Republika Hrvatska

Županijski sud Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 8 Gž-963/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. S. S. - J. - W. e., OIB: …, R. A., kojeg zastupaju punomoćnici M. B., M. M., M. L., J. N. N. i L. C., odvjetnici u O. d. B. & p. d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i trpljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 148/2018 od 4. rujna 2020., u sjednici održanoj 8. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-148/2018 od 4. rujna 2020. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu br.računa … sklopljen između tužitelja i tuženika.

2. Utvrđuje se ništetnim Očitovanje od 03.07.2009.g. br. … sastavljeno Javnom bilježniku B. J. iz Z..

3. Nalaže se tuženiku trpljenje upisa brisanja upisanog založnog prava u korist tuženika na nekretninama upisanim u KPU k.o. S., poduložak broj 3613, u naravi stambena zgrada u Z., sagrađena na čestici br. 10/92, po novoj izmjeri čestica br. 2317/6, stan broj 29 u prizemlju, koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice s wc- om, kuhinje, dnevnog boravka, loggie te spremišta izvan stana ukupne površine 44,03 čm temeljem ove presude u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude, uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja."

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.062,50 kuna u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje te naloži tuženiku da mu naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu, Očitovanja, te trpljenje brisanja založnog prava upisanog na temelju tog očitovanja.

6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev jer nije našao da bi predmetni Ugovor i Očitovanje bili ništetni, pa stoga nema niti razloga da se briše založno pravo upisano temeljem valjane pravne osnove.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti. Ovaj sud nije našao niti da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju opisno ukazuje žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo zbog kojih razloga (cit.) "nije dopustio tužiteljima da dokažu svoje navode i odlučujuće činjenice o kojima ovisi odluka u ovom pravnom predmetu", jer nije izveo dokaz saslušanjem (jednog i jedinog) tužitelja, te saslušanje svjedoka i, kako navodi žalitelj, samog posrednika, putem kojeg je tuženik, za kojeg tvrdi da je zadruga, neovlašteno u Republici Hrvatskoj obavljao bankarske poslove. Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo da druge predložene dokaze nije izvodio jer izvođenjem tih dokaza ne bi bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, što ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća, o čemu više u nastavku.

8. Činjenična osnova tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnima Ugovora o jednokratnom kreditu (dalje: Ugovor) i Očitovanja su bili:

- da je Ugovor, koji nosi nadnevak 29.6.2009., potpisan kod Javnog bilježnika B. J.,

- da je Ugovor potpisan na poziv kreditnog posrednika gospodina Š.,

- da ni tužitelj ni sudužnik Ugovor nisu ni vidjeli, a niti ga tamo nisu pročitali,

- da je od ugovorenog iznosa tužitelj zaprimio 25.000,00 EUR-a, a tuženik se uknjižio sa založnim pravom na iznos od 33.000,00 EUR-a,

- da tuženik nema niti je ikad imao dozvolu za obavljanje djelatnosti kreditnog poslovanja u Republici Hrvatskoj,

- da su Ugovor i akt Javnog bilježnika potpisani na području Republike Hrvatske, Očitovanje je sklopljeno pred hrvatskim javnim bilježnikom, ugovorena je primjena hrvatskog zakonodavstva, te nadležnost suda u Hrvatskoj,

- da je tuženik, zadruga s ograničenom odgovornošću, mogla poslovati samo s članovima zadruge i to na području Štajerske,

- da je N. b. A., krajem 2010, izdala tuženiku zabranu za obavljanje potrošačkog kreditiranja.

9. Ništetnost navedenog Ugovora i Očitovanja, kao posljedicu prethodno navedenih činjenica, tužitelj temelji na:

- odredbi članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN", 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) koji je u Zakon unesen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("N.N." 102/15), kojom odredbom je propisano da je ugovor o kreditu, ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik, koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ništetan,

- odredbama Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("N.N." 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti).

10. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik trgovačko društvo sa sjedištem u Republici Austriji gdje ima koncesiju za obavljanje kreditnih poslova,

- da tuženik nikad nije imao odobrenje H. n. b. za poslovanje na području Republike Hrvatske,

- da se predmetni Ugovor smatra sklopljenim u Republici Austriji, sukladno članku 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovor smatra sklopljenim u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude, a gdje je tuženik imao ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela.

11. Prvostupanjski je sud zaključio da činjenica što bi državljanin Republike Hrvatske zaključio ugovor o kreditu sa stranom pravnom osobom, u državi njenog domicila, koja ima za to ovlaštenje nadležnog tijela države svog domicila, ne bi bio ništetan zbog toga što nema odobrenje nadležnog tijela Republike Hrvatske, a čak i da je ta pravna osoba obavljala takve poslove u Republici Hrvatskoj, ti ugovori ne bi bili ništetni jer je obavljanje takvog posla bilo zabranjeno samo toj pravnoj osobi (tuženiku), a ne i tužitelju, kako je to propisano odredbom članka 322. stavak 2. ZOO- a (ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice).

12. Prvostupanjski je sud naveo i da ne dolazi do primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima budući se isti odnosi na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem, sklopljene u Republici Hrvatskoj, a ovaj to nije, te osim toga Sud Europske unije u Luksemburgu je, u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku, na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci - Stalna služba u Rabu 14. veljače 2019., a koji zahtjev se odnosi na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.), donio presudu u kojoj je naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge. Navedenom presudom Suda Europske unije, kako dalje navodi prvostupanjski sud, odlučeno je da je Zakon o ništetnosti, u kojem je u članku 3. i 4. propisano da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika s neovlaštenim vjerovnikom, kao i javnobilježnički akti sklopljeni na osnovu ili u vezi s tim ugovorom, ništetni, protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Iz navedene presude proizlazi da članak 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku (Zakon o ništetnosti), učinak kojeg je među ostalim to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

13. Prvostupanjski sud nadalje napominje da je jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud Europske unije, doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima. Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije. Za slučaj da Sud Europske unije utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU. Prvostupanjski sud stoga zaključuje da navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Suda Europske unije u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima i zbog toga se ni na ovaj konkretan predmet spora ne bi mogao primijeniti Zakon o ništetnosti što znači da nisu osnovane tvrdnje tužitelja da bi predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu mogao biti ništetan.

14. U odnosu na javnobilježničku ispravu - Očitovanje javnog bilježnika B. J. iz Zagreba, broj … prvostupanjski sud je utvrdio je da je predmetni akt javni bilježnik sastavio sukladno člancima 2. i 54.-58. Zakona o javnom bilježništvu (''Narodne novine'', broj 78/93, 29/94., 162/98., 16/07, 75/09, 120/16 - dalje: ZJB) u nazočnosti zajmoprimatelja tužitelja i N. G. te založnog dužnika I. B. pri čemu tuženik i nije bio dužan pristupiti u ured javnog bilježnika budući se radi o jednostranom očitovanju volje založnog dužnika. Navedenim očitovanjem založni dužnik je dozvolio upis založnog prava tuženiku radi osiguranja tuženikovog potraživanja temeljem predmetnog Ugovora koji nije ovjeren od strane javnog bilježnika, niti je za valjanost tog ugovora nužna javnobilježnička ovjera, već je javni bilježnik temeljem njega sastavio Očitovanje kojim založni dužnik dozvoljava da se radi osiguranja tražbine tuženika na nekretnini u njegovom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist tuženika i ujedno ovlašćuje tuženika da temeljem tog Očitovanja može tražiti neposrednu ovrhu na označenoj nekretnini, a radi naplate osiguranog potraživanja po dospijeću bilo koje obveze iz Ugovora. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da su u cijelosti bile ispunjene sve pretpostavke za zasnivanje založnog prava na nekretnini i stoga tvrdnju da je hipoteka upisana bez valjane pravne osnove nalazi neosnovanom.

15. U žalbi se tvrdi da je sud propustio utvrditi slijedeće činjenice (doslovce): "na koji način je tužitelj došao do tuženika, obzirom da tuženik nema niti podružnicu niti sjedište u RH, utvrditi da li je i koliko tužitelj razumio odredbe spornog ugovora, prava i obveze koje iz njega proizlaze

gdje je kredit isplaćen

gdje je kredit ugovoren

da li ugovor sklopljen putem posrednika-obzirom da je istom isplaćena naknada da li su tužitelju i na koji način objašnjene odredbe ugovora i tko je od strane tuženika izvršio tu obvezu, na kojem jeziku

banke kao ugovorne strane da objasni odredbe ugovora korisniku kredita na koji način je zapravo poslovao tuženik na području Republike Hrvatske da li je sporni ugovor – ugovor o potrošačkom kreditiranju, jer je korisnik kredita fizička osoba, a namjena u ugovoru je navedena jednokratni jednokratni kredit" na koje sve okolnosti je tužitelj (cit.) "…predložio svoje saslušanje te saslušanje svjedoka i samog posrednika bez kojeg predmetni ugovor ne bi bio sklopljen…".

15.1. Žalitelj ne obrazlaže zašto bi odgovori na ova pitanja predstavljali one činjenice o kojima bi ovisila odluka u ovom predmetu, posebno s obzirom na tvrdnje o činjenicama koje je tužitelj iznio tijekom prvostupanjskog postupka, te s obzirom na to da iznošenje novih činjenica i novih dokaza u žalbi nije dopušteno (članak 352. stavak 1. ZPP-a). Tužitelj je svoje tvrdnje o ništetnosti predmetnog Ugovora i Očitovanja temeljio na tvrdnjama da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, i da tuženik nije imao ovlaštenje nadležnog tijela za obavljanje takvih poslova u Republici Hrvatskoj, pa navođenje pitanja o tome gdje je kredit isplaćen, je li nekoj osobi, navodnom posredniku, isplaćena naknada, da li je tužitelj razumio odredbe ugovora, da li mu je netko u ime tuženika objasnio odredbe, ukazuju da se pitanja odnose na neke nove činjenice, što u žalbi nije dopušteno. Pri tom se tvrdnje o istima (činjenicama) niti ne konkretiziraju (npr. da je kredit isplaćen u XY, da je naknada plaćena X.Y.- u i sl.), niti je jasno kako bi te činjenice, da su konkretizirane i iznesene na vrijeme, mogle uopće utjecati na odluku suda (npr. zbog čega bi ugovor o kreditu bio ništetan jer ga je tužitelj sklopio a nije razumio odredbe ugovora).

16. Tvrdnje o tome da bi predmetni ugovor o kreditu sadržavao nepoštene odredbe, također predstavljaju nove činjenice, a kako je već navedeno, nove se činjenice u žalbi ne mogu iznositi, pa svi žalbeni navodi koji se tiču ove tvrdnje nisu relevantni, ali neovisno o tome smatra se potrebnim dodati da nije jasno niti zašto bi čitav ugovor zbog neke nepoštene odredbe bio ništetan.

17. Činjenica da bi tužitelj za tuženika saznao preko treće osobe, kako žalitelj tvrdi, ne znači sama za sebe da je riječ o relevantnoj činjenici, jer je, u smislu odredbi ZPK, na primjenu kojeg upire tužitelj, potrebno da je riječ o kreditnom posredniku, a to je, prema odredbi članka 2. stavak 1. točka 6. ZPK fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u okviru svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku – prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, provodi druge pripremne radnje za potrošače vezane za ugovor o kreditu ili sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika, ali, prema odredbi članka 19.j ZPK, samo je ugovor o kreditu koji sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju ništetan. Stoga, kako se za predmetni ugovor ne tvrdi da ga je sklopio posrednik, to po ZPK-u ne bi bilo relevantno kakvo drugo sudjelovanje neke treće osobe u sklapanju predmetnog ugovora, što ukazuje na pravilan zaključak i odluku prvostupanjskog suda da ne provodi dokaze na koje ukazuje žalitelj, a o čemu je već bilo riječi pod točkom 7. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

