REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 359/2018-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelja FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju obojicu zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat i Žaper d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Gelo, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja prava vlasništva i razvrgnuća suvlasničke zajednice, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-321/17-2 od 5. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6477/13-82 od 14. prosinca 2016., u sjednici vijeća dana 7. prosinca 2021.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-321/17-2 od 5. prosinca 2017. u točkama I., II., III. i IV. izreke i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6477/13-82 od 14. prosinca 2016. sudio je:

„I. Utvrđuje se da je I. tužitelj TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnik u 17838/10000 dijela i II. tužitelj FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 17838/10000 i tuženik PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 62324/10000 dijela kuće u [adresa], sagrađenoj na 33,2/426,7 dijela [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženik PT dužan priznati i izdati im valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišne knjige, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja u naravi čini kuću u [adresa], sagrađena na 33,2/426,7 dijela č.k.br. 5621 na način da se ima izvršiti civilna dioba prodajom na javnoj dražbi na način da tužiteljima pripadne dio srazmjeran njihovim suvlasničkim dijelovima.

III. Odbija se I. tužitelj TT s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog 17838/10000 suvlasničkog dijela nekretnine do zatražene 1/3 ili 33333/10000 suvlasničkog dijela nekretnine.

IV. Odbija se I. tužitelj FT s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog 17838/10000 suvlasničkog dijela nekretnine do zatražene 1/3 ili 33333/10000 suvlasničkog dijela nekretnine.“

1.1.Tuženiku PT je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 46.473,20 s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2016.godine do isplate (toč. V izreke), a tužiteljima TT i FT je naloženo solidarno tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.010,00 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2016.godine do isplate (toč. VI. izreke).

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-321/17-2 od 5. prosinca 2017. preinačio je prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama III. i IV,. izreke te je sudio:

„Utvrđuje se da je I. tužitelj TT suvlasnik nekretnine u [adresa], sagrađene na 33,2/426,7 dijela kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] preko 17838/10000 suvlasničkog dijela do zatražene 1/3 ili 33333/10000 suvlasničkog dijela.

Utvrđuje se da je II. tužitelj FT suvlasnik nekretnine u [adresa], sagrađene na 33,2/426,7 dijela kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] preko 17838/10000 suvlasničkog dijela do zatražene 1/3 ili 33333/10000 suvlasničkog dijela.“

2.1. Drugostupanjskom odlukom preinačena je i odluka o parničnim troškovima u dijelu toč. V. izreke preko dosuđenog iznosa od 46.473,20 kn do iznosa od 111.870,00 kn (za iznos od 65.396, 80 kn ) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima na ime parničnog troška daljnji iznos od 65.396,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2016. do isplate (točka II. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka III. izreke).

2.2. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove sastava žalbe u iznosu od 7.593,75 kn (točka IV. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka V. izreke).

3. Tuženik je protiv drugostupanjske presude u toč. I., II., III. i IV. izreke podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč,. 1. i čl. 385. st. 2. ZPP, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s timu vezi pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev ili, ako nema uvjeta za preinaku, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika.

5. Presuda je ispitana po čl. 392.a ZPP u povodu revizije tuženika podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitivan, jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. i 2. ZPP.

6. Revizija je osnovana.

7. Presuda je donesena u sporu radi utvrđenja prava suvlasništva svakog od tužitelja na 1/3 dijela nekretnine u [adresa], sagrađene na 33,2/426,7 dijela kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za koju je u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva tuženika za cijelo. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li tuženici stekli pravo (su)vlasništva prema omjerima prije dogradnje kuće koju je izvršio tuženik, ili su stekli suvlasništvo na cijeloj nekretnini, uključivši i dogradnju novih etaža.

8. Ovom parničnom postupku prethodio je izvanparnični postupak pred istim sudom pod brojem R1-1163/00 u kojemu su ovdje tužitelji, a tamo predlagatelji, zatražili fizičku diobu nekretnine, a ako ista nije moguća civilnu diobu nekretnine na način da svaki od braće dobije 1/3 nekretnine obiteljske kuće u [adresa]. U postupku razvrgnuća tuženik je osporio suvlasnički dio tužiteljima navodeći da je nekada prizemna zgrada, kupljena isključivo sredstvima PT, dograđena za dva kata, te se slijedom toga imaju utvrditi drugačiji suvlasnički omjeri u odnosu na cijelu danas postojeću nekretninu. Stoga su stranke rješenjem Općinskog suda u spisu R1-1163/2000 upućene na parnicu sa svojim zahtjevom radi utvrđenja suvlasničkih omjera i diobe suvlasničke zajednice nekretnina, u naravi obiteljske stambene zgrade u [adresa].

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- tužitelji i tuženik su tri brata koji su 1963. godine kupili kuću u [adresa] u [adresa] koja je u naravi bila obiteljska prizemnica, te se sastojala od podruma, prizemlja, djelomično uređenog potkrovlja i veš kuhinje, a brat PT u startu dao je više novaca za kupnju kuće u [adresa],

- sva trojica braće su radila u Njemačkoj. a sredstva za kupnju te kuće su namicali zajednički, pri čemu su tužitelji davali novac za kuću do 1966. godine, a nakon toga su prestala njihova ulaganja, a kuću je koristio samo tuženik,

- tuženik PT je sam izvršio nadogradnju kuće godine 1994. i 1995. na način da je znatno povećao kvadraturu, a tužitelji se nisu usprotivili izgradnji i dogradnji dva kata i potkrovlja u vrijeme njihove gradnje,

- spor između braće je nastao kada je brat PT zatražio razvrgnuće suvlasništva na nekretnini u [adresa], upisanoj na ime oba tužitelja, jer je tamo tuženik također ulagao, a obojica tužitelja sa svojim obiteljima žive u [adresa]. Kada je tuženik u [adresa] zatražio da se utvrdi njegov suvlasnički omjer, tužitelji su u izvanparničnom postupku zatražili razvrgnuće suvlasništva kuće u [adresa] u kojoj živi PT zajedno sa svojom obitelji.

9.1. Analizom iskaza stranaka i svjedoka ŽT prvostupanjski sud je zaključio da se iskazi tužitelja i svjedoka međusobno nadopunjuju i potkrjepljuju, a iz njih slijedi da je nadogradnju kuće tuženik izvršio samo za sebe i da je od braće dobio suglasnost za nadogradnju. Nadalje je sud utvrdio da je među strankama postojala jasna i nedvosmislena suglasnost da svaki od njih može raditi, stvarati, graditi, dograđivati, povećavati vrijednost imovine. Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka RT kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je dan stručno i nepristrano, a stranke na njega nisu imale primjedaba, sud je utvrdio da se kuća u [adresa] u trenutku kupnje sastojala od podruma, prizemlja, potkrovlja, stuba, podesta i praonice rublja koja je kasnije srušena, a površina nekretnine je bila 181,61 m2. Nakon izvršene nadogradnje ova kuća se sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata, drugog kata, potkrovlja, stuba i podesta i ukupna površina kuće iznosi 339,37 m2.

9.2. Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev. Pri tome je sud imao na umu da su tužitelji i tuženik zajedničkim sredstvima kupili kuću, a nadogradnju je izvršio tuženik uz suglasnost tužitelja, pa je na temelju odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP) ocijenjeno da je tuženik izgradnjom dva kata i potkrovlja povećao vrijednost stvari, sagradio potpuno novu stvar, a između stranaka je postojao sporazum da će taj dio nekretnine biti u vlasništvu tuženika. Tuženikovo ulaganje je takve veličine i opsega da daje osnovu za izmjenu stvarnopravnih odnosa na suvlasničkoj zgradi, te se postojeći suvlasnički udjeli moraju mijenjati na cijeloj stvari (tako i VSH, Rev-257/87 od 25. 06. 1987. g. PSP 3/10). Ovo i zato jer svi računi koje je predočio tuženik i koji se odnose na 1994. i 1995. godinu su isključivo računi za izgradnju koje je plaćao tuženik, a to je i razdoblje za koje su tužitelji jasno i nedvosmisleno potvrdili da s njihove strane nije bilo nikakvih ulaganja.

9.3. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da su I i II tužitelji suvlasnici predmetne nekretnine svaki u 17838/10000 dijelova, a da je tuženik suvlasnik u 62324/10000 dijelova nekretnine, a prvo i drugo tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog dijela od 17838/10000 dijela za svakog do zatražene 1/3 dijela nekretnine ili do 33333/10000 dijela nekretnine.

9.4. U konkretnom slučaju nije moguće provesti razvrgnuće isplatom budući tuženik nije suvlasnik 9/10 dijelova nekretnine kako to propisuje odredba čl. 51 st. 3. ZVDSP- a, a tuženik nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da za to postoji osobito ozbiljan razlog. Obzirom na odredbu čl. 50. st. 2. ZVDSP-a koja propisuje da se nekretnine prvenstveno dijele geometrijski, sud je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranu Rukavini utvrdio da geometrijska dioba nije moguća jer se predmetna kuća ne može podijeliti po vertikali i nije moguće da nastanu tri zasebne cjeline, pa je suđeno razvrgnuće suvlasničke zajednice civilnom diobom suvlasništva.

10. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice, ali da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, pa je sam utvrdio odlučne činjenice i preinačio prvostupanjsku presudu po čl. 373.a. st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP.

10.1. Pri tome je drugostupanjski sud našao da je za rješenje spora jedina odlučna činjenica to što je sam tuženik izjavio da od tužitelja nije tražio izričitu suglasnost za nadogradnju, jer niti tužitelji nisu tražili suglasnost za kuću u [adresa], kao i da je II-tužitelj u svom iskazu naveo da tuženik nije obavijestio tužitelje o poduzimanju radova niti je tražio njihovu suglasnost. Stoga je drugostupanjski sud zaključio kako tuženik u postupku nije dokazao, a na njemu je bio teret dokaza, da je imao suglasnost za vršenje nadogradnje na kući u [adresa], koja je u suvlasništvu stranaka, i to svakog u 1/3 dijela. Po shvaćanju drugostupanjskog suda u donošenju prvostupanjske presude pogrešno je primijenjena odredba čl. 156. st. 1. ZVDSP kojom je određeno da dogradnjom nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine. Stoga je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno da su stranke suvlasnici svaki u 1/3 dijela kuće, u [adresa], sagrađene na 33,2/426,7 dijela kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

11. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede poredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom jer presuda ima nedostataka zbog kojih nije moguće ispitati njezinu pravilnost.

11.1. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na temelju ocjene da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice i pri tome da je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč, 11. ZPP. Stoga je drugostupanjski sud sam utvrdio činjenice koje je smatrao odlučnim i preinačio presudu po čl. 373.a. st. 1. toč. 2. i st. 2. ZPP.

11.2. Kad drugostupanjski sud sam utvrđuje odlučne činjenice i utvrdi ih drugačije od prvostupanjskog suda, u obrazloženju je potrebno ocijeniti dokaze o odlučnim činjenicama koje je ocijenio i prvostupanjski sud te iznijeti razloge kako i zašto je ocijenio te dokaze (različito od prvostupanjskog suda).

11.3. U ovom slučaju je za rješenje spora mjerodavna odredba čl. 156. st. 1. ZVDSP kojom je određeno da dogradnjom nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine.

11.4. Kod primjene ove odredbe drugostupanjski sud je iz izjave samog tuženika utvrdio da tuženik nije izričito tražio suglasnost tužitelja (svoje braće) da može pristupiti dogradnji zgrade i steći pravo vlasništva na dograđenom dijelu nekretnine ne (ili promijeniti omjer suvlasništva). Ova okolnost među stranka nije ni bila sporna. Međutim, u odnosu na okolnost jesu li tužitelji znali za dogradnju i s njome se suglasili drugostupanjski sud nije dao ocjenu dokaza. U obrazloženju je samo navedeno kako je tuženik tvrdio da su tužitelji znali za dogradnju i suglasili se s njom, dok je jedan od tužitelja ustvrdio da nisu znali za dogradnju. S obzirom na to da su iskazi stranaka o odlučnoj činjenici suprotni, bilo je potrebno dati razloge na temelju čega je drugostupanjski sud zaključio da tužitelji nisu znali za gradnju i nisu se s njom suglasili. Pri tome valja napomenuti kako je među strankama u ovoj parnici bilo nesporno da je pravo vlasništva predmetne (dograđene) nekretnine u zemljišnim knjigama bilo upisano na tuženika, da je nakon izgradnje kuće (1994. i 1995.) koju je izvršio tuženik, isključivo tuženik kroz duži niz godina koristio kuću za svoje potrebe, da su odnosi između braće bili bliski jer su zajedno radili u Njemačkoj, a ulagali su u Hrvatskoj u više nekretnina, da su samo tužitelji upisani kao suvlasnici nekretnine u [adresa], kao i da su sami tužitelji potvrdili kako su nakon dogradnje, očito znajući da je zgrada dograđena, došli su vidjeti što je tuženik dogradio, a nakon toga nije bilo nikakve njihove reakcije kroz više godina, iako je kuća i dalje bila upisana na ime tuženika za cijelo, a spor je nastao tek kad je tuženik počeo tražiti utvrđenje prava (su)vlasništva na zgradi u [adresa].

12. Drugostupanjski sud je propustio obrazložiti je li osim izjava stranaka cijenio i druge dokaze o odlučnim činjenicama, te kako je cijenio te dokaze, pa za sada nije moguće ispitati pravilnost drugostupanjske presude. Time je u donošenju drugostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

13. Stoga je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu po čl. 394. st. 1. ZPP i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

14. Odluka o parničnim troškovima ovisi o odluci o glavnoj stvari, pa je valjalo ukinuti i tu odluku, s time da će sud u nastavku postupka odlučiti i o troškovima ovog revizijskog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil