Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1165/2020-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz L., OIB: ... i 2/ D. B., iz L., OIB: ..., obje zastupane po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, na broj P-DO-147/2019, radi priznanja prava vlasništva dosjelošću, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu pod poslovnim brojem P-1042/19-16 od 7. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljica i pobijana presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu pod poslovnim brojem P-1042/19-16 od 7. travnja 2020. potvrđuje u djelu točke I. 3. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljica i pobijana presuda preinačava u preostalom djelu (točka I. 1. i 2. izreke) kojim je odbijen tužbeni zahtjeva tužiteljica te odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke) i sudi:

"I. 1. Utvrđuje se da su tužiteljice N. K. i D. B. suvlasnice svaka u 1/2 dijela k.č. br. 5101 u naravi pašnjak površine 333 m[2] i k.č. br. 5102 u naravi oranica površine 165 m[2] , obje upisane u z.k. ul. 2177 k.o. S.

2. Tuženik Republika Hrvatska dužna je trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljica, u zemljišnoknjižnom odjelu Labin, Općinskog suda u Puli, na nekretninama iz točke I. izreke ove presude, svake od njih u 1/2 dijela.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 17.931,25 kn, dok je za više zatraženi parnični trošak njihov zahtjev valjao odbiti kao neosnovan. "

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„ I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su tužiteljice N. K. i D. B. suvlasnice svaka u 1/2 dijela k.č. br. 5101 u naravi pašnjak površine 333 m[2] i k.č. br. 5102 u naravi oranica površine 165 m[2] , obje upisane u z.k. ul. 2177 k.o. S.

II. Tuženik Republika Hrvatska dužna je trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljica, u zemljišnoknjižnom odjelu Labin, Općinskog suda u Puli, na nekretninama iz točke I. izreke ove presude, svake od njih u 1/2 dijela.

III. Općinskom sudu u Pazinu, Stalnoj službi u Labinu, zemljišnoknjižnom odjelu nalaže se provedba izreke ove presude, u roku od 15 dana od njene pravomoćnosti."

II. Nalaže se tužiteljicama da tuženici naknade prouzročene parnične troškove u iznosu od 3.500,00 kn (tritisućeipetstokuna), u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žale se tužiteljice, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje - ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalbe je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev da su tužiteljice N. K. i D. B. suvlasnice svaka u 1/2 dijela k.č. br. 5101 u naravi pašnjak površine 333 m[2] i k.č. br. 5102 u naravi oranica površine 165 m[2] , obje upisane u z.k. ul. 2177 k.o. S., sve kao osnovu za upis prava vlasništva tužiteljica za po ½ dijela.

6. Navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice temelje na činjeničnim navodima tužbe da je predmetne nekretnine kao izvanknjižni vlasnik i posjednik stekao njihov sada pok. otac R. B., nasljeđivanjem iza smrti svoga oca pok. D. još 1958., koji je iste kupio još od Austrougarske.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajnu ističu u žalbi žaliteljice, jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljica sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da su zemljišnim knjigama suda prvog stupnja k.č. 5101 pašnjak sa 333 m[2] i k.č. 5102 oranica sa 165 m[2] , obje upisane u z.k. ul. 2177 k.o. S., u vlasništvu Republike Hrvatske u cjelini,

-da je u posjedovnom listu br. 160 na listu 7 spisa, k.č. 5101 N. K. – pašnjak i k.č. 5102 N. K. – oranica, upisane za 2/3 dijela na D. B., od R., D., te u 1/3 dijela na N. K., od R., L.,

- da su se u povijesnom z.k. izvadka na listi 29-42 spisa, predmetne nekretnine od upisa vodile kao vlasništvo C. d. C., te da bi 1948., prešle u Općenarodnu imovinu, a nakon toga u vlasništvu tužene,

- da su u povijesnom posjedovnom listu 43-47 spisa, u talijanskom operatu k.č. 5101 k.o. S., šuma 3 klase sa 333 m[2] i k.č. 5102, oranica 4 klase sa 165 m[2] bile upisane u posjedovnom listu 24 posjednika: R. B.-B., D., te da su u poslijeratnom operatu za k.o. S., k.č. 5101 pašnjak 5 kase sa 333 m[2] i k.č. 5102 oranica 5 klase sa 165 m[2] bile su upisane u posjedovnom listu 160 posjednika: R. B., pok. D. U. ..., (kasnije je navedena adresa, kućni broj ispravljen u D. 17 – nije vidljivo koje godine),