18. Tvrdnje žalitelja da je tuženik zadruga s ograničenom odgovornošću ograničen na poslovanje samo sa državljanima Republike Austrije, te da samo fizičke osobe državljani Republike Austrije mogu biti članovi zadruge – zadrugari, nikako ne može značiti da bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništetan pozivom na odredbu članka 10. Zakona o štedno kreditnim zadrugama ("N.N." 84/02), budući je riječ o hrvatskom zakonu, a tuženik je austrijska pravna osoba, a ni navedeni članak 10. uopće ne propisuje ništetnost ugovora kao sankciju za postupanje zadruga izvan okvira onog što joj je tom zakonskom odredbom dopušteno.

19. Neosnovano je pozivanje žalitelja na odredbu članka 19.j. ZPK-a, na koju se tužitelj pozivao i u tužbi, a o čemu se prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi posebno izjasnio. U prvom redu stoga što je ugovorena primjena austrijskog prava, a ne hrvatskog kako je tužitelj tvrdio u tužbi, jer se u točki C Ugovora posebno upućuje na određene točke Općih uvjeta, među inim i točku 20. koja glasi :" Na sve pravne odnose između klijenta i Banke primjenjuje se austrijsko pravo." No da tako nije ugovoreno, austrijsko bi se pravo primjenjivalo i na temelju odredbe članka 20. točka 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("N,N," 53/91, 88/01), kao važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Navedenom je odredbom naime propisano da se na ugovore o zajmu, a u to spada i predmetni Ugovor, primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (dakle tuženika).

20. Pored toga, prema stavu ovog suda i neovisno o postojanju odluke Ustavnog suda RH br. U-I-4455/2015 od 4. travnja 2017., na koju se žalitelj poziva, navedena se odredba ne bi mogla primijeniti na predmetni slučaj kako to tumači žalitelj i zbog onog što proizlazi iz presude Suda Europske unije u Luksemburgu, u predmetu broj C-630/17, što je već navedeno pod točkom 12. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, dakle da članak 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice po kojem su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području jedne države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa, što je slučaj s odredbom članka 19.j. u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, budući je Ugovor sklopljen 2009. godine, a odredba članka 19.j ZPK stupila na snagu 30. rujna 2015. Navedena presuda C- 630/17 donesena je 14. veljače 2019., nakon Odluke Ustavnog suda na koju se poziva žalitelj. Istom presudom prouzročena je zabrana primjene Zakona o ništetnosti vezano za koji je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, a prihvativši stajališta i argumentaciju Suda EU iz te presude, Ustavni je sud odlukom broj U-I-3678/2017 od 3. studenog 2020. utvrdio da je navedeni Zakon u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka RH, radi čega on više i nije dio pravnog poretka Republike Hrvatske.

20.1. Tumačenja prava Unije zauzeta u presudi povodom zahtjeva za prethodnu odluku su obvezujuća ne samo za nacionalne sudove države čiji je sud podnio zahtjev za prethodnu odluku, već i sve nacionalne sudove svih država članica, ona djeluju erga omnes, dakle i kada je riječ o tumačenju drugih zakona, a ne samo onog u vezi kojeg je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, zbog čega se niti odredba članka 19.j ZPK ne bi ni mogla primijeniti na konkretan slučaj onako kako to tumači i smatra žalitelj, upirući na Odluku Ustavnog suda navedenu u prethodnoj točki obrazloženja, u vezi tvrdnji da tuženik nije imao ovlaštenje H. n. b. za obavljanje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, te da se navedena odredba primjenjuje i na ugovore koji su sklopljeni prije nego je na snagu stupila navedena odredba jer bi to bilo suprotno prethodno navedenoj presudi i tumačenju prava Suda Europske unije.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču odluke o troškovima postupka, jer tuženiku nisu dosuđeni troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a) na što u svojoj žalbi upire tužitelj.

22. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 8. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi