REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2938/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, D., OIB: ..., protiv tuženika N. S. iz D., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u D., radi utvrđenja i uknjižbe, te predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-795/16-2 od 22. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-796/13-25 od 1. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-795/16-2 od 22. rujna 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-796/13-25 od 1. ožujka 2016., te odbijen protutužbeni zahtjev tuženika u toč. II.2. glede novčanog zahtjeva.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-795/16-2 od 22. rujna 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-796/13-25 od 1. ožujka 2016., te odbijen protutužbeni zahtjev tuženika u toč. II. 1. glede nenovčanog zahtjeva za predaju u posjed dijela nekretnina, kao i u dijelu pod toč. III. glede odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi vlasnikom čest. zem. 2497, čest. zem. 2498, čest. zgr. 1484, čest. zgr. 1485, čest. zgr. 1486, sve u zk. ul. 898 k.o. D., te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na gore navedenim nekretninama u korist tužitelja, uz istovremeno brisanje do sada uknjiženog tuženika. Isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.).

Isto tako odbijen je i protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio da mu tužitelj preda u posjed dijelove nekretnina navedenih u toč. I., a koje u novoj izmjeri predstavljaju kat. česticu 4316 k.o. D., koje u svom poslovanju koriste K. D., a nalaze se u S. G. u D., u ulici ... na način da iste oslobodi od svojih i tuđih stvari i iste preda tuženiku u posjed (toč. II. 1.). Odbijen je i zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 30.000,00 kn mjesečno, sve do predaje u posjed nekretnina koje su predmet ovog postupka, i to počev od 6. ožujka 2009. uvećano za zatezne kamate, po stopi i za vrijeme kako je to navedeno u toč. II. 2. izreke prvostupanjske presude. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Ujedno je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove ovog parničnog postupka (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je u cijelosti prvostupanjska presuda (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik N. S. je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14

- dalje: ZPP), i to protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda glede odbijanja protutužbenog zahtjeva i odlučeno o troškovima postupka (toč. II. i III.). Tuženik reviziju podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tuženika N. S. dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

6. Naime, u revizijskom stupnju postupka tuženik pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđeno odbijanje protutužbenog zahtjeva tuženika i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

7. U konkretnom postupku tuženik je 6. veljače 2014. dao odgovor na tužbu, te je ujedno podnio protutužbu u kojoj je postavio nenovčani zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina, te novčani zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od 30.000,00 kn na ime neosnovanog korištenja spornog dijela nekretnina od strane tužitelja. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

8. U podnesku tuženika kojim je podnijeta protutužba tuženik nije naznačio vrijednost predmeta spora, pa je glede nenovčanog zahtjeva na predaju u posjed nekretnina mjerodavna vrijednost od 50.000,00 kn u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP. Pritom valja naglasiti da prvostupanjski sud nije, po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužitelja, utvrdio drugačiju vrijednost predmeta spora po protutužbi, a glede nenovčanog zahtjeva.

9. Obzirom na gore navedena utvrđenja glede nenovčanog zahtjeva, a obzirom na presumiranu vrijednost predmeta spora od 50.000,00 kn, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud prvoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a ili čl. 373. b ZPP.

10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

11. Kako tužitelj u reviziji nije postavio određena materijalnopravna ili postupovnopravna pitanja glede nenovčanog zahtjeva iz protutužbe, to revizijski sud nije podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, već je u tom dijelu revizija tuženika nedopuštena. Stoga je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbaciti primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, a kako je i odlučeno u izreci rješenja.

12. Tužitelj je u konkretnom slučaju podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, a koja revizija je dopuštena u odnosu na odbijeni novčani zahtjev tuženika iz protutužbe. Naime, u tom dijelu vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn, budući da tužitelj potražuje mjesečni iznos od 30.000,00 kn i to počev od 6. ožujka 2009. Radi toga je u tom dijelu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle revizija prema vrijednosnom kriteriju.

13. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

14. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tuženika za predaju u posjed spornih nekretnina, kao i zahtjev za isplatu, jer je zaključio da su prednici tuženika prestali biti vlasnici spornih nekretnina, budući je predniku tuženika pravo vlasništva prestalo prenošenjem spornih nekretnina u društveno vlasništvo na temelju rješenja NO Općine Dubrovnik od 29. veljače 1960., a pravo korištenja prednika tuženika je prestalo donošenjem rješenja NO Općine Dubrovnik kojim je pravo korištenja dodijeljeno Općinskom sindikalnom vijeću.

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda pravni sljednik Općinskog sindikalnog vijeća je Republika Hrvatska, a ne jedinica lokalne samouprave. Stoga prvostupanjski sud smatra da tuženik nije aktivno legitimiran od posjednika zahtijevati predaju u posjed predmetnih nekretnina u smislu odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 1473/12, 152/14, dalje ZVDSP), niti naknadu za korištenje tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO).

15. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je rješenjem Narodnog odbora Općine Dubrovnik, Sekretarijata za financije broj 03-2-1427/-1960 od 29. veljače 1960. s danom 26. prosinca 1958. nekretnine čest. 2497, 2498, 1485, 1486 i 1484 sve k.o. D. vlasnika P. S. pok. N. postale društveno vlasništvo,

- da je Narodni odbor Općine Dubrovnik rješenjem iste nekretnine dodijelio Općinskom sindikalnom vijeću radi podizanja ljetnog kina, te je predniku tuženika naloženo predati sporne nekretnine u posjed Općinskom sindikalnom vijeću,

- da je rješenjem Narodnog odbora Općine Dubrovnik, Odjela za financije broj 03-N-4347/119-59 od 10. ožujka 1961. odbijen zahtjev P. S. pok. N. da mu se na korištenje radi podizanja porodične stambene zgrade daju čest. zem. 2497 i 2498, te čest. zgr. 1435, 1484 i 1486 sve k.o. D.,

- da je rješenjem Narodnog odbora Kotara Dubrovnik, Odjela za financije broj 06-1669/1-1961 od 15. travnja 1961. odbijena žalba P. S. protiv gore navedenog rješenja,

- da je i Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske odbio tužbu P. S. presudom br. U-2626/1961-7, a isto tako žalbu je odbio i Savezni Vrhovni sud odlukom Už- 1067/62,

- da je zahtjev P. S. odbijen iz razloga što je prema tadašnjoj idejnoj studiji urbanističkog plana predmetno zemljište bilo unutar građevinskog područja, unutar gradskih zidina i da je isto potrebno za izgradnju ljetnog kina u samom gradu, a ne za izgradnju obiteljske zgrade,

- da je Općina Dubrovnik s K. p. D. 26. prosinca 1985. sklopila Ugovor o zakupu prostora ljetnog kina „J.“, novi ugovor 1. lipnja 1988., te Ugovor o privremenom korištenju javnih površina od 28. srpnja 1995.,

- da u naravi predmetne nekretnine predstavljaju gledalište, pozornicu i pomoćne objekte u svrhu ljetnog kina, koje je i danas u funkciji,

- da su predmetne nekretnine u funkciji Lj. k. J. sigurno unatrag 30 godina, od kada datira prvi ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je dostavljen u spis.

16. Suprotno tvrdnji tuženika pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da su sporne nekretnine prenijete u društveno vlasništvo i to neovisno od toga što rješenje o dodjeli predmetnih nekretnina na korištenje Općinskom sindikalnom vijeću nije provedeno u zemljišnim knjigama.

Pri tome upravo iz gore navedenih rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik iz 1960. i 1961., kao i presude Vrhovnog suda NR Hrvatske jasno proizlazi da je predniku tuženika prestalo pravo vlasništva na spornim nekretninama, da su predmetne nekretnine istima oduzete iz posjeda, da se sporne nekretnine koriste kao prostor Lj. k., da je odbijen zahtjev prednika tuženika da se sporne nekretnine istome daju na korištenje radi izgradnje stambene zgrade, neovisno o upisu u zemljišnoj knjizi. Kod toga valja naglasiti da rješenje o nacionalizaciji prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. ima konstitutivni karakter, a osim toga je isto i provedeno u zemljišnim knjigama 1960. Pritom je Općinsko sindikalno vijeće postalo izvanknjižni nositelj prava iz društvenog vlasništva, te takav zaključak nižestupanjskih sudova nije doveden u pitanje revizijskim navodima tuženika, neovisno o tome što isto to svoje pravo nije upisalo u zemljišnoj knjizi. Iz toga slijedi da se tu radi o stjecanju društvenog vlasništva na temelju samog zakona, te da rješenje o nacionalizaciji, a time i upis u zemljišnu knjigu ima samo deklaratorni karakter. Identično shvaćanje Vrhovni sud je zauzeo u odlukama Rev-698/05, Rev-1778/13 i dr.

17. Neosnovano se tuženik poziva na odluku revizijskog suda u predmetu Rev- 1009/96-2 od 27. kolovoza 1997., budući se u tom predmetu nije radilo o predmetu u kojem bi nasljednik ranijeg upisanog vlasnika, kojem je nekretnina nacionalizirana tražio povrat nekretnine i naknadu za korištenje iste.

18. Kako je tuženik pravomoćno odbijen sa zahtjevom za predaju u posjed spornih nekretnina, to je neosnovan i njegov zahtjev za isplatu naknade za neosnovano korištenje spornih nekretnina, radi čega je u tom dijelu od strane nižestupanjskih sudova pravilno primijenjeno materijalno pravo.

19. Tuženik neosnovano u reviziji ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječje između razloga pobijane presude i provedenih dokaza.

20. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika glede dijela protutužbenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa za neosnovano korištenje spornih nekretnina odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

21. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika, a glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu u vezi čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 7. prosinac 2021.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.