- da je 1958. izvršena preklasifikacija k.č. za k.o. S. tako da je; k.č. 5101 prešla iz pašnjaka 5 klase sa 333 m[2] u pašnjak 6 klase sa 333 m i k.č. 5102 prešla je iz oranice 5 klase sa 165 m[2] u oranicu 8 klase sa 165 m 2003.,

- da je temeljem rješenja Općinskog suda u Labinu Z-11/03 o nasljedstvu iza pok. R. B. -B. , D. na nasljednike: A. B. u 1/3 dijela, N. K., u 1/3 dijela i D. B. u 1/3 dijela u kojem nisu navedene sporne parcele 5101 i 5102 k.o. S. izvršena promjena posjednika u posjedovnom listu 160 (promjena ovog ureda Klasa: 932- 07/03-05/251 od 26.11.2003.) tako da se briše dosadašnji posjednik R . B . od D., D. 16, te se upisuju suposjednici: A . B . , pok. A., rođ. B., L., u 1/3 dijela, N . K . , pok. R., rođ. B., L., M. V. u 1/3 dijela, D. B., pok. R., rođ. B., D., u 1/3 dijela,

- da je 2003. temeljem rješenja Općinskog suda u Labinu Z-636/03 o darovanju svih nekretnina upisanih u z.k. ul. 360, 365, 370, 390, 393,427, 496, 554, 727, 971, 1135 sve k.o. S. posjed sa A. B. pok. A., D. 16 upisan na daroprimca D. B., od R., D. 16, u kojem nisu navedene sporne k.č. 5101 i 5102 k.o. S. te je izvršena promjena posjednika u posjedovnom listu 160 (promjena ovog ureda Klasa: 932-07/03-05/596 od 26.11.2003.) tako da se briše dosadašnja posjednica A. B., pok. A., D. 16 u 1/3 dijela, a dosadašnja suposjednica D. B., pok. R., D. 16 ostaje upisana u 2/3 dijela,

- da je 2009. zaprimljeno rješenje Općinskog suda u Labinu Z-4037/08 o prijenosu nekretnina k.č. 5101 i k.č. 5102 k.o. S. sa Općenarodne imovine na ime Republike Hrvatske, a 17.11.2015. pozivaju se stranke upisani posjednici D. B. od R. i N. K., L. da se očituju glede navedenih nekretnina da bi 27.11.2015. pozvane stranke N. K., L. i D. B., D. da daju izjavu kako koriste navedene parcele i nalaze se u

nesmetanom

posjedu,

- da su u tužiteljice u predmetnoj izjavi istakle kako nisu upoznate da nisu upisane kao vlasnice u zemljišnoj knjizi te nisu suglasne da se navedene k.č. 5101 i k.č. 5102 upišu na Republiku Hrvatsku,a temeljem zaključka ovog ureda Klasa: UP/I-932-07/16-04/4 pozivaju se stranke upisani posjednici D. B. i N. K., da dostave dokaz o vlasništvu nad spornim nekretninama, ili dokaz o pokrenutom postupku o dokazivanju prava vlasništva.

- da je 07.04.2016. godine odvjetnik D. Č. iz P. opunomoćenik stranaka N. K., L., i D. B., D., dostavio u spis predmeta UP/I-932-07/16-04/4 zahtjev za mirno rješenje spora upućen Općinskom Državnom odvjetništvu u Puli, da bi 25.05.2016. temeljem rješenja ovog ureda klasa: UP/I-932-07/16-04/4 od 25.05.2016. određen prekid postupka za upis vlasnika u k.o. S. za k.č. 5101 i k.č. 5102.

- da je na očevidu na licu mjesta mjernički vještak identificirao nekretnine i to:

- K.č. 5101 i k.č. 5102 k.o. S., koje u naravi čine cjelinu,nalaze se cca 200 metara sjeverozapadno od naselja D., te 40-tak metara zapadno od šumskog puta sa kojeg je omogućen pristup parcelama, u naravi šuma, te je vidljivo da su u prošlosti popiljena nekoliko drva koja su tu izrasla,

- da je iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka D. B. rođene 1947., koja o tomu ima neposredna saznanja te svjedoka O. K., koji ima saznanja o toj činjenici od 1968., kada se oženio sa N., a V. V. takva saznanja ima od 1980-tih godina, proizlazi da je otac tužiteljica R. B., rođen 1913. godine u D., tijekom svog života bio u posjedu nekretnina k.č.5101 i k.č. 5102 k.o. S., koja je omeđena suhozidima te da je u posjedu tih nekretnina bio do svoje smrti 2003.

10. Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja, cijeneći pri tom i iskaze parničnih stranaka, odnosno ocjenjujući iskaze preslušanih svjedoka, sud prvog stupnja je smatrao da u ovom postupku tužiteljice nisu dokazale da bi njihov pok. djed D. predmetnu nekretninu kupio, a u spisu nema ni materijalnih dokaza, kao ni preciznih i vjerodostojnih iskaza svjedoka koji bi potvrdili da je D. B. 1900., odnosno ranije, zaista sklopio pravni posao s Austrougarskom i kupio sporne parcele.

11. Naime, prvostupanjski sud otklanja osnovnost tvrdnji tužiteljica o stečenom pravu vlasništvo, držeći kako tužiteljice nisu dokazale po kojem osnovu i kada je djed tužiteljica D. B. stekao sporne nekretnine, odnosno kada je i na koji način stupio u posjed spornih nekretnina. No, istodobno sud prvog stupnja utvrđuje kao nespornu činjenicu da je otac tužiteljica R. B. sporne nekretnine k.č. 5101 i 5102 k.o. S., naslijedio od svog oca koji je umro 1958. i koji je nastavio koristiti posjed predmeta spora. Tomu u prilog prema utvrđenju prvostupanjskog suda govori i sadržaj pribavljenog povijesnog posjedovnog lista iz kojeg proizlazi da se otac tužiteljica vodio kao posjednik predmetne nekretnine još iz talijanskog operata od 1920-tih obzirom da je Istra pod talijansku vlast došla 1920. godine, te je za pretpostaviti da je prvi upis u katastarski operat izvršen nakon 1920.

12. Međutim, u navedenim činjeničnim okolnostima proizlazi da se otac tužiteljica još 1920-tih godina vodio kao upisani posjednik predmetnih nekretnina, što je promatrati upravo u kontekstu navoda tužiteljica da su njihov otac i djed zajedno vršili posjed, a da je nakon D. smrti 1958., posjed nastavio samostalno vršiti njihov otac.

13. I saslušani svjedok D. B. rođena 1948., koja živu u mjestu prijepora, i koja nije ni u kakvom srodstvu sa strankama, a čije kazivanje prihvaća i sud kao nepristrano i vjerodostojno, u svom iskazu spominje djeda tužiteljica, D. (D.) B., te se sjeća da je on bio u posjedu spornih nekretnina, koje su nazivali P. k., da bi nakon njegove smrti 1958. posjed je nastavio vršiti otac tužiteljica R. B. kao njegov nasljednik.

14. U navedenom s pravom prvostupanjski sud zaključuje kako se na takav pravni odnos primjenjuju se pravna pravila iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (OGZ), odredbe kojeg Zakona se primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnog propisa donesenih 06. travnja 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91). Ovo obzirom na započeto dosjedanje još u vrijeme važenja odredaba tadašnjeg OGZ-a. Naime, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje ZVDSP), u članku 388.st.1. propisuje da se stjecanje, promjena pravnih učinaka i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu tog zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako ovim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno, a u stavku 2. istog članka je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinak i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuje prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

15. Iako tužiteljice u postupku nisu dokazale tvrdnje da bi njihov djed pok. D., ranije kupio sporne nekretnine, za ukazati je da prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ (i sudskoj praksi) za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 20 odnosno 40 godina ("izvanredna" dosjelost) nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Stjecanje vlasništva dosjelošću bilo je propisano i u odredbama članka 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) te je i sada propisano u članku 159. ZVDSP-a.

16. Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki, prije svega da stjecatelj ima posjed određene kvalitete (dovoljno je poštenje posjeda) i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Radi se o tome da se činjenično stanje pretvara u pravno.

17. Stoga, uz činjenice da su se tužitelj i prednici tužitelja nalazili u neprekidnom i nesmetanom posjedu od 50-tih godina prošlog stoljeća do podnošenja tužbe, u ovoj pravnoj stvari su neosnovani žalbeni navodi tužene da tužiteljice nisu dokazale zakonitost posjeda, jer je zakonitost posjeda kao jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od utjecaja jedino na rok dosjedanja, a ne i na pravo za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je u istinitom i poštenom posjedu tužitelja i njegovih prednika od 50-tih godina prošlog stoljeća.

18. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP-a, valja odgovoriti da se u vrijeme posjedovanja računa i vrijeme za koje je tužitelj putem svojeg prednika bio u posjedu predmetne nekretnine dok je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva do 17. studenog 1999.

19. Stoga tuženiku treba ukazati da se o ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. u kojoj je navedeno:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

20. Naime, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

21. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je, međutim, 17. studenoga 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U- I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

22. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

23. Pri tome treba reći da je u presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo shvaćanje da u razdoblju do stupanja na snagu ZVDSP-a do 17. studenog 1999. bilo dopušteno stjecanje prava vlasništva na društvenom vlasništvu dosjelošću, što je i pravni stav izražen u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-997/2021-2 od 12. listopada 2021.).

24. Naime, kada sud u pobijanoj odluci utvrđuje da je u konkretnom slučaju rok dosjedanja na predmetnoj nekretnini najkasnije počeo teći 1958., to je u svakom slučaju proteklo vremensko razdoblje dosjedanja od 40 godina do 17. studenog 1999.

25. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada u vrijeme dosjedanja nije uračunao i razdoblje do 8. listopada 1991., jer je postupku utvrđeno da su tužiteljice i njihovi prednici u posjedu nekretnine najkasnije od 1958.godine prošlog stoljeća te po pravnom stavu ovog suda upravo utvrđene okolnosti ukazuju da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

26. Imajući u vidu navedeno, proizlazi osnovanost žalbenih navoda, jer je u postupku utvrđeno da je rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću istekao do 17. studenoga 1999., jer su tužiteljice do tada osobno i putem prednika bio u samostalnom, neprekinutom, poštenom posjedu predmetnih nekretnina.

27. Međutim, kada je riječ o originarnom stjecanju prava vlasništva nekretnine tada sud nije ovlašten naložiti zemljišnoknjižnom odjelu da provede upis prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužitelja. Utoliko je u ovom dijelu pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev tužiteljica da se po pravomoćnosti presude naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu provede upis prava suvlasništva predmetne nekretnine u korist tužiteljica. Naime, onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, sukladno odredbi čl. 130. st. 1. ZVDSP-a, a i odredbom čl. 15. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) je propisano da u slučaju kad se na temelju zakona steklo pravo bez upisa u zemljišnu knjigu, stjecatelj je ovlašten ishoditi upis stečenog prava u glavnu knjigu po odredbama toga Zakona, što znači da se radi o ovlaštenju samog stjecatelja (u konkretnom slučaju tužiteljica) i da parnični sud prema sadržaju mjerodavnih materijalnopravnih propisa nije ovlašten naložiti zemljišnoknjižnom odjelu provesti upis prava vlasništva na nekretnini.

28. Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, pobijanu presudu u ovom djelu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo donijeti istu odluku dok je u preostalom dijelu, na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti i zahtjev tužiteljica prihvatiti radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a. Tako je tužiteljicama, na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, jer tužiteljice nisu uspjele samo u neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi te je istima u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, obzirom na vrijednost predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14) valjalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku, a koji se odnosi na sastav tužbe temeljem Tbr. 7 točka 1. od 100 bodova, zastupanja na ročištima od 24. 11. 2016., 9. 2. 2017., 11. 4. 2017., 9. 9. 2019. i 18. 11. 2019. od po 100 bodova temeljem Tbr. 9 točka 1. te pristupa na ročištu od od , 1. 4. 2019. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima temeljem Tbr. 9. točka 2. od 50 bodova, i ročištu za objavu presude od 26. svibnja 2017. temeljem Tbr. 9. točka 3. od 50 bodova, kao i sastav podneska od 15. 12. 2016. i 28. 3. 2019. od po 25 bodova temeljem Tbr. 8. točka 3. jer se ne radi o obrazloženom podnesku kao ga to ima u vodu odredba Tbr. 8. točka 1., što sve ukupno zbrojeno pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za 25% PDV-a uz sastav žalbe od 5. 6. 2017. u iznosu od 1.718,75 kn, te sudske pristojba na žalbu u iznosu od 800,00 kn, i sudska pristojba na tužbu i presudu u iznosu od po 400,00 kn, kao i trošak vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn, te trošak ove žalbe u iznosu od 1.562,50 kn uvećano za trošak sudske pristojbe od 800,00 kn, predstavlja sve ukupno trošak od 17. 931,25 kn, koliko je tužiteljicama i dosuđeno na me parničnog troška radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu 8. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.