza vještačenja (od 6. kolovoza 2019.) te da su navedene isplate u iznosima i datumima a na osnovi isprava dostavljenih u spis po tužitelju, što sve i proizlazi iz ranijeg vještva.

Odgovarajući na treće pitanje (prileži li spisu dokumentacija iz koje proizlazi tko je tko je podizao novčana sredstva, tko trošio i za koje namjene)naveo je kako su sve isprave dostavljene po tužitelju, opisane u nalazu vještačenja, s rekapitulacijom u naprijed navedenoj tablici, što i proizlazi iz tablice br.1. osnovnog vještava.

Glede četvrtog pitanja (je li točan matematički izračun tužitelja iz tužbe u iznosima i dospijeću) vještak je ukazao kako je isti rekapituliran u Tablici br 1. Osnovnog vještva pod nazivom “korištenje sredstava od strane tuženika“ ali navodeći kako analiza svake pojedine stavke kao i terećenja tuženika u poslovnim knjigama prema kojima je potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosilo 20.940.09 kn ukazuje da nije točan, kako je to u vještvu i navedeno. Odgovarajući na peto pitanje (je li s knjigovodstveno-financijskog aspekta i matematičko-računskog, objektivno provjerljiv iskaz tuženika dan na ročištu od 29.10.2018.) odgovorio je kako je isti provjerljiv, naročito ako su izdani predračuni, kao i izvršenim knjiženjima na određena konta, što znači da je tužitelj bio upoznat s učinjenim troškovima, a u nalazu je već navedeno je li svaki račun likvidiran što znači da je određeno koji će konto koristiti.

Što se tiče šestog pitanja (kakvo značenje s knjigovodstveno-financijskog aspekta na odnose stranaka ima spis Pr-297/14) odgovoreno je kako se radi o pravnom pitanju u koje, naročito s obzirom na presudu ne može ulaziti bez naloga suda te da se pri izradi vještva koristio isključivo činjenicama koje proizlaze iz dostavljenih isprava te u skladu s nalogom suda.

U odnosu na istaknute primjedbe glede vještakovog nerazumijevanja predmeta ili povezanosti s tuženikom, iste je kategorično porekao navodeći kako je postupio po nalogu suda obrazlažući regulativu o načinu korištenja MC ističući kako se koristio priloženim ispravama da bi utvrdio način korištenja sredstava poslodavca te da iz priloženih isprava i poslovnih knjiga tužitelja nije moguće utvrditi tko je i na koji način koristio karticu koju je smio koristiti samo korisnik, u što smatra uključenim i banku izdavatelja poslovne kartice koja na kraju obračunskog razdoblja, u ovom slučaju 15-og u mjesecu potražuje novčana sredstva od korisnika, a korisnik novčanih sredstava potraživanja banke knjiži i plaća te da je tužitelj tuženiku trebao omogućiti korištenje dodatne kartice i isto pratiti i u konačnici je ostao kod mišljenja da visina tužiteljeva potraživanja prema tuženiku može iznositi 20.940,00 kn (dne 31. kolovoza 2013. iznos od 4.474,66+dne 30. rujna 2013. iznos od 3.053,58 te dne 31. listopada 2013. iznos od 13.411,85 kn) prema tužiteljevim poslovnim knjigama ako bi sud našao da je tuženik mogao koristiti kreditnu karticu.

Tužitelj je prigovorio i dopuni vještva kako je to obrazloženo u podnesku od 04.siječnja 2021. ustrajući u ranijim prijedlozima i primjedbama, u bitnome smatrajući kako je računski jednostavno utvrditi da je tuženik s računa tužitelja podigao 21.080,94 kn (podizano s ATM) a isto tako i da je stvar jednostavna glede preostale tražbine od 67.529,27 kn pošto je tuženik za svoje potrebe sredstvima tužitelja u iznosu od 24.050,00 kn kupio odjeću u M. A. G., poznatog modnog stiliste čija autentična modna odjeća je skuplja od bilo kakvog prosječnog poslovnog odijela, što nije zahtijevao radni proces ni njegovo radno mjesto, također i odjeću te torbu u poznatog dizajnera H. B. u iznosu od 17.023,99 kn 27.09.2013. te i 4.12.2013. u iznosu od 1.989,02 kn, što ničim nije pravdao, također i plaćanje zrakoplovne karte i hotelskih usluga za M. B., kao i podizanje novčanih sredstava i protupravno plaćanje ručka, sve specificirano pod točkom d.) podneska, što da je tužitelj dokazao dokumentacijom dostavljenom uz tužbu i podneske, a sve razvidno iz vještva prema tablici br. 1 na str 3 istog od 06.08.2019. te da je tuženik i utrošio navedena sredstva od 67.529,27 kn ali izvodi pogrešan zaključak prikazujući kako se radi o zlouporabi kartice pa da je vještvo proturječno jer mišljenje ne slijedi nalaz radi čega je, za slučaj odluke suda o daljnjem vještačenju predložen izbor drugog vještaka.

Vještak K. je ponovo pismeno odgovorio 1. ožujka 2021. dostavom “Očitovanja na primjedbe tužitelja u vještačenju broj 96/2019“ ponavljajući kako je vještačenje provedeno prema nalogu suda i temeljem dokumentacije u spisu te dostavljene po tužitelju, pa tako zbirni računi kao i svaki pojedinačni račun-slip da bi se utvrdila usklađenost odnosno način korištenja kartice, da je utvrđeno kako je svaki pojedini račun-slip kao i zbirni račun pregledan od tužitelja radi utvrđivanja visine i vrste troška pa je za svaki naveden i konto (račun) koji će se teretiti u poslovnim knjigama, također i kartica konta 1306-potraživanja od zaposlenika po službenoj kreditnoj kartici prema kojoj se zaposlenik T. T. tereti za iznos od 20.940,09 kn što se odnosi na troškove evidentirane u zbirnim računima kao i kontu 2161-obveze prema izdavateljima kreditnih kartica, našavši kako je u kontu s 31. kolovoza 2013. opisana transakcija izvršena 6. kolovoza 2013. u iznosu od 1.453,83 kn -E. Voice SA i 15. kolovoza 2013. u iznosu od 3.020,83 kn RB Region Schvechat smatrajući da prema nalogu suda iznos od 1.453,83 kn ne bi trebalo uzeti u obzir jer je nastao prije 15. kolovoza 2013, što je prepušteno na odluku sudu, 30. kolovoza 2013. opisana tražbina od 3.053,58 kn odnosi se na transakciju izvršenu 15. kolovoza 2013 R. R. S. u iznosu od 3.020,83 kn, a 31.listopada 2013.

opisano potraživanje 13.411,85 kn predstavlja više transakcija evidentiranim u transakcijama kartice po datumima transakcije. Na izlistu izvršenih transakcija sve su evidentirane po datumu nastajanja i iznosu a kao vlasnik je naveden T. Medvidović, time da odgovaraju transakcijama navedenim u zbirnom računu.

Posebno je istaknuto kako se ne radi o jednostavnoj stvari i zbrajanju već je bilo potrebno stanje u tablici 1.utvrditi na temelju relevantne dokumentacije.

Na pitanje tko je podizao sredstva i zašto ih koristio pri čemu tužitelj tvrdi kako ih je podizao tuženik za svoje potrebe bez znanja i odobrenja tužitelja vještak se pozvao na nalog suda da je vještačenjem trebalo utvrditi raspolaganje poslovnom karticom i novčanim sredstvima navodeći kako se tuženik trinaest puta koristio karticom za podizanje novčanih iznosa, o čemu je obrazloženje na str.6 osnovnog nalaza, ističući i kako je stvar suda utvrditi radi li se o protupravnom podizanju i trošenju. U odnosu na spis Pr-297/14 se izjasnio kako su tamo navedeni troškovi identični ovdje utuženim, za koje je tamo sud našao da nisu razlozi za otkaz

Glede računa M. A.. G. pozvao se na opis na str.4. vještva navodeći kako je uvidom u isti utvrđeno da je zaprimljen kod tužitelja i zaveden u knjizi protokola 14. veljače 2014. pod br.139 i evidentiran na kontu 2161-Obveze prema izdavateljima kreditnih kartica, likvidiran je i određeno da tereti konto troškova 41801 i 41811 u poslovnim knjigama i da su priloženi slipovi upravo za taj račun. I za račun H. B. u iznosu od 17.023,99 kn od 27. rujna 2013.našao je kako je evidentiran na kontu 2161 dne 31. prosinca 2013. i u zbirnom računu za mjesec rujan 2013. a na samom slipu (list 75 spisa) navedeno je 19. veljače 2014. da je original račun kod direktora.

Također i za račun aviokarte i smještaja za B. navodi da su opisani na str 3. i 4 vještva i evidentirani u knjizi protokola 26. rujna 2013 pod rbr.850, evidentirani na kontu 2161 pod br.13-120-699 i 13-120-1040, uredno su likvidirani i određena su konta terećenja u poslovnim knjigama, kako je to i ranije u vještvu opisano..

Za isplate iz blagajne, troškove hotela i ostale troškove iz Tablice 1. na str.3 nalaza navodi kako su utvrđeni iz priležeće dokumentacije (blagajnički izvadak, nalozi za službeno putovanje) na listu 12-23 spisa što predstavlja vjerodostojne knjigovodstvene isprave, slijedom čega je ostao kod ranije danog mišljenja.

