Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 9 Gž-192/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz K., OIB: , zastupanog po punomoćniku F. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbi tužitelja i tuženice podnesenih protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj: 8 P-2077/2018 od 05. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 02. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o j e

Usvajaju se žalbe tužitelja i tuženice pa se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj: 8 P-2077/2018 od 05. studenog 2020.:

- preinačuje u točki I. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je putem dosjelosti vlasnik nekretnine precizirane u izreci kao i radi trpljenja upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama,

- ukida u odluci o troškovima pod točkom II. i III. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj putem dosjelosti vlasnik nekretnine precizirane u izreci pa da je tuženica dužna priznati te trpjeti brisanje prava vlasništva na istoj sa svog imena uz istovremenu uknjižbu u korist tužitelja. Ujedno je pod točkom II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.050,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 05. studenog 2020. pa do isplate, dok je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 11.050,00 kn a do zatraženog iznosa od 25.500,00 kn tj. za iznos od 12.450,00 kn.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj u odnosu na točku III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, dok tuženica istu pobija u cijelosti, osporavajući je iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužitelj predlaže da se njegova žalba usvoji te pobijana presuda u točki III. izmijeni na način da se tužitelju prizna parnični trošak za sastav podneska od 20. studenog 2020. te za izradu parcelacijskog elaborata kao i za trošak sastava žalbe, dok tuženica predlaže da se njezina žalba uvaži te preinači osporavana presuda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Kako je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva novoformirane čkbr. 2341/541 na kojoj je djelom izgrađena garaža od 13 m2 i dvorište od 10 m2, upisana u zk.ul. 2277 k.o. K., a koja je nastala cijepanjem dijela čkbr. 2341/13 upisane u isti zk.ul., prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 114. st. 1. te čl. 18. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst - dalje: ZV) zaključuje da su se ispunile pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj stekao vlasništvo na spornoj nekretnini i to temeljem odredbe čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ broj: 6/80) jer je na predmetnoj čestici sagradio kuću i garažu, a da se sukladno provedenim dokazima može zaključiti da tužitelj nije imao razloga posumnjati da što se tiče gradnje da je gradio na tuđem zemljištu, pa kako tvrdi da je u mirnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina od 1982., zaključuje da je temeljem čl. 159. st. 3. ZV-a stekao vlasništvo dosjedanjem.

6. U žalbi tužitelj ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih razloga je tužitelju odbijen parnični trošak za podnesak od 20. studenog 2020., braneći tezu da je tužitelju trebalo priznati i zatraženi trošak u visini od 7.500,00 kn za izradu parcelacijskog elaborata, jer je istim identificirana sporna čestica kao i njezina veličina, bez kojeg tužitelj ne bi imao mogućnost postavljanja tužbenog zahtjeva, a niti upisa u zemljišne knjige.

7. Tuženica pak u svojoj žalbi pojašnjava da je tužitelj s obzirom da ističe dosjelost kao osnovu stjecanja vlasništva bio dužan dokazati da je putem svojih prednika stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini prije nego što je ista postala društveno vlasništvo, a što ne slijedi iz provedenih dokaza, pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da je tužitelj vlasnik nekretnine koja je predmet ovog postupka.

8. Prije svega valja istači, a primjenom odredbe čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), da ovaj sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a da ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, da će ovaj sud uzeti da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu, pa će ovaj sud povodom žalbe tuženice ispitati pobijanu presudu u odnosu na točku I. i II. izreke.

9. Stoga, ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, valja istači da ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, a niti jedna druga na koju ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. navedenog Zakona pazi po službenoj dužnosti, s obzirom da prvostupanjska presuda nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni.

10. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odlučio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10.1. Naime, kako sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni, pa je čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, što je propisano i odredbom čl. 219. st. 1.istog Zakona, a rukovodeći se činjenicom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva nekretnine koja je predmet ovog postupka temelji na institutu dosjelosti, pogrešno se pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji regulira institut stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

11. Nadalje, kako tužitelj u tužbi a i tijekom postupka tvrdi da je u mirnom i nesmetanom posjedu nekretnine koja je predmet ovog postupka od 1982., a nije sporno da je navedena nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, te da je bila društveno vlasništvo na dan 08. listopada 1991. za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja valja primijeniti odredbu čl. 159. st. 4. u svezi s čl. 3. ZV-a, a ne kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud temeljem čl. 159. st. 3. navedenog Zakona.

11.1. Kod toga je potrebno ukazati da je čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. bila propisana zabrana stjecanja prava vlasništva nad imovinom u društvenom vlasništvu, koji članak je stavljen izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 54/91) koji je stupio na snagu 08. listopada 1991. Nadalje, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. u čl. 388. st. 4. propisivao je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, da bi Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-58/1997, U-I- 235/1997 i dr. od 17. studenog 1999. (objavljeno u „Narodnim novinama“ broj: 137/99) stavio izvan snage navedenu izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a. Ta je odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 114/01) koji je stupio na snagu 19. prosinca 2001. pa je odredbom čl. 2. određeno da se na nekretnine koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme prije toga dana. Takva odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske štitila je prava trećih osoba koje bi pravo na vlasništvo nekretnina koje su tada bile u društvenom vlasništvu ostvarile na temelju drugih zakona i čija prava bi bila ugrožena kada bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretninama koje su tada bile u društvenom vlasništvu, ali ta odredba ne štiti prava Republike Hrvatske u vlasničkim sporovima protiv nje, kada ne postoje prava trećih osoba jer se tuženica ne može pozivati na neustavnost odredbi ZV-a koje je sama prouzročila.

12. Međutim, kako je posjed tužitelja koji teče od 1982. samo pošten, jer tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva nekretnine koja je predmet ovog postupka s obzirom da je temeljem rješenja Skupštine Općine O. od 20. listopada 1982. dobio na korištenje građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu u površini od 430 m2 upisano u k.o. K., a koja nekretnina je u istoj površini upisana kao vlasništvo tužitelja u zemljišnim knjigama, pa mu za stjecaje prava vlasništva na spornoj nekretnini treba neprestano pošteno posjedovanje u trajanju od 40 godina primjenom odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a, koje nije isteklo do 17. studenog 1999., kada je Ustavni sud Republike Hrvatske stavio izvan snage izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje i trpljenje upisa ocijenio osnovanim.

13. Slijedom toga valjalo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti pobijanu presudu pod točkom I izreke i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Kako je ovaj sud preinačio pobijanu odluku na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a isti je za slučaj odbijanja tog zahtjeva postavio i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje prava vlasništva temeljem pravnog posla i zahtjev za trpljenje upisa, o kojem je sud dužan odlučiti u daljnjem tijeku postupka, nije osnovana ni odluka o troškovima postupka pod točkom II. i III izreke, pa je prihvaćanjem žalbi obiju stranaka ovaj sud iste ukinuo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, te će nakon odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud ponovno odlučiti i o troškovima postupka.

U Varaždinu 02. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.