REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 525/2019-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. srpnja 2019. broj K-16/19., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. Š. za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/11 za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.
II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. Š. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Zadru proglasio je krivim opt. M. Š. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/11 pa ga je na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11, uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 3. i čl. 48. st. 2. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju čl. 148. st. 1. i 4. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) optuženika je obvezao na platež troškova kaznenog postupka i to troškova vještačenja u iznosu od 6.134,50 kuna, paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna, nagrade i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 1.218,75 kuna, odnosno sveukupno na iznos od 9.353,25 kuna u roku petnaest dana od pravomoćnosti presude, te ga je obvezao i na platež nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika, o čijoj
I Kž 525/2019-7
visini će biti odlučeno naknadno posebnim rješenjem, dok je na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik djelomično oslobođen od obveze naknade troškova vještačenja u prethodnom postupku.
2. Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati njegovu žalbu te preinači pobijanu presudu na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju i optuženik, putem branitelja B. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred izmijenjeno vijeće.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. S obzirom na to da je optuženik u žalbi, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, zahtijevao da se on i branitelj izvijeste o sjednici vijeća, o sjednici vijeća su uredno izvješteni optuženik, branitelj i državni odvjetnik, međutim, kako nitko od njih nije pristupio, sjednica je na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba optuženika nije osnovana, a žalba državnog odvjetnika je osnovana.
7. Neosnovano optuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, navodi da mu je u smislu odredbe čl. 468. st. 2. ZKP/08, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskim prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i da je ujedno sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer da mu je povrijeđeno pravo na obranu. Tvrdi da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u odnosu na ocjenu iskaza svjedoka A. V. naveo da ne prihvaća dio njegovog iskaza koji je iznio na raspravi, a u kojem je naveo da mu se tijekom vožnje nije ništa činilo čudnim ili sumnjivim u optuženikovom ponašanju, a da prihvaća iskaz navedenog svjedoka koji je dan pred državnim odvjetnikom bez nazočnosti optuženika i branitelja u kojem je naveo da je optuženik cijelo vrijeme vožnje, kao i par dana prije, bio čudan.
7.1. Naime, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je, na temelju čl. 431. st. 2. ZKP/08, u dokaznom postupku, radi ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. V. kojega je iznio na raspravi, pročitao njegov iskaz od 20. travnja 2016. koji je dat u tijeku istrage pred državnim odvjetnikom bez nazočnosti optuženika i branitelja, te je ocijenio da iskaz svjedoka koji je iznesen na raspravi nije istinit. Sud prvog stupnja je to objasnio činjenicom da je u tom dijelu taj iskaz proturječan nalazima vještaka toksikologa i psihijatra, kojima je utvrđeno da je optuženik imao poremećaj ponašanja
I Kž 525/2019-7
uzrokovan uzimanjem kanabinoida, a da je istinit iskaz navedenog svjedoka kojega je iznio kod državnog odvjetnika i u kojem je opisao da mu je optuženik tijekom voženje bio čudan, jer da to korespondira s navedenim nalazima vještaka. Prema tome, prvostupanjski sud je na pravilan način postupio kada je ocjenjivao iskaze svjedoka V. koje je on iznosio tijekom postupka i pri tome nije povrijedio optuženikovo konfrontacijsko pravo, niti njegovo pravo na obranu. To stoga jer sud prvog stupnja nije pobijanu presudu utemeljio isključivo ili u odlučujućoj mjeri na takvom nekonfrontiranom iskazu svjedoka V. iz istrage. Ta okolnost o kojoj govori svjedok V. u istrazi, da mu je optuženik prije kritičnog događaja bio čudan, iako je u određenoj mjeri indikativna jer upućuje na osnovanost navoda optužbe, nije sama po sebi tako značajna jer se osuđujuća presuda samo na toj okolnosti, bez ostalih dokaza, posebice nalaza i mišljenja navedenih vještaka, ne bi mogla donijeti.
