Poslovni broj: 3 UsI-3139/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja P. E. iz P., D., , kojeg zastupaju

opunomoćenici – odvjetnici iz O. d. Lj. & V. d.o.o. S.,

protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova RH, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa dr.sc. D. J., dipl. pravnik, radi teške povrede službene dužnosti, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 26. studenog 2021., a objavljene 6. prosinca 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Ukida se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, KLASA: UP/II-114-04/21- 02-89, URBROJ: 511-01-158-21-5 od 20. srpnja 2021.godine.

2. Ukida se rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a u S., KLASA: UP/I- 114-04/21-02/178, URBROJ: 511-01-158-21-6 od 07. Iipnja 2021. godine.

3. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovno postupanje.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi troškove upravnog spora.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova RH, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, KLASA: UP/II-114-04/21-02-89, URBROJ: 511-01-158-21-5 od 20. srpnja 2021. u točci 1. izreke, po službenoj dužnosti izvršena je pravna prekvalifikacija djela iz izreke pobijanog rješenja te se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. stavak 1. točka 5. Zakona o policiji opisano kao „odavanje podataka iz članka 35. Zakona neovlaštenim osobama“.

Točkom 2. izreke osporavanog rješenja odbijena je žalba policijskog službenika P. E. na rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda u S. broj: Klasa: UP/I-114-04/21- 02/178, Urbroj: 511-01-158-21-6 od 7. lipnja 2021., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Broj: Klasa: UP/I-114-04/21-02/178, Urbroj: 511-01-158-21-6 od 7. lipnja 2021., policijski službenik P. E. rođen … .,po zanimanju policajac, raspoređen na radno mjesto policijski službenik za zaštitu

državne granice u PGP V., u zvanju policajac, zaposlen u MUP-u RH od 2012. godine,

za 2018. godinu ocijenjen ocjenom „dobar“, a za 2019. i 2020. godinu ocijenjen ocjenom „uspješan“, loših imovinskih prilika, u ovom postupku udaljen iz službe s danom 05. svibnja 2021. godine, disc. nekažnjavan, proglašen je odgovornim što je dana 31.10.2020. godine, u 08:44 sati, sa svoga mobitela pozivnog broja +…, nazvao neovlaštenu osobu,

svog poznanika građanina F. C., r. ...god., iz V., na broj +… i

upoznao ga sa službenim podatcima o provođenju OA „Potez“, navodeći mu broj od 24 policijske patrole koje će biti uključene u vrijeme provedbe navedene operativne akcije, od 15,00 sati do narednog dana, govoreći mu pritom da javi i „drugim“ osobama za akciju kako u vrijeme akcije ne bi činili protupravne radnje, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 5. i 7. Zakona o policiji opisanu kao „odavanje podataka iz članka 35. ovoga Zakona neovlaštenim osobama“ i „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“, radi čega mu je temeljem članka 110. st. 2. t. 6. Zakona o policiji, izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.

Istovremeno je oslobođen od odgovornosti u dijelu činjeničnog opisa povrede iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka koji glasi:

„dok je po rasporedu rada obavljao zadaće po planu operativne akcije „Potez“, čime da bi počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 5. i 7. Zakona o policiji opisanu kao „odavanje podataka iz članka 35. ovoga Zakona neovlaštenim osobama“ i „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede pravila upravnog postupka, ujedno navodeći da je počinjena i bitna povreda jer da je izreka rješenja nerazumljiva, da proturječi dokazima, te da ne postoje dokazi o odlučnim činjenicama. Tužitelj navodi da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku a što da je u suprotnosti s odredbom čl. 30. ZUP-a te da je rješenje protivno odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a, a što da osporavano rješenje čini nezakonitim.

Navodi da ni iz jednog dokaza koji su navedeni na str. 3. obrazloženja ne proizlazi da bi tužitelj bilo što konkretno navodio o službenim podacima o provođenju OA „Potez“ te da je odredbom čl. 35. Zakona o policiji jasno navedeno da je policijski službenik dužan čuvati podatke koje je saznao u obavijanju posla.

