REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-12030/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. N. D., zbog prekršaja iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 12. ožujka 2021., broj: 14.PpJ-447/2020, u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. N. D. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. N. D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna, svaki okrivljenik, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 12. ožujka 2021., broj: 14.PpJ-447/2020, proglašen je krivim okr. N.D. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja žrtve nasilja bivše izvanbračne supruge N. C. u trajanju šest mjeseci, dok je u odnosu na troškove prvostupanjskog prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 200,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika I. S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se on pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Neosnovano okrivljenik tvrdi da se pobijana presuda „temelji isključivo na iskazu oštećene N. C.“, s obzirom da je iz provedenog dokaznog postupka jasno vidljivo da je prvostupanjski sud osnovanost optužbe utvrdio i na temelju materijalnih dokaza – pribavljenih očitovanja teleoperatera A1 i T-com. Ovdje treba odmah navesti da je prvostupanjski sud, analizom utvrđenih vremena upućivanja telefonskih poziva, osnovano otklonio navod obrane okrivljenika, a koji se ponavlja i u žalbi, da se radilo pozivima čija je svrha bila dogovor oko viđanja djeteta. Doista je neživotno da bi se npr. 36 poziva koji su upućeni istog dana u vremenu od 5,52 ujutro do 23,21 navečer odnosilo na dogovore oko viđanja djeteta pa su slijedom navedenog neosnovani i žalbeni navodi kojima okrivljenik identično tvrdi.

6. Također, po ocjeni ovog suda, neosnovani su i žalbeni navodi kojima se ističe da je iskaz svjedokinje N. C. „nevjerodostojan i neuvjerljiv te isključivo iskonstruiran s ciljem terećenja okrivljenog N. D., a sve zbog njihovih nerazriješenih imovinskopravnih i međuljudskih odnosa“. Naime, takve tvrdnje, osim što se radi o potpuno paušalnim floskulama, neosnovane su i iz razloga što je iskaz svjedokinje N. C. koji je dala u PP Karlovac istog dana kada je prekršaj počinjen i iskaz koji je dala na glavnoj raspravi međusobno potpuno suglasni i neproturječni. Upravo činjenica da ova svjedokinja nije iskazivala proturječno upućuje na vjerodostojnost njenog iskaza. Stoga je bezuspješan pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost svjedokinje N. C., u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama.

7. Nije u pravu okrivljenik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov dokazni prijedlog da se ispita N. Ć. „na okolnost da okrivljeni nije znao da bi se oštećena tamo nalazila, kao i da je odmah napustio navedeni kafić čim je vidio da ista tamo nalazi“. Po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovano takav dokazni prijedlog odbio, ne samo iz razloga jer su provedenim dokaznim postupkom sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene, nego i zbog nedvojbene činjenice, koju ne poriče ni okrivljenik, da N. Ć. inkriminirane prilike nije bio u predmetnom ugostiteljskom lokalu pa doista nije jasno kako bi taj svjedok mogao svjedočiti na okolnost da je okrivljenik „odmah napustio navedeni kafić čim je vidio da ista tamo nalazi“ kad uopće tamo nije bio. Već iz ove činjenice je vidljiva neozbiljnost takvog dokaznog prijedloga.

8. Isto tako, nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao ispitati i osobu s kojom je oštećena bila u navedenom kafiću, jer je činjenično stanje pouzdano i pravilno utvrđeno vjerodostojnim iskazom svjedokinje N. C. i pribavljenim očitovanjima teleoperatera A1 i T-com. Prvostupanjski sud je, pravilno analizirajući već samu obranu okrivljenika i njegovo ponašanje inkriminirane prilike kako ga on sam opisuje, kao i dovodeći takvu obranu u vezu s iskazom svjedokinje N. C. i materijalnim dokazima, ispravno zaključio da je okrivljenik postupio suprotno pravomoćno izrečenoj zaštitnoj mjeri i počinio prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Razloge koje je iznio prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

9. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

11. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova procjena nije potrebna. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 3.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 dana pa izrečena novčana kazna 3.000,00 kuna predstavlja, prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga i novčanu kaznu u visini zakonom propisanog minimuma. Imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

12. Također, ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, ovaj drugostupanjski sud smatra da je primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

13. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

15. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. prosinca 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.