7.2. Prema tome, iz izloženog nedvojbeno proizlazi da optuženiku nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo kao sastavnice prava na pošteno suđenje, niti pravo na obranu na raspravi što bi utjecalo na presudu, a okolnost da sud prvog stupnja očitom omaškom na raspravnom zapisniku od 10. lipnja 2019. prije nego što je na zapisniku interpretiran iskaz svjedoka A. V., konstatirao da je on iskazivao jednako kao u prethodnim iskazima koji se nalaze na listovima 58-60 i 175-186, iako nema dvojbe da je svjedok u tom iskazu od 10. lipnja 2019. iskazao kao u iskazu od 22. siječnja 2018. (list 175-176), ali različito u odnosu na iskaz iz istrage (list 58-60), nema to značenje koje joj žalitelj pridaje. Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja već navedeno, sud prvog stupnja u obrazloženju presude kod ocjene vjerodostojnosti ovog dokaza jasno uspoređuje iskaze svjedoka V. koje je dao na raspravi (što uključuje oba njegova iskaza od 22. siječnja 2018. i od 10. lipnja 2019.) i onog od 20. travnja 2016. koji je dao pred državnim odvjetnikom, tako da navedena tipska formulacija koja je očito omaškom unesena u raspravni zapisnik nije relevantna jer ni na koji način ne utječe na zakonitost presude.
7.3. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika u dijelu koji se odnosi na bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio postupovne povreda na koje žalba ukazuje, niti je počinio povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio. 8.1. Najveći dio žalbe optuženika kojim pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja odnosi se na zaključak suda da je optuženik kritične zgode bio pod utjecajem droge marihuane ili hašiša. Naime, optuženik u žalbi tvrdi da je iz izvedenih dokaza moguće izvesti zaključak da on kritične zgode nije bio pod utjecajem droge, jer nije isključeno da je, kao što je to naveo u svojoj obrani, nakon što je došlo do prometne nezgode, kako bi se pušenjem smirio iz tabakere uzeo smotuljak s drogom, a ne cigaretu s duhanom. Dakle, sugerira da postoji mogućnost da je drogu uzeo tek nakon nezgode. Argumentirajući tu žalbenu tvrdnju optuženik ističe da iz nalaza toksikološkog vještaka H. S. proizlazi da je najvjerojatnije droga uzeta 1-3 sata prije vađenja krvi (17,10 sati) i da je vještak rekao da dopušta
I Kž 525/2019-7
mogućnost da je optuženik drogu uzeo nakon nezgode jer se to moglo dogoditi ako nije bio pod nadzorom. Optuženik povezuje taj dio nalaza toksikologa s iskazom policajca Z. A., koji je u iskazu naveo da je na lice mjesta došao prvi od policajca i to nakon što je prošlo 50 minuta ili sat vremena i da u vrijeme kada je započet uviđaj oko 16,00 sati idućih 10 minuta nije gledao što se zbiva s optuženikom, kao i s iskazom svjedoka A. V.. Ističe da je ovaj svjedok na raspravi naveo da je optuženik nakon nezgode bio rastresen i pušio je cigaretu za cigaretom koje je uzimao iz svoje tabakere da se smiri, a da tijekom vožnje odnosno prethodno tog dana optuženik nije konzumirao marihuanu i nije mu bilo ništa čudno u optuženikovom ponašanju. Iz svega navedenog, prema žalbi optuženika, proizlazi da je sud prvog stupnja trebao primjenom načela in dubio pro reo izvesti zaključak da optuženik u trenutku prometne nezgode nije bio pod utjecajem opojne droge.
8.2. Međutim, protivno tvrdnjama optuženika, u konkretnom slučaju kod ocjene dokaza i izvođenja zaključaka o odlučnim činjenicama uopće nije postojala takva činjenična dvojba koja se ne bi dala razriješiti na drugi način, osim primjenom pravila in dubio pro reo iz čl. 3. st. 2. ZKP/08. Naime, optuženik je u svojoj obrani naveo da je nakon nezgode, kako bi se smirio zbog stanja šoka, pušio, ali ne zna je li iz tabakere uzeo cigarete ili smotuljke trave koje je napravio još prije izlaska van i koje je stavio u tabakeru u kojoj drži cigarete. Ovakva neuvjerljiva i neživotna obrana optuženika je očito smišljena konstrukcija kako bi se izbjegla kaznena odgovornost. Optuženik ne tvrdi kategorički da je tek nakon nezgode odlučio uzeti drogu kako bi se smirio jer bi takva obrana očigledno bila ocijenjena neuvjerljivom. Doista je krajnje neživotno da bi vozač koji prethodno nije bio pod utjecajem aktivnih supstanci, a koji je prouzrokovao ovakvu prometnu nezgodu u kojoj je na pješačkom prijelazu isključivo njegovom krivnjom smrtno stradala jedna osoba, samo zbog toga da bi se smirio, nakon nezgode odlučio u organizam unijeti zakonom zabranjene supstance i na taj način se izvjesno izložiti kaznenom progonu za teži oblik kaznenog djela i slijedom toga izvjesno i težem kažnjavanju. S obzirom na očitu neuvjerljivost te verzije obrane iskonstruirana je „prihvatljivija“ teza iz koje proizlazi da optuženik nije namjerno posegnuo za drogom, već je nakon nezgode, želeći se smiriti, iz tabakere u kojoj su bile i cigarete nenamjerno uzeo smotuljak droge. Računajući na okolnost da se objektivno takva obrana ne može a priori isključiti, optuženik predlaže da se u dvojbi prihvati kao moguća ta varijanta da je droga uzeta poslije nezgode.
8.3. Međutim, kako je optuženik, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje A. S., bio ovisnik o marihuani, krajnje je neuvjerljiva takva obrana prema kojoj on u biti nije bio niti svjestan da je nakon nezgode konzumirao drogu te da je samo pretpostavljao da je to učinio nakon nezgode. Nadalje, optuženik je pri ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu koje je provedeno nakon nezgode u 16,50 sati izjavio da te supstance nije uzimao, a što proizlazi iz zapisnika o navedenom ispitivanju (list 9), dok je pri obavljanju liječničkog pregleda koji je obavljen odmah s nakon toga naveo što je jeo i pio tog dana (jabuka i voda), a od lijekova da je prethodnog dana u 19 sati uzeo Plicet od 500 mg, što sve proizlazi iz medicinske dokumentacije (list 18-19). Prema tome, krajnje je neuvjerljivo da optuženik kao ovisnik o marihuani, kada se nakon nezgode smiruje pušenjem, ne zna je li konzumirao drogu ili duhanske cigarete i o tome ništa ne govori prilikom uzimanja uzoraka na analizu i prilikom liječničkog pregleda. Logično bi bilo za
I Kž 525/2019-7
očekivati da je pri pregledu naveo da je nakon nezgode uzeo drogu, tako da se navedena teza optuženika o uzimanju droge nakon počinjenja djela već kroz takvu neuvjerljivu obranu ukazuje potpuno neprihvatljivom.
8.4. Osim navedenog, pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da je optuženik u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem droge prvenstveno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka toksikologa, prometnog vještaka i psihijatrijske vještakinje. Naime, iz nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka H. S. proizlazi da je vještačenjem utvrđeno da je optuženik u organizmu u trenutku spornog događaja imao aktivni sastojak tetrahidrokanabinol (THC), što ukazuje da je bio konzumirao marihuanu ili hašiš. Vještak toksikolog je na egzaktan način, primjenom pravila struke, uz navedeno i kvantificirao navedene psihoaktivne supstance u organizmu optuženika (o čemu detaljnije u nastavku obrazloženja), te je naveo da uzimanje ove droge dovodi do smanjena budnosti, da je smanjena optuženikova sposobnosti za sigurnu vožnju, budući da su uslijed toga smanjene psihomotorne sposobnosti kao i spoznajne sposobnosti. Psihijatrijska vještakinja A. S. je, imajući u vidu nalaz toksikologa, optuženikovu medicinsku dokumentaciju i podatke dobivene psihijatrijskom obradom, u svom nalazu i mišljenju ustvrdila da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio pod utjecajem psihotropne stvari marihuane, odnosno njezinih metabolita koji su tempore criminis mogli utjecati na bitne dijelove njegovog funkcioniranja kao što su poremećaj motorike, opće percepcije i pozornosti, izmijenjenog perifernog vida, produljenog vremena reakcije. Nadalje, sud prvog stupnja je nalaze navedenih vještaka doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke N. E., i vještaka medicinske struke D. M., iz kojeg proizlazi da je optuženik svojim autom na oštećenicu J. F. naletio brzinom od 45 km/h i to bez kočenja, u trenutku kada je ona prelazila kolnik gledano u smjeru gledanja optuženikovog vozila na udaljenosti od desnog kolnika od 0,7 metara. Vještaci su naveli da je, unatoč tome što je u navedenim uvjetima optuženik imao mogućnost uočiti pješakinju na udaljenosti od oko 65 metara i što je i blagim kočenjem mogao na vrijeme zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta, budući mu je zaustavni put kočenjem iznosio samo 20,8 metara, kao i da do naleta ne bi došlo da je zadržao svoj smjer kretanja i da nije skrenuo u desno, te je na temelju svih tih dokaza pravilno zaključio da je optuženik ovako reagirao isključivo zbog utjecaja droge.
