REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 53 P-2883/19-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. L. N. S. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2021. u prisutnosti tužiteljaosobno, zamjenika punomoćnika tužitelja M. K., odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika P. A., odvjetnika, dana 02. prosinca 2021. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU- 103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00 CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF (četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

IV Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB … isplatiti tužitelju I. F. iz S., OIB: … iznos od 36.172,85 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

– 0,66 HRK od 02.04.2007. do isplate,

– 21,87 HRK od 07.03.2008. do isplate,

– 17,50 HRK od 07.04.2008. do isplate,

– 14,58 HRK od 09.10.2008. do isplate,

– 102,56 HRK od 10.11.2008. do isplate,

– 59,30 HRK od 08.12.2008. do isplate,

– 165,75 HRK od 07.01.2009. do isplate,

– 203,81 HRK od 12.02.2009. do isplate,

– 236,72 HRK od 12.03.2009. do isplate,

– 164,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,

– 169,15 HRK od 06.05.2009. do isplate,

– 152,33 HRK od 03.06.2009. do isplate,

– 139,99 HRK od 15.07.2009. do isplate,

– 134,64 HRK od 21.08.2009. do isplate,

– 128,81 HRK od 18.09.2009. do isplate,

– 113,25 HRK od 20.10.2009. do isplate,

– 145,33 HRK od 24.11.2009. do isplate,

– 129,29 HRK od 09.12.2009. do isplate,

– 183,25 HRK od 15.01.2010. do isplate,

– 212,41 HRK od 16.02.2010. do isplate,

– 218,25 HRK od 18.03.2010. do isplate,

– 277,06 HRK od 02.04.2010. do isplate,

– 307,68 HRK od 15.05.2010. do isplate,

– 335,39 HRK od 23.06.2010. do isplate,

– 383,51 HRK od 19.07.2010. do isplate,

– 408,30 HRK od 18.08.2010. do isplate,

– 447,18 HRK od 20.09.2010. do isplate,

– 456,91 HRK od 13.10.2010. do isplate,

– 440,87 HRK od 20.11.2010. do isplate,

– 631,89 HRK od 27.12.2010. do isplate,

– 583,28 HRK od 19.01.2011. do isplate,

– 573,56 HRK od 18.02.2011. do isplate,

– 541,23 HRK od 14.04.2011. do isplate,

– 638,03 HRK od 11.05.2011. do isplate,

– 773,22 HRK od 31.05.2011. do isplate,

– 759,72 HRK od 15.06.2011. do isplate,

– 718,04 HRK od 02.07.2011. do isplate,

– 1.010,75 HRK od 17.08.2011. do

isplate,

– 970,35 HRK od 02.09.2011. do isplate,

– 780,09 HRK od 30.09.2011. do isplate,

– 762,55 HRK od 30.11.2011. do isplate,

– 807,96 HRK od 31.12.2011. do isplate,

– 809,68 HRK od 12.01.2012. do isplate,

– 845,24 HRK od 17.02.2012. do isplate,

– 817,80 HRK od 17.03.2012. do isplate,

– 815,40 HRK od 16.04.2012. do isplate,

– 827,52 HRK od 16.05.2012. do isplate,

– 846,24 HRK od 18.06.2012. do isplate,

– 817,18 HRK od 18.07.2012. do isplate,

– 811,41 HRK od 22.08.2012. do isplate,

– 753,72 HRK od 18.09.2012. do isplate,

– 816,49 HRK od 19.10.2012. do isplate,

– 833,03 HRK od 16.11.2012. do isplate,

– 832,52 HRK od 31.12.2012. do isplate,

– 763,17 HRK od 31.01.2013. do isplate,

– 789,51 HRK od 16.02.2013. do isplate,

– 784,93 HRK od 18.03.2013. do isplate,

– 832,19 HRK od 17.04.2013. do isplate,

– 744,52 HRK od 17.05.2013. do isplate,

– 731,33 HRK od 09.07.2013. do isplate,

– 752,32 HRK od 12.08.2013. do isplate,

– 773,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,

– 799,47 HRK od 26.09.2013. do isplate,

– 790,71 HRK od 17.10.2013. do isplate,

– 814,81 HRK od 23.11.2013. do isplate,

– 822,08 HRK od 23.12.2013. do isplate,

– 791,87 HRK od 16.01.2014. do isplate,

– 834,95 HRK od 18.02.2014. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa nadalje određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana.

V Utvrđuje se da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-

B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

VI Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju I. F. iz S., OIB: … iznos od 10.519,90 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.koja teče na iznose:

– 22,88 HRK od 5.10.2007. do isplate,

– 22,88 HRK od 02.11.2007. do isplate,

– 23,18 HRK od 06.12.2007. do isplate,

– 23,37 HRK od 07.01.2008. do isplate,

– 23,56 HRK od 07.02.2008. do isplate,

– 23,99 HRK od 07.03.2008. do isplate,

– 81,63 HRK od 07.04.2008. do isplate,

– 79,66 HRK od 05.05.2008. do isplate,

– 79,75 HRK od 06.06.2008. do isplate,

– 79,96 HRK od 07.07.2008. do isplate,

– 78,82 HRK od 02.08.2008. do isplate,

– 79,12 HRK od 09.09.2008. do isplate,

– 81,52 HRK od 09.10.2008. do isplate,

– 84,75 HRK od 10.11.2008. do isplate,

– 83,16 HRK od 08.12.2008. do isplate,

– 105,35 HRK od 07.01.2009. do isplate,

– 107,04 HRK od 12.02.2009. do isplate,

– 108,50 HRK od 12.03.2009. do isplate,

– 105,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,

– 134,35 HRK od 06.05.2009. do isplate,

– 133,40 HRK od 03.06.2009. do isplate,

– 132,71 HRK od 15.07.2009. do isplate,

– 132,40 HRK od 21.08.2009. do isplate,

– 132,08 HRK od 18.09.2009. do isplate,

– 131,20 HRK od 20.10.2009. do isplate,

– 133,01 HRK od 24.11.2009. do isplate,

– 132,10 HRK od 09.12.2009. do isplate,

– 135,15 HRK od 15.01.2010. do isplate,

– 136,79 HRK od 16.02.2010. do isplate,

– 137,12 HRK od 18.03.2010. do isplate,

– 140,44 HRK od 02.04.2010. do isplate,

– 142,17 HRK od 15.05.2010. do isplate,

– 143,73 HRK od 23.06.2010. do isplate,

– 146,45 HRK od 19.07.2010. do isplate,

– 147,85 HRK od 18.08.2010. do isplate,

– 150,04 HRK od 20.09.2010. do isplate,

– 150,59 HRK od 13.10.2010. do isplate,

– 149,69 HRK od 20.11.2010. do isplate,

– 160,47 HRK od 27.12.2010. do isplate,

– 157,72 HRK od 19.01.2011. do isplate,

– 157,17 HRK od 18.02.2011. do isplate,

– 155,35 HRK od 14.04.2011. do isplate,

– 160,81 HRK od 11.05.2011. do isplate,

– 168,44 HRK od 31.05.2011. do isplate,

– 167,68 HRK od 15.06.2011. do isplate,

– 165,33 HRK od 02.07.2011. do isplate,

– 181,85 HRK od 17.08.2011. do isplate,

– 179,57 HRK od 02.09.2011. do isplate,

– 168,83 HRK od 30.09.2011. do isplate,

– 167,84 HRK od 30.11.2011. do isplate,

– 170,40 HRK od 31.12.2011. do isplate,

– 170,50 HRK od 12.01.2012. do isplate,

– 172,51 HRK od 17.02.2012. do isplate,

– 170,96 HRK od 17.03.2012. do isplate,

– 170,82 HRK od 16.04.2012. do isplate,

– 171,51 HRK od 16.05.2012. do isplate,

– 172,56 HRK od 18.06.2012. do isplate,

– 170,92 HRK od 18.07.2012. do isplate,

– 170,60 HRK od 22.08.2012. do isplate,

– 167,34 HRK od 18.09.2012. do isplate,

– 170,88 HRK od 19.10.2012. do isplate,

– 171,82 HRK od 16.11.2012. do isplate,

– 171,79 HRK od 31.12.2012. do isplate,

– 167,87 HRK od 31.01.2013. do isplate,

– 169,36 HRK od 16.02.2013. do isplate,

– 169,10 HRK od 18.03.2013. do isplate,

– 171,77 HRK od 17.04.2013. do isplate,

– 166,82 HRK od 17.05.2013. do isplate,

– 166,08 HRK od 09.07.2013. do isplate,

– 167,26 HRK od 12.08.2013. do isplate,

– 168,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,

– 169,92 HRK od 26.09.2013. do isplate,

– 169,43 HRK od 17.10.2013. do isplate,

– 170,79 HRK od 23.11.2013. do isplate,

– 171,20 HRK od 23.12.2013. do isplate,

– 169,49 HRK od 16.01.2014. do isplate,

– 173,01 HRK od 18.02.2014. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa nadalje određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana. VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju plati prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 10.560,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.12..2021. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

VIII Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 20.05.2019. tužitelj navodi da su dana 26. 01. 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj …, solemniziran dana 29. 01. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupovinu novog motornog vozila, u iznosu od 34.106,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 3. određena je kamatna stopa u visini od 5,25 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama H. A.- A.-B. d.d. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je bio 84 mjeseca. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž- 7129/13) od 04.07.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga P… protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pitanja zastare tiče, tužitelj napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja 2014. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C- 26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018.) i C-118/17 (Presuda od 14. 3. 2019).

2. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjena valutne klauzule izražene u CHF, tužitelj prvenstveno navodi zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava koji je u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014. Tužitelj se poziva i na presude Europskog suda za ljudska prava C-51/17 od 20.09.2018. i C- 118/17 od 14.03.2019. Tuženik je na taj način stekao bez osnove određeni novčani iznos koji tužitelj u trenutku podnošenja ne može specificirati s obzirom na to da mu tuženik nije htio prije podnošenja tužbe dostaviti potrebnu dokumentaciju.

3. U odnosu na ništetnu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj navodi da su Ugovor o kreditu broj … tužitelj i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog ''proizvoda''. Na taj način je ugovorena u članku 6. Ugovora uređena promjenljivost kamatne stope na sljedeći način: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna. Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci br. P-I-50/10 od 25. 3. 2011. da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu. U obrazloženju predmetne odluke stoji da "bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija izračuna." Konstatirano je da se ovom praksom povređuje pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, pa je s početne 5,25 % značajno rasla, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj je osnovom nezakonito povećavane kamatne stope preplatio, odnosno tuženik je stekao bez osnove, određeni novčani iznos koji tužitelj u trenutku podnošenja tužbe ne može specificirati s obzirom na to da mu tuženik nije htio prije podnošenja ove tužbe dostaviti potrebnu dokumentaciju.

4. Konačno, tužitelj napominje da je od tuženika pisanim putem zatražio dostavu podataka - rekonstrukcije prometa po predmetnom kreditu, međutim tuženik mu zatraženo do podnošenja tužbe nije dostavio unatoč činjenici da predmetnim podacima tuženik raspolaže te da ih je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju odnosno predmetni podaci da se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Stoga tužitelj u tužbi, sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku predlaže sudu da službenim putem naloži tuženiku da dostavi rekonstrukciju prometa po predmetnom kreditu i to od dana sklapanja predmetnog Ugovora pa nadalje, kako bi se moglo izvršiti financijsko vještačenje, te kako bi tužitelj mogao konačno urediti tužbeni zahtjev nakon vještačenja.

5. Slijedom iznesenog, a nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon što tužitelj bude u mogućnosti konačno urediti svoj tužbeni zahtjev, tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom:

-(Ad I) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU- 103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00 CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

-(Ad II) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad III) se utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF (četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad IV) se nalaže tuženiku da na ime stjecanja bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos koju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate,

-(Ad V) se utvrđuje je da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.

kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom

Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

-(Ad VI) se nalaže tuženiku da na ime stjecanja bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužitelju iznos koju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate,

-(Ad VII) se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

6. U odgovoru na tužbu od 18.06.2019. (datum na omotu) tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te predlaže sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Ako je pravni osnov tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi: ''Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.'' Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela, budući da sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom s lučaju nastupila 26. siječnja 2012. godine. Također, budući da tužitelj u osnovi potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno članku 226. ZOO-a koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Sukladno tome, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 20. svibnja 2019. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku.

7. Podredno, tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za cijeli utuženi iznos. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, tuženik navodi da je nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 34.106,00 CHF. Također nije sporno da je u članku 3. Ugovora o kreditu određeno da početna kamatna stopa iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, kao ni da je prema članku 6. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva. Sporno je među parničnim strankama: (i) jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne i (ii) ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu na temelju navodne ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno je li tuženik stekao takve iznose bez osnove. Tužitelj svoju tvrdnju o ništetnosti Ugovora o kreditu u osnovi temelji na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine („Presuda VTS-promjenjiva kamata“) te posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine („Presuda VTS-valutna klauzula“). Sve navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u parničnom postupku pokrenutom od Udruge „P.“ („Parnica P.“).

8. Tuženik, a u odnosu na navodnu ništetnost odredbi ugovora glede promjenjivosti kamate navodi da odredba članka 6. Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima, niti je nepoštena u smislu primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: „ZZP/03“). U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo valjano i da je takva činidba odrediva, da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata i da odredba članka 4. Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. U odnosu na tvrdnju tuženik da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo valjano, a činidba odrediva, tuženik prvenstveno ističe da se odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji na odredbi članka 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (NN 153/2004, 35/2005) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Prema toj odredbi, najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosi 19% godišnje. Nesporno je da kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu nije bila određena niti u trećini tog iznosa, a taj iznos nije premašila ni sukladno naknadnim izmjenama odredbi Zakona o obveznim odnosima. Primjerice, trenutno važeća odredba čl. 26. ZOO-a određuje da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata, sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004) iznosila je 15%, dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje i da je promjenjiva. Dakle, niti naknadne izmjene propisa o najvišoj dopuštenoj visini ugovornih kamata nisu rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo ne time da premaši navedene stope. Također, iako to tužitelj u tužbi ne navodi, a imajući na umu da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, tuženik ističe i da odredbe članka 4. Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i 272. ZOO-a. Člankom 6. Ugovora o kreditu, u kontekstu promjenjivosti kamatne stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita – ovdje tužitelja već samo da je kamatna stopa promjenjiva. Ništa više i ništa manje od toga. Prema tome, spomenuti članci Ugovora o kreditu ne mogu biti ništetni pozivom na članak 270. ZOO-a. Sukladno članku 3. Ugovora o kreditu činidba korisnika kredita sastoji se od plaćanja jednakih mjesečnih anuiteta, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Također, korisniku kredita je po sklapanju Ugovora o kreditu uručena otplatna tablica sa iznosima svakog pojedinog anuiteta, a što je isti potvrdio potpisom Ugovora o kreditu. Prema tome, tuženik smatra da je činidba tužitelja iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO-a). Naime, Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita, ovdje tužitelj, ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta koji dospijeva prvog dana u mjesecu. Treba napomenuti također da tužitelj nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio tuženiku da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i/ili neodrediva. Smisao članka 272. ZOO-a leži u tome da činidba iz svakog ugovora mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ukoliko činidba ne bi bila određena ili odrediva onda ista ne bi bila utuživa. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit plaćanjem mjesečnih anuiteta, a sukladno izračunu koji sačini davatelj kredita – ovdje tuženik. Prema tome, pozivom na mjesečne izračune anuiteta moguće je vrlo lako utvrditi svaku pojedinu činidbu – plaćanje mjesečnog anuiteta. Iz svega gore navedenog jasno proizlazi da je kamatna stopa Ugovora o kreditu određena odnosno odrediva i kao takva proizvodi pravne učinke. Nadalje, tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata, a na oju se poziva u tužbi. Tuženik jedino može pretpostaviti da tužitelj pozivanjem na spomenutu presudu ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07“) budući da smatra da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time neizravno ukazuje i na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a. Stav je tuženika da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a. Međutim, čak i da se utvrđenja iz spomenutih presuda mogu primijeniti na pravnog prednika tuženika, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, tj. 26. siječnja 2007. godine, na snazi je bio ZZP/03 koji, za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007. godine uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Drugim riječima, iako je zakonodavac dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne tužbe, tužitelj istu nije poštovao, već se potpuno pogrešno poziva na navodnu ništetnost i nepoštenost odredbi članka 4. Ugovora o kreditu. Također, tuženik smatra da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope nije nepoštena, te da tužitelj ničime nije dokazao da su odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu ništetne. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da su odredbe iz članaka 3. i 4. Ugovora o kreditu odredbe koje se tiču cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi spomenute odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud da je odredba članaka 4. Ugovora o kreditu ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore potrebni uvjeti ispunjeni. Čak i u slučaju da ima mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz Presude VTS – promjenjiva kamata, takva utvrđenja po kolektivnoj tužbi nisu primjenjiva beziznimno, već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u članku 15. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta, odluke o kamatnim stopama i odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije niti podložna testu poštenja. Jasna, jer je već iz značenja same riječi „promjenjiva“ nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Također, tužitelj je bio upoznat te mu je rastumačeno značenje i doseg odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom kontekstu, tuženik skreće pažnju sudu i na praksu Županijskog suda u Puli u presudi u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Slijedom iznesenog, tuženik smatra da odredba članka 4. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti navedeni u točci 8. ovog podneska moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe, tuženik se osvrnuo i na i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da je nejasna/neuočljiva/nerazumljiva, bila ništetna - potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Iz tužbe je jasno vidljivo i to da tužitelj zanemaruje činjenicu da se ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, tuženik ističe da Presudom VTS – promjenjiva kamata na koju se tužitelj poziva nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Drugim riječima, čak i u slučaju da sud u ovom postupku utvrdi da je ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope iz članka 4. Ugovora o kreditu, kamatna stopa će ostati promjenjiva jer sud nije ovlašten mijenjati volju ugovornih strana na način kako to želi tužitelj.

9. Tuženik, a u odnosu na navodnu ništetnost odredaba Ugovora o kreditu glede valutne klauzule, navodi kako tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne budući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. ZZP/03, a koje su ništetne sukladno čl. 87. ZZP/03.Kao i kod promjenjivosti kamatne stope, materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. ZZP/03, kojima se implementiraju relevantne odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a nastavno na sve navedeno, smatra da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz Presude VTS – valutna klauzula, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uopće nije podložna testu poštenja u smislu čl. 81 ZZP/03 i podredno da ista ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Tuženik smatra da se tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja iz Presude VTS – valutna klauzula, a iz istih razloga zbog kojih tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na Presudu VTS – promjenjiva kamata. Nadalje, tuženik navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive, te prema tome iste ne mogu biti podvrgnute testu poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Sud Europske unije je u presudi od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 zauzeo stav da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji odgovara članku 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na nacionalnom sudu je da s tim u vezi izvrši potrebne provjere. U gore citiranom odlomku iz presude od 20. rujna 2017. u predmetu C-186/16 Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim sudovima na što moraju obratiti pažnju prilikom ocjene da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Drugim riječima, Sud Europske unije postavio je kriterije prema kojima se svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli mora procjenjivati. Sumarno, Sud Europske unije dao je uputu nacionalnim sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Zadatak je stoga ovog suda da konkretno utvrdi da li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njene financijske obveze. Takva procjena suda treba se vršiti od slučaja do slučaja (na pojedinačnoj osnovi) i nije moguće zauzeti uniformni stav o tome da li je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva koji bi vrijedio u svim slučajevima. Ovaj stav je potvrđen od strane Suda Europske unije u presudi od 3. lipnja 2010., C. d. A. y M. de P. d. M., C‑484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., R. P. A. i dr. protiv B. R. S., C-186/16, t. 43. Sukladno navedenom, tuženik ističe

da se ne slaže sa stajalištem VTS-a izraženom u već spomenutoj presudi o valutnoj klauzuli na koju se poziva tužitelj, kao i da nije moguće jednostavno se pozvati na utvrđenja iz Presude VTS-valutna klauzula bez uzimanja u obzir svih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Nezavisni odvjetnik N. W. je u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu R. P. A. i dr. protiv

B. R.S., C-186/16, t. 69 zauzeo stav da je na nacionalnom sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Dakle, nezavisni odvjetnik N. W. je mišljenja da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva ako je banka osigurala da potrošač razumije sadržaj odredaba ugovora o kreditu. Tuženik smatra da će ovim putem dokazati da je osigurao da potrošač razumije odredbe Ugovora o kreditu. Stav je tuženika da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Razlozi za takav stav tuženika su slijedeći. Prvo, tužitelj je potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da ga je pročitao i razumio. Drugo, zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Osim u predmetnom slučaju, tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Treće, tuženik je također i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „H. T.“ iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. U prilogu, tuženik dostavlja članke iz H. T. iz kojih je jasno da je educirao potrošače o rizicima ugovaranja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Gore navedeno jasno dokazuje da je tuženik aktivno radio na edukaciji svojih klijenata i potencijalnih klijenata u pogledu rizika i prednosti vezanja kredita uz CHF i druge valute. Također, gore navedeno dokazuje da je tuženik poduzimao aktivne korake s ciljem da njegovi klijenti i potencijalni klijenti razumiju što je valutna klauzula, koji su njeni ekonomski učinci i što treba uzeti u obzir prije odluke o kreditu s valutnom klauzulom. Tuženik je u više navrata upozoravao potrošače na činjenicu da je tečaj švicarskog franka nestabilniji od tečaja eura. Navedeno pokazuje da je svaki razboriti prosječni potrošač mogao i morao znati za razlike u valutnoj klauzuli u eurima i u švicarskim francima. Kao daljnji primjer može poslužiti i činjenica da je tuženik i u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. izričito naveo slijedeće: ''Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.'' Četvrto, bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda V. i R. su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF. Prema tome, pored tuženika koji je aktivno radio na edukaciji potrošača, i čelnici Hrvatske narodne banke su također aktivno educirali širu javnost o svim aspektima i učincima kreditiranja u CHF- u. Peto, valutna klauzula nije u 2005. godini bila novost u hrvatskom pravnom sustavu budući da je odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1994. Od tada pa sve do danas valutna klauzula predstavlja izrazito često korišten pravni institut koji se čvrsto ustalio u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača. Tako primjerice ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl. izrazito često sadrže odredbu o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula nije uobičajena samo u kreditnom poslovanju između financijskih institucija i potrošača, već je izrazito uobičajena u mnogim ugovornim odnosima između potrošača samih. Šesto, opće je poznata činjenica da su devalvacije i hiperinflacije u ne tako davnoj prošlosti bile česta pojava na prostorima Republike Hrvatske. Svi građani koji su stariji od 40 godina sigurno se vrlo dobro sjećaju inflacije prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. Oni nešto stariji također se sigurno jako dobro sjećaju devalvacije jugoslavenskog dinara 1951. za 600% kada se za jedan američki dolar moralo dati 300 jugoslavenskih dinara, umjesto do tada 50. U pogledu inflacija na našim prostorima, najgora je bila 1989. godine kada je premašila 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju. Godine 1992. godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2%, a godine 1993. je iznosila 1149,3%. Zbog visoke inflacije hrvatski dinar bio je praktički valuta samo za sitne troškove dok su svi iole veći iznosi i dalje preračunavani u njemačke marke da bi im se mogla predočiti vrijednost. Imajući u vidu nesigurnost vrijednosti novca na naših prostorima, građani su pribjegli zaštiti stvorene vrijednosti štednjom u devizama odnosno u kunama s valutnom klauzulom. Prema statističkim podacima Hrvatske narodne banke, velika većina depozita kućanstava je u devizama odnosno u kunama, ali zaštićena valutnom klauzulom. Tako primjerice u 2018. ukupni depoziti kućanstava iznose 107,5 milijardi kuna. Od tog ukupnog iznosa, samo se 22,26 milijardi kuna odnosi na depozite u kunama bez valutne klauzule. S druge strane, 5,81 milijardi kuna vrijednosti depozita je u kunama ali vezano valutnom klauzulom većinom uz euro. Međutim, ključan podatak je da kućanstva ukupno imaju 79,37 milijardi kuna depozita u stranim valutama. Dakle, 79,3% ukupnih depozita kućanstava u hrvatskim bankama je ili u devizama ili zaštićeno valutnom klauzulom. Ovakva valutna struktura depozita u hrvatskim bankama je stabilna više-manje od 1993. kada je udjel deviznih depozita u ukupnim depozitima u bankovnom sustavu, nakon uspješne provedbe Stabilizacijskog programa, iznosio 78,7%. Iz navedenih podataka može se zaključiti da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka. Razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest. Stoga nije životno uvjerljivo da potrošači na generalnoj razini tvrde kako nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule kada su bili u poziciji dužnika po kreditu, kad su očito jako dobro razumjeli valutni rizik kada su bili u poziciji vjerovnika (štediše) te su prema tome odlučili primijeniti metodu minimizacije tog rizika štedeći u devizama. Činjenica da građani Republike Hrvatske veliku većinu svoje štednje drže u stranoj valuti potvrđuje da su građani svjesni valutnog rizika i da su stoga pribjegli metodama izbjegavanja valutnog rizika na način da svoju štednju drže u stranoj valuti, za koju smatraju da ima stabilnu vrijednost. Konačno, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka nikako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, a pogotovo ne u mjeri u kojoj je do promjena u tečaju švicarskog franka došlo nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Navedeno također govori u prilog tome da je ugovorena valutna klauzula neutralna prema subjektima ugovornog odnosa. Jednako kao što je došlo do rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na kunu, moguća je bila i obratna situacija te tuženik navedena kretanja tečaja švicarskog franka nikako nije mogao predvidjeti. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir: da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da ga je pročitao i razumio; da je zaposlenik banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli; da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF; da su bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda V. i R. su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF; da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača (ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.); da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka, a razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest što je pak za posljedicu imalo da velika većina depozita kućanstava štedi u devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu, posve je jasno da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Imajući to u vidu, a obzirom na pravno shvaćanje Suda Europske unije iz predmeta C-186/16, nedvojbeno proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i lako uočljive te stoga iste ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti temeljem članka 84. ZZP/03. Iz toga proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene te da stoga nisu ništetne, a što ima za posljedicu da tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja sadrži valutnu klauzulu i iz tog razloga valja odbiti. Tuženik dodaje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu čl. 81 ZZP/03. Podredno, ukoliko sud ne uvaži tuženikovu argumentaciju da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te krene u ocjenu njene poštenosti, tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prema tome ista nije nepoštena. Obrazlažući zašto smatra ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, tuženik navodi da je, kao prvo, odredba o valutnoj klauzuli izrijekom dopuštena Zakonom o obveznim odnosima još od 1994. kada je po prvi puta uvedena u hrvatski pravni sustav. Ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Radi se o zakonom dopuštenoj mogućnosti ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navedena zakonska mogućnost nije pravo koje mogu konzumirati samo banke kroz ugovore o kreditu, već i bilo koji drugi vjerovnik novčane obveze, kako bi se zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njena dospijeća. Valutna je klauzula, stoga zakonom predviđeni instrument zaštite promijene vrijednosti novca bilo kojeg vjerovnika, kako banaka, tako i građana i poduzetnika, odnosno bilo koje fizičke i pravne osobe u Republici Hrvatskoj koji u određenom pravnom poslu, npr. u ugovoru o prodaji, ugovoru o zakupu i sl. imaju zakonom dopuštenu mogućnost ugovaranja iste. U tom kontekstu treba spomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima (odredba kojom je dopuštena valutna klauzula). Drugo, valutna klauzula je mač s dvije oštrice te je podjednako opasan za vjerovnika i dužnika obveze zaštićene valutnom klauzulom. Nije životno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Naime, opće je poznato da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Prema tome, podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Tuženik, podjednako kao i tužitelj, nisu u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogli predvidjeti kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Povijesni podaci kretanja tečaja hrvatske kune prema švicarskom franku pokazuju da nije bilo značajnijih fluktuacija sve do 2009. godine iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao i tužitelj, nisu imali razumnog osnova predvidjeti značajnije šokove. Treće, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik. Četvrto, procjena da li odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i sud prilikom ocjene poštenosti odredbe ne smije uzeti u obzir činjenice koje su se dogodile nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a posebice činjenice da je došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema kuni. Slijedom svega navedenog, tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne uzrokuju znatniju neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača te stoga iste nisu nepoštene, a prema tome niti ništetne.

10. Tuženik, a u odnosu na u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu navodno stečenog bez osnove i visinu tužbenog zahtjeva na isplatu, navodi da je tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112. stavku 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost konkretnih odredbi članka Ugovora o kreditu, a da tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati se na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da nije bio dužan platiti iznose koji predstavljaju razliku između početno ugovorene kamatne stope i one koja je ustvari plaćana, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom članku 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Od značaja je da je tuženik kamatnu stopu mijenjao u nekoliko navrata, a tužitelj nikada nije istaknuo da zadržava pravo na povrat navodno preplaćenog. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz članka 1112. ZOO nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, odnosno u odnosu na dio utuženog iznosa koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, navodi da tužitelj smatra da se utužena preplata odnosi na razliku između početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % i stvarno plaćene kamatne stope, te razliku između tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja po kojemu su vršene uplate anuiteta. Međutim, iz tužbe je vidljivo da tužitelj smatra da bi imao pravo na povrat uplaćenog iznosa koji bi prelazio početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, što je potpuno neosnovano, pogotovo ako se uzme u obzir da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna. Iz tužbe, a niti iz sudske prakse, ne proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji premašuju, od strane tužitelja, očekivani iznos anuiteta kroz cijelo ugovorno razdoblje. S obzirom na navedeno, iz tužbe proizlazi da tužitelj smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, što je izričito u suprotnosti s činjenicom valjano ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika – ako bi takva razlika uopće postojala! Svako suprotno tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora sadržane u čl. 4. bez učinka, nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Nesporno je naime da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tvrdnji tužitelja da ima pravo na traženi iznos, a koji predstavlja navodno preplaćeni iznos na ime navodno nezakonito podignute redovne kamatne stope. Tuženik, a u odnosu na dio utuženog iznosa koji se odnosi na valutnu klauzulu, navodi da tužitelj u tužbi nije niti pokušao obrazložiti zašto bi imao pravo na razliku između tečaja CHF-HRK na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaja CHF-HRK po kojemu su plaćeni pojedini anuiteti. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao, a niti pokušao dokazati visinu tužbenog zahtjeva u ovom dijelu zbog čega tužbeni zahtjev treba odbiti.

11. Također, tuženik se poziva ona odredbu o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te ističe da s obzirom da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, tužitelj nema pravo isticati da su ništetni pojedini dijelovi članaka 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu. Drugim riječima, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U predmetnom slučaju, nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen, i to još 2014. godine. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: da ugovaranje promjenjivosti kamate nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj, što je potvrdio i Visoki trgovački sud u Presudi VTS-promjenjiva kamata; da ugovaranje valutne klauzule također nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj, što je potvrdio i Ustavni sud u rješenju broj U-I-392/2011, i dr. od 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima; da je tužitelj godinama otplaćivao i naposljetku u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu te se tek godinama nakon otplate kredita odlučio pokrenuti postupak radi povrata naknadno preplaćenih anuiteta i utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Sukladno navedenom, čak i u slučaju da naslovni sud usvoji stajališta Visokog trgovačkog suda iznesena u Presudi VTS-promjenjiva kamata te u Presudi VTS-valutna klauzula, tuženik ističe da tužbeni zahtjev treba u svakom slučaju odbiti zbog ispunjenja pretpostavki iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.

12. Zaključno, te slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

13. Sud je rješenjem od 10.12.2019. usvojio manifestacijski zahtjev tužitelja, te je tuženik uz podnesak od 07.01.2020. dostavio sudu dokumentaciju čije pribavljanje je predložio tužitelj.

14. Tužitelj je u podnesku od 17.02.2020. postavio određen tužbeni zahtjev, navodeći da je tuženik s podneskom od 07.01.2020. postupio po rješenju suda od 10.12.2019. i dostavio u spis traženu dokumentaciju, pa da tužitelj tim podneskom uređuje tužbeni zahtjev. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom:

-(Ad I) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU- 103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00 CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

-(Ad II) se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad III) se utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF (četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

-(Ad IV) se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 35.956,58 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 31.10.2008. do 31.01.2014.) do isplate,

-(Ad V) se utvrđuje je da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.

kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom

Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

-(Ad VI) se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.947,69 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 30.09.2007. do 31.01.2014.) do isplate,

-(Ad VII) se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

15. Tužitelj je u podnesku od 01.10.2020., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom premetu na koje nije imao primjedbi, konačno postavio tužbeni zahtjev, navodeći da sukladno provedenom vještačenju, usklađuje tužbu i tužbeni zahtjev te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Iznos, namjena i korištenje kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU- 103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.106,00 CHF (tridesetčetiritisućestotinušest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Otplata kredita Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 486,07 CHF (četiristoosamdesetšest švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja..."

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 36.172,85 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

– 0,66 HRK od 02.04.2007. do isplate, –

21,87 HRK od 07.03.2008. do isplate, –

17,50 HRK od 07.04.2008. do isplate, –

14,58 HRK od 09.10.2008. do isplate, –

102,56 HRK od 10.11.2008. do isplate, –

59,30 HRK od 08.12.2008. do isplate, –

165,75 HRK od 07.01.2009. do isplate, –

203,81 HRK od 12.02.2009. do isplate, –

236,72 HRK od 12.03.2009. do isplate, –

164,29 HRK od 07.04.2009. do isplate, –

169,15 HRK od 06.05.2009. do isplate, –

152,33 HRK od 03.06.2009. do isplate, –

139,99 HRK od 15.07.2009. do isplate, –

134,64 HRK od 21.08.2009. do isplate, –

128,81 HRK od 18.09.2009. do isplate, –

113,25 HRK od 20.10.2009. do isplate, –

145,33 HRK od 24.11.2009. do isplate,

– 129,29 HRK od 09.12.2009. do isplate,

– 183,25 HRK od 15.01.2010. do isplate,

– 212,41 HRK od 16.02.2010. do isplate,

– 218,25 HRK od 18.03.2010. do isplate,

– 277,06 HRK od 02.04.2010. do isplate,

– 307,68 HRK od 15.05.2010. do isplate,

– 335,39 HRK od 23.06.2010. do isplate,

– 383,51 HRK od 19.07.2010. do isplate,

– 408,30 HRK od 18.08.2010. do isplate,

– 447,18 HRK od 20.09.2010. do isplate,

– 456,91 HRK od 13.10.2010. do isplate,

– 440,87 HRK od 20.11.2010. do isplate,

– 631,89 HRK od 27.12.2010. do isplate,

– 583,28 HRK od 19.01.2011. do isplate,

– 573,56 HRK od 18.02.2011. do isplate,

– 541,23 HRK od 14.04.2011. do isplate,

– 638,03 HRK od 11.05.2011. do isplate,

– 773,22 HRK od 31.05.2011. do isplate,

– 759,72 HRK od 15.06.2011. do isplate,

– 718,04 HRK od 02.07.2011. do isplate,

– 1.010,75 HRK od 17.08.2011. do isplate,

– 970,35 HRK od 02.09.2011. do isplate,

– 780,09 HRK od 30.09.2011. do isplate,

– 762,55 HRK od 30.11.2011. do isplate,

– 807,96 HRK od 31.12.2011. do isplate,

– 809,68 HRK od 12.01.2012. do isplate,

– 845,24 HRK od 17.02.2012. do isplate,

– 817,80 HRK od 17.03.2012. do isplate,

– 815,40 HRK od 16.04.2012. do isplate,

– 827,52 HRK od 16.05.2012. do isplate,

– 846,24 HRK od 18.06.2012. do isplate,

– 817,18 HRK od 18.07.2012. do isplate,

– 811,41 HRK od 22.08.2012. do isplate,

– 753,72 HRK od 18.09.2012. do isplate,

– 816,49 HRK od 19.10.2012. do isplate,

– 833,03 HRK od 16.11.2012. do isplate,

– 832,52 HRK od 31.12.2012. do isplate,

– 763,17 HRK od 31.01.2013. do isplate,

– 789,51 HRK od 16.02.2013. do isplate,

– 784,93 HRK od 18.03.2013. do isplate,

– 832,19 HRK od 17.04.2013. do isplate,

– 744,52 HRK od 17.05.2013. do isplate,

– 731,33 HRK od 09.07.2013. do isplate,

– 752,32 HRK od 12.08.2013. do isplate,

– 773,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,

– 799,47 HRK od 26.09.2013. do isplate,

– 790,71 HRK od 17.10.2013. do isplate,

– 814,81 HRK od 23.11.2013. do isplate,

– 822,08 HRK od 23.12.2013. do isplate,

– 791,87 HRK od 16.01.2014. do isplate,

– 834,95 HRK od 18.02.2014. do isplate,

pa na sve iznose sve do isplate, s time da zakonska zatezna kamata od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba 6. Promjenljivost kamatne stope Ugovora o kreditu broj … od 26. 1. 2007., solemniziran dana 29. 1. 2007.

kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-103/2007, sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom

Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.519,90 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

–22,88 HRK od 5.10.2007. do isplate,

–22,88 HRK od 02.11.2007. do isplate,

–23,18 HRK od 06.12.2007. do isplate,

–23,37 HRK od 07.01.2008. do isplate,

–23,56 HRK od 07.02.2008. do isplate,

–23,99 HRK od 07.03.2008. do isplate,

–81,63 HRK od 07.04.2008. do isplate,

–79,66 HRK od 05.05.2008. do isplate,

–79,75 HRK od 06.06.2008. do isplate,

–79,96 HRK od 07.07.2008. do isplate,

–78,82 HRK od 02.08.2008. do isplate,

–79,12 HRK od 09.09.2008. do isplate,

–81,52 HRK od 09.10.2008. do isplate,

–84,75 HRK od 10.11.2008. do isplate,

–83,16 HRK od 08.12.2008. do isplate,

–105,35 HRK od 07.01.2009. do isplate,

–107,04 HRK od 12.02.2009. do isplate,

–108,50 HRK od 12.03.2009. do isplate,

–105,29 HRK od 07.04.2009. do isplate,

–134,35 HRK od 06.05.2009. do isplate,

–133,40 HRK od 03.06.2009. do isplate,

–132,71 HRK od 15.07.2009. do isplate,

–132,40 HRK od 21.08.2009. do isplate,

–132,08 HRK od 18.09.2009. do isplate,

–131,20 HRK od 20.10.2009. do isplate,

–133,01 HRK od 24.11.2009. do isplate,

–132,10 HRK od 09.12.2009. do isplate,

–135,15 HRK od 15.01.2010. do isplate,

–136,79 HRK od 16.02.2010. do isplate,

–137,12 HRK od 18.03.2010. do isplate,

–140,44 HRK od 02.04.2010. do isplate,

–142,17 HRK od 15.05.2010. do isplate,

–143,73 HRK od 23.06.2010. do isplate,

–146,45 HRK od 19.07.2010. do isplate,

–147,85 HRK od 18.08.2010. do isplate,

–150,04 HRK od 20.09.2010. do isplate,

–150,59 HRK od 13.10.2010. do isplate,

–149,69 HRK od 20.11.2010. do isplate,

–160,47 HRK od 27.12.2010. do isplate,

–157,72 HRK od 19.01.2011. do isplate,

–157,17 HRK od 18.02.2011. do isplate,

–155,35 HRK od 14.04.2011. do isplate,

–160,81 HRK od 11.05.2011. do isplate,

–168,44 HRK od 31.05.2011. do isplate,

–167,68 HRK od 15.06.2011. do isplate,

–165,33 HRK od 02.07.2011. do isplate,

–181,85 HRK od 17.08.2011. do isplate,

–179,57 HRK od 02.09.2011. do isplate,

–168,83 HRK od 30.09.2011. do isplate,

–167,84 HRK od 30.11.2011. do isplate,

–170,40 HRK od 31.12.2011. do isplate,

–170,50 HRK od 12.01.2012. do isplate,

–172,51 HRK od 17.02.2012. do isplate,

–170,96 HRK od 17.03.2012. do isplate,

–170,82 HRK od 16.04.2012. do isplate,

–171,51 HRK od 16.05.2012. do isplate,

–172,56 HRK od 18.06.2012. do isplate,

–170,92 HRK od 18.07.2012. do isplate,

–170,60 HRK od 22.08.2012. do isplate,

–167,34 HRK od 18.09.2012. do isplate,

–170,88 HRK od 19.10.2012. do isplate,

–171,82 HRK od 16.11.2012. do isplate,

–171,79 HRK od 31.12.2012. do isplate,

–167,87 HRK od 31.01.2013. do isplate,

–169,36 HRK od 16.02.2013. do isplate,

–169,10 HRK od 18.03.2013. do isplate,

–171,77 HRK od 17.04.2013. do isplate,

–166,82 HRK od 17.05.2013. do isplate,

–166,08 HRK od 09.07.2013. do isplate,

–167,26 HRK od 12.08.2013. do isplate,

–168,45 HRK od 30.08.2013. do isplate,

–169,92 HRK od 26.09.2013. do isplate,

–169,43 HRK od 17.10.2013. do isplate,

–170,79 HRK od 23.11.2013. do isplate,

–171,20 HRK od 23.12.2013. do isplate,

–169,49 HRK od 16.01.2014. do isplate,

–173,01 HRK od 18.02.2014. do isplate,

pa na sve iznose sve do isplate, s time da zakonska zatezna kamata od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

16. Tuženik se na ročištu od 21.10.2021. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 01.10.2020., no sud je na istom ročištu (list 193 spisa) preinaku dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP), a stoga jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužitelj prije povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogao znati kakav će biti nalaz i mišljenje vještaka.

17. Tuženik na ročištu od 21.10.2021., a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, navodi da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih navoda, smatra da je prilikom izračuna pretplate u obzir potrebno uzeti i razdoblje negativnih tečajnih razdoblja, te izračunati ukupan zbroj pozitivnih i negativnih razlika. Predlaže konačno postavljen tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog trošak tuženiku.

18. Tužitelj na ročištu od 21.10.2021., a očitujući se na gornje navode tuženika, navodi da tužitelj potražuje iznose koje je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi po svakom anuitetu kada ih je stekao. S obzirom na navedeno, anuiteti na koje se referira tuženik nisu predmet spora, a s obzirom da u pogledu istih ne postoji nikakav tuženikov zahtjev, a niti je tuženik dokazao pravnu osnovu zahtjeva, kada bi zahtjeva i bilo.

19. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … s potvrdom javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba (list 11-16 spisa), e-mail komunikaciju tužitelja i tuženika (list 17-19 spisa), članke objavljene u časopisu H. t. (list 63-65 spisa), promotivne uvjete tuženika naslovljene ''H. A. A.

b. – Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu – EUR'' (list 65-67 spisa), transkripte radijskih i TV priloga, te novinske članke koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 68-76 spisa), prilog iz Biltena HNB-a iz siječnja 2019. (list 77 spisa), članke naslova ''Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju'', ''Random walk model kretanja tečaja'' i ''Kretanje HRK u odnosu na CHF i EUR'' koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 78- 82), obavijest tuženika o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj … i o parametrima kamatne stope (list 111 i 115 spisa), otplatni plan od 18.12.2019. (list 112-114 i 116-118 spisa), pregled prometa po kreditu … (list 119-129 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu s otplatnim planom (list 130 i 133-134 spisa), otplatni plan od 26.01.2007. (list 131 – 132 spisa), izračun pretplate koji je tužitelj dostavio uz podnesak od 17.02.2020. (list 144-145 spisa), pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 149-152 spisa) i u podnesak tužitelja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (list 153-160 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Z. R. iz R. v. d.o.o. iz Zagreba od 17.07.2020.

(list 167-176 spisa), te je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Željku Horvat Pernar (list 194 spisa) i tužitelja osobno (list 194 - 195 spisa).

20. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

21. Sud primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a nije cijenio izračun pretplate koji je tužitelj dostavio uz podnesak od 17.02.2020. (list 144-145 spisa), jer se tuženik nije suglasio da se ovaj izračun koristi kao dokaz u ovom postupku, a sam izračun je sačinjen po nalogu tužitelja, izvan ovog postupka.

22. Sud, primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, uvidom u članke objavljene u časopisu H. t. (list 63-65 spisa), te članke naslova ''Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju'', ''Random walk model kretanja tečaja'' i ''Kretanje HRK u odnosu na CHF i EUR'' (list 78-82), a koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a sve stoga jer tuženik, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije dokazao kada su svi ovi članci nastali i objavljeni, tj. da li prije ili nakon nastanka ovdje spornog odnosa između parničnih stranaka (dana 26.01.2007.), te da li je tuženik tužitelja upoznao sa sadržajem istih prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Sud uvidom u pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 149-152 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a sve stoga jer tuženik, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije dokazao da bi imao u ponudi upravo ovakve kredite i to za kupnju novog automobila u vrijeme zaključenja ovdje spornog ugovora o kreditu, kao niti da je baš takve kredite nudio tužitelju.

24. Sud uvidom u prilog iz Biltena HNB-a iz siječnja 2019. (list 77 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer sud (ovo je notorno) nema potrebnih stručnih znanja kako bi ocijenio na koji način valutna struktura oročenih depozita kućanstava i nefinancijskih društava u razdoblju od 2013. do 2018. (a koja je prikazana u tom prilogu) utječe na odnos stranaka u ovom postupku, sve primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

25. Sud uvidom u promotivne uvjete tuženika naslovljene ''H. A. A. b. – Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu – EUR'' (list 65-67 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, sve primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, a jer je u ovom promidžbenom materijalu tuženika prikazana tuženikova ponuda stambenih kredita, a predmet ovog postupka je kredit za kupnju novog motornog vozila.

26. Uvidom u transkripte radijskih i TV priloga, te novinske članke koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 68-76 spisa) sud je utvrdio da je pitanje stabilnosti valute švicarski franak bila tema o kojoj se pisalo i govorilo u medijima u Republici Hrvatskoj prije zaključenja ovdje spornog ugovora o kreditu dana 26.01.2007.

27. Uvidom u podnesak tužitelja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (list 153-160 spisa) sud je utvrdio da tužitelj u kolektivnom sporu koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 ovim podneskom, a kojem je postavio tužbeni zahtjev, nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom.

28. Uvidom u e-mail komunikaciju tužitelja i tuženika (list 17-19 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj e-mail porukom od 25.01.2019. od tuženika zatražio dostavu knjigovodstvene kartice kredita, prvog i cjelokupnog otplatnog plana, pregleda kamatnih stopa i specifikaciju uplata, a tuženik mu je odgovorio dopisom od 29.01.2019. u kojem se, u bitnome, navodi da banka nije u obvezi dostaviti tužitelju traženu dokumentaciju. Dakle, uvidom u ovu dokumentaciju sud je utvrdio da se tužitelj 4 mjeseca prije pokretanja ovog spora obratio tuženiku sa zahtjevom da mu dostavi traženu dokumentaciju, a taj zahtjev tužitelja tuženik je otklonio.

29. Uvidom u Ugovor o kreditu broj … s potvrdom javnog bilježnika

Željke Horvat Pernar iz Zagreba (list 11-16 spisa – dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 26.01.2007. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu, koji je solemniziran kod javne bilježnice Željke Horvat Pernar iz Zagreba dana 29.01.2007. pod brojem OU-103/2007, s ugovorenim iznosom kredita od 34.106,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a za kupnju novog motornog vozila, uz ugovorenu kamatu po stopi od 5,25% dekurzivno godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili dugog akta banke. Analizirajući citirani Ugovor o kreditu sud je utvrdio da isti sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu kojima ugovorena da su glavnica kredita i plaćanje anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora, tj. tuženika.

30. Uvidom u obavijest tuženika o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj … i o parametrima kamatne stope (list 111 i 115 spisa), otplatni plan od

18.12.2019. (list 112-114 i 116-118 spisa), pregled prometa po kreditu … (list 119-129 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu s otplatnim planom (list 130 i 133-134 spisa) i u otplatni plan od 26.01.2007. (list 131 – 132 spisa) sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita (s tim da ova činjenica među strankama i nije sporna), da je tužitelj otplaćivao kredit u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao kamatnu stopu, po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje, tuženik dana 30.09.2007. povećao kamatnu stopu na 5,60 % godišnje, dana 31.03.2008. povećao ju je na 6,50% godišnje, dana 31.12.2008. povećao ju je na 6,80% godišnje, a dana 30.04.2009. povećao ju je na 7,30% godišnje. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjenama kamatne stope pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

31. Sud napominje da niti tužitelj, niti tuženik nisu dostavili u spis Odluku o kamatnim stopama tuženika ili duge akte banke, tj. tuženika koji se spominju u čl. 6. i čl. 17. Ugovora o kreditu, kao niti Opće poslovne uvjete tuženika koji se spominju u čl. 17. Ugovora o kreditu. Stoga, sud nije mogao utvrditi sadržaj tih akata tuženika. Osim toga, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi te akte tuženika sa svim promjenama i dopunama koje su donesene tijekom otplate predmetnog kredita predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, a niti tuženik tvrdi ili dokazuje da je odredbe iz ovih akata tuženika, a koje su očito rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, pa stoga ovi akti tuženika, a čiji sadržaj je sudu ostao nepoznat, a primjenom odredbi čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

32. Sud je proveo financijsko vještačenje u ovom predmetu po stalnom sudskom vještaku za financije Z. R. iz R. v. d.o.o. iz Z. od

17.07.2020. (list 167-176 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje: 1) na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 5,25% godišnje, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno 2) na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatilo na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, s tim da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, te 3) na okolnosti koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, tj. da se prilikom izračuna ne koristi početno ugovorena kamatna stopa nego promjenjiva kamatna stopa sukladno prosječno objavljenoj kamatnoj stopi od strane HNB-a na kredite s valutnom klauzulom.

33. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak u bitnome navodi da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, te prijedloga tužitelja i tuženika, mišljenja je kako je isplaćeni iznos od 34.106,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost od 155.182,30 kn, te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope koju je u razdoblju otplate kredita primijenio kreditor, iznosi ukupno 1.868,79 CHF, odnosno 10.519,90 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu ''m'' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu ''p'' Tabele 1 nalaza (u kunama). Nadalje ističe da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 36.172,85 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''q'' Tabele 1 nalaza. Konačno navodi da ukupna razlika po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznosi 46.692.75 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''r'' Tabele 1 nalaza ili razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u skladu s prosječnom objavljenom kamatnom stopom na kredite s valutnom klauzulom, iznosi ukupno 0,00 CHF, odnosno 0,00 kn, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2007. godine) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 38.200,35 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''q'' Tabele 1 nalaza, pa ukupna razlika po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznosi ukupno 38.200,35 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ''r'' Tabele 1 nalaza.

34. Očitujući se na provedeno financijsko vještačenje tužitelj je u podnesku od 01.10.2020. naveo da nema primjedbi niti prigovora na matematički izračun, no kako onaj dio vještačenja koji je proveden prema zadatku zatraženom od strane tuženika nije primjenjiv na ovu pravnu situaciju (ništetnost odredbi o PKS i valutnoj klauzuli CHF, gdje sud ne može intervenirati u ugovorne odredbe nakon utvrđene ništetnosti), te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev. Tuženik se na provedeno financijsko vještačenje nije očitovao. 35. Sud je provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio, jer je stalni sudski vještak Z. R. svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno,

objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda. Sud ističe da niti stranke nemaju primjedbi na matematički izračun vještaka. Što se tiče prijedloga tuženika da je prilikom izračuna pretplate u obzir potrebno uzeti i razdoblje negativnih tečajnih razdoblja, te izračunati ukupan zbroj pozitivnih i negativnih razlika, kako tuženik niti u odgovoru na tužbu, a niti do zaključenja prethodnog postupka nije iznio ovaj dokazni prijedlog, to sud primjenom odredbe čl. 299. st. 3. ZPP-a, ovaj dokazni prijedlog tuženika nije uzeo u obzir. Osim toga, a sve i da je ovaj dokazni prijedlog tuženika bio pravovremen, tuženik s ovog osnova ne stavlja nikakav zahtjev u ovom postupku, pa bi provođenje vještačenja na ovu okolnost bilo nesvrsishodno, a sve primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

36. Sud je saslušao svjedokinju, javnu bilježnicu Željku Horvat Pernar (list 194 spisa), te je njezinu iskazu poklonio vjeru, jer je iskazivala jasno i logično. No, sud iz njezina iskaza nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer ova svjedokinja nije postupala u predmetnom slučaju, već njezina prisjednica, pa ona nema neposrednih saznanja o okolnostima zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Sud je saslušao i tužitelja osobno (list 194 - 195 spisa), te je i njegovom iskazu sud poklonio vjeru u cijelosti, jer je iskazivao jasno i okolnosno, te suglasno sadržaju pregledane dokumentacije.

37. Sud je na ročištu od 21.10.2021. (list 195 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Ž. J., I. K. C. i I. G.,

djelatnika tuženika, a čije saslušanje je predložio tuženik, a sve temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. i čl. 292. st. 6. ZPP-a, a jer bi saslušanje ovih svjedoka bilo nepotrebno i nesvrsishodno imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku. Sud napominje da je isti stav (o tome da je nepotrebno provoditi personalne dokaze) zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od 19.03.2019. posl. br. Rev-3142/18-2, a koji je u citiranoj odluci iznio stav da nema potrebe u tom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

38. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljem pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, a niti je tuženik tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.

39. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

40. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13-4 (ovo je notorno i među strankama nesporno), u točci II izreke, između ostalog, pravomoćno je odlučeno o tome da je skupina banaka, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kredita koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

41. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope iz čl. 6. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj uslijed promjene kamatne stope tuženiku isplatio više nego da je za cijelo vrijeme otplate bila primijenjena prvotno ugovorena redovna kamata od 5,25 % godišnje, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP) ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci V.

42. Nadalje, kako je gore citirana ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetna, a upravo temeljem iste je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u toč. VI, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelji izvršio tuženiku uslijed promjene kamatne stope na više od 5,25 % godišnje, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO- a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

43. Nadalje, tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.

44. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljene suprotno njenoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača ZZP.-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točkama I, II i III.

45. Kako su odredbe iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci IV, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

46. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj odluci br. Pž-7129/13 pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv odluke Trgovačkog suda i to dana 14.06.2014. o nedopuštenosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s tog osnova teče upravo od tog datuma, dok je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 20.05.2019. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a. Osim toga, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i ništetnost odredbi o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

47. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.

1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 570,00 kn i na ovu presudu u iznosu od 490,00 kn (imajući u vidu da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u visini od 60%), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora odmjerenu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 17.02.2020. i 01.10.2020. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 26.09.2019., 14.05.2020. i 21.10.2021. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 600 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 10,00 kn, to ukupno iznosi 6.000,00 kn, a uz PDV od 25% u iznosu od 1.500,00 kn, to ukupno iznosi 7.500,00 kn. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 10.560,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci VII u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

48. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VIII. U Zagrebu, dana 02. prosinca 2021. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje-nalog tužitelju za plaćanje SP na presudu u iznosu od 490,00 kn

2. Pun. tuženika