Tužitelj je podneskom od 19.03.2021. izrazio svoje neslaganje vještvom posebno i zbog neodazivanja na usmeno izlaganje, protiveći se da se odluka na istom temelji smatrajući ga neobjektivnim i u neskladu s pravilima struke s prijedlogom da se provede novo vještačenje po Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, predlažući i spajanje sa spisom Pr-317/2017 radi zajedničkog raspravljanja i odluke, koji prijedlog nije prihvaćen.

18.U odnosu na izlaganja vještaka o regulativi Općih uvjeta izdavanja i korištenja M. bussines charge kartice Imex banke d.d. i pravnim posljedicama za slučaj postupanja i korištenja s MC karticom protivnog toj regulativi i po stavu ovog suda nisu od bitnog značaja za ovaj postupak već za odnose između banke kao kreditora i korisnika kredita, ovdje tužitelja, koji su regulirani Ugovorom o izdavanju i korištenju M. B.-charge kartice među njima zaključenim 04.srpnja 2013. pa je utoliko sve ono što je s tim u svezi vještak navodio, a što izlazi iz okvira postavljenog zadatka, smatrati njegovim ukazivanjem na ozbiljnost i strogost koju pretpostavlja korištenje MC karticom a ne i nalazom i mišljenjem o predmetu vještačenja koje je od njega zatraženo i koje bi bilo bitno za ovaj postupak, sve to imajući u vidu da vještak pomaže sudu isključivo u utvrđivanju činjenica, a nikada u primjeni pravne norme.

To stoga što je vještak treća osoba koji svojim stručnim znanjem ili posebnim iskustvom omogućuje sudu da sazna određenu činjenicu (čl. 250. ZPP-a) pa dakle da se koristi kao dokazno sredstvo kad sud ne raspolaže određenim stručnim znanjem nužnim za saznanje određenih činjenica, da činjenice koje vještak sazna istraživanjem u skladu s pravilima svoje znanosti ili struke predstavljaju nalaz vještaka (visum repertum) pa da su u nalazu sadržani podaci o svemu što je vještak zapazio ili otkrio vještačenjem, odnosno podaci o činjenicama koje su od važnosti za parnični postupak te da na temelju nalaza vještak u skladu s pravilima znanosti i struke, daje svoje mišljenje kao sažeto tumačenje podataka iz nalaza, iznesenih u skladu sa zakonskim propisima koji se odnose na predmet vještačenja, dakle, stručnu ocjenu vještaka o zapaženim činjenicama, sve to bez upuštanja u pravnu ocjenu činjenica ili neke druge aktivnosti iz nadležnosti suda, pa će se rad vještaka u tom smislu promatrati i ocijeniti.

U navedenom okviru, dakle uz isključenje bilo kakvog eventualnog vještačkog stava ili aktivnosti iz nadležnosti suda, nalaz i mišljenje vještaka D. K., što uključuje osnovno vještvo i kasnija dopunska, kojima je odgovorio na postavljena pitanja te se očitovao na primjedbe, ovaj sud smatra vjerodostojnim, argumentiranim i logičnim te ga u cijelosti prihvaća budući je vještak nalaz i mišljenje izradio kao osoba koja raspolaže posebnim stručnim znanjem i iskustvom, primjenjujući znanstvena i stručna znanja, vještine i metode na činjenice koje predstavljaju predmet vještačenja, a u skladu sa dokumentacijom koja je priložena uz tužbu i kasnije dostavljena od strane tužitelja, pri čemu je postupajući u skladu s nalogom ovog suda u nalazu dao temeljne podatke o predmetu vještačenja i nađenom stanju, što predstavlja svojevrstan opis predmeta, a u mišljenju, odgovor koji je sud tražio od vještaka, sve to uz precizno, potpuno i jasno očitovanje na sva pitanja, primjedbe i prigovore, kako je to u ranijim obrazlaganjima opširno i izloženo, pomažući time sudu isključivo pri utvrđivanju činjenica, pošto sud nalaz i mišljenje vještaka koristi samo radi utvrđivanja ili razjašnjenja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Stoga a imajući u vidu i da se radi o vještačenju koje je iziskivalo pregled dokumentacije na koju se vještak pozivao te dopunski pregled da bi se odgovorilo na pitanja i primjedbe tužitelja vještvu, po stavu suda taj zadatak je pretpostavljao dodatno proučavanje dokumentacije u spisu i pisano izjašnjenje, a kako je utvrđeno da je na pitanja i primjedbe od značaja za spor u svemu odgovorio, to izostankom njegovog usmenog izlaganja stranke odnosno tužitelj nije onemogućen u postavljanju pitanja i traženju objašnjenja (čl. 302. ZPP-a) niti se može smatrati da mu je nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom(čl. 354. st.6. ZPP-a).

Glede prijedloga tužitelja da se vještačenje povjeri E. fakultetu u

Z., sud nalazi provođenje ovog dokaza nepotrebnim jer provedeno vještačenje nema nedostataka koji bi priječili sud da se koristi ovim dokazom, pri čemu tužitelj osim stavova u podnescima izloženih te paušalnih ocjena i sumnji u objektivnost pa i stručnost vještaka, ništa konkretno nije ponudio u potvrdu svojih navoda ili što bi izloženu ocjenu suda dovelo u pitanje a navodeći kako se ovdje radi o „jednostavnoj stvari“, u osnovi je i sam dao temelja zaključivanju da je dodatno vještačenje po stručnoj ustanovi nepotrebno.

Pri tome je imati u vidu da sud može povjeriti vještačenje stručnoj ustanovi, posebno ako drži da je potrebno vještačenje toliko teško i složeno da na izradi nalaza i mišljenja treba raditi više stručnjaka i/ili se pri izradi nalaza i mišljenja treba koristiti posebna tehnička sredstva i opreme s kojom te ustanove raspolažu (čl. 252. st. 3. ZPP-a), što ovdje nije slučaj, vodeći računa i o tome da se u skladu s načelom ekonomičnosti u postupku, vještačenje mora provesti što brže i sa što manje troškova (čl. 10. ZPP-a) te da vještačenje, u pravilu, obavlja jedan vještak, a tek kad sud ocijeni da je vještačenje složeno odnosno složenije, može odrediti dva ili više vještaka odnosno ustanovu ako postoje posebne ustanove za određene vrste vještačenja (vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i sl- ZPP, čl. 252. st. 1. ZPP ).

19.U bitnome, nesporno je da su potraživanja tužitelja, kako ih je specificirao u tužbi, uredno prikazana u tablici br 1. na str. 3. osnovnog vještva od 6. kolovoza 2019. prema kojoj je bilo 13. podizanja na ATM u 2013, počev od 15.08.2013. do 28.10.2013. u ukupnom iznosu od 21.080,94 kn (od rbr. 1-13 tablice) te još (od rbr. 14. do rbr 27.) potraživanja za plaćanja MC karticom, isplate s blagajne, ili plaćanje računa, sve tamo pobliže opisano, u iznosu od 67.529,27 kn ili sveukupno utuženih 88.610,21 kn.

Prema tuženikovom iskazu u ovom postupku te njegovom i iskazu tadašnjeg zz ovdje tužitelja a tamo tuženika T. M. u postupku Pr-297/14, na čitanje kojih je tužitelj dao izričitu suglasnost (podnesak od 19.03.2021) a tuženik prešutnu

(na raspravi od 28. rujna 2021.) time što se tuženik usprotivio pozivanju T. M. kao svjedoka pošto je dao svoj iskaz u postupku Pr-297/14, proizlazi da je zz tužitelja kao jedini krajnji korisnik tuženiku davao svoju MC karticu i PIN na korištenje, da dodatne kartice na ime tuženika nije bilo, da su računi za poslovne kartice dolazili jedanput mjesečno i direktor tužitelja ih je kao zz potpisivao i podmirivao po zaprimanju specificiranog računa kartične kuće, pa je dakle bio upoznat s tim troškovima koje je odobrio i koji su likvidirani odnosno plaćeni kartičnoj kući o dospijeću, kao i drugim troškovima i plaćanjima, potvrdu čemu je naći i u priloženim ispravama i vještvu, time što je, opet polazeći od iskaza zz tužitelja da je znao kako je tuženik bio neuredan u pravdanju troškova i kasnio u dostavi dokumentacije, a povrat gotovinski preuzetih sredstava iako pozvan, kako je izjavio, nije obavio niti dostavio dokaze o trošenju, nastavio davati mu karticu na korištenje pozivajući se na povjerenje koje je prema tuženiku imao, čime je u bitnome ocijeniti kako je odobrio tuženikovo postupanje i način korištenja tužiteljevih sredstava, bez terećenja osim u dijelu od 20.940,09 kn za koliko je terećen u poslovnim knjigama tužitelja i to za kolovoz, rujan i listopad 2013.

Povezujući to s vještvom proizlazi na osnovi priloženih tiketa iz bankomata i poslovnih knjiga tužitelja-konto 2161-obveze prema izdavateljima kreditne kartice- M.-T. T.. (list 58 spisa) i konto 1306-potraživanja od zaposlenika po kreditnoj kartici(list 63 spisa) te mjesečnih izvadaka banke koja vrši terećenje korisnika kartice, ovdje tužitelja, da se tuženik za mjesec kolovoz 2013, s danom 31.08.2013. (izvadak Imex banke d.d. od 31.08.2013.“stanje kredita na dan 31.08.2013“-M. business, list 64 spisa) tereti za 4.474,66 kn od čega 3.020,83 za podignuta sredstva na bankomatu 15. kolovoza 2013. (RB R. S.) i 1.453,00 kn podignutih 06.08.2013.( E. voice Sa) a budući se tužbom obuhvaćaju potraživanja nastala od 15.08.2013.pa nadalje, proizlazi da za potonji iznos (1.453,83 kn) tužitelj u ovom predmetu ne može biti i nije terećen. S druge strane, za isti mjesec, prema tužbenom zahtjevu, od tuženika se traži 6.222,49 kn koja sredstva bi podigao na ATM (rbr.1. do 3 Tablice na str.3. osnovnog vještva) od kojih za 3.111,45 kuna nije priložen tiket kao dokaz o tome gdje i u kojem iznosu su podignuta sredstva a 16. kolovoza 2013. podignuto je dva puta po 200,00 E. S.. J. B., te za iznos od 8.389.99 kn podignuta na blagajni i za plaćanje hotela i parkirališta (rbr.20-22 Tablice 1).

Kako je tužitelj u poslovnim knjigama teretio tuženika u kolovozu 2013. za iznos od 4.474,55 kn od čega na bankomatu podignutih 3.020,83 kn 15. kolovoza bi se odnosilo na utuženo razdoblje, a imajući u vidu da je tužiteljev zastupnik sve troškove imao na uvidu pa i cijenio njihovu opravdanost, uzeti da je tuženik za taj iznos osnovano terećen ali ne i preko tog iznosa pa do 6.222,49 kn ili za 3.201,66 kn podignutih na bankomatu što bi u situaciji kada za njih nije bio terećen, bilo cijeniti opravdanim troškom poduzetim s osnovom koji sada ne može teretiti tuženika po osnovi stjecanja bez osnove.

Također i glede zahtjeva iz tužbe za ostale troškove u kolovozu 2013. iznosa od 8.389,99 kn, pošto je iz priložene dokumentacije i vještva razvidno da se taj iznos odnosi na potraživanje pod rbr 20-22 Tablice od čega isplata s računa 1.221.99 kn (29.08.2013.), plaćanje hotela i parkinga u ZL S. od 7.168,99 kn (17.08.2013) za koje je, kako iz ranijih utvrđenja proizlazi, zaključiti kako su plaćeni prema nalogu za putovanje s obračunom troška i računima koje je zz tužitelja odobrio i potpisao. Proizlazi kako je s osnova podizanja sredstava s bankomata u kolovozi 2013. (Tbr. 1-3 Tablice na str.3 osnovnog vještva) osnovano tuženik terećen u poslovnim knjigama temeljem vjerodostojne dokumentacije za 3.020.83 kn za koji je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti s kamatama od 15.08.2013. a za ovu stavku u visini od daljnjih 3.201,66 kn (razlika do utuženih 6.222,49 kn) istog kao neosnovanog odbiti, kao i glede ostalih potraživanja utuženih za mjesec kolovoz 2013. u sveukupnom iznosu od 8.389,99 kn (rbr.20-22 Tablice osnovnog vještva) ili sveukupno 11.591,65 kn.

Za mjesec rujan 2013. s danom 30.rujna 2013., kako je utvrđeno vještačenjem i pregledom priloženih isprava, tuženik se u poslovnim knjigama (konto 2161 i 1306), tereti za 3.053,58 kn koji je podignut na bankomatu 26. rujna 2013., a u tom mjesecu je ukupno podignuto na bankomatu 5.032,42 kn (rbr 4. i 5. Tablice) i to 26. rujna 3.145,19 kn i 27.rujna 2013. iznos od 1.887,23 kn bez priloženih tiketa odnosno slipovi, za koju razliku se ne tereti tuženik u poslovnim knjigama (izvadak I. banke d.d. od 30.09.2013.“stanje kredita na dan 30.09.2013“-M. business, list 71 spisa) pa je osnovano zaključiti kako ga je tužitelj za taj trošak odobrio i ocijenio opravdanim troškom, radi čega sada razliku od iznosa terećenja u poslovnim knjigama do sad utuženih 5.032,42 kn ili 1.978,84 kn podignutih na bankomatu u ovom mjesecu ne može sa osnovom tužbom potraživati od tuženika pozivom na stjecanje bez osnove.