8.5. Prema tome, sud prvog stupnja je na temelju navedenih dokaza pravilno zaključio da je optuženik u trenutku nezgode bio pod utjecajem droge i zato je uslijed nesposobnosti za vožnju vozilom nesmanjenom brzinom i naletio na oštećenicu dok je ona na obilježenom pješačkom prijelazu prelazila kolnik. Budući u tim okolnostima kod suda prvog stupnja nije postojala nikakva činjenična dvojba o tome je li optuženik u trenutku nezgode bio pod utjecajem droge, promašeno se žalitelja pozva na pravilo in dubio pro reo. Prigovor optuženika da je u biti uzrok nezgode u tome što je A. V. kao suvozač u trenutku kada je on opazio oštećenicu viknuo optuženiku da stane, uslijed čega da se optuženik prepao pa je reagirao trzajem volana udesno, je očita spekulacija koja nema uporišta u konkretnim dokazima. Nema baš nikakve dileme da do predmetne prometne nezgode, neovisno o ponašanju suvozača, u uvjetima dobre vidljivosti, brzine kretanja vozila od 45 km/h, te pozicije oštećenice koja je u trenutku naleta bila samo na 0,7 metara od nogostupa, uz okolnost da je vozilo optuženika
I Kž 525/2019-7
moglo proći pokraj nje da je optuženik zadržao smjer kretnja i da nije skrenuo u desno, ne bi došlo da optuženik nije bio pod utjecajem droge.
8.6. Optuženik pod toč. V. obrazloženja žalbe pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno na raspravi održanoj 8. srpnja 2019. odbio kao nevažan dokazni prijedlog obrane da se provede novo toksikološko vještačenje jer da je vještački nalaz sudske vještakinje za toksikologiju B. R., koji je izrađen na zahtjev obrane, proturječan vještačkom nalazu vještaka za toksikologiju H. S. Međutim, navedenim prigovorom optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja koje se temelji na navedenom nalazu vještaka H. S. jer se u pogledu odlučne činjenice, da je u organizmu optuženika utvrđena prisutnost droge, navedeni nalazi i mišljenja vještaka S.1 i R. u biti ne razlikuju. Naime, iz nalaza vještakinje B. R., proizlazi da ona polemizira s nalazom i mišljenjem Centra ... I. V. koje je proveo vještak za toksikološka vještačenja H. S., prvenstveno u vezi metoda koje su u tom vještačenju primijenjene prilikom ispitivanja utvrđivanja količine i kvalitete konzumirane droge. Vještak S.1 je na raspravi (list 227), imao u vidu te primjedbe iz nalaza i mišljenja vještakinje R., a koje je obrana samoinicijativno dostavila u spis uz podnesak (list 185.), sve kako bi argumentirala svoje prigovore na nalaz vještaka S., naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i da ti prigovori obrane nisu osnovani. Kraj takvog stanja stvari evidentno je da optuženikov prigovor o potrebi novog vještačenja nije osnovan. U oba nalaza odlučno pitanje prisustva droge u organizmu optuženika nije sporno, a pitanje točne koncentracije droge u organizmu optuženika nije odlučna činjenica za ostvarenje bića blanketnog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. i 1. KZ/11 u vezi čl. 199. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama – ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17 – dalje: ZSPC). Naime, sud prvog stupnja je pravilno, imajući u vidu da je optuženik bio pod utjecaje droge, što je protivno odredbi citirane odredbe ZSPC-a, uslijed čega su mu, neovisno o točnoj koncentraciji psihoaktivne supstance u krvi tempore criminis, vozačke sposobnosti za sigurno upravljanje vozilom u prometu bile smanjene, a što proizlazi iz nalaza navedenih vještaka toksikologa, prometnog i medicinskog vještaka te vještaka psihijatra, zaključio da je optuženik svih tih okolnosti bio svjestan (doduše u bitno smanjenoj mjeri), te je unatoč tome odlučio sudjelovati u prometu, pristajući da na taj način dovede u opasnost život i tijelo ljudi. Dakle, optuženik je postupajući na inkriminirani način ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela, a pitanje točne koncentracije droge nije u navedenom kontekstu odlučno, tako da nije bilo potrebe u tom pravcu provoditi dodatne dokaze.