Međutim da prvostupanjsko rješenje zanemaruje da je u odredbi čl. 35. st. 2. Zakona o policiji propisano da se taj podatak smatra onaj koji je na temelju posebnih propisa određen kao neklasificiran ili pak klasificiran podatak, a da bi to u pravnom smislu značilo da je na neki način bilo nužno u činjeničnom opisu učina navesti tzv. blanketni propis, blanketnu normu, koja propisuje da je taj podatak određen kao neklasificirani ili klasificirani. Kako tog blanketnog propisa nema, da je očito ovaj činjenični opis, odnosno izreka rješenja nerazumljiva, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Nadalje navodi da bi iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazilo da je činjenično stanje tvrđeno na temelju ispisa sažetka razgovora vođenog predmetnog dana i vremena između tužitelja i F. C., međutim da nema konkretiziranja sadržaja akcije pa da je prvostupanjski sud posve pogrešno ocijenio inkriminiranu radnju tim više što da je policijski službenik u svojoj obrani na raspravi jasno rekao da se ne sjeća sadržaja kontakta s F.

C., čime da je osporio da bi izrekao to što mu se stavlja na teret, a ispis sažetka razgovora, da nije, niti da može biti valjani, ni odlučujući dokaz da je to izrečeno. Da je ispis obični transkript razgovora, a transkript da je prijepis neke osobe koja sluša - reproducira sadržaj razgovora, dakle, da prijepis nije može biti odlučujući dokaz, a osobito da ne može biti temelj za osuđujuću odluku, osobito s najstrožom kaznom. Stoga, da je Sud trebao izvršiti reprodukciju odnosno da je trebao na raspravi reproducirati snimljeni razgovor, a kada bi se utvrdilo da se radi o razgovoru između tužitelja i F. C., kao i sadržaj tog razgovora, te da je to jedini način koji bi mogao objektivizirati određeni dokaz, a na temelju njega utvrditi činjenicu. Da sažetak razgovora, transkript razgovora, ni u kojem slučaju ne može biti dokaz u postupku, ako ga je okrivljeni osporio. Da može biti prihvaćen kao istinit razgovor jedino u slučaju da ga je osoba koja je predmet postupka priznala kao istinit. Nadalje navodi da je neprihvatljiva ocjena osporavanog rješenja o krivnji, odnosno odgovornosti prijavljenog i to na način naveden u obrazloženju osuđujućeg dijela kada se navodi da vijeće ne prihvaća obranu prijavljenog danu na usmenoj raspravi jer da je ista u suprotnosti s njegovim priznanjem odgovornosti za učin predmetne disciplinske povrede u prethodnom postupku, a koji način zaključivanja, po mišljenju tužitelja, nema razuman pristup ocjeni dokaznog postupka i utvrđivanju činjenica. Po mišljenju tužitelja, to što je pregledan transkript, ne može biti potpora prihvaćanju priznanja iz prethodnog postupka, koje je osporeno na usmenoj raspravi, a o čemu da su redovni sudovi počevši od Općinskog pa sve do Vrhovnog suda, jasno dali svoje mišljenje o mogućnosti donošenja odluke i prihvaćanju dokaza na temelju tzv. transkripta.

Slijedom navedenog, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kao i odluka o kazni. Da prilikom odlučivanja o izboru vrste i visine kazne, otegotna okolnost nikako ne može biti navod da ovakvo ponašanje ima obilježja kaznenog djela iz čl. 300. st. 1. KZ-a, kao i podnošenje kaznene prijave, tim više što navedene otegotne okolnosti predstavljaju radnju počinjena disciplinskog djela - povrede službene dužnosti, pa da nikako ne mogu biti dvostruko vrednovane. Stoga je predložio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja, kao i saslušanje svjedoka F. C. te da nakon provedenog postupka Sud donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje tuženog tijela, kao i osporavano prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti a ponovni postupak, a tuženiku naložiti da naknadi troškove upravnog spora.

Tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu od 27. listopada 2021. navelo da tužitelj u tužbi u cijelosti ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje je Drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa da se, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog upravnog tijela.

Tuženo tijelo ukazuje na ustaljenu praksu upravnih sudova da su transkripti razgovora valjano dokazno sredstvo (Upravni sud u Rijeci: 2 UsI-783/16-19 od 05. 09. 2018., 2 UsI-255/17-12 od 05. 09. 2018., 3 UsI-1726/17-11 od 01. 06. 2018, 2 UsI-329/2018-27 od 22. 05. 2019; Visoki upravni sud Republike Hrvatske: Usž-4335/18-2 od 06. 06. 2019, Usž- 3467/18-2 od 26. 09. 2018., Usž-2098/17-2 od 15. 05. 2018, Usž-4583/18-2 od 14. 11. 2018) te da je ograničena nadležnost upravnih sudova za ispitivanje disciplinske kazne koju je upravno tijelo odredilo diskrecijskom ocjenom (Visoki upravni sud Republike Hrvatske: Usž- 3649/18-2 od 24. 10. 2019, Usž-4590/19-2 od 14. 11. 2019., Usž-691/15-2 od 13. 08. 2015., Usž-1113/19-2 od 13. 03. 2019.; Upravni sud u Zagrebu: 18 UsI-2000/17-7 od 23. 05. 2019.).

Slijedom navedenog, tuženo tijelo se protivi prijedlogu za saslušanje tužitelja na sudskoj raspravi iz razloga jer se isti tijekom upravnog postupka očitovao o djelu, da se na raspravi osobno i putem punomoćnika očitovao o zahtjevu i dokaznim sredstvima, a činjenično stanje da je nesporno utvrđeno, pa da se navedeni prijedlog ukazuje kao nevažan. Također se protivi kao suvišnom i dokaznom prijedlogu za saslušanje F. C. u svojstvu svjedoka jer da je u disciplinskom postupku, iskazivanjem tužitelja i čitanjem transkripata razgovora tužitelja i F. C., nesporno utvrđeno što je tužitelj kazao predloženom svjedoku, pa da se saslušanjem navedene osobe ne bi utvrdile (nove) činjenice relevantne za odluku u upravnom sporu.

Stoga, a budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti, za što mu je izrečena odgovarajuća kazna, tuženo tijelo je predložilo odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Na ročištu održanom pred ovim Sudom 26. studenog 2021. opunomoćenik tužitelja je ustrajao u navodima iz tužbe i tužbenom zahtjevu, osporio je navode iz odgovora na tužbu ističući kako se nakon provedenog postupka ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj počinio djelo na način kako mu se stavlja na teret te kako postupak nije na zakonit način proveden. Također je naveo da se pri donošenju kako prvostupanjskog, tako ni drugostupanjskog rješenja nije uzelo u obzir kako tužitelj 10 godina službe nikada nije disciplinski kažnjavan, niti na bilo kakav način opomenut te kako se ovom najstrožom i najtežom odlukom tužitelja ostavlja bez bilo kakvih primanja, ne uzimajući u obzir da tužitelj uzdržava dvoje maloljetne djece, ističući kako ovim djelom koje mu se stavlja na teret nije nastala nikakva šteta, niti nastupila bilo kakva posljedica pa da bi se svakako moglo uzeti da se radi o beznačajnom djelu.

Opunomoćenik tuženika je ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu, navodeći da su navodi opunomoćenika tužitelja neutemeljeni te da se u konkretnom slučaju ne može raditi o beznačajnom djelu jer da je isto propisano kao teža povreda službene dužnosti, dapače da inkriminacija ima obilježja kaznenog djela koje se progoni po služenoj dužnosti, a nastupanje štete od svake radnje kojom se krši zakon da nije konstitutivni element povrede službene dužnosti, međutim da je šteta nesporno i nastupila. Stoga je predložio zaključiti raspravljanje i odbiti tužbeni zahtjev.

Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti Sud je odbio prijedloge opunomoćenika tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu te za saslušanjem svjedoka F. C., kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela, kao i svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Opunomoćenik tužitelja je popisao i zatražio trošak zastupanja tužitelja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka i održane usmene i javne rasprave, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Odredbom čl. 93. Zakona o policiji (Narodne Novine, broj: 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016, 66/2019, dalje Zakon) propisana je odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe.

Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Stavkom 3. istog članka, je propisano da kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti, dok je stavkom 4., istog članka propisano da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

Odredbom čl. 96. Zakona propisane su teže povrede službene dužnosti pa je tako, pored taksativno navedenih i nabrojanih težih službenih dužnosti, točkom 5. istog članka, propisano odavanje podataka iz članka 35. ovoga Zakona neovlaštenim osobama.

Odredbom čl. 97. st. 2. Zakona je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

Odredbom čl. 100. Zakona je propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi ovoga Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima, da se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak. Odredbom članka 52. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) propisana su prava i dužnosti stranke u ispitnom postupku, pa je tako stavkom 1. istog članka, propisano da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke o upravnoj stvari, davati izjave i objašnjenja, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima.

Stavkom 2. istog članka, je propisano, da je službena osoba dužna omogućiti stranci izjašnjavanje o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima za izvođenje dokaza i podnesenim dokazima, sudjelovanje u izvođenju dokaza i postavljanje pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe, a uz dopuštenje službene osobe i neposredno, kao i upoznavanje s rezultatom izvođenja dokaza i izjašnjavanje o tim rezultatima.

Stavkom 3. istog članka, je propisano da stranka može davati izjave usmeno na zapisnik ili u pisanom obliku. U složenim upravnim stvarima službena osoba može naložiti stranci podnošenje izjave u pisanom obliku, što ne isključuje pravo stranke na usmeno izjašnjavanje.

Stavkom 4. istog članka, je propisano da je stranka dužna sudjelovati u utvrđivanju činjenica važnih za rješavanje o upravnoj stvari te osobno dati izjavu kad to zatraži službena osoba ili kad je to propisano zakonom.

Odredbom članka 102. Zakona, je propisano da policijski službenik protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak ima pravo sudjelovati u tom postupku, očitovati se o dokazima, predlagati dokaze i iznijeti očitovanje o predloženim i izvedenim dokazima. Stavkom 2. istog članka, je propisano da policijski službenik u disciplinskom postupku ima pravo na branitelja koji u tom postupku ima položaj opunomoćenika.

Nadalje, odredbom članka 106. Zakona je propisano da disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti, ali da je vezan za činjenični opis službene dužnosti.

Odredbom čl.107. st.1. istog Zakona, je propisano da se u postupku zbog teže povrede službene dužnosti mora provesti usmena rasprava, a da se policijskom službeniku protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak, mora pružiti mogućnost da na toj raspravi sudjeluje.

Odredbom čl. 110 st. 2., istog Zakona su propisane kazne koje se mogu izreći za teže povrede službene dužnosti pa su tako propisane:

1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci,

2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine,

3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine,

4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja,

5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6.

prestanak državne službe.

Nadalje, odredbom čl. 111. st. 1. Zakona je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da se protekom roka od 4 godine nakon izvršnosti izrečene kazne za težu povredu službene dužnosti, izrečena kazna briše pod uvjetom da službenik nije počinio novu povredu službene dužnosti od izvršnosti izrečene kazne.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženog tijela, na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom sudskom sporu, kao i na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda, suprotno navodima tužbe, u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je iz podataka spisa predmeta tuženog tijela, kao i iz priloženih isprava koje su ovom Sudu dostavljene uz odgovor na tužbu, razvidno i kao nesporno utvrđeno da je Prvostupanjski disciplinski sud u S. predmetni upravni postupak protiv P. E.,

ovdje tužitelja, radi teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 5. Zakona o policiji, u potpunosti proveo u skladu s naprijed citiranim odredbama Zakona o policiji i Zakona o općem upravnom postupku, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Među strankama je sporno jesu li transkripti koji su priloženi spisu tuženog tijela nezakonit dokaz.

Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) je propisano da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid. Nadalje, odredbom čl. 8. ZUP-a je propisano jedno od temeljnih načela ZUP-a, a to je načelo utvrđivanja materijalne istine, kojom odredbom je propisano da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari te da se u tu svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

Odredbom čl. 9. istog Zakona, propisano je također jedno od osnovnih i temeljnih načela ZUP-a, a to je načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, kojom odredbom je propisano da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Stavkom 2., istog članka, je propisano da službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrđuje koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane.

Stoga, na temelju naprijed citiranih kogentnih zakonskih odredbi, prvostupanjsko upravno tijelo, a potom i tuženo tijelo, po ocijeni ovog Suda, je pravilno ocijenilo da se svaka činjenica može dokazivati svim dokaznim sredstvima, a o tome kakvu će dokaznu snagu imati pojedini dokaz u upravnom postupku, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, po svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno.

Valja istaći da je i Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-633/2005 od 11. srpnja 2005., između ostalog, izrazio pravno stajalište da se u disciplinskom postupku činjenično stanje utvrđuje svim dokaznim sredstvima, te nema zapreke da se upotrijebe izjave i službene zabilješke sačinjene u povodu istog događaja kod istih ili drugih mjerodavnih tijela.

Nadalje, Upravni sud RH je u svojoj dosadašnjoj upravnosudskoj praksi zauzeo pravno stajalište da se svaka činjenica može dokazivati svim dokaznim sredstvima, s time da dokaznu snagu svakog pojedinog dokaza utvrđuje službena osoba koja vodi postupak prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka (Us-11764/2008-4 od 18. veljače 2009.); kao i da o činjenicama koje će se uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U upravnom postupku nema stupnjevanja dokaza. Upravo je službena osoba odgovorna za kvalitetno obavljanje svih radnji dokaznog postupka te ima odgovornost i zakonsku ovlast da odluči koje bitne činjenice će se utvrđivati kojim dokaznim sredstvima, a dokazna snaga pojedinih dokaznih sredstava ovisi o slobodnom uvjerenju te osobe odnosno osobe koja vodi postupak temeljem, kako je navedeno, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno (Us-13900/2009-4 od 18. veljače 2010.).

Kako je iz podataka spisa predmeta tuženog tijela, kao i iz priloženih isprava koje su ovom sudu dostavljene uz odgovor na tužbu, razvidno i kao nesporno utvrđeno da je Prvostupanjski disciplinski sud MUP-a u S. predmetni upravni postupak protiv P. E., ovdje tužitelja, radi teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. toč. 5. Zakona o policiji, u potpunosti proveo u skladu s naprijed citiranim odredbama Zakona o policiji i Zakona o općem upravnom postupku te da je P. E., ovdje tužitelju, omogućio u skladu s izričitim zakonskim odredbama sudjelovanje u postupku, odnosno da mu ni na koji način, a suprotno neosnovanim navodima tužbe, nije onemogućio sudjelovanje u postupku, koje pravo je tužitelju Zakonom i Ustavom zajamčeno i koje mu kao takvo nesporno pripada te koje pravo je tužitelj i konzumirao, a što je razvidno iz cjelokupnog spisa tuženog tijela te iz priloženog Zapisnika MUP-a, PU SD, Broj:511-12-01-28-25/21 od 5. svibnja 2021. te Zapisnika o usmenoj raspravi KLASA:UP/I-114-04/21-02/178, URBROJ: 511-01-158-21-4 od 7. lipnja 2021., to se tužbeni navod tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku, ni izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju, u cijelosti ocjenjuje neosnovanim.

Nije osnovan ni tužbeni navod tužitelja da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, posebice stoga što da iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da bi činjenično stanje bilo utvrđeno na temelju transkripta, a što da je nezakoniti dokaz, te da je tužitelj na usmenoj raspravi pred prvostupanjskim tijelom osporio da bi izrekao što mu se stavlja na teret, a čime da bi bilo povrijeđeno materijalno pravo na štetu tužitelja.

Ovo stoga što i Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2601/2004 od 23. studenog 2006. izrazio svoje pravno stajalište da su kaznena i disciplinska, odnosno stegovna odgovornost međusobno odvojene odgovornosti, koje se utvrđuju u dva potpuno neovisna postupka, koji ne utječu jedan na drugi. Da se odgovornost za teže povrede u svezi s obnašanjem određene dužnosti u stegovnom postupku može utvrditi i bez odluke kaznenog suda bez obzira što ta povreda može istodobno predstavljati i kazneno djelo, odnosno bez obzira na odluku kaznenog suda, koja uslijedi nakon provedenog stegovnog postupka

Također, Ustavni sud je u svojoj odluci broj: U-III-953/1998 od 4. veljače 2002. izrazio pravni stav da iako je stegovni postupak kazneni postupak sui generis, da on ima i snažne primjese upravnog postupka. U stegovnom postupku, u pravilu, ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojemu je to moguće u kaznenom postupku. Osim toga, da su posljedice stegovnog postupka bitno drugačije nego posljedice kaznenog postupka. Stoga je primjena ZKP-a u disciplinskom postupku samo supsidijarna. Supsidijarna primjena ZKP-a u disciplinskom postupku znači da se odredbe ZKP-a primjenjuju sukladno prirodi disciplinskog postupka, što znači da se ne moraju primjenjivati uvijek niti se moraju primjenjivati doslovno. To se odnosi i na odredbe ZKP-a o isključenju službenih zabilješki policije kao dokaza u kaznenom postupku. Naime, službene zabilješke ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku zbog specifičnosti kaznenog postupka. Međutim, službene zabilješke u fazi njihova nastanka nisu nezakonito pribavljen materijal ni s aspekta potencijalnog budućeg kaznenog postupka, ni s aspekta disciplinskog postupka. Oni postaju nezakonit dokaz tek ako se koriste u kaznenom postupku. Njihovo korištenje u druge (zakonite) svrhe nije zabranjeno.

Pored svega naprijed navedenog, valja istaći da se u konkretnom slučaju, odluka o prestanku državne službe tužitelju ne temelji isključivo na transkriptima, za koje tužitelj neosnovano tvrdi da se radi o nezakonitom dokazu, već na temelju cjelokupno provedenog dokaznog postupka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tijekom utvrđivanja stegovne odgovornosti tužitelja, kao i između ostalog, na temelju iskaza tužitelja sadržanom u Zapisniku MUP-a, PU SD, Broj: 511-12-01-28-25/21 od 5. svibnja 2021. u kojem P. E., ovdje tužitelj, nije sporio da je počinio djelo, koje mu je stavljeno na teret već je izjavio :

„Razumio sam koja povreda službene dužnosti mi se stavljaju na teret, ali na te okolnosti ne želim ništa izjavljivati sve detalje, ali u potpunosti priznajem to što mi se stavlja na teret i iskazujem da se iskreno kajem zbog toga“.

U odnosu na istaknuti tužbeni navod tužitelja o uporabi nezakonito pribavljenog dokaza u disciplinskom postupku, Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III- 4798/2010 od 12. lipnja 2014., u bitnom izrazio pravno stajalište da ZUP omogućuje dokazivanje svim dokaznim sredstvima prikladnim za dokazivanje, pri čemu službena osoba samostalno i po načelu slobodne ocjene dokaza utvrđuje činjenice; da je disciplinski postupak po svojoj prirodi hitan, da se u upravnim stvarima postupa što je moguće jednostavnije, bez odgode i uz što manje troškova. Da u disciplinskom postupku, u pravilu ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojem je to moguće u kaznenom postupku, a i same posljedice disciplinskog postupka da su bitno drugačije nego posljedice kaznenog postupka; da je disciplinski postupak protiv policijskih službenika upravni postupak, čija je svrha uredno i učinkovito obavljanje službe, uz zaštitu časti i ugleda policijskih službenika i službe unutarnjih poslova u cjelini te se stoga u disciplinskom postupku primjenjuju i različiti dokazni standardi nego u kaznenom postupku. Ustavni sud u tom smislu, u citiranoj odluci, podsjeća da je u predmetu Š. protiv Hrvatske (presuda, 15. srpnja 2010., zahtjev br. 9143/08, § 53.) ESLJP prihvatio stav Ustavnog suda da postoji »različit standard dokaza koji se traži u stegovnom postupku od onoga koji se traži za osuđujuću odluku u kaznenom postupku«.

Nije osnovan ni tužbeni navod da je prvostupanjsko upravno tijelo pogriješilo prilikom odluke o vrsti i visini kazne.

Ovo stoga što je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja kao nesporno utvrđeno da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st . 1. toč. 5. Zakona o policiji opisanu kao „odavanje podataka iz čl. 35. Zakona neovlaštenim osobama“ koja mu se stavlja na teret te mu je za počinjenu povredu prvostupanjsko upravno tijelo pravilno izreklo disciplinsku kaznu prestanka državne službe. Valja istaći da je odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12 i 152/14 i 29/17, dalje ZUS-a) propisano da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali da se može voditi o zakonitosti takve odluke u granicama ovlasti radi koje je, i svrsi, radi koje je ovlast dana.

Citirana zakonska odredba ne dopušta vođenje upravnog spora o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene dokaza javnopravnog tijela već je dopušteno samo osporavanje zakonitosti takve odluke, granica ovlasti koje je javnopravno tijelo prilikom donošenja odluke koristilo te svrhe radi koje takvom ovlašću raspolaže, o čemu je Visoki upravni sud u Zagrebu zauzeo i izrazio svoje stajalište u brojnim odlukama, pa tako primjerice i u presudi poslovni broj Usž-691/15 od 13. kolovoza 2015.

Slijedom navedenog, kako je osporavana odluka tuženog tijela donesena u zakonito provedenom postupku i u granicama zakonom dane ovlasti, to se tužbeni navodi tužitelja u cijelosti ocjenjuju neosnovanim.

Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom predmetu, pregleda navedenih isprava koje se nalaze u spisu, kao i dostavljenom spisu tuženog tijela, nakon provedenog sudskog postupka ovaj Sud je utvrdio da navodi tužbe ne dovode u sumnju zakonitost osporavanog rješenja te da osporavanim rješenjem nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kao i da je tuženo tijelo na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenilo materijalno pravo uz valjano, argumentirano i na Zakonu utemeljeno obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Također je utvrđeno da u provedenom upravo sudskom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nema nepravilnosti koje bi ga činile ništavim, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09).

Slijedom svega naprijed navedenog na temelju odredbe članka 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, dalje ZUS-a) valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu, to je valjalo primjenom citirane odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadom troškova kao neosnovan.

Radi navedenog, valjalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 6. prosinca 2021.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje odluke o trošku, a sve na temelju odredbe članka 79. st. 6. i 7. ZUS-a.

DNA:

1. opunomoćeniku tužitelja uz Zapisnik o objavi

- tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi po čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama 2. tuženiku uz Zapisnik o objavi

3. tuženiku uz povrat spisa tuženog tijela, po pravomoćnosti 3.

u spis

4. kal. pravomoćnosti do 5.02.2022.