Tužbom je u ovom mjesecu tužitelj potraživano i još 27.031,80 kn ostalih troškova od čega 17.023,99 kn po računu H. B. odjeća i torba od 27. rujna 2013. (rbr.15. tablice), 3.590,50 kn plaćanje karte za B. 26. rujna 2013.

(rbr18. Tablice), 3997,31 kn plaćanje hotela za B. 28. rujna 2013.(rbr.19

Tablice), 1710,00 kn troškovi prijevoza taksijem na službenom putu(rbr.26 Tablice) i 710 trošak ručka 26.09.2013. (rbr. 27,Slip na str.75 od 93,30, račun likvidiran uz određ. konta terećenja), za koje troškove se u dijelu koji su plaćeni karticom u poslovnim knjigama ne tereti tuženika pa utvrđujući i da su i svi ovi troškovi putem dostavljenih isprava od tužitelja po zz. pregledani i odobreni uz određivanje konta koji će teretiti i likvidirani bez terećenja tuženika a posebno oni pod rbr.26. i 27., gledano povezano s nalozima za službena putovanja o čemu je ranije bilo riječi, i ovdje je zaključivati kako kao odobreni sada ti troškovi ne mogu teretiti tuženika po osnovi stjecanja bez osnove.

Dosljedno, smatrajući kako je tužitelj s osnovom teretio tuženika za 3.053,58 u poslovnim knjigama jer taj utrošak nije poduzet s odobrenjem, u tom dijelu je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti s kamatama od 26. rujna 2013. (tbr.4.) a u preostalom dijelu utuženom za rujan 2013. u iznosu od 29.010,64 kn kao neosnovan odbiti.

U listopadu 2013. s danom 31.listopada 2013., kako iz pregledanih isprava i vještva proizlazi, tuženik se u poslovnim knjigama tužitelja ( konto 2161 i 1306) tereti za 13.411,85 kn, od čega je na bankomatu podignuto tijekom listopada 9.826,03.kn, za koliko se i potražuje tužbom (rbr.6-13 Tablice osnovnog vještva) za što su priloženi slipovi za 2.270.38 kn (str 8.osnovnog vještva), dok za razliku od 7.555,65 nisu priloženi (izvadak I. banke d.d. od 31.10.2013.“stanje kredita na dan 31.08.2013“-M. business, list 77 spisa).

Za druge troškove koji bi eventualno nastali u listopadu 2013. tužitelj u tužbi tuženika ne tereti već samo za podizanja s ATM (rbr.6. do 13.) pa kako je sud utvrdio da je tuženik putem ATM podigao 9.826,03 za koje ga je tužitelj zadužio u poslovnim knjigama za listopad 2013. a koji su nesporno te prema ispravama nastali i očito nisu bili odobreni, a ne može se zaključivati koji su to daljnji troškovi do 13.411.85 kn u poslovnim knjigama niti je ovdje bitno kada nisu utuženi za mjesec listopad, to je ocijeniti osnovanim potraživanje tužitelja za iznos podignut na ATM ili 9.826,03 kn koliko je i prema tužbenom zahtjevu tuženik utrošio na teret tužitelja (rbr. 6-13 Tablice) s kamatama na pojedine iznose kako je to u tužbi navedeno a dospijeće utvrđeno pregledom zbirnog računa kartične kuće za mjesec listopad 2013.

Iz navedenog proizlazi kako je bez osnova tuženik stekao korist od 15.900,44 kn, od čega u kolovozu 2013. iznos od 3.020,83 kn, rujnu 3.053,58 kn i listopadu 9.826,03 kn.

Već je rečeno da bi isplata s računa 29.studenog 2013. od 1.143,19 kn (rbr. 23.Tablice osnovnog vještva) izvršena tuženiku s osnovom koji predstavlja nalog za službeno putovanje s obračunom putnih troškova od 29.11.2013. koji je po tužitelju potpisan i odobren (list 17. i 18. spisa).

Što se tiče potraživanja iz osnova plaćanja odjeće H. B. od 4. prosinca 2013. (rbr.16. tablice osnovnog vještva), za ovaj trošak tužitelj tuženika nije teretio u poslovnim knjigama, a trošak je likvidiran uz određivanje konta na koji će se vršiti isplata (13-120-1044) kako je to vidljivo iz računa priloženog na str.101 spisa, pa se dakle radi o opravdanom trošku.

Isto se odnosi i na isplatu s računa 12.prosinca 2013. od 2.671.06 kn (rbr.24. tablice osnovnog vještva) koji je odobren i likvidiran prema Nalogu za službeno putovanje s obračunom troškova (list 15.i 16 spisa) te isplatu izvršenu 17. prosinca 2013.u iznosu od 1.332,03 kn (rbr.25.Tablice osnovnog vještva) izvršenu prema nalogu za službeno putovanje s obračunom troškova koji je po tužitelju odobren i likvidiran (list 19. i 20. spisa).

Proizlazi, kako je to već ranije rečeno kako je glede svih sada nabrojenih troškova tuženik imao odobrenje pa se ne bi moglo raditi o stjecanju bez osnova Naglasiti je kako čitav naziv konta 2161-"obveze prema izdavateljima kreditnih kartica", kako je njegovim pregledom i utvrđeno, a vještvo potvrdilo, glasi na tuženika te da drugih izdavatelja kartice nije bilo, a prilikom pregleda pojedinih računa-slipova kao i zbirnog računa, kako je već navedeno, utvrđeno je da je svaka stavka pregledana od tužitelja radi utvrđivanja iznosa i vrste troška te da je bio određen konto (račun) koji će se teretiti u poslovnim knjigama.

Imajući u vidu sve navedeno pa tako da je tužitelj sa svim troškovima bio upoznat pregledom poslovnih knjiga, zbirnih računa, pojedinačnih računa i slipova te izvadaka poslovne banke, da osim terećenja u poslovnim knjigama za druge iznose glede korištenja MC kartice nije teretio tuženika niti je utvrđeno da se glede isplata s računa i podizanja gotovine teretio za druge iznose sve do podnošenja zahtjeva za povrat temeljem Zapisnika od 14. veljače 2014. pa i tada ne obračunavajući utuženi iznos već 72.653,94 kn, dakle umanjeno za 15.956,27 kn što se odnosi na troškove obračunate pod 20-27 Tablice na str 3 osnovnog vještva, da konto kartica 2161- "obveze prema izdavateljima kreditne kartice 2161" glasi na ime tuženika, da se u kontu 1306-potraživanja od zaposlenih po sl. kreditnoj kartici od tuženika za 2013. i 2014. potražuje iznos evidentiran na njegovo ime na kontu 2161, pa to promatrano povezano s naprijed utvrđenim glede tih izdataka, po stavu suda tužitelj je s osnovom teretio tuženika u poslovnim knjigama i to u kolovozu 2013. za 3.020,83 kn, u rujnu za 3.053,58 kn te u listopadu za 9.826,03kn ili sveukupno 15.900,44 kn od sveukupno obračunatih u poslovnim knjigama, dok za ostale tužene iznose za koje je temeljem navedenog utvrđeno da su od tužitelja bili odobreni pa su dakle nastali s osnovom, ne može se smatrati da je u tom opsegu došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika, osim onih koji se odnose na odijelo naručeno u M. A.

G. u T., kako će se to vidjeti iz naprijed navedenih obrazlaganja.

Pri tome je dodatno ponoviti glede troškova od 15. do 27. Tablice na str. 3. osnovnog vještva, kako iz priloženih isprava i vještva o čemu je ranije opširno obrazlagano da su ti troškovi odobreni i likvidirani uz upućivanje na knjiženje na određena konta, a posebno što se tiče potraživanja s osnove isplata iz blagajne 31.12.2013. iznosa od 922,18 kn- kako u spisu nema isprave o ovom izdatku, a tuženik saslušan kao stranka se tog troška nije sjećao, to je zaključivati kako tužitelj osnovanost ovog dijela zahtjeva nije dokazao.

Nadalje, nije sporno da je tuženi 25.siječnja 2014. MC karticom platio odijelo naručeno u M. A. G. u iznosu od 24.050,00 kn, a prema računu od

25.01.2014. s danom dospijeća 27.01.2014.; radilo se o jednom tradicionalnom odijelu, cijene 7.840,00 kn, dnevnom sakou za kombinaciju cijene 4.400,00 kn, dugom kaputu 6.240,00 kn i košulji s monogramom s cijenom od 760,00 kn ili ukupno 19.240,00 kn, što uvećano za PDV od 25% ili 4.810,00 kn, daje iznos od 24.050,00 kn, a utvrđeno je da je ovaj račun zaprimljen kod tužitelja te određeno i koji će konto koristiti (list 6 spisa) a za taj iznos tuženik nije terećen u poslovnim knjigama za 2014. Što se tiče tuženikovog pozivanja na predračun dostavljen tužitelju navesti je kako je u spisu na str 37 uistinu priložen predračun izdavatelja G. iz T. od

4.06.2013. adresiran na tužitelja kao kupca i to za 2 klasična odijela po jediničnoj cijeni od 2.800,00 kn odnosno ukupno 5.600,00 kn uvećano za PDV od 1.400,00 kn, što promatrano vremenski, prema vrsti, cijeni i broju komada, očito ne odgovara odjeći za koju je plaćen utuženi iznos (pod 14. Tablice 1 osnovnog vještva).

U odnosu na sada utuženo potraživanje za plaćanja navedene odjeće (rbr.14. Tablice osnovnog vještva), kako je ranije navedeno, u postupku Pr-297/14 stranke su bile suglasne da je trošak odobrio zakonski zastupnik tužitelja, što je očito jer je na računu (str. 6. spisa) upisan i konto koji će teretiti, ali za nabavku odjeće koju je u ime tužitelja trebalo darovati trećoj osobi, pa kako je tuženik u tekućoj parnici kategoričan u tvrdnji da mu je to odobreno za njega osobno, u bitnome kako bi u poslovnim prigodama bio primjereno odjeven, prihvaćajući kazivanje Medvidovića iz kojeg proizlazi kako je odobrio tuženiku nabavku odjela za drugu svrhu koja je u svezi s poslovanjem tužitelja, kako je to u ranijem postupku iskazivao i sadašnji tuženik pri čemu su se razlikovali samo u osobi kojoj je odijelo trebalo darovati, onda po stavu suda to što je tužitelj putem zz bio odobrio taj trošak i likvidirao ga imajući u vidu poslovnu namjenu prikazanu po tuženiku, u situaciji kada je trošak tuženik učinio za svoje osobne potrebe različite od danog odobrenja, smatrati je da je na njegovoj strani došlo do stjecanja bez osnove u visini iznosa koji je tužitelj za to isplatio jer za tu svrhu trošak nije bio odobren, radi čega je tuženika valjalo obvezati i na povrat iznosa koji je za to plaćen budući je odijelo naručio i zadržao za sebe, pri čemu je imati u vidu da se, kako je vidljivo iz računa radi ne samo o tradicionalnom odijelu modne kuće poznate po izradi građanskih odijela koja predstavljaju spoj tradicije i vrhunske mode, prepoznatljive i poznate, već još dodatno o sakou, dugom kaputu i košulji s monogramom, što i po stavu suda ne bi bilo smatrati odjećom koja se na teret poslodavca naručuje i plaća za zaposlenike neovisno od radnih prigoda kojima nazočuju, pa je po stavu ovog suda na tuženikovoj strani došlo do stjecanja bez osnove u visini od 24.050,00 kn.

Posebno je navesti kako ovim nije odstupljeno od vještva pošto je zaključak o osnovanosti ovog potraživanja izvan domene vještaka koji je inače uredno našao da je račun odobren i da nije potraživanje stavljeno na teret tuženiku u tužiteljevim poslovnim knjigama.

20.Dosljedno sud nalazi da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove za iznos o 15.900,44 kn, za koliko ga je tužitelj s osnovom teretio u poslovnim knjigama jer je koristeći MC karticu za svrhe za koje nije bio odobren na teret tužitelja stekao vrijednost u tom iznosu te za iznos od 24.050,00 kn koju vrijednost je stekao tako što je, odjeću plaćenu u tom iznosu Modnom Ateljeu Gena iz Trogira, uz odobrenje tužitelja ali s drugim osnovom koji se nije ostvario, pošto je trošak bio prikazan s poslovnom svrhom za koju je dato odobrenje a stvarno je utrošen za osobne potrebe tuženika tako što je odjeću naručio i zadržao za sebe, za što odobrenje nije imao, ili u sveukupnom iznosu od 39.950,44 kn s kamatama kako je utuženo, a odgovarajuće dospijeću iz mjesečnih računa kartične kuće za potraživanja nastala korištenjem MC kartice, odnosno i računajući od isplate računa za potraživanje za odjeću M. A. G., u kojem dijelu je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, a u preostalom dijelu za iznos od 48.659,77 kn sa zatraženim kamatama kao neosnovan odbiti.

Radi navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučeno je kao u izreci ove presude.

21.Što se tiče troškova postupka, valja reći da su stranke djelomično uspjele u parnici i to (matematički promatrano) tužitelj za 45 %, a tuženik za 55 %, pri čemu je sud imao u vidu kako su obje stranke bile zastupane po punomoćnicima u osobi odvjetnika koji su podjednako aktivno sudjelovali u parnici, bilo dolascima na ročišta, bilo sastavom podnesaka, a cijeneći i činjenicu da je tužitelj imao troškove vještačenja u iznosu od ukupno 3.500,00 kuna, koji dokaz se morao provesti radi utvrđivanja osnova i visine zahtjeva, što po sve po nalaženju ovog suda opravdava zaključak o primjeni odredbe čl. 154. st. 4. ZPP ( u svezi sa čl. 155., 156. i 164. ZPP- a) prema kojoj je ocijenjeno da je uspjeh stranaka približno podjednak i da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 10. prosinca 2021.

S U T K I N J A:

Mirjana Rubić, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.