8.7. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Neosnovano optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 navodeći da je sud prvog stupnja primijenio zakon koji nije mogao primijeniti. Naime, iako je točno da je sud prvog stupnja u uvodu presude, navodeći Kazneni zakon koji je primijenio, citirao sve izmjene tog zakona koje su bile na snazi do trenutka donošenja prvostupanjske presude ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18), što bi ukazivalo da je primijenio stroži zakon koji je prema noveli od 14. prosinca 2018. ("Narodne novine"
I Kž 525/2019-7
broj 118/18) za predmetno kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od 3-15 godina, za razliku od onog koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela (13. prosinca 2015.), a to je Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15) koji je za predmetno kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od 3-12 godina, međutim time sud prvog stupnja nije primijenio stroži zakon koji ne bi mogao primijeniti.
Naime, u konkretnom je slučaju evidentno da je sud prvog stupnja optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja je blaža od posebnog minimuma propisanim zakonom koji je važio u vrijeme počinjenja djela kao i zakonom važećim u vrijeme presuđenja, tako da mu nedvojbeno nije izrečena kazna po strožem zakonu.
Stoga, bez obzira na formalni propust u citiranju primijenjenog propisa u uvodu pobijene presude, nema govora da je zbog toga faktički i primijenjen stroži zakon, što bi bilo protivno odredbi čl. 3. st. 1. i st. 2. KZ/11.
9.1. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju ukazuje optuženikova žalba, niti je na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon, a što je utvrđeno ispitivanjem pobijene presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.
10. Osnovano državni odvjetnik u žalbi pobijajući odluku o kazni smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno optuženiku od olakotnih okolnosti uzeo u obzir bitno smanjenu ubrojivosti i činjenicu da je bio i sam pogođen posljedicama djela. Naime, to što je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, jer je prema nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje S.2 tempore criminis ima duševni poremećaj i poremećaj ponašanja (sindrom ovisnosti) uzrokovan uzimanjem kanabinoida je isključiva posljedica njegovog samoskrivljenog ponašanja koje mu se u smislu čl. 26. KZ/11 ne može uzimati olakotnim. U istom kontekstu niti činjenica da je optuženik nakon počinjenja kaznenog djela imao psihotični poremećaj prouzrokovanim intenzivnim stresom kojeg je doživio tempore criminis nije relevantno s aspekta blažeg kažnjavanja jer su i to posljedice optuženikovog samoskrivljenog ponašanja.
10.1. Nadalje, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ukazuje i na visok stupanj krivnje i na izuzetnu pogibeljnost predmetnog kaznenog djela u kojem je smrtno stradala jedna osoba, te na potrebu izražavanja strože društvene osude zbog generalne prevencije kako bi se i svim građanima poslala poruka o neprihvatljivost ovakvog kriminalnog ponašanja i na pravednost kažnjavanja.
10.2. Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je pogrešno prvostupanjski sud kod odmjere kazne utvrdio da na strani optuženika postoje naročito izražene olakotne okolnosti iz čl. 48. st. 2 KZ/11 koje opravdavaju izricanje kazne ispod posebnog minimuma koji je za ovo kazneno djelo propisan, a radi se o kazni zatvora od tri godine. Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odluci o kazni preinačiti pobijanu presudu i optuženiku na temelju propisa citiranim u izreci izreći kaznu zatvora u trajanju od tri godine koja je primjerena težini djela i olakotnim okolnostima koje je pravilno utvrdio sud prvog
I Kž 525/2019-7
stupnja (neosuđivanost, mladost, izražavanje isprike i žaljenja zbog počinjenja kaznenog djela te činjenice da je optuženik pokušao kontaktiranja sa suprugom oštećene zbog isprike), a uz izostanak otegotnih okolnosti. Ovaj drugostupanjski sud ovako izrečenu kaznu smatra primjerenom svim okolnostima počinjenog djela, ali isto tako i osobi samog počinitelja.
10.3. S druge strane, upravo iz navedenih razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni u kojoj on, ponavljajući sve olakotne okolnosti koje je već cijenio sud prvog stupnja, smatra da bi se svrha kažnjavanja ostvarila i izricanjem uvjetne osude, a što je u kontekstu svega naprijed navedenog potpuno neprihvatljivo.
11. Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 8. prosinca 2021.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
