REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 5053/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz J. , OIB …, zastupane po punomoćniku A. Š., odvjetniku u V. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-691/2021-2 od 12. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-416/2019-10 od 8. ožujka 2021., na sjednici održanoj 1. prosinca 2021.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tuženica je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-691/2021-2 od 12. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-416/2019-10 od 8. ožujka 2021., zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5.1. U prijedlogu je postavljeno slijedeće pitanje:

„Može li se osnovano, u smislu odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrđivati pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila u režimu društvenog vlasništva, a bez primjene odredbe članka 388. stavka 4. navedenog zakona?“

5.2. U odnosu na postavljeno pitanje tuženica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci različito od pravnog shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke Pž-391/2019 od 1. prosinca 2020. Također, smatra da pobijana odluka odstupa i od izraženog pravnog shvaćanja u odluci Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske od 20. ožujka 2018.

6.1. U pogledu postavljenog pitanja valja ukazati da se radi se o pitanju o kojima je ovaj revizijski sud izrazio pravno shvaćanje u nizu svojih odluka (Rev-291/2014 od 17. travnja 2018., Rev-1480/2016 od 5. studenoga 2019., Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019., Rev-1465/2017 od 24. rujna 2020. i Rev-2344/2018 od 17. studenoga 2020. i dr.).

6.2. Kako je pobijana presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je usklađeno s izraženim pravnim shvaćanjem ovog suda u povodu postavljenog pitanja, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem revizije.

6.3. Ukazivanje na praksu Europskog suda u ljudska prava u (spojenim) predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske od 20. ožujka 2018. nije odlučno u ovoj pravnoj stvari, jer se ne radi o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, budući da se tužiteljica tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima (za razliku od tužitelja u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske) pozivala na tijek dosijedanja i tijekom postojanja tzv. društvenog vlasništva. Pobijana presuda donesena je, uz pozivanje na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske, na temelju utvrđenja da se tužiteljica, sa svojim prednicima, nalazila u poštenom posjedu predmetnih nekretnina bez prekida prije (od početka 20. stoljeća) i nakon što su one 1947. proglašene općenarodnom imovinom sve do danas, da im nikada nitko nije osporavao pravo na posjed tog zemljišta, niti u tome ometao, pa ni tužena, te da iz navedenih dokaza ne proizlazi ni da bi treća osoba stekla stvarno pravo na tom zemljištu, pa da je tužiteljica stupanjem na snagu odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.) i na temelju pravnog pravila § 1472. OGZ-a dosjelošću stekla pravo vlasništva na tom zemljištu, jer propisani rok dosjedanja od 40 godina istekao i prije 6. travnja 1941., ali, sve računajući i od kraja 40-ih godina prošlog stoljeća, prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, odnosno čak i prije njezina stupanja na snagu.

7. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